“Svi smo bili kao jedno. Stvarno sam imala povjerenje u njih, oni u mene i to mi je valjda davalo snagu. Za njih sam ja bila sve. Slagali smo se, mi smo bili jedna obitelj, brinuli smo se jedni za druge, pomagali jedni drugima i voljeli se. Mislim da smo zato sve to i izdržali,” kaže braniteljica i ratna medicinska sestra Mirjana Cahun prisjećajući se ratnih dana u Lipiku

Mirjana Cahun odabrala je biti medicinska sestra.

Rođena u Slavonskoj Orahovici, 1974. doseljava u Lipik i gotovo četrdeset godina, iz dana u dan, stvara i potvrđuje životnu povezanost s tim gradom, njegovim ljudima, s bolesnima i slabima koje čuva i pomaže im. Prije rata bila je medicinska sestra u Specijalnoj bolnici Lipik. I danas je. Između onog i ovog vremena zasjekao se Domovinski rat. Promijenio je vizure grada, ulice i pročelja; ljudi su se bježeći od rata raselili; susjedi postali progonitelji i krvnici, a draga lica s obiteljskih i školskih fotografija otada su sjenka na nadgrobnim pločama i spomenicima. Sve je taj rat promijenio osim jednoga – Mirjana je medicinska sestra.

Između kemoterapija i bitaka koje i sad strpljivo, stameno iznosi, dok sjedimo u kafiću – a svakih par minuta netko je pozdravlja, priđe tek da kratko zagrli, s druge strane ulice doziva i maše, osmjehuju joj se i kimaju u prolazu – sestra Mirjana prisjeća se prve granate koja je 19. kolovoza 1991. odjeknula gradom, pa danonoćnih tutnjanja, rušenja i straha koji otada počinju. Ona se toga dana, naravno, odmah javila u svoju bolnicu.

“Od početka napada na Pakrac u ožujku, bolničkog osoblja iz dana u dan bilo je sve manje. Toga dana bilo nas je upola manje nego inače, nema struje, vode, ne radi kuhinja, prozorska stakla razasuta su po sobama, ljudi su nepokretni, na razbijene prozore stavljali smo madrace. Počeli smo evakuirati pokretne i nepokretne bolničke pacijente. Padale su granate po gradu, po bolnici, a mi smo prebacivali ljude. Nismo tada ni znali što je granata, kakve su rane od nje, ali ubrzo kada su počeli dovoziti prve ranjenike shvatili smo što granata može napraviti čovjeku.”

U vremenu koje slijedi postaje sve teže. Napadi traju, obruč oko grada se steže, a u jedinom liječničkom timu koji u tim okolnostima radi nalaze se doktorica Anđelka Gajšak-Špančić, medicinski tehničar Ivan Klaić-Miko, sestra Željka Vukalović i sestra Mirjana. Doktorica Gajšak i sestra Vukalović odlaze s ranjenicima i civilima, Miko pogiba od granate i od 10. listopada 1991. sestra Mirjana sama je i jedina koja stradalima može pružiti ikakvu medicinsku pomoć.

ZMIJA 28

“Sama, u tom metežu bez ikoga, bilo mi je teško. Međutim, došao je zapovjednik i rekao da su svi zdravstveni radnici otišli i da moram ostati. Nema liječnika, nema nikoga, svi su otišli. Vjerojatno me i bilo strah. Mislila sam: ‘Bože, šta ću ja sad?’ Mama i tata bili su u progonstvu, brat na ratištu, ja sama ovdje – a najgore je bilo kada su mi oni ranjeni dečki rekli: ‘Mirjana, pa nećeš nas valjda sad i ti ostaviti?’ E, tada sam rekla: ‘Ja ostajem ovdje do kraja, pa šta bude neka bude.’”

Dva dana kasnije, 12. listopada 1991., neprijatelji su probili linije, ušli u grad i pola Lipika je palo. Trajale su ulične borbe i Mirjana se s braniteljima povlači iz bolnice u kuću 200 metara udaljenu od neprijateljskih linija, na punkt ZMIJA 28.

“Zapovjednik punkta bio je Rudolf Keč. Granatiranje je trajalo do besvijesti. Ta kuća, podrum, bili su nam sve: i stacionar, tamo smo kuhali i prali braniteljima, previjali, spavali smo tamo. Tamo sam primala ranjene. Nije bilo struje, vode, živjeli smo pod svijećama i petrolejkama. Na punktu su bile dvije kolegice nemedicinske struke, Vesna Tomić i Ljerka Bišćan, ali su mi puno pomagale, kuhale su braniteljima, brinule se o njima.”

Prisjećajući se dana u kojima je nemoguće činila mogućim, sestra Mirjana kaže: “Dečke koji su bili naokolo, po položajima, ranjene su dovozili k meni. I poginule, i ranjene. Budući da nije bilo liječnika, u medicinskom smislu sam morala raditi sve. Previjala sam, zaustavljala krvarenja, davala sam infuziju, za bolove, imobilizirala – radila sam više od onoga što bi medicinska sestra trebala raditi, ali nije bilo nikoga drugoga, a ja sam morala spašavati ljude. Budući da više nismo imali ni sanitetskog vozila ni vozača, ranjenike smo do stacionara u Prekopakru prevozili poljskim putevima, u običnom vozilu ili na traktorskoj prikolici, a odatle su bili transportirani u bolnice. Najtužnije je bilo što se ti branitelji ne bi ni oporavili, a već bi se vraćali na ratište. Jedan operirao slijepo crijevo i odmah došao, drugi upala pluća i odmah došao. Oni nisu htjeli ostajati u bolnicama, oni su se odmah svi vraćali.”

Bilo je dana lijepih, bilo je dana očajnih. Sestra Mirjana ih tihim glasom prebire i slaže. “Najstrašnije mi je bilo kada sam imala poginule, kada nisam znala kud ću s njima, gdje ih odvest, ne možete ih ni pokopati. A sjećam se, doveli su mi jednog civila, granata je pala, ranjen u nogu. To je bilo prestrašno vidjeti. Mislila sam da nema nikakve šanse da on uopće tu nogu više ima. Previla sam ga, imobilizirala, pratila sam ga u izvlačenju prema bolnici i dala sam mu 50 dinara za neki sok, da ima za prvu ruku – jer mi tu nismo imali ni novce, ni odjeće, ništa. Kasnije, poslije oslobođenja on je došao – i hoda na svojim nogama, obadvije noge ima. Ja nisam mogla vjerovati, ali, eto, dogodilo se. Čovjek me tražio, svuda me tražio dok me nije našao – da mi vrati one novce. Dandanas je čovjek živ.”

Brzo otirući suze, sjeća se sestra Mirjana i svojeg rođendana. “12. 11. 1991. Možete li vi to zamisliti – na punktu oni meni pripremaju feštu, prave tortu. To su radile kolegice Vesna Tomić i Ljerka Bišćan. Onda su pekli pečenicu i padne granata do pečenice. Ovaj koji je vrtio je uteko, a ovi drugi: ‘Ma daj, pa jesi ti normalan, izgorit će pečenica.’ I smiješno, i žalosno. Međutim, nije izgorjela. Došli su onda i zapovjednici s drugih punktova, dečki s gitarom su mi pjevali, donijeli mi za rođendan poklone, parfeme i igračke neke. Svi smo bili kao jedno. Stvarno sam imala povjerenje u njih, oni u mene i to mi je valjda davalo snagu. Za njih sam ja bila sve. Slagali smo se, mi smo bili jedna obitelj, brinuli smo se jedni za druge, pomagali jedni drugima i voljeli se. Mislim da smo zato sve to i izdržali.”

Uskoro, 28. studenog gotovo čitav Lipik pada u ruke neprijatelja, branitelji se povlače, no čim je oslobođen, 6. prosinca 1991. godine Mirjana se vraća. Odmah dobiva zapovijed da otvori i organizira Ratnu ambulantu s 24-satnim dežurstvom. I dalje bez liječnika, uz pomoć medicinskog tehničara Josipa Matijevića, medicinske sestre Marije Ljevaković te vozača Marina Zanettija i dobivenog sanitetskog vozila, sestra Mirjana ni taj put ne odustaje. “Polako, postajalo je lakše,” kaže. Od 9. veljače 1992. tim dobiva i liječnika, doktoricu Davorku Rosić, koja je prije pada Lipika među zadnjima napustila grad.

Sestra Mirjana još tijekom rata postaje glavna medicinska sestra Bolnice Lipik, zatim odjelna sestra odjela s nepokretnim bolesnicima, a danas je glavna sestra odsjeka pokretnih pacijenata. Za ono što je bila i radila dobila je Povelju Grada Lipika i odlikovana je Spomenicom Domovinskog rata. I svim onim usputnim zagrljajima, domahivanjima i ljubavlju zbog kojih se i danas, prolazeći gradom, ozari osmijehom.

Svaki je zavrijedila.

Tekst i foto Lada Puljizević