Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od tri nagrađene priče učenika iz Bosne i Hercegovine

Samo su mrtvi vidjeli svršetak rata. Ako je uistinu tako, onda On iz živućega pakla odlazi tamo gdje su svi ratovi tek odsjevi nemirne uspomene, izgorjela slova ponad dveri vlastite svijesti.

Bezbroj je puta u teatru neobuzdanih misli, u dokonim igrarijama opterećena duha, odigrao scenu svoje smrti. Sagledao ju je iz svakoga kuta, pod različitim osvjetljenjem, na svim mogućim pozornicama. Slušao je jecaj bližnjih, ćutio vreli dodir tuđe suze na svom obrazu. Bijaše pripravan na sve. Spreman na sve boli. Ili je bar tim utvaranjima oživljavao zamrlu hrabrost u trenucima kad mu čast i ponos bjehu jedino vrelo opstanka. Zvižduk granate, vatra otvorenog sučeljavanja, junaštvo polaganja života za prijatelja. Ali, nijednom nije izgledalo ovako.

Sanjao je korake ispod behara. Sanjao je zmije, dvoglave orlove, ruku koja seže. Sanjao je oči. Krvave oči u čijim ponorima odjekuju riječi njegova kraja. Prenu se, a iste zjenice i dalje ga usrdno gledaju jalovim blijeskom napaćene ljubavi – pogled Majke.

Sine, zakasnit ćeš.

On se pridignu, omamljen od noći besanih snova, i vodom ispere aromu čađe na jeziku. Navuče uniformu na omršavjelu tjelesinu; sa gnušanjem, strepnjom i nasladom na koži osjeti ugriz hladnog metala puške. Veo sjene preko majčina ispijena lica uzvrati mu na riječi:

Spreman sam.

I bio je spreman. Majka je to znala. Bilo joj je jasno da On samo čezne za povratkom na bojište jer se i na prvoj crti osjećao sigurnije nego u domu. Bez obzira na to koliko se puta vraćao i odlazio, uvijek ju je pozdravljao tim dvjema naoko suhim riječima i jedva primjetnim nabiranjem čela dok njoj ruke lete prekrstiti ga u utabanoj navadi majčinske brige. No, jutros je nešto bilo drukčije. Svladao ga je san.

Puška se prvi put vješa na rame u bujici domoljublja, u mladenačkom zanosu služenja domu i narodnom ognjištu. Iz puške se puca misleći jedino na ljude pokraj sebe, na spas obitelji koja nije povezana ni kapljom krvnoga srodstva. Puška se zanavijek skida s napola oblikovanim pitanjem: – Koji je smisao svega? Da je On toga bio svjestan, bi li gajio ikakvo čuvstvo prema ratu osim mržnje? No, nije bio sposoban mrziti. Ni onoga koji je s druge strane rova pucao na njega, ni one koji su ga zasipali granatama u najcrnjim noćima. Kad su riječi bezbožnih bogova zapečatile lica koja su molitve izricala drugim riječima, mržnja je planula niotkuda; kao kolektivna kuga zahvatila svaku čovječnost, zaiskrila kao vatra iz vlažne zemlje, iznikla prije nego što je posijana. Mržnja prema susjedima. On je htio mrziti, ali nije mogao. U dubinama naravi koje je skrivao i od samoga sebe strahovao je za svoj razum, mislio je kako mora biti umno poremećen ako ne može činiti i osjećati ono što svi drugi čine i osjećaju – mrze. Tako kratka riječ za nešto što se natkriljuje nad životne vjekove, generacije; za ono što izjeda i ubija i truje i dovodi do ludila. Mržnja.

Smrt mu je već postala bliska, bliža od ufanja i toplija od svjesnosti. Nikad nije bio življi nego kad su mu niz vrat kapali skamenjeni pramenovi daha Smrti. Plesao je s njom, ljubio je, a ona mu se podavala vjernošću zaručnice. Jezdio je spletom pora njezina tijela kad mu već nije dala priliku spoznati vlastito postojanje. Živio je i umirao, svjestan i nesvjestan, svakim trenutkom na bojištu, svakom mišlju na one koji ga čekaju doma. Htio ih je osloboditi polaganog mučenja, neprestanoga straha za njegov život; htio je osloboditi sebe razdiranja između mržnje i savjesti, svrhe i okrutnosti, ponosa i povratka. Htio je umrijeti. Ali ne ovako.

Na putu prema crti obrane zaustavi ga metak. Gromom propara zrak, ispaljen iz nepoznatog smjera, od bezimenog strijelca, i rastvori mu crveni cvijet na prsima. I samo tako, sve je bilo gotovo. Strah i čežnja i ljubav i besmisao. Svijet je stao, u drhtaju Majke koja si nikad neće oprostiti jer ga je to jutro probudila, u suzi prijatelja koji su, ako već moraju, odlučili pasti zajedno. Glava je klonula, bremenita od svega što jedno dijete ni na kojem svijetu ne bi smjelo proživjeti. Pred zatvorenim vjeđama, u djeliću izdaha, uskrsnu mu slike – slike obitelji, prijatelja za koje je živio i za koje umire, ratište, okus zaleđenog kruha i otopljenog snijega, opori miris baruta, dodir prošlosti koja mu je oduzeta i budućnosti koju nikad nije vidio; i krv, krv, krv. Umro je daleko od slave, ponosa; svojom smrću nije spasio ni prijatelja ni domovinu. Sapeto iznošenom uniformom i oštrom žeđi, zadnje čime mu je tijelo vezivalo dušu za pakao ovostranosti bijaše oprost prema svom ubojici, nošen na bjelini latica behara sjedinjenih s vjetrom. Ali, On nije mogao mrziti.

Ruka, umrljana tuđom krvlju, utvarnom preciznošću pomakne pijuna na rukom ucrtanoj velebnoj karti, a gorak glas odjeknu bolesnim trijumfom kroz hramski svod s freskom devet krugova:

Šah mat.

***

 

Samo su mrtvi vidjeli svršetak rata. Ako je uistinu tako, onda Ona i dalje živi u paklu, nemoćna otrgnuti se zagrljaju plamene rijeke života. Rat za nju nikad nije prestao.

Dok se svijet igrao, Ona je bdjela u podrumima i čekala da se sirena ugasi. Dok je svijet gledao predstave i slušao pjesme, Ona je promatrala zvijezde granata koje osvjetljuju tminu jasnije od vatrometa i slušala simfoniju njihovih fijuka. Dok je svijet spavao s igračkama i veselio se slatkim snovima, Ona je ležala s nožem ispod jastuka. Dok je svijet s vjerom i pouzdanjem pred sobom osjećao neuhvatljivost budućnosti, Ona je samo htjela preživjeti, dan po dan, noć po noć. Dok je svijet bio dijete, Ona je morala naglo odrasti. Zašto? Ni sama nije znala.

Nit djetinjstva odsječena joj je onoga dana kad je zvuk uzbune jetkošću ispunio sav prostor i svaku misao. Otac je dotrčao po nju u školu i odveo je kući, dok je ona kao slijepa i nijema koračala, tupa od buke i nesvjesna onoga što se događa. Rekli su joj:

Ne boj se, sve će biti u redu.

Ali Ona nije vjerovala.

Osjećala je da joj život postaje stran. Sve se rušilo. Vjera, nada, snovi.

Majku nije upoznala; preminula je pri porodu. Nije se mogla sjećati pa je zamišljala boju njenih očiju, nijansu glasa, luk osmijeha; to joj je katkad bila jedina utjeha dok se skrivala od opasnosti rata. Kao što neki broje, pjevuše, ili hodaju ukrug kako bi si zaokupili misli, ona je pogledom crtala konture majčina lica. Živjela je u seoskoj kući s Ocem kojemu nije stalo ni do čega osim do njene sreće i sigurnosti. Kad je i jedno i drugo ugroženo, bio je prisiljen napustiti je i stupiti u vojsku. Ni na trenutak nije pomišljao na državu, domoljublje ili na odličja – jedino što ga je očuvalo na životu bila je njegova kći. Razdvojenost od nje boljela ga je više od šrapnela koji su mu se krvavim poljupcima utisnuli u kožu jednoga jutra. Bijaše zahvalan neprijateljima; da ga nisu ozlijedili, ne bi bio premješten u službu dijeljenja hrane i odjeće potrebitima te ukapanja poginulih vojnika. Ponovno je bio blizu kćeri.

Ona više nije mogla podnijeti ni najmanju udaljenost od Oca pa ga je, unatoč njegovoj odlučnoj zabrani, slijedila dok je obavljao posao. Kad je on lopatom otvarao grotlo zemlje na improviziranom groblju koje ne pita za vjeru, Ona je brala tratinčice na obližnjoj ledini i plela vijence, pokušavajući živjeti i igrati se kao da rata nema. Znala je što Otac radi i nikad se nije usudila prići mrtvim i umrljanim vrećama, sluteći lica Smrti koja se u njima kriju. Bojala se praznih grobova jer je osjetila kako je zovu. Jednom, dok se igrala, začula je oca kako s nekim razgovara:

Ovom nije bilo ni 20 godina. Metak ga pogodio dok je išao do linije. Nema ga se tko spomenuti. Kažu da slabo srce njegove Majke nije izdržalo šok kad je čula da joj je sin stradao.

Uto na groblje nahrupiše trojica vojnika, rastresenim trkom pregledavahu grubo urezana imena u drvene križeve. Grobar ih zaustavi i upita nisu li trebali biti na službi.

Pobjegli smo, nisu nam dali da posjetimo prijateljev grob.

Kad su pronašli traženo ime, stali su kao ukopani, kao da su tek tada uistinu postali svjesni da je od njihova sudruga ostala samo hrpa zemlje i blijeda slova. Presušenih suza, samo su načinili znak križa i izricali bezglasne molitve. Ona, grobarova kći, ugledala ih je, a njihova ju je pojava neizrecivom silom dozivala. Svladala je strah od grobova, prišla trojici vojnika i na grob pred kojim su stajali položila vijenac od devet bijelih cvjetova, i jednu suzu.

Pali su Ramzesi i Cezari i Napoleoni. Pali su Veliki i Osvajači i Imperatori. Pali su Prvi i Drugi i Četrnaesti i Šesnaesti. Pali su Banovi i Drugovi i Poglavnici. Pali su, ali nijedan od njih nije bio vrijedan suze što pada iz dječjega oka na izjalovljenu budućnost, rane na srcu koja nikad neće zarasti, ožiljaka od kojih su satkani pokrovi za umrle snove. Kad dijete više nije dijete, onda ni čovjek više nije čovjek.

Pakao se rastvori u oluji devet krugova, sve spodobe iz tame poteku proždrijeti tijela i duše pokošene ratom, ali nešto ih zaustavi i prisili da uzmaknu natrag odakle su došli. Nije to metak, ni granata, ni skrivena mina – nego nada. Nada koja opstaje dulje od života.

Dragan Boban, učenik 3. razreda Gimnazije fra Grge Martića Mostar