Posljednje godine ratova triju kraljevstava obilježene su bitkama u Engleskoj i Škotskoj u kojima su rojalisti napokon poraženi. No, niti tu nije bio kraj nemirima. Na stabilizaciju stanja na Otoku trebalo je pričekati još jedno desetljeće…

Oliver Cromwell je u proljeće 1650. napustio zapovjedničko mjesto u irskoj kampanji (vidi podlistak, Irski rat, HV 524) kako bi riješio novi problem u Britaniji. Uzrok je bila prijetnja iz Škotske: tamošnji rojalisti priznavali su Karla II., sina pogubljenog Karla I. za kralja. Cromwell, koji se pokazao kao nenadmašan vojskovođa i proturojalist, bio je postavljen za vrhovnog zapovjednika republikanske vojske od oko 11 000 časnika i vojnika, naslijedivši tako lorda Fairfaxa. U srpnju 1650. uputio se prema Škotskoj, kako bi prisilio škotske rojaliste na odlučujuću bitku. Tako je započela tzv. škotska kampanja, koja se često naziva i Škotski građanski rat ili III. engleski građanski rat. U međuvremenu, do sredine svibnja 1650. godine škotski rojalistički zapovjednik David Leslie prikupio je vojsku od oko 20 000 ljudi oko Edinburgha i Leitha, te odlučio pričekati dolazak Cromwellove vojske osloncem na jake fortifikacije.

Strateška pogreška
Nakon što su Cromwellove snage došle u Škotsku, odmah su uočile vrlo snažne obrambene položaje Škota. U takvim okolnostima, Cromwell je protivnike nastojao izvući u bitku na otvorenom prostoru. No, broj vojnika se počeo smanjivati zbog bolesti (groznica i dizenterija), pa je bio prisiljen povući se u luku Dunbar kako bi bio u boljoj vezi sa svojom flotom i pojačao opskrbu, te pričekao dolazak pojačanja. Nakon nekog vremena nestrpljivi Leslie napravio je stratešku pogrešku i krenuo za Cromwellovim snagama. Do sudara dviju vojski došlo je na potoku Broxburn 3. rujna 1650. godine, pri čemu su obje strane postavile svoju glavninu na komunikaciji Dunbar – Berwick, s konjaništvom na prvoj crti. Cromwell je osobno zapovijedao konjaničkom pričuvom koju je tijekom noći s 2. na 3. rujna uputio lijevim obilaskom prema Lesliejevu desnom krilu i ujutro ga napao potpuno iznenadivši protivnika koji uopće nije postavio bočno osiguranje. Nakon duže borbe pune obrata, razbijeno je škotsko desno krilo, nakon čega je urušen cijeli borbeni postroj. U Bitki kod Dunbara uništena je cijela škotska vojska, poginulo je oko 3000 škotskih rojalista, a između 6000 i 10 000 zarobljeno je zajedno s cjelokupnim topništvom, ratnim zastavama i komorom. Zarobljenici su upućeni brzom hodnjom prema Dunbaru, gdje su trebali biti zatočeni u katedrali, ali na cilj ih je stiglo manje od 3000, dok su ostali umrli na putu, od bolesti, gladi ili zlostavljanja.

Očajnički pokušaj
Pobjedom u Bitki kod Dunbara Cromwellove snage su brzo zauzele Edinburgh, ali unatoč tome škotski je parlament proveo novo novačenje. Uspjeli su opet prikupiti veliku vojsku, ali vrlo slabo osposobljenu i uvježbanu, s vrlo niskim borbenim moralom. Zapovjedao je Karlo II., kojeg su Škoti s prvim danom 1651. i službeno okrunili za kralja. No, okolnosti za Škote opet su bile loše, nakon dulje strateške pat-pozicije poraženi su u Bitki kod Inverkeithinga na jugoistočnoj obali Škotske 20. srpnja 1651. Karlo II. deset se dana nakon tog poraza (nije osobno sudjelovao u bitki) odlučio na očajnički pokušaj: sa svojim će se postrojbama uputiti na jug prema Engleskoj, zaobići će Cromwellove vojske, u Engleskoj ponovno potaknuti rojalističku pobunu i zauzeti London. No, Cromwell se s glavninom snaga uputio za Karlovom vojskom, ostavivši u Škotskoj generala Moncka s manjim dijelom vojske da dovrši okupaciju.

Najbolji vojskovođa
Cromwellove snage stigle su Karlove u središnjoj Engleskoj i katastrofalno ih potukle u Bitki kod Worcestera 3. rujna 1651. Uskladivši djelovanje vojski pristiglih iz Škotske i onih koje su stalno bile u Engleskoj, Cromwell je raspolagao dvostruko jačim snagama od Karlovih (30 naspram 15 tisuća). U početku bitke Englez je ravnomjerno rasporedio svoje snage zapadno i južno od grada. Ubrzo se stabilizirao dio bojišnice zapadno od Worcestera, gdje su engleske snage imale snažno uporište na šumu Perry Wood. Najbolji vojskovođa ratova triju kraljevstava tada je veći dio snaga s tog prostora neočekivano prebacio na južni dio bojišta, dramatično i potpuno neočekivano promijenivši težište borbenih djelovanja. Znatno slabiji Škoti nisu mogli izdržati koncentrični udar nadmoćnih protivničkih snaga i počeli su se povlačiti u rasulu, što je izazvalo raspad cijelog južnog dijela bojišnice, a time je bitka bila odlučena. Više od 3000 rojalista je pobijeno, a više od 10 000 ih je zarobljeno, s cjelokupnim topništvom i logistikom, dok su republikanci imali 200 poginulih.

Vojni udar
Kralj Karlo II. jedva se spasio bijegom, u Engleskoj su mu pomagali preostali sljedbenici, da bi se tek u listopadu domogao Francuske u kojoj je dobio azil. Bitka kod Worcestera bila je zadnja velika bitka engleskih građanskih ratova, nakon koje su još određeno vrijeme postojali džepovi rojalističkog otpora, ali su sustavno eliminirani, sve dok preostali rojalisti nisu u potpunosti prešli u ilegalu.
No, čak i pogubljenje jednog kralja, bijeg drugog te konačni vojni poraz njihovih pristaša nisu uspjeli stabilizirati situaciju na Otoku. Neučinkovitost Parlamenta i stalni sukobi političkih čimbenika s vrlo moćnom vojskom rezultirali su žestokom reakcijom Olivera Cromwella, koji je 16. prosinca 1653. raspustio Parlament. Uz pomoć vjerne mu vojske istjerao je zastupnike iz zgrade Parlamenta i proglasio se Lordom Protectorom. To je bio svojevrsni vojni udar kojim je omogućena njegova apsolutistička vladavina. Pod tim naslovom Cromwell je vladao sve do svoje smrti u rujnu 1658., a zatim ga je naslijedio njegov sin Richard. Međutim, on po svojim sposobnostima nije bio ni blizu ocu, pa se sve više susretao s ozbiljnim problemima razjedinjene i destabilizirane zemlje. Takva je situacija napokon rezultirala Richardovim povlačenjem s mjesta Lorda Protectora nakon samo pola godine na dužnosti.

Opet na početku
U razdoblju bezvlašća i kaosa koji je uslijedio te intenzivnog rasta svih oblika kriminala, sve je više jačala težnja za povratkom monarhije. Situaciju je u velikoj mjeri riješio nekadašnji Cromwellov general i tada istaknuti namjesnik Škotske, George Monck, vojvoda od Albemarlea. On je na čelu svoje vojske u siječnju 1660. ušao u London, a zatim omogućio povratak Karla II. i restauraciju monarhije bez prolijevanja krvi. No, Karlo više nije mogao vladati bez snažnog političkog utjecaja Parlamenta, iako je još uvijek imao formalno apsolutističke ovlasti. Drugim riječima, engleskim građanskim ratovima napuštena je teorija o božanskom pravu kralja na vladanje, nakon čega su svi engleski (kasnije i britanski) kraljevi morali vladati uz nadzor zakonodavne vlasti koju je imao Parlament. Osim toga, stvoreni su uvjeti za bržu industrijalizaciju i razvoj kapitalističkog sustava u Engleskoj, zbog čega u stručnoj literaturi pojedini povjesničari Engleske građanske ratove nazivaju i Engleskom građanskom revolucijom (skraćeno – Engleska revolucija).

Marinko OGOREC