Od travnja do lipnja 1992. hrvatske su snage uspješno provele prvu etapu oslobađanja juga Hrvatske dok je Dubrovnik nakon sedam mjeseci i 21 dan djelomično deblokiran. Donosimo najvažnije događaje oslobađanja juga Hrvatske, deblokade Dubrovnika i svjedočanstva sudionika koje prvi put iznose u javnosti

 

1. Dolazak generala Bobetka

General zbora Janko Bobetko imenovan je u travnju 1992. zapovjednikom Južnog bojišta, a operacije oslobađanja juga Hrvatske njegovo su djelo čime je ostavio snažan pečat  u povjesnici Dubrovnika i Domovinskog rata.

 

 

2. Pokušaj odsijecanja Hrvatske

Izbijanjem rata u BiH otvorila se i  nova opasnost za obranu Hrvatske jer su agresorske snage JNA pokrenule operaciju dolinom Neretve kako bi izbile na more i zauzele luku Ploče čime bi došlo do odsijecanja Hrvatske. Sredinom travnja 1992. u cilju obrane rubnih prostora Hrvatske upućene su snage 4. brigade Zbora narodne garde koje su sa snagama 1. br ZNG-a bili nositelji obrane ovih područja uz potporu ostalih hrvatskih snaga.

 

3. Presudna bitka za Stolove

Ključna bitka odvijala se za prijevoj Stolovi preko kojih je put otvoren prema Neretvi i Neumu. Snage 4. br ZNG-a pod zapovijedanjem Andrije Matijaša i Taktička grupa TG-2 pod zapovijedanjem zapovjednika 114. br HV-a Ante Čatlaka 16. travnja 1992. obranile su Stolove, no borbe za njih i dalje su nastavljene. Najžešći neprijateljski napadi odvijali su se od 24. do 28. travnja 1992. kad su vođene borbe danju i noću. U trenucima kad je neprijatelj došao do hrvatskih položaja na prijevoju Stolovi važnu ulogu u obrani odigrali su i pripadnici bitnice minobacača 120 mm iz sastava Topničko-raketnog divizijuna (TRD) 4. br ZNG-a pod zapovijedanjem Vicka Mardešića. Bitka za Stolove smatra se presudnom bitkom ne samo za obranu Neuma nego i područja od Ploča do Prevlake

 

4. Nositelji oslobađanja 1. i 4. br ZNG-a

Smjer napada 1. br ZNG-a odvijao se priobaljem prema Slanom. U nezaustavljivom prodoru Tigrovi su oslobodili Čepikuće te su se kod Stona spojile sa snagama MOMP-a s Pelješca. U nastavku napredovanja Tigrovi kreću u oslobađanje Slanog, a ključna borba vodila se za Lisnik. Nakon obrane Lisnika snage 1. br ZNG-a ovladale su položajima prema Orahovu Dolu te Zlin klancem, a 30. svibnja1992. ušle su i u razrušeno Slano. Pobjednički niz snaga 1. br ZNG-a nastavljen je novim oslobađanjem Prekoplja i Trstenog. U nastavku operacije zajedno sa 163. brigadom HV-a ušli su u Dubrovnik i dalje prema Kuparima, a vrhunac pobjedničkih napadnih djelovanja na svojem smjeru napada bilo je spajanje sa snagama 4. br ZNG-a 7. lipnja 1992. u Zavali. Udarni proboj 4. br ZNG-a krenuo je rubom Popova polja prema Ravnu i Zavali. U prva dva dana snage 4. br ZNG uspijevaju osloboditi nekoliko mjesta, nakon čega su uslijedile žestoke borbe za Mali i Veliki Lisac te selo Trebimlja koji su nakon osam dana svakodnevnih borbi oslobođeni, a nakon toga Ravno, Čvaljina i Dvrsnica čime su i zapadni dijelovi Popova polja bili pod hrvatskim nadzorom. U nastavku oslobađanja nove žestoke borbe vode se i za Ostrog koji je konačno oslobođen 5. lipnja 1992. Uslijedilo je oslobađanje Zavale koja je bila i mjesto spajanja snaga 1. i 4. br ZNG-a

 

5. Doprinos dubrovačkih branitelja

Istodobno s napredovanjem 1. i 4. br ZNG-a, 163. br koristi trenutak povlačenja agresorske vojske JNA s prilaza gradu te 26. svibnja 1992. izlaze iz opkoljenog Dubrovnika i prelaze u napadna djelovanja oslobađajući Brgat i Župu dubrovačku kao i Orašac i Osojnik. Nakon izlaska iz grada, snage 163. br HV-a spojile su se u Lozici 28. svibnja 1992. sa snagama 1. br ZNG-a, čime je Dubrovnik ostao izravno ugrožen još samo s prostora od Golubova kamena do Ivanice.

 

6. Prva hrvatska oklopna vozila u Dubrovniku

Trenutak ulaska tri tenkaT-55 i borbenog vozila pješaštva 1. gbr u Dubrovnik, Tigrovi s ponosom nose u srcu jer je time probijena zapadna blokada Dubrovnika.

 

 

7. Lipanjske zore

Za nastavak oslobađanja juga Hrvatske bilo je važno osigurati stabilno zaleđe od mogućih prodora neprijatelja te je provedena napadna operacija na području između Hutova blata i Neretve pod nazivom Čagalj (Lipanjske zore) 7. – 26. lipnja 1992. Ovo je bila i prva veća napadna operacija hrvatskih snaga na prostoru zapadne Hercegovine u kojoj su oslobođeni Stolac, Mostar i dolina Neretve što je hrvatskim snagama osiguralo sigurnije zaleđe za nastavak oslobađanje juga Hrvatske.

 

Svjedočanstva izravnih sudionika

 

Zapovjednik 1. desetine 1. voda 3. satnije 3. bojne 1. gbr Ivica Kopecki, danas umirovljeni natporučnik

 

Svi koji smo preživjeli Bezimeni vis slavimo taj dan kao rođendan

Široka slavonska duša Kopeckog zrači u svakoj riječi sjećanja na dane oslobađanja juga Hrvatske. A što je sve prošao u boju za Bezimeni vis, jasno kazuje i činjenica što svi preživjeli branitelji obranu ovog važnog brda danas slave kao svoj rođendan. Bezimeni vis je ratni šifrirani naziv za ovo brdo, a riječ je zapravo o Vjetrenom mlinu.

Na Južno bojište stiže u travnju 1992. s težištem na obrani od zaljeva Bistrine do državne granice kao pripadnik Žuna. Nakon dolaska na Južno bojište Kopecki kaže kako su u početku bile samo sporadične borbe. Tad nije ni slutio što ga sve čeka. ”Iz tog početnog vremena pamtim kako je neprijatelj stalno nešto čačkao, jednog su dana pustili i konja prema našim položajima kako bi otkrili minska polja jer je neprijatelj najavljivao kako će do Uskrsa ući u Neum,” iznosi Kopecki.

Ključna točka zaustavljanja napada neprijatelja bila je Bezimeni vis, brdo kraj kojeg vodi jedini tenkoprohodni smjer od Slanog prema Neumu. Na vrhu su imali bunker od ostataka nekadašnjeg mlina, a još su sa strane imali dva položaja. ”Iako smo bili na tom visu, neprijatelj je bio na još višem od nas, na Veleču i praktički su nas vidjeli. Još smo u podnožju imali dvije zemunice. Sve do 22. travnja 1992. kad je počeo boj za Bezimeni vis bila je mila majka, a taj dan malo je reći kao pakao na zemji. Sve je počelo ujutro kad neprijatelj tuče svim i svačim po našim okolnim položajima, najviše prema Bistrini. Čak su granatirali i uzgajalište školjki. Nas još nisu dirali, palo je tek nekoliko granata sve negdje do 11 sati. Znali smo kako je pitanje minute kad će žestoka vatra i po nama. Tako je i bilo,” sjeća se Kopecki. Tad pogiba zapovjednik voda Marijan Kosić nakon čega obranom ovog visa zapovijeda Kopecki. ”Gorilo je nebo i zemlja od udara granata koje su kamen pretvarale u pijesak, prašina svugdje…Trči gore po ranjene, a što reći, više nismo niti zalijegali. Nailazim na ranjene Želju Jakovljevića i Juru Mušana, Želja mi daje motorolu s koje tražim ispomoć, a njih su dvojica otpuzali do sela Topolo. Pokušavam razmjestiti ljude, na desni bok one s RPG-om za zaustavljanje neprijateljskih tenkova jer da su prošli Bezimeni vis nitko ih ne bi zaustavio do obale. Perica Parac, kojeg su nosili na nosilima, pokupio je još gelera, i danas mi se brk i kosa diže na glavi kad se sitim svega. Ranjenike smo izvlačili do podnožja i tek sam tada vidio kako mi se krv sliva  s glave, dobio sam udarac od kamena. Stiže nam pomoć Izvidničke desetine, a neprijatelj još dovlači bestrzajni top. Žele nas po svaku  cijenu dotući, ali tada Stevica Pavlini Lala osom pogađa njhovu posadu bestrzajca i samo mi javlja: ”Zemo, gotovo je, odletjeli su u nebo!“ svjedoči Kopecki dramatične trenutke obrane Bezimenog visa za koji su bili spremni boriti se do zadnje kapi krvi.

Napad neprijatelja trajao je sve do 15 -16 sati, a kad je Kopecki sutradan stigao na Bezimeni vis i ugledao TAM 110 kojim su dovezli Browning nije ga mogao prepoznati. ”Cili je bio izrešetan, jedva se nazirao. Još mi je jasnije bilo što se tu sve odigravalo u tih dva sata krvave borbe u kojoj su Žune imale dva poginula i 13 ranjenih branitelja,” naglašava Kopecki. Uz Kosića poginuo je i Andrija Palfi, a boj za Bezimeni vis bio je prekretnica na tom dijelu bojišta. ”Ovo je bila naša zadnja obrambena akcija i prva velika pobjeda koja nas je vodila u nastavku oslobađanja juga Hrvatske,” s ponosom ističe Kopecki. Ovaj ih je boj na poseban način ojačao. ”Presudna je bila volja, hrabrost i domoljublje. I još nešto, naša prilagodljivost na sve uvjete ratovanja. Ratovali smo i u Slavoniji, Južnom bojištu, Velebitu… U uvjetima od plus 40 do minus 30, postali smo kompletni ratnici, pobjednici,” zaključuje Kopecki kojem je posebna želja biti na otvorenju Pelješkog mosta i još jednom baciti pogled na Bezimeni vis

 

Milan Rupčić-Rule, zapovjednik 3. voda 1. satnije 4. bojne 1. gbr, danas umirovljeni satnik

Na Lisniku sam doživio raj i pakao

Početak svjedočenja Rupčić iznosi s toliko mirnoće koja ni na koji način nije nagoviještala što su branitelji doživjeli u presudnim trenucima obrane Lisnika, ključne točke nastavka djelovanja prema Slanom.

No kako je razgovor tekao Rupčić je na trenutke uzimao malo daha jer je boj za Lisnik uistinu bio boj za život ili smrt. Od ukupno deset branitelja iz Gavranova, 3. bojne kojoj je Rule pripadao, poginulo je njih sedam, a trojica su teško ranjena, a među njima i Rule kao zadnji preživjeli branitelj Lisnika.

Na jug Hrvatske pristiže početkom travnja 1992. gdje su Gavranovi raspoređeni u području Zelenikovca, a mjesec poslije krenuli su u napad prema Čepikućama. Njihov zapovjednik Damir Tomljanović-Gavran tada iznosi plan ovladavanja brdom Tmor iznad Čepikuća i dominira ovim područjem. ”Javil sam se odmah za akciju, kao i Stevica Davidović, a čim su zapovjednici predvodnici, vojsci ne treba zapovijed, idu zajedno s  nama. A uspinjali smo se jedno sedam sati, tek smo ujutro vidjeli Čepikuće kao na dlanu,” sjeća se Rupčić.

Slijedi Lisnik kao najkrvavija Gavranova bitka na Južnom bojištu. Sve je počelo topničkom pripremom hrvatskih snaga, a na Lisnik su krenule tri satnije. ”Penjali smo se i stalno misliš dočekat će nas. Prvi smo na vrhu bili ja i Davidović. Sve mirno, nema neprijatelja, razbježali su se od udara našeg topništva. Rasporedili smo snage, pročešljali  teren te su se dvije satnije spustile u Trnovu, a na Lisniku su ostale snage jačine dva voda čime je 26. svibnja 1992. Lisnik bio pod našim nadzorom. Potom smo im odbili prvi napad, poprašili smo ih dobro,” sjeća se Rupčić. No, ključna bitka za Lisnik tek počinje. U međuvremenu stigla im je i smjena pripadnika bojne iz Imotskog, no kako je bio mrak zbog sigurnosti i oni ostaju na Lisniku. Ujutro umjesto smjene dočekuju ih granata za granatom. Dio se snaga pristiglih iz Imotskog izvlačio, jedan od njih, Boris Znaor ranjen je, a Milan Mustapić je poginuo. Na Lisniku je ostalo deset Tigrova, u tom trenutku jedinih branitelja Lisnika. U rovu uz Rupčića bili su još Nenad Kljajić, Slobodan Gabrić i Janez Cizil. Lijevo od njih u malom roviću bio je Stevica Davidović, a desno je krilo uz jednu stijenu branio Zoran Petrović. Na samom vrhu Lisnika nalazili su se Muhamed Ahmetović, Ivica Gršić, Ljudevit Ljubičić, a u pećini je bio Drago Prša. ”Prašilo je i sijevalo na sve strane, na tisuće granata srušilo se na nas, nismo mogli glavu podići. Čekamo u rovu da konačno dođe i ta smrt, samo se nadamo brzo i bezbolno,” govori Rupčić o najpotresnijim trenucima bitke za Lisnik.

”Nakon kraćeg vremena pogiba Petrović, Prša na motorolu javlja: ranjen sam i ne mogu se izvući sam. Po njega je krenuo Smajo Čelik-Dok koji je tad i sam ranjen, a po Pršu dolazi Vinko Paulić s ekipom i uspiju ga izvući do prvih kola saniteta. Ubrzo zatim javlja se na motorolu Gršić riječima: ja sam gotov, zbogom, i motorola utihnu. Vjerojatno su nešto ranije poginuli i Ahmetović i Ljubičić jer bi zasigurno krenuli pomoći Gršiću. U tim trenucima nastavlja se još jače granatiranje položaja u kojem smo bili Kljaić, Gavrić, Cizil i ja, a malo podalje Davidović u improviziranom rovu,“ svjedoči Rupčić.

Tad se Rupčiću događa mistični  trenutak kad je samo zapamtio veliki bljesak. ”Ovo sada prvi put iznosim. U toj samoći kroz glavu mi prolazi cijeli život kao na filmskoj traci, a istovremeno stojim na bijelim oblacima uronjen do koljena, iznad mene sve plavo, bistro nebo, nema vjetra ni Sunca. Sve mi ugodno, nema nikoga, nema mojih prijatelja, gdje su nestali? Pomislim, jesam li u raju, poginuo sam i nema me više među živima. Za pravo čudo nemam želju vratiti se među žive, ne želim napustiti ovo mjesto gdje je sve lijepo, ali proganja me zašto sam sam, gdje su moji prijatelji? Tada ugledam smeđu kuglu koja mi se približava, a ispred nje neki plato na koji trebam zakoračiti. Otvaraju se vrata na kugli, nema nikoga, ali kao da me netko zove, uđi! Zakoračim i začujem glas izvana: ‘Milane!’ Istog trenutka našao sam se među svojim poginulim braniteljima,” svjedoči Rupčić.

Oko sebe je ugledao ostatke tijela trojice poginulih prijatelja s kojima je dijelio rov: Kljaića, Gabrića i Cizila. Jedini je živ, a možda će i on ubrzo umrijeti. Poslije će saznati kako je Davidović bio lakše ranjen te se uspio dovući do saniteta. Uslijedila je borba za život. “Cijeli sam bio prašnjav, noge ne osjećam, meso s nogu je visjelo, čizme su ga pridržavale kako ne bi otpalo, vide se bijele kosti. Iz stopala vadim geler no tada šiknu krv, vratim ga nazad i tako zaustavim krvarenje. Još sam bio ranjen u desno rame i lijevi lakat. Što sada, pomislim, zašto nisam ostao tamo gdje mi je bilo lijepo, krivio sam glas onoga koji me pozvao natrag. Bio je to umilni ženski glas kojim vas samo vaša majka može nazvati. Oružja nisam imao jer su ga granate uništile. Od mrtvog prijatelja vadim iz ruksaka tri bombe, a plan mi je dvije baciti na neprijatelja jer sam znao doći će, a jednu sam čuvao za sebe jer nisam htio živ doći u njihove ruke,” sjeća se Rupčić.

No, plan su imale i njegove kolega koje su krenule u spašavanje. Grupu predvodi Zdravko Ribić Ajkula, a s njim su još Ivan Pintarić, Alojz Fleten, Damir Šabić i Damir Pintarić. Ajkula kreće sam kako bi sačuvao živote ostalih u grupi te dolazi blizu Rupčića koji je povremeno gubio svijest te je pomislio kako dolazi neprijateljski vojnik. ”Izvadio sam osigurače iz dvije bombe, pridigao se i samo što ih nisam bacio pred oči mi se približi šahovnica crvene beretke koju je nosio Ajkula. To su moji, bacim bombe u stranu i tada je počelo moje spašavanje. No, Ajkula je bio u šoku od slike koju je ugledao u rovu. Bijelio se kao papir A-4. Dozvao je pomoć, no i oni su problijedili od slika poginulih koje su nijemo promatrali. Nosite me, vikao sam u strašnim bolovima,” sjeća se Rupčić.

Nakon svega proživljenog uslijedila je još jedna borba za život. Tek je iz trećeg pokušaja davanja uspio primiti spasonosnu infuziju. Uskoro će u Zagrebu nakon dugo vremena zagrliti svoju majku koja ga je došla posjetiti. Samo on zna čiji je bio onaj glas  s Lisnika, je li bio glas majke koju je sada držao u čvrstom zagrljaju.

Zapovjednik 1. bojne 163. br Cvijeto Cvjetković, danas umirovljeni bojnik

Uvijek su nas nadvisivali, ali očeličili smo se i uspjeli ih potisnuti

S prepoznatljivim gosparskim izričajem Cvjetković  s ponosom priča o danima obrane grada i kaže da su branili crtu ispred sebe u kojoj ih je neprijatelj uvijek nadvisivao, ali i grad s morske strane te srce samog Dubrovnika kojeg su činile njihove obitelji i sva blaga Dubrovnika. “Skoro smo se bili navikli na sirene i topničke udare, ali to nas je sve ojačalo, očeličilo i spremni smo čekali trenutak kada ćemo krenuti u napad, izići iz okruženja i tako donijeti slobodu,” ističe Cvjetković.

Brigada je početak napada dočekala na položajima od hotela Belvedere do Sustjepana, a njegova bojna na istočnim crtama obrane. ”Sa Žarkovice je neprijatelj vidio cijelu magistralu, iza su bili u Bosanki no s dolaskom generala Bobetka znali smo kako dolazi trenutak konačne deblokade grada. To predvječerje 25. svibnja 1992. nikada neću zaboraviti, krenuli smo u napad, a sutradan smo ovladali Brgatom,” iznosi Cvjetković.

Nakon toga bojna je oslobodila i Župu dubrovačku sve do hotela Plat. No, neprijatelj je i dalje dominirao držeći visove ili kako ih Cvjetković naziva župske grebene. ”E kada smo i njih kasnije oslobodili to je za mene bila najupečatljivija slika svih operacija oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske. Kasnije sam obilazio te njihove utvrde, pa to je bila neosvojiva utvrđena linija, naprijed čvrsti bunkeri, iza zakloni, kao orlova gnijezda na visovima. No sada smo mi bili gore, gospari gospodare visovima,” ne skriva pobjednički zanos Cvjetković.

 ”To je za nas bila odskočna daska za dalje, jer stalno su nam bili iznad glave te smo zajedno s ostalim snagama nastavili niz akcija,” svjedoči Cvjetković koji se prisjetio i trenutka kad ih je general Bobetko posjetio na prvim crtama obrane. ”Znali smo kako iznad svega voli pečene patate (krumpir). Baš je guštao i na svoj način komentirao: ”Kako ružan dan (zbog stalnih napada neprijatelja), a tako ukusan ručak.” I u tim ratnim danima Dubrovčani nisu gubili duh vedrine te bi na svoj način komentirali svaku situaciju koja bi ih oraspoložila. ”Za dostavu hrane i opreme na Srđ koristili smo i dva tovara. Povjerim to Nini Vukičeviću i mislim kako je svaki dan gore. No, ubrzo mi javljaju kako je Nino postao Magarola, brzo ih je uvježbao te ih na magistrali lupne po stražnjici i tovari ravno na Srđ,” prepričava Cvjetković.

Posebno je ponosan na činjenicu kako su Dubrovčani dali izniman doprinos u obrani Hrvatske. ”Dubrovnik je s pripadajućim općinama imao  oko 17 500 obveznika, a odoru je nosilo njih oko 10 500. Svatko od njih zaslužuje naše poštovanje, a kako je rekao i dubrovački ratni biskup Želimir Puljić tad kao nikad do sada Dubrovnik je bio u srcu Hrvatske, a Hrvatska u srcu Dubrovnika i Dubrovčana,” zaključuje Cvjetković.

TEKST Marinko Karačić

Izvori za foto:

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik (autori fotografija: Slavko Ćosić, Željko Maganjić, Matko Biljak, Violeta Dragović, Antun Masle, Marija Braut); 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata  1991-1996., MORH, GS OS RH, Zagreb 2012.; 4. gardijska brigada Hrvatske vojske Pauci, Monografije vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata  1991-1996., MORH, GS OS RH, Zagreb, 2011.; Bobetko Janko, Sve moje bitke, Vlastita naklada, Zagreb, 1996.; privatna arhiva Ivica Kopecki, Milan Rupčić, Cvijeto Cvjetković