U prvom je dijelu članka o LIFT (Lead-In Fighter Trainer) avionima naglasak stavljen na razloge i razvoj koncepta napredne i namjenske obuke te prve uspješne projekte. Pojavom višenamjenskih borbenih aviona najnovijih generacija i platforma za obuku mora biti sofisticiranija te se postojanje LIFT trenažnog aviona postavlja kao imperativ…

Ruski Jak-130, Alenia M-346 Master, korejski T-50 te kineski L-15 od početka su namjenski projektirani kao krozzvučni LIFT avioni. S druge strane, postoje brojne platforme koje su se pokazale itekako uspješnim za obuku te su modernizirane i dovedene na LIFT standard (npr. najnovije inačice britanskog Hawka). S pojavom kineske vojne industrije na globalnom zrakoplovnom tržištu, određeni se LIFT avioni mogu prepoznati npr. u inačici JL-8 / K-8 Karakorum. Taj se avion, osim u Kini, uspješno pozicionirao na tržištima Južne Amerike te Afrike. Kako gotovo sve zemlje s tih kontinenata koriste borbene avione četvrte i pretežno nižih generacija, tako su i zahtjevi za LIFT obuku manji.
Prenamijenjeni (naoružani) školski LIFT avioni, osim za temeljne, napredne i namjenske zadaće, mogu vrlo pouzdano služiti za, u određenoj mjeri, izvršavanje zadaća zrak-zrak, kao i zrak-zemlja s preciznim pronalaženjem ciljeva uz djelovanje konvencionalnim i pametnim oružjima. Uz znatno smanjene operativne troškove, takvi avioni zahtijevaju i znatno jeftiniju zrakoplovnu infrastrukturu, uključujući uzletno-sletne staze do 1200 m, a mogu, prema potrebi, poslužiti i pripremljene travnate i zemljane staze.

Projekt koji nije zaživio
Razvojem Eurofightera postalo je jasno kako će se za obuku za taj avion zahtijevati slična smanjena platforma sa sličnim performansama i senzorsko-borbenim sustavima. U preliminarnim je studijama 1994. godine tvrtka EADS objavila projekt lakog borbenog aviona optimiziranog za sofisticiranu obuku (High Energy Advanced Trainer – HEAT). Zamišljene su bile dvije podinačice, prva je trenažna (MAKO HEAT), bez mogućnosti nošenja naoružanja s najvišim standardima za naprednu letačku obuku pilota. Druga je MAKO LCA (Light Combat Aircraft), opremljena radarom, elektroničkim protumjerama, taktičkim sustavima (FLIR), naprednom staklenom kabinom te sondom za nadopunu gorivom u letu. Od naoružanja, MAKO LCA imao je ugrađen 27-milimetarski top te je na sedam vanjskih točaka mogao ponijeti različite projektile zrak-zrak (AIM-9L, IRIS-T ili ASRAAM, AMRAAM, FMRAAM, Mica), kao i bombe i projektile zrak-površina (Mk82, AGM-65 Maverick, protubrodski i stand-off projektili iz kategorije Taurus). Imao je i vanjske spremnike goriva i podvjesni izvidnički sustav. Kabina aviona bila je zamišljena u skladu s najsuvremenijim pristupom, avionikom otvorene arhitekture te sustavom za digitalno upravljanje (DFCS).

Odluka Emirata
MAKO je zamišljen kao tehnološki napredan avion s iznimnim razvojnim mogućnostima. Koncept obuke na MAKO-u bio je takav da je pilot postupno svladavao konverzijsku obuku (Operational Conversion Unit – OCU). MAKO je nedvojbeno trebao biti temeljni europski LIFT avion s potencijalom razvoja u laki višenamjenski borbeni avion. MAKO HEAT po letnim je performansama bio vrlo blizu tadašnjim i budućim borbenim avionima zadnje generacije. Manevarbilnost i agilnost aviona očitovala se napadnim kutovima do 45°, a specifični se višak snage (Specific Excess Power) mogao usporediti s onim na višenamjenskim borbenim avionima zadnje generacije.
MAKO je bio i jedan od kandidata za budući program europske napredne obuke pilota mlaznih aviona (Advanced European Jet Pilot Training – AEJPT), u kojem je prepoznano visokoučinkovito i ekonomski isplativo rješenje.
Prvi su korisnik MAKO-a trebale biti zrakoplovne snage UAE-a koje su ga razmatrale od 1999. kao potencijalnu zamjenu za postojeće avione BAE Hawk. No ipak, uvjet je bio da UAE ne bude prvi korisnik tog aviona, što je podrazumijevalo i završetak prototipa sa svim operativnim ispitivanjima. Na kraju, UAE se 2009. odlučio za Aermacchijev M-346 Master. Nakon što nije našao niti jednog kupca, koji je trebao sudjelovati i u završetku projekta, MAKO je pao u zaborav bez potvrde o završetku prvog prototipa i prvog leta planiranog za 2009. godinu.

Zamjena za češke avione
U prvoj se polovini devedesetih u Ruskoj Federaciji tražio nasljednik trenažnih aviona češke proizvodnje L-29 i L-39. Prema zahtjevima ratnog zrakoplovstva tražio se dvomotorni avion s malim brzinama uzlijetanja i slijetanja i najvećom brzinom od samo 850 km/h te bez borbene uporabe u sekundarnoj ulozi. S druge strane, tražen je visok odnos potiska i težine aviona kao i izvanredne manevarske sposobnosti i mogućnost leta na velikim napadnim kutovima kako bi se po performansama približio visokomanevarskim borbenim avionima MiG-29 i Su-27. U uži su izbor ušli MiG-AT i Jakovljev Jak-130. Dok je MiG-AT bio već viđen konvencionalni aerodinamički koncept, Jak-130 u svakom je pogledu značio radikalan iskorak. Konstrukcijski biro (OKB) Jakovljev započeo je netom nakon raspada SSSR-a rad na razvoju koncepcije budućeg aviona za naprednu i prijelaznu obuku. Budući da su financijska sredstva za razvoj bila nedostatna, Jakovljev je morao tražiti partnera izvan Ruske Federacije. Veliki potencijal aviona Jak-130 na vrijeme je prepoznala Italija koja je u to vrijeme tražila avion jednake kategorije kao nasljednika za AMX-ove.

Odvojen nastup
Aermacchi i Jakovljev započeli su 1992. zajednički rad na daljnjem razvoju prototipa aviona pa je 1995. razvijena inačica Jak/AEM-130S. Te se godine Aermacchi odvaja te započinje rad na vlastitoj inačici M-346. S druge strane, Rusi su razvili Jak-130 te nadalje obje tvrtke nastupaju odvojeno na tržištima. Jak-130 ima suvremenu aerodinamičku koncepciju s trapeznim krilom male strijele te obarajućim prednjim i stražnjim bridom krila. U korijenu krila ima izduljenu tetivu (strake), koja pokriva uvodnik zraka, što mu osigurava dobar rad pogonske grupe i pri napadnim kutovima od 35° za stacionarni let i 42° koliko avion može najviše ostvariti. Izveden je s umjetnom stabilnosti s 5 % uzdužne prirodne nestabilnosti kako bi se u letu ponašao što sličnije avionima MiG-29 i Su-27. Sredinom 2002. godine Jak-130 službeno je proglašen pobjednikom na natječaju ruskog zrakoplovstva za novi obučni avion.

Staklena kabina
U aerodinamičkom smislu, M-346 u odnosu na Jak-130, u prednjem dijelu korijena krila ima postavljenu malu okomitu površinu. Oba su LIFT avioni 5. generacije. Razlike se, osim u motoru, najviše ogledaju u avionici i sustavima aviona. M-346 ima četverokanalni digitalni električni sustav upravljanja letom s mogućnošću rekonfiguracije i prilagođivanja specifičnim značajkama pojedinih borbenih aviona. Motori imaju novi dvokanalni sustav digitalnog električnog upravljanja (FADEC), što je velik napredak u odnosu na takve sustave prethodne generacije i osigurava pouzdaniji rad i bolju usklađenost motora i letnih karakteristika aviona. Pilotski je prostor izveden na načelu staklene kabine, sa širokokutnim gornjim (HUD) i tri donja (HDD) prikaznika u boji te avionikom najnovije generacije s virtualnim sustavima obuke. U nosu aviona ostavljen je prostor za moguću ugradnju radara. Primijenjeni sustav za upravljanje letom, izbor avionike i izvedba kabine najsličniji su borbenom avionu Eurofighter Typhoon koji je u naoružanju više europskih zemalja. To je i bio cilj Aermacchija kako bi M-346 bio prihvaćen ponajprije kao budući europski avion za obuku (Eurotrainer). Jednak je plan bio i s MAKO-om. Posebna je pažnja bila posvećena što većoj sigurnosti aviona na temelju smanjenja vjerojatnosti katastrofalnih događaja. To je zahtijevalo višestruku zalihost svih vitalnih elemenata sustava aviona. Avion je tako zadržao pune operativne sposobnosti nakon prvog velikog otkazivanja, a dovoljne operativne sposobnosti kako bi se vratio u bazu u slučaju i naknadnog, drugog velikog otkazivanja. Moguća je dopuna gorivom u letu, a obuka pilota vrši se jednako kao na avionu Jak-130.

Oklop od kevlara
Avion ima devet podvjesnih točaka, nosivost od 3000 kg vanjskog tereta te je moguća primjena svih suvremenih klasičnih i navođenih ubojnih sredstava. Ispod trupa može nositi kontejner s topom DEFA kalibra 30 mm, a ispod krila po četiri navođene bombe GBU-12 (kalibra 250 kg), GBU-16 (kalibra 500 kg) ili izraelske Opher Mk82 (kalibra 250 kg), kao i po četiri samonavođene rakete zrak-zemlja tipa AGM-65 Maverick ili Brimstone. Za djelovanja po ciljevima u zraku može nositi po četiri rakete AIM-9 Sidewinder za blisku zračnu borbu. Borbena žilavost može se povećati primjenom oklopa od kevlara kao na avionu Jak-130. S izvanrednim letnim karakteristikama u dozvučnom i krozzvučnom području brzina i zadovoljavajućom nosivošću borbenih sredstava, M-346 uporabljiv je i za borbena djelovanja u sukobima niskog intenziteta, a u skladu s tradicijom Aermacchija, može se očekivati i posebna borbena inačica aviona s još višim borbenim sposobnostima. Predviđena je cijena školske inačice zbog skuplje zapadne opreme viša u odnosu na Jak-130. Prototip M-346 poletio je u srpnju 2004. godine. Prvi od aviona iz početne male serije prvi je put poletio u svibnju 2008., dok je M-346 opremljen kacigom i sustavom HMDS (Helmet-Mounted Display Systems) poletio u svibnju 2010. godine. Talijansko je ratno zrakoplovstvo (ITAF) u lipnju 2009. potpisalo ugovor za prvih šest M-346. Prvi je avion 2011. uveden u operativnu uporabu i otad nose oznaku T-346A.

M-346 u DACT ulozi
Izaslanstvo talijanskog Ministarstva obrane na nedavno je završenoj međunarodnoj zrakoplovnoj izložbi Le Bourget 2015 službeno izjavilo da će zrakoplovne snage razviti koncept DACT (Dissimilar Air Combat Training) u kojem će agresorsku ulogu imati upravo M-346. Talijanski stručnjaci u tom konceptu, koji će zaživjeti u letačkoj borbenoj obuci s Eurofighterima u zrakoplovnoj bazi “Grosseto” u središnjoj Italiji, vide znatne uštede. Smanjit će se sati naleta Eurofighterom koji će biti zamijenjen znatno jeftinijim M-346. Potonji se trenutačno nalazi u bazi “Grosseto” gdje tehničke i letačke posade prolaze program operativne konverzije i provjeru pouzdanosti nove uloge za M-346. Osim za DACT, avion M-346 koristit će se za održavanje većine satnice godišnjeg naleta pilota Eurofightera što će također omogućiti velike operativne uštede. Izvor iz Italije navodi: “Ako imate 35 do 50 F-35, 90 % njih koristit će se za obuku. Ubacivanjem M-346 za agresorsku ulogu, troškovi se smanjuju za više od 50%!” Takvo razmišljanje jasno oslikava brojne prednosti LIFT aviona. Uza svoje borbene sposobnosti, u određenoj mjeri zbilja mogu poslužiti kao univerzalni avioni u sastavu ratnih zrakoplovstava. Proizvođač Alenia Aermacchi dosad je pobijedio i isporučio 12 aviona M-346 u Izrael i jednak broj u Singapur, a započela je i proizvodnja za Poljsku.

Stalan uspjeh
Jedan je od najboljih primjera školskog mlaznog aviona, koji je doživio velik uspjeh i kao dvosjedni školsko-borbeni i kao jednosjedni borbeni avion, britanski BAE Systemsov Hawk. Uspjeh se temelji na stalnom razvoju i unapređivanju, sukladno novim trendovima u obuci pilota, te prilagođivanju potrebama pojedinih ratnih zrakoplovstava. U tom smislu Hawk ima veći broj razvojnih inačica od svih drugih aviona te kategorije. Izrađeno je više od 900 aviona za 19 ratnih zrakoplovstava. Od početne do najnovije inačice avion je u potpunosti izmijenjen, pri čemu je dvosjedna školsko-borbena inačica zadržala gotovo jednaku vanjsku konfiguraciju. 
Hawk je od početka razvijan kako bi ispunio zahtjeve u okviru završnog dijela osnovne, više i borbene obuke. Aerodinamički koncept s blago strelastim krilom, cjelopokretnim horizontalnim repom i sustavom upravljanja bio je prilagođen ostvarenju sigurnog leta u krozzvučnom i blago nadzvučnom području brzina. Pogon aviona temelji se na suvremenom turboventilatorskom motoru, Rolls-Royce/Turbomecinu Adouru. Motor je stalno usavršavan kako bi novim inačicama Hawka omogućio veći potisak, a time i sve bolje performanse i veću nosivost borbenih sredstava. Upotpunjujući navedeno uvijek dobrom opremljenošću suvremenom avionikom, došlo se do niza aviona sa širokom kombinacijom školskih i borbenih sposobnosti.

Tri generacije i obitelji
Razvoj Hawka karakteriziraju tri različite generacije s tri različite obitelji tih aviona. Prvu generaciju predstavljaju školsko-borbeni Hawk T1 i njegove borbeno znatno bolje osposobljene izvozne inačice, serije Hawk 50 i Hawk 60. Drugu generaciju predstavljaju usavršenije i borbeno osposobljenije inačice Hawk 100, dok treću generaciju čine jednosjedne borbene inačice Hawk 200. Inačica Hawka 128 nosi i oznaku T2.
Obitelj Hawk 100 nastala je kao rezultat usmjerenja daljnjeg razvoja aviona prema višoj, borbenoj i prijelaznoj obuci (LIFT), što je istodobno omogućilo i znatno poboljšanje njegovih borbenih sposobnosti. Temelj promjena čini novo ojačano krilo koje je zadržalo postojeću formu, ali ima fiksno oboren napadni brid i novo zakrilce koje se može otklanjati u manevru. Izmijenjen je i horizontalni rep kojem su povećani otkloni i učinkovitost. Cilj preinaka bilo je povećanje uzgona kako bi se uz veći potisak poboljšanog motora ostvarile i znatno bolje manevarske sposobnosti u letu te se avion dodatno prilagodio vođenju simuliranih ili stvarnih zračnih borbi. Prednji je dio trupa također izmijenjen kako bi se u nosu aviona mogao smjestiti uređaj za otkrivanje ciljeva po toplinskom kontrastu (FLIR) i laserski daljinomjer. Njima se znatno poboljšavaju sposobnosti aviona u djelovanjima po ciljevima na zemlji.

Od obuke do borbe
Od tako borbeno osposobljenog aviona za obuku nije trebalo puno napora da se sredinom osamdesetih razvije i borbeni jednosjedni avion Hawk 200. Osim što je prednji dio trupa prepravljen za smještaj samo jednog pilota i nove senzorske tehnike (radar, FLIR, laserski daljinomjer), Hawk 200 zapravo je zadržao osnovnu formu i motor aviona Hawk 100. S aviona Hawk 100 preuzeto je novo borbeno krilo sa sedam točaka naoružanja i najvećom nosivošću borbenih sredstava od 3000 kg. Kabina je opremljena na načelu staklene kabine s integriranom digitalnom avionikom i sustavima samozaštite, slično kao na avionu Hawk 100. Kao mogućnost predviđena je i ugradnja uređaja za punjenje gorivom u letu. Iako se u početku razvoja razmišljalo o fiksnoj ugradnji topova u trup, od toga se odustalo i zadržalo rješenje kao na svim ostalim inačicama aviona Hawk, tj. da se top Aden kalibra 30 mm nosi u kontejneru ispod trupa. Ugradnjom radara avionu su znatno proširene borbene sposobnosti, kao npr. djelovanje raketama zrak-zrak srednjeg dometa te raketama zrak-brod.

Nadzvučni LIFT-ovi
Za razliku od opisanih LIFT aviona koji su okozvučni, tj. krozzvučni, korejski KAI T-50 i kineski Hongdu korak su prema višoj kategoriji, ponajprije zato što su od početka konstruirani kao nadzvučni školski (LIFT) te višenamjenski laki borbeni avoni primjereni za manje zemlje i njihova zrakoplovstva. T-50 i njegove inačice nalaze se od 2005. u sastavu korejskih zrakoplovnih snaga (Republic of Korea Air Force – ROKAF), dok je kineski L-15 razvijen uz pomoć ruskog proizvođača Jakovljeva, a prototip je prvi put poletio 2006. godine. Potonji je namijenjen za LIFT obuku za kineske borbene avione J-10, JF-17 i J-11. Avion KAI T-50 razvijen je u inačicama T-50B, TA-50 i FA-50 s ciljem LIFT obuke pilota KF-16 i F-15K, pri čemu zamjenjuje trenažne avione T-38 i A-37. Oba se aviona odlikuju vrhunskim ergonomskim rješenjima te mogućnošću nošenja širokog spektra ubojnih sredstava.

Avioni niže kategorije
Osim opisanih LIFT aviona, u svijetu je istodobno razvijeno i nekoliko manjih dozvučnih aviona za naprednu i prijelaznu obuku. Postigli su uspjeh u zemljama gdje se u većem broju koriste višenamjenski borbeni avioni starijih generacija pa je tako i zahtjev za LIFT kategoriju manji. Treba prije svega spomenuti kineski K-8 koji je uspješno prodavan u zemljama Afrike i Južne Amerike. Indijski HAL HJT-36 Sitara trebao bi zamijeniti trenažne avione u domaćem ratnom zrakoplovstvu. Mora se primijetiti da je koncept MiG-AT uvelike poslužio kao uzor tim avionima, što i ne čudi jer je Rusija njim, uz Jak-130, napravila ozbiljan korak prema modernizaciji školskih aviona, sukladno potrebama obuke za borbene avione četvrte i viših generacija.

Napisao i snimio: Danijel VUKOVIĆ