Pjesma Moja domovina postala je simbol otpora u Domovinskom ratu. Njezina poruka, važnost, snaga koju je dala ostaju vječni, kao i sama pjesma. Poanta je bila da u njoj nema ništa sporno. Ništa protiv nikoga. Ne spominje se rat, spominje se samo ljubav prema domovini. Mi smo ti koji volimo, želimo mir, ništa drugo. To je bila poanta i smisao pjesme

Povijest Republike Hrvatske od proglašenja samostalnosti i neovisnosti obilježile su domoljubne pjesme. Često su pjesme davale dodatnu snagu koja je poticala na ustrajnost,  te ulijevale nadu i vjeru u bolje sutra. U vrijeme Domovinskog rata, ali i kasnije hrvatski su glazbenici pisali brojne pjesme domoljubnog karaktera. Jedna od njih pjesma je Moja domovina za koju bismo mogli reći da je neslužbena hrvatska himna. Tekst za nju napisao je Zrinko Tutić, glazbu pokojni Rajko Dujmić, a aranžman potpisuje Nikša Bratoš. 

Trojica velikana hrvatske glazbene scene stvorila su jednu od najljepših, najiskrenijih i najčišćih domoljubnih pjesama koja je u vrijeme rata ljudima u Hrvatskoj ulijevala nadu u hrvatsku slobodu. Pjesma je davala energiju, dizala moral, jačala vjeru, pogotovo vjeru da je sloboda moguća.  O pjesmi i njezinu nastanku razgovarali smo s Nikšom Bratošem, čovjekom čiji je doprinos u nastanku ove pjesme bio golem. Nikša Bratoš, legendarni je hrvatski skladatelj, aranžer i glazbeni producent. Surađivao je s najpopularnijim i najvećim domaćim glazbenicima, radio je glazbu za brojne filmove, kazališne predstave, TV emisije. Radio je na brojnim festivalima, a ističe se i njegov humanitarni rad. Dobitnik je brojnih nagrada, a nagradu “Porin” osvajao je više od četrdeset puta. Svoje znanje danas prenosi i na mlade. 

Kako je sve počelo

Nikša Bratoš prisjetio se kako ga je krajem kolovoza 1991. nazvao Zrinko Tutić osjećajući kako se u Hrvatskoj sprema nešto loše. “Ljetno nedjeljno popodne. Zove me Zrinko Tutić i kaže da želi da napravimo jednu pjesmu, da ima ideju, da ima tekst i koncept, a da pritom želi da angažiramo što više ljudi, da to bude nekakav Band Aid. To su bila ona vremena kad su takve stvari bile vrlo popularne. Nekoliko godina prije toga u Engleskoj i SAD-u bio je organiziran Live Aid. Bila je to era zajedničkih nastupa glazbenika sa zajedničkom misijom, lijepom porukom, snažnom. Poruka sa jasnom željom. Od toga je počelo”, kaže Bratoš.  Glazbenici u Hrvatskoj željeli su istaknuti i poručiti da žele mir, da žele Hrvatsku. Glavni akteri u cijeloj priči uz Zrinka Tutića bili su još Miroslav Lilić, tadašnji glavni urednik Televizije Zagreb, Vladimir Mihaljek kao menadžer i autor glazbe Rajko Dujmić. 

Zamisao koju smo imali snimili smo na kazetu, kao što se tada radilo, a zatim smo podijelili zadaće. Ja sam išao pripremati aranžman, a Zrinko i Rajko zvali su pjevače. To je bio zadatak i Mihe (Vladimira Mihaljeka), reći im o čemu se radi i kakav je tekst”, kaže Bratoš. Idućih nekoliko dana komuniciralo se s pjevačima i gotovo svi koji su bili u mogućnosti odazvali su se bez ikakve dvojbe. 

“Zatim smo pokušali napraviti poredak, tko bi pjevao koji stih na koji način, oko toga smo nas trojica dosta dugo razmišljali. Inzistirao sam na tome da jedan za drugim pjevaju Mišo Kovač i Davor Gobac, kao dva totalno različita svijeta. Jedan zabavnjak, drugi roker. Dalmatinac i Zagorac”, kaže Bratoš te nastavlja.  “Zatim smo gledali tko bi što mogao otpjevati, tko bi bio uvjerljiv u kojoj rečenici, koja intonacija kome više odgovara da budu svi na neki način zadovoljeni. Odluka je bila da pjesmu počnu i završe oni koji su najveći – Oliver i Arsen. Njihov je početak i njihov je kraj, a između su zastupljeni svi koji su mogli biti. Uz pjevače angažirali smo i gitariste. Vedrana Božića kao najznačajnijeg dotadašnjeg hrvatskog gitarista, zatim gitariste iz dva tada najznačajnija domaća benda, iz Prljavog kazališta i Parnog valjka. Naravno da su svi došli, da i oni daju svoj doprinos. Bilo je puno ljudi koji se pojavljuju u sklopu zbora. Jednostavno nije bilo mjesta za sve koju su tu željeli i trebali biti, ali smo ih sve ukomponirali u zbor. Vidite ih da pjevaju. Čak i velike zvijezde nisu svi dobili svoje dionice. Jedan Gibonni primjerice. U pjesmi imate ljude koji su obilježili povijest hrvatske glazbe kao što su Ivica Šerfezi i Ljupka Dimitrovska. Stavili smo ih da pjevaju kao duet, jer su često nastupati zajedno, kaže Bratoš. U jednom dijelu imate Stanka Šarića iz Zlatnih dukata i Severinu, na prvu pomalo nespojivi, ali poruka je bila zajedništvo, dodaje. 

Vokale su, nastavlja, snimali dva dana u tadašnjem studiju Radija Zagreb “Krešimir“. Bio je to vjerojatno najbolji studio za snimanje glazbe na području bivše države, a nalazio se  u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Sva najbolja tehnika koja je trebala biti, bila je ondje. Studio je imao i veliku prostoriju gdje su svi mogli stati, gdje je Rajko Dujmić s pjevačima koji će pjevati u zboru pripremao zborske dionice, dok je Bratoš snimao pojedince.  Bila je to jedna vrlo reprezentativna sekcija koju su činili i Miljenko Prohaska koji je bio dirigent, Hrvoje Hegedušić bio je ton majstor, a Nikša Bratoš producent. Bratoš kaže kako su se svi podredili pjesmi, nitko se nije imao potrebu isticati, niti je želio biti veći od pjesme. U  studiju “Krešimir“ snimljena je cijela pjesma, dok su gitare snimljene u studiju Rokoko. Nakon toga ostao je još jedan dio miksa koji je bilo potrebno snimiti i ukomponirati. 

Pjesma iznad pojedin(a)ca

“To je još bila stara i drugačija tehnologija, za razliku od današnje. Danas imate neograničen broj kanala u okviru softwarea s kojim radite. Danas možete raditi što želite. Prije to nije bio slučaj. Tad je bila 24-kanalna tehnika, imali ste 24-kanalne vrpce. Neki su kanali bili zauzeti i  zalijepljeni instrumentima koji su tu morali biti, a zatim vokale snimate na istom kanalu, samo s nekoliko sekundi razmaka, kad dolazi drugi vokal. Pazili smo da ne dođe do pogreške, jer nema opcije undo.  Ako si slučajno izbrisao, izbrisao si čovjeka zauvijek”, kaže Bratoš te nastavlja. 

“U to je vrijeme i miks bio vrlo kompliciran s tadašnjom tehnikom automatizacije, ali ne potpune. Danas je automatizirano sve, a tada je samo nivo mogao biti automatiziran – glasnije ili tiše, ali sve ostale postavke morao si ručno mijenjati. Jedna boja za jedan vokal, druga za drugi, pa to moraš promijeniti u nekoliko sekundi dok ide miks. Uglavnom sve skupa bilo je zahtjevno“.  Bratoš nam je rekao i kako je cijela priča o stvaranju pjesme u to vrijeme snimana kamerama HRT-a. Na HRT-u su željeli snimiti priču, te dokumentirati atmosferu, a detalje sa snimanja koristiti za kasniji making off. Bilo je to u svrhu snimanja dokumentarnog izdanja, no nažalost te su vrpce izgubljene. 

Za vrijeme snimanja pjesme nastao je i spot. Vlado Božićević  bio je redatelj spota, no Bratoš nam kaže kako je Miroslav Lilić  bio spiritus movens. “Lilić je bio pokretač, on je govorio, hajmo, idemo, mora se. Zahvala i Mihaljeku koji je tada imao sve telefone i to fiksne. Tada nije bilo društvenih mreža, a Mihaljek je imao telefone na koje su se ljudi javljali, te su odlučili doći taj dan u Zagreb”, kaže Bratoš. 

“Pjesma je bila složena. Želio sam da u startu počinje pompoznije s nekim orkestrom. Nije to rokerica gdje će krenuti samo rif. U drugom dijelu ima nekih prepoznatljivih stvari, npr. ta bas-dionica koja je malo čudnija, udaraljke koje nisu uobičajene. Sve u želji da pjesma bude posebna”. Ipak kaže nam kako je najveća kvaliteta pjesme u ljudima koji je pjevaju. Da je pjesmu otpjevao jedan čovjek, ne bi to bilo to. Njezina prava snaga je zajedništvo velikog broja izvođača koji su pritom velike zvijezde. Kaže i kako su sudjelovati željeli svi. Bilo je nekoliko ljudi koji tog trenutka nisu bili u Hrvatskoj, pa nisu mogli, poput Tomislava Ivčića. 

Na dva ključna mjesta stavili smo one od kojih smo očekivali uvjerljivu razinu prezentacije i egzaltiranosti, a to su Tereza Kesovija i Josipa Lisac. Ti znaš da što god se događa u pjesmi, kad se pojavi neka od njih dvije, to će biti trenutak koji se pamti. Stavili smo taj dio točno pred refren”, kaže. “Ispoštovani su svi ti fini senzibiliteti nekih ljudi, nježnih za one koji su bili nježni, žestoki za onog tko je bio žestok. Svatko je u pjesmi nastupio s onim po čemu je bio prepoznatljiv”, dodaje.  

“Moguća nadolazeća nevolja zbližila je ljude. Vidjeli smo loše stvari koje su se događale uzrokovane agresijom, tragedije, bol… Zbili smo redove, svjesni zajedničke moguće opasnosti i nevolje. Svaki komadić bilo kakve bahatosti i ega, sve je to nestalo. Jednostavno je došao svatko s onim što najbolje zna. Ovaj pjeva, onaj svira, onaj miksa… Svi su iskreno s voljom, željom, odradili ono što se od njih očekivalo. Nije bilo onoga čega inače često bude poput pitanja: Zašto bi on pjevao ovu dionicu, zašto ja ne bi pjevao. Ja bih htio ovaj dio, a ne onaj. Zanimalo nas je i kako je bilo moguće sve uskladiti u tako kratkom vremenu. Kad su u pitanju hitovi dva su bitna faktora, kaže Bratoš. Jedan je vlastito iskustvo, a drugi kreativni trenutak.  “Uz iskustvo će sve ići malo brže, ali, ako kreativni trenutak nije dobar – nema pomoći“.

Važnost instrumenata u pjesmi

Tijekom razgovora dotaknuli smo se i instrumenata koji također pridonose ljepoti konačne izvedbe. “Gledao sam na instrumente koji imaju elemente simfonijskog orkestra, ali one instrumente velike postave. Velikih gudača, puhača, zvona. Zvona imaju veze s religijom, ali i s Europom. Od toga je počelo. Prvih 50 sekundi, to je moj dio, onda nakon toga dolaze zvijezde iz pop i rock-glazbe”, kaže te nastavlja. “Radilo se na pop i rock-instrumentariju.  Bubanj, bas gitara, ono osnovno, ali pazilo se da pritom instrumentarij ne zasjeni vokale i tekst. Najznačajnija stvar od svega su vokali i tekst. To je ono što će ljudi pamtiti. Ne smijemo ni jednog trenutka biti ni komplicirani, ni teški. Ne smijemo također niti previše solirati. Ima komad gitarskog sola u sredini, kad vokali predahnu, to je 15-20 sekundi, da se pokaže i taj dio. Na kraju je orkestarski zaključak refrena da bude himnično. To je bila osnovna ideja.

Prva snimka

“S nestrpljenjem smo čekali prvo emitiranje spota. Lilić je rekao da će biti u nedjelju navečer. Bili smo nervozni jer smo znali da kad imaš toliko ljudi uključenih da će biti publike koja će tražiti sigurno neku grešku. Spot nisam vidio prije nego što je bio emitiran. Danas 34 godine poslije, ne znam što bih drugačije. Ima pjesama koje dohvati zub vremena, ima onih u kojima nakon što prođe godinu dana promijenio bih nešto. Na ovoj, zaista ne znam. Ništa ne bih dirao. Mislim da je sve bilo na svojem mjestu u okviru tadašnje tehnologije. Ljudi, glasovi, u okviru zbora možeš prepoznati glasove a da ne gledaš spot. Potrudili se jesmo i sigurno je ostao jedan komad neprospavanih noći. Zbog toga uopće ne žalim“, kaže. 

Iako je i prije nastanka Moje domovine bilo pjesama koje su imale domoljubnu crtu, poput pjesme grupe Magazin Mir do neba ili Ivčićeve Stop the war in Croatia, Bratoš kaže kako je to bila posebna pjesma.  “Poanta je bila da nema ništa sporno. Ništa protiv nikoga. Ne spominje se rat, spominje se samo ljubav prema domovini. Nema nikakvog crnila.  Po katoličkom duhu bi tako trebalo biti, samo pozitivno, mi smo ti koji volimo, želimo mir, ništa drugo. To je bila poanta i smisao pjesme“. 

Pjesma Moja domovina postala je simbol hrvatske države. Izvodi se u svim prilikama, kad se slavi i kad se obilježava. Njezina poruka, važnost, snaga koju je pjesma dala ostaju vječni, kao i sama pjesma. Nakon Moje domovine nastale su i brojne druge domoljubne pjesme koje su svaka na svoj način imale težinu i vrijednost u Lijepoj Našoj. O njima ćemo više pisati u sljedećim izdanjima.

TEKST: Ivan Šurbek