Iskoristivši sukob rojalista i parlamentarista u Engleskoj, Irska je u proljeće 1642. proglasila Irsku konfederaciju. Međutim, nakon što je pogubljen Karlo I., Oliver Cromwell započeo je kampanju na susjednom otoku…

Napetosti su u Irskoj počele stoljeće prije ratova triju kraljevstava. Naime, Henrik VIII. bio je od 1542. prvi engleski kralj koji je proglašavan i kraljem Irske. Engleski su monarsi od XII. st. vladali Irskom pod titulom Lord of Ireland. Tijekom Henrikove vladavine došlo je do raskida s Katoličkom crkvom i do utemeljenja Anglikanske crkve, što je većinski katoličkim Ircima bilo teško prihvatljivo, a problem je ostao i nakon kraljeve smrti. Nametanje anglikanizma intenziviralo je sukobe, među kojima se isticala pobuna Hugha O’Neilla početkom XVII. st. koju je Engleska brutalno ugušila. U Irskoj se zahuktalo i sredinom XVII. stoljeća. Iako događaje brojni povjesničari i vojni analitičari proučavaju odvojeno od građanskih ratova i biskupskih ratova u Engleskoj i Škotskoj, neupitna je njihova povezanost. Može se stoga smatrati kako je i sukob poznat kao Irski rat zapravo dio ratova triju kraljevstava objedinjenih pod jednom krunom (vidi podlistak Biskupski ratovi, HV br. 517). No, i njega povjesničari raščlanjuju na tri razdoblja – Irski ustanak 1641./1642.; Irski konfederacijski rat 1642. – 1649.; parlamentarističko osvajanje Irske 1649. – 1653. godine.

Pravi trenutak
Iskoristivši previranja u Engleskoj u kojoj su počeli sukobi rojalista i parlamentarista, Irska je 1641. pokrenula novu pobunu koju engleski kraljevski namjesnik James Butler, prvi vojvoda od Ormondea, nije uspio ugušiti. U početku je ustanak uključivao djelovanje manjih skupina pobunjenika protiv engleskih doseljenika i protestantskog stanovništva u gradovima, posebno na području Ulstera. Irski feudalci počeli su ustrojavati vlastite snage koje su sve više napadale engleske postrojbe, a u engleskim i protestantskim enklavama ustrojavane su vlastite milicije za samoobranu od irskih pobunjenika. U toj su fazi ustanka obje strane iskazale veliku okrutnost pa je na samom početku došlo do masakra 4000 protestanata, a više od 12 000 pomrlo je od gladi i bolesti nakon protjerivanja iz domova. U masakru iz studenog 1641. svi su protestantski stanovnici Portadowna uhićeni i pobijeni na gradskom mostu, a doseljeničke i protestantske milicije uzvratile su masakrima katoličkog irskog stanovništva.

Komadanje otoka
Unatoč nevoljama na svojem otoku, Karlo I. uputio je u prvim mjesecima 1642. veliku vojsku u Irsku kako bi ugušila pobunu. Otprilike u isto vrijeme proglašena je Irska konfederacija koja je nadzirala 2/3 irskog teritorija i počela ustrojavati vlastitu vojsku. Počeo je tako Irski konfederacijski rat tijekom kojeg je situacija postala prilično šarena: različite vojske Konfederacije, parlamentarista i rojalista, pa i škotskih prezbiterijanaca koji su se u međuvremenu iskrcali, držale su različite dijelove otoka, s tim da je vojvoda od Ormondea ostao vjeran Karlu i nadzirao Dublin. Konfederacija je nakon dugotrajnih pregovora sklopila 15. rujna 1643. sporazum s vojvodom, odnosno s rojalistima protiv parlamentarista. Nakon što su rojalisti 1646. poraženi u Prvom engleskom građanskom ratu, vojvoda od Ormondea predao je Dublin parlamentaristima. Daljnji događaji nisu bili povoljni za Irsku: Drugi engleski građanski rat razjedinio je stanovništvo prema odanosti kralju ili Parlamentu, odnosno opciji potpune neovisnosti. Čelnici Konfederacije ipak su uglavnom bili naklonjeniji Karlu što se pokazalo gubitničkom opcijom koju im parlamentaristi nisu oprostili.

Osvajanje Droghede
Nakon što je Karlo I. pogubljen u siječnju 1649. (vidi podlistak, HV 523), i konsolidirana politička situacija u Engleskoj punim trijumfom parlamentarista, Parlament je odlučio preuzeti Irsku iz ruku pobunjenika. Za to je angažiran Oliver Cromwell koji se u kolovozu 1649. s oko 12 000 ljudi iskrcao u Dublinu, tad još jedinom većem naselju u rukama engleskih republikanaca. Cromwellova intervencija bila je brutalna i beskompromisna. Odmah nakon dolaska u Dublin, poveo je svoju vojsku u osvajanje istočnog irskog priobalja kako bi ovladao s dovoljno luka preko kojih bi iz Engleske nastavile stizati nove snage i logistička potpora. Prvi veći lučki grad kojim je ovladao bila je Drogheda, oko 50 km sjeverno od Dublina. Branila ju je postrojba od oko 3000 engleskih rojalista i irskih konfederalista, ali nakon jednotjedne opsade Cromwellove su snage uspjele srušiti obrambene utvrde i prodrijeti u grad. Zapovjednik Droghede bio je Arthur Aston, Englez i katolik koji je odbio predati grad, a uslijedila je kratkotrajna žestoka bitka u kojoj su branitelji grada 11. rujna poraženi. Cromwell je zapovjedio likvidaciju svih zarobljenika, pri čemu su pobijeni i svi katolički svećenici, ali i velik dio civilnog stanovništva. Vijesti o masakru u Droghedi s užasom su prepričavane po cijeloj Irskoj, što je pridonijelo smanjenju borbenog morala i motivacije Cromwellovih protivnika.

Zastrašujuća okrutnost
Osvajanje Wexforda u listopadu 1649. bilo je jednako okrutno kao i Droghede. Cromwellovi su vojnici nakon ulaska pobili svih 1500 branitelja te oko 2000 civila, a zatim opljačkali i spalili grad. Neshvatljivo je razaranje grada koji više nije mogao služiti kao luka za prihvat pojačanja i logističke potpore iz Engleske (uništeni su i svi lučki kapaciteti), pa se danas smatra kako je u slučaju Wexforda situacija izmaknula kontroli i Cromwellovu autoritetu. S druge strane, brutalnost i teror Cromwellove vojske doslovno su, prema svjedočenju rojalističkog zapovjednika vojvode od Ormondea, paralizirali rojalističke snage kao i snage irskih konfederalista. Garnizoni u New Rossu i Carlowu odmah i bez otpora predali su se Cromwellovim snagama. Veći sukob nakon osvajanja Droghede bila je i Bitka kod Lisnagarveya na sjeveroistoku Ulstera 6. prosinca 1649., vođena gotovo isključivo između engleskih parlamentarista i škotskih rojalista, koji su iz Irske pokušali restaurirati monarhiju. U toj se bitki parlamentaristički zapovjednik Charles Coote snašao brže od protivnika i nanio mu težak poraz uz minimalne vlastite gubitke.

Povratak u Englesku

Borbena su djelovanja s dolaskom zime smanjena, a Cromwellova se vojska povukla u svoje zimske kampove. Međutim, na proljeće je počela nova kampanja koju je Cromwell usmjerio u prvom redu na Kilkenny, glavni grad irskih konfederalista. Cromwell se tijekom opsade Kilkennyja susreo s novom prijetnjom, opasnom i za njegove ljude i za protivnike – kugom. Epidemija je izbila prvo u gradu, a zatim se naglo počela širiti cijelom Irskom. U velikoj je mjeri pomogla predaji Kilkennyja 27. ožujka 1650., a proširila se i među Cromwellovim vojnicima. U međuvremenu je Karlo II., sin pogubljenog kralja, okrunjen u Škotskoj za novog monarha, a u toj zemlji ponovno počinje jačati rojalistički pokret.
Nakon opsade Kilkennyja i pada još nekih irskih utvrda, poput Clonmela, došlo je 21. lipnja 1650. do Bitke kod Scarrifholisa. Parlamentaristima više nije zapovijedao Cromwell koji se vratio u Englesku zbog rastuće opasnosti od napada iz Škotske, ali spominjao se pritom i strah od kuge – protivnika kojeg nije mogao pobijediti. Irski konfederalisti ponovno su teško poraženi. Njihove postrojbe, iako brojem dvostruko jače od engleskih parlamentarista, nisu imale gotovo nikakvog iskustva, nisu bile dovoljno uvježbane, bile su slabo motivirane te s neiskusnim i nesposobnim časničkim sastavom.

Zadnji grad
Kod Scarrifholisa je potpuno uništena cjelokupna ulsterska vojska, a svi njezini časnici ili su poginuli u borbi ili su pogubljeni nakon pada u zarobljeništvo, čime je potpuno pacifiziran sjever Irske. Novi zapovjednik bio je Cromwellov zet Henry Ireton koji je sa svojim snagama mogao krenuti prema jugu. Krajem 1650. irski konfederalisti započeli su fazu gerilskog ratovanja koja je trajala do kraja 1651., ali nije dovela do rješenja situacije, nego je rezultirala brutalnim represalijama Cromwellovih zapovjednika. Zadnji irski grad koji je pao u engleske ruke bio je Galway, u svibnju 1652., a ustanak je u konačnici ugušen do 1653. godine. Jedna od posljedica represalija bila je i glad koja je, uz epidemiju kuge, rezultirala smrću ili protjerivanjem velikog broja, možda i trećine tadašnjeg stanovništva Irske.

Marinko Ogorec