Ugarski kralj Koloman zavladao je hrvatskim prostorom 1102., kad je navodno s dvanaest hrvatskih plemena sklopio sporazum. Dokument kojim je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom bio je predmet mnogih proturječnosti i različitih interpretacija hrvatskih i mađarskih historiografa XIX. i XX. stoljeća… 

Nakon smrti Dmitra Zvonimira, u Hrvatskoj su se za prijestolje borile dvije struje. Jedna je okupljala predstavnike Trpimirovića na čelu sa Stjepanom II., a druga predstavnike ugarske dinastije Arpadovića pod vodstvom Zvonimirove udovice Jelene. Arpadovići su svoje pravo na hrvatsku krunu temeljili na rodbinsko-dinastijskoj vezi, sredstvu stjecanja krune u srednjem vijeku, jer Jelena je rođenjem pripadala upravo Arpadovićima. Oni koji su podržavali Trpimiroviće smatrali su da vlast mora ostati u rukama hrvatske dinastije pa je Stjepan II. okrunjen 1089. za novog vladara. No, saga oko Zvonimirova nasljednika time nije završena jer je već 1090. ili 1091. godine Stjepan II. preminuo, a da nije imenovan njegov nasljednik, što dovodi do početka dinastičkog rata za hrvatsko prijestolje.

Nasljedstvo kraljevstva

Odmah nakon Stjepanove smrti Zvonimirova udovica Jelena pozvala je svojeg brata ugarskog kralja Ladislava (oko 1040. – 1095.), da zauzme Hrvatsku. Ladislav uskoro prelazi Dravu i kreće u vojni pohod na Hrvatsku, namjeravajući je podrediti ugarskoj kruni. No, uskoro dolazi do plaćenog napada nomadskog naroda Kumana na Ugarsku, koji je potaknuo bizantski car Aleksije I. Komnen (1048. – 1118.), smatrajući da bi Ladislav mogao ugroziti bizantske posjede u Dalmaciji. Ladislav je bio prisiljen vratiti se u Ugarsku, a u Slavoniji je kao privremenog vladara postavio svojeg nećaka Almoša (umro 1127.), koji će se ondje zateći do 1095. godine. Smrću Ladislava na vlast u Ugarskoj dolazi Almošev brat Koloman (prije 1074. – 1116.), koji će već 1096. krenuti u novi vojni pohod na Hrvatsku. Vođa protuugarskog otpora u Hrvatskoj bio je Petar Snačić (Svačić), za kojeg se smatra da je od 1093. do 1097. bio posljednji hrvatski narodni vladar, premda većina historiografa smatra da nije bio službeno okrunjen.

Presudna bitka u dinastičkom ratu za hrvatsko prijestolje zbila se na planini Gvozdu krajem svibnja 1097. godine. Hrvatima taj put nije došla pomoć od Bizanta jer je Aleksije I. bio zauzet Prvim križarskim ratom. Koloman je to iskoristio i svladao hrvatsku vojsku na čelu s Petrom Svačićem, koji je u bitki poginuo. Nakon bitke Koloman je krenuo prema moru i došao do Biograda, a potom se morao vratiti u Ugarsku zbog novog upada Kumana na njezine istočne granice. Koloman je na novi pokušaj zauzimanja Hrvatske čekao čak pet godina. Protiv Kolomana se, naime, 1098. pobunio brat Almoš, smatrajući da njemu treba pripasti Hrvatska. Braća su se u zadnji tren uoči očekivane bitke na Tisi pomirila te do okršaja nije došlo. Nakon još jedne kratke vanjskopolitičke epizode oko miješanja u ruske sukobe Koloman se napokon 1102. ponovno mogao posvetiti pohodu na Hrvatsku. 

Prava i obveze

Tijek pohoda opisan je u dokumentu zvanom Pacta conventa ili Qualiter. U njemu se navodi kako je dvanaest hrvatskih plemena Didića (Čudomirići, Jamometići, Polečići, Lašnjičići, Karinjani (Lapčani), Mogorovići, Kukare, Šubići, Kačići, Svačići, Tugomirići i Gusići), krenulo ususret Kolomanu te s njim zaključilo sporazum. Prema dokumentu, oni su imali pravo nastaviti uživati svoje posjede i ostala dobra. Nisu bili dužni plaćati porez, a jedino su bili obvezni vršiti kraljevu vojnu službu i to prije svega u obrambenom ratu, tako da do granica Hrvatske ratuju o svojem trošku, a izvan granica o kraljevu. Kad su poveljom dobili ta jamstva poveli su ugarskog kralja u Biograd kako bi ga okrunili za zakonitog hrvatskog kralja. Koloman se u povelji još obvezao da će se zasebno kruniti u Hrvatskoj, a zasebno u Ugarskoj. Dokumentom Pacta conventa stvorena je personalna unija, a država se zvala Ugarsko i Hrvatsko Kraljevstvo. Kralj je u Hrvatskoj imao pravo imenovati bana, upravnika u Hrvatskoj, izdavati darovnice, ubirati poreze i carine, uzimati zemlju od izumrlih obitelji hrvatskih velikaša iza kojih nema nasljednika. Dobio je i vrhovno zapovjedno pravo nad hrvatskom vojskom. Autonomna prava koja su Hrvati zadržali bila su: politička uprava, sudstvo, financije i vojnički poslovi unutar Hrvatske. Sve te poslove obavljalo je hrvatsko plemstvo, ali uz dogovore s kraljem ili njegovim predstavnikom.

Različita tumačenja

Postoji nekoliko prijepisa tog dokumenta, a najstariji se nalazi u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti i datira iz XIV. stoljeća. Smatra se da je Pacta conventa u historiografiju ušla 1666. preko djela De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex trogirskog povjesničara Ivana Lučića (1604. – 1679.). Najnovije izdanje datira iz 1943., zahvaljujući hrvatskom povjesničaru Mihi Baradi (1889. – 1957.), koji taj dokument naziva Qualiter. Tijekom zadnjih stoljeća dokument se različito nazivao pa ga tako isusovac Daniele Farlati (1690. – 1773.) naziva Appendicula, povjesničar Ferdo Šišić (1869. – 1940.), naziva ga Dodatak, dok je hrvatski ban Nikola Tomašić (1864. – 1918.), preuzeo ime iz XIX. stoljeća i do danas najuobičajeniji naziv Pacta conventa. Povjesničarka Nada Klaić (1920. – 1988.) dokument je nazivala Qualiter i Pacta conventa. No, s razvojem historiografije u XIX. st. dolazi do dvojbi vezano uz autentičnost dokumenta, što će dovesti do različitih interpretacija i proturječja oko njegove vjerodostojnosti. Sve je počelo otprilike sredinom 1840-ih, kad su Mađari počeli osporavati autentičnost kako bi Hrvatskoj osporili jednak državnopravni položaj unutar krune sv. Stjepana. Smatrali su da je Ugarska silom osvojila Hrvatsku i da je dokument krivotvoren. Hrvatski politički i pravni krugovi s druge su strane smatrali da je dokument dokaz dragovoljnog ulaska Hrvatske u personalnu uniju i njezinih autonomnih prava. Proturječnosti oko autentičnosti dokumenta i politička prepucavanja Ugarske i Hrvatske nastavljena su sve do kraja zajedničke države.

Danas kod većine domaćih povjesničara prevladava mišljenje da se događaji nisu odvijali onako kako je opisano u Pacta conventa te da je vjerodostojnost dokumenta upitna. Usprkos tomu, većina njih slaže se da Hrvatska njezinim navodnim potpisivanjem nije izgubila svoja državnopravna obilježja ni prava, nego da se na njezinu prijestolju dogodila samo smjena dinastije, što je za srednji vijek bilo uobičajeno.

Josip BULJAN