Hrvatski ban i general Josip Jelačić kao povijesna ličnost poznat je gotovo svima. Njegov je lik opjevan u mnogim pjesmama i ovjekovječen na brojnim slikama kao i na čuvenom Fernkornovom spomeniku na Jelačićevom trgu u središtu Zagreba. Riječi popularne pjesme “Ustani bane…” uvijek su se pjevale u teškim trenucima hrvatske prošlosti. Manje je poznato da je i Josipov otac, podmaršal Franjo Jelačić, u svoje vrijeme, hrabrim i iznimnim djelima stekao veliku slavu i popularnost, te čast za obitelj koja je uzdignuta na položaj nasljednih baruna. Ipak njegov je slavni lik pomalo nepravedno ostao u sjeni njegova mnogo slavnijeg sina

Franjo Jelačić se rodio u Petrinji 1746. u obitelji plemića i krajiškog časnika, satnika Antuna Jelačića Bužimskog i njegove supruge Barbare rođene Grošić. U 17-oj godini kao kadet stupio je u vojnu službu Habsburgovaca u 1. bansku krajišku pješačku pukovniju. Služio je u Vojnoj krajini gdje je postupno napredovao u vojnoj hijerarhiji. Godine 1772. imenovan je satnikom i s tim činom sudjeluje u bavarskom nasljednom ratu što su ga vodile Austrija i Prusija od 1778. do 1779. U njemu se istaknuo zapovjedajući prethodnicom austrijske vojske kod Hemmericha u boju protiv pruskog generala Pellinga. Godine 1783. promaknut je u čin bojnika, a tijekom 1786. uložio je zapažen trud prilikom uvođenja urbara na posjed zagrebačkog komiteta Sislavec. U Turskom ratu 1788-1790. tijekom 1788. godine brinuo se za utvrđivanje položaja kod Sinovca i Oblaja te se hrabro borio protiv neprijatelja suzbijajući njegove navale duž uspostavljenog kordona. Godine 1789. kad je turski zapovjednik Skutara s 40.000 naoružanih ljudi prodro na hrvatsku granicu dao je nasipati zidine na Czaricsa brdu i tako spriječio daljnji prodor neprijatelja, dok je unutar zidina spas pronašlo 400 ranjenih vojnika i više od 1000 osoba različitog spola. Kad je pak najveći dio hrvatskih četa pod zapovjedništvom maršala Loudona sudjelovao u opsadi Beograda Franjo Jelačić je kod turske brdske utvrde Jezersko potukao Turke koji su sa svih strana navalili na austrijsko desno krilo prilikom čega ih je mnogo zarobio. Zbog toga junačkog djela još iste godine preko reda je unaprijeđen u čin potpukovnika. U daljnjim je akcijama ispred Szeraulia potukao neprijateljski odred od 400 vojnika pretežito konjanika i natjerao ih u bijeg. U ratnoj ekspediciji kod Bužima sa svojim je četama probio bedem na neprijateljskom području kod mjesta Komisarev hrast čime je znatno pomogao austrijskoj opsadi Cetina. U svibnju 1790. prodro je u Tursku Hrvatsku i istaknuo se u obrani čardaka Ljubine. U rujnu 1791. prelazi u Ogulinsku graničarsku pješačku pukovniju.
Rat s Turcima nije još pravo ni završio, a već je počeo novi veliki sukob s revolucionarnom Francuskom koji će s prekidima potrajati gotovo dva desetljeća. Iako iscrpljene i gubicima prorijeđene krajiške pukovnije morale su opet u novi rat. Nakon pogubljenja francuskoga kralja Luja XVI. europske sile, a zajedno s njima i Austrija udružile su se 1793. u koaliciju protiv mlade francuske republike. Početak Prvog koalicijskog rata Franjo Jelačić je dočekao u činu potpukovnika u Ogulinskoj pukovniji.

Krajiški oštrostrijelci
Na novu taktiku borbe francuske revolucionarne vojske koja se zbog neuvježbanosti nasuprot krutoj linijskoj taktici europskih zemalja borila u rasutom stroju i pritom pobjeđivala ostale europske vojske odgovorile su ustrojavanjem lakih postrojbi i Frei corpsa. Jedna od takvih ad hoc formacija u austrijskoj vojsci bio je Korpus hrvatsko-slavonskih oštrostrijelaca ustrojen u dvije bojne, a sastavljen od po jedne satnije oštrostrijelaca iz svake od 11 krajiških pješačkih pukovnija iz Karlovačkog, Varaždinskog i Slavonskog generalata. Bila je to elitna formacija sastavljena od onog najboljeg što je Vojna krajina u tom trenutku mogla dati. Za zapovjednika toga korpusa postavljen je, tada jedan iskusni krajiški časnik, potpukovnik Franjo Jelačić. Oštrostrijelci su inače smatrani elitnim vojnicima jer su u ustroju krajiških pukovnija zamijenili grenadire. Njihova specifičnost se sastojala od toga što oni nisu bili uvježbavani za borbu u sklopu linijske taktike, već za streljačku borbu u rasutom stroju. Upravo zbog toga bili su naoružani na specifičan način, puškom Štuc M 1768, a koja je zapravo bila inačica tada uobičajenog oblika, lovačkih pušaka sredine 18. stoljeća. Te puške imale su dvije cijevi: gornja je bila izolučena za precizno gađanje, a donja glatka za brzu paljbu. Osim toga imali su i koplje-piku koja je imala dvojaku funkciju: sa svojom kukom koja se mogla postaviti u tri utora na različitim visinama služila je kao oslonac za pušku prilikom gađanja, a i kao oružje protiv konjaništva jer te puške nisu imale bajunetu. Oštrostrijelce bismo mogli najbliže označiti današnjim terminom snajperist.
Krajiški oštrostrijelci su zbog načina ratovanja gotovo uvijek bili u prvim bojnim redovima s prethodnicom ili zalaznicom, s Jelačićem uvijek na čelu.

Jelačićev korpus oštrostrijelaca
Jelačićev korpus oštrostrijelaca okupio se u siječnju 1793. u Bjelovaru odakle se uputio na ratište u austrijskoj Belgiji. Nakon tri mjeseca hodnje stigao je na francusko-belgijsku granicu i već u svibnju počeo borbena djelovanja. Kod Preceaua (8.5.) Jelačićeva postrojba odbila je napad francuskog konjaništva i zauzela to važno mjesto. Jelačić i njegovi oštrostrijelci hrabro su se borili u napadu na francuski logor kod Famarsa (23.5.) i kod opsade utvrde Valenciennes (25-26. 7.). Sudjelovali su u manjim akcijama poput napada na francuski tabor Ceasar (7-8. 8.), Bohaina, Le Cateleta i la Cateaua (2-9. 9.), a potom i kod Avens le Seca (11.9.) gdje su neprijatelju nanijeli teške gubitke u ljudstvu i topništvu. Do kraja godine Jelačićevi oštrostrijelci bore se kod Marchiennesa (30.10.) i Bouchaina (29.11.) gdje su potom i prezimili. U svibnju 1794. imenovan je za pukovnika Slunjske graničarske pješačke pukovnije, a prije toga tijekom travnja i svibnja sudjeluje u okršajima kod Echelle, Streuta, Nouviona i Prichesa, te u opsadi Landrecya. Posebno se istaknuo prilikom zauzeća utvrđenih neprijateljskih položaja kod Templeuvea (22.5.) gdje je zarobio pobočnika francuskog generala i mnoge druge. Do kraja 1794. Jelačić se sa svojim oštrostrijelcima bori u bici kod Fleursa (26.6.), te sukobima kod Heinsberga (30.9.) i Büdericha (10.10.). Tijekom ratovanja na Rajni 1795. istaknuo se kod Borlea (14. 5.) i Wüllena (15. 5.), a hrabro se odupirao navalama protivnika kod Ahausa (16.3.) i tako sačuvao čitav kraj od pustošenja. Kod Mündelheima (6.9.) je sa svojom postrojbom spasio od neprijatelja 50 austrijskih topova velikog kalibra koji su već izgledali izgubljeni, a u bici kod Frankfurta zarobio je veliki broj kola sa streljivom, skladišta i topova. Potom je sa svojim ljudima protjerao protivnike s položaja kod Grünstadta, Türkheima i Neustadta čime je omogućio zauzeće Messenheima (8. XII.) i Lautreca. Na samom početku ratne kampanje 1796. sukobio se s tri puta jačim protivnikom kod Bliessa i potpuno porazio njegovo pješaštvo zarobivši pritom 300 vojnika. Nakon toga s ništa manjom hrabrošću bori se kod Sasselforta, Schlama, Schlammersdorfa, Busecka i Effeldenka, te potom Sulzbacha i Wolffingena, a u međuvremenu i kod St. Wendela (31. V.). Na armijskom desnom krilu sudjeluje u bitkama kod Amberga i Würzburga, a pridonio je pobjedi u okršaju kod Aschaffenburga zbog čega je preko reda u veljači 1797. imenovan general bojnikom i kao brigadir poslan u Italiju. Zbog poraza koji mu je nanio francuski general Masséna nije se uspio spojiti s ruskom vojskom maršala Suvorova.
Tijekom 1799. Franjo Jelačić je ponovno zajedno s krajišnicima na bojištu na tromeđi Austrije, Švicarske i Njemačke, kod malog alpskog gradića Feldkircha. Ondje je postigao najveći uspjeh u svojoj vojnoj karijeri.

Bitka kod Feldkircha
U novom, Drugom koalcijiskom ratu tijekom 1799. cilj francuskih trupa na bojištu sjeverne Italije bio je prodrjeti iz osvojene Švicarske preko Lihtenštajna i doline Rajne do Feldkircha i odatle marširati dalje do Tirola kako bi se austrijska vojska u južnoj Njemačkoj našla u nevolji. Francuskom vojskom od 18 tisuća vojnika zapovijedali su čuveni maršal André Massena i general Nicolas Charles Oudinot. Nasuprot njima general Jelačić je imao samo oko 4 tisuće redovitih vojnika, krajišnika i vorarlbeških domobrana.
Francuske su trupe tijekom 22. i 23. ožujka 1799. dva puta pokušale prodrijeti do Feldkircha u dva navrata, ujutro i kasno popodne. Massena je podijelio francuske snage u tri kolone. Sam je osobno predvodio prvu kolonu i glavni napad iz smjera jugozapada dok su druge dvije kolone napadale na Feldkirch iz smjera zapada i sjeverozapada. Jelačić je obranu postavio na uzvisine izvan samog Feldkircha i sa svojim malobrojnim snagama spriječio francuski prodor. Ni drugi pokušaj predvečer nije uspio pa se oko devet sati uvečer morao povući. Austrijska vojska je u bici kod Feldkircha pobijedila znatno nadmoćnijeg protivnika i prisilila ga na povlačenje natrag preko Rajne. Krvoproliće je bilo veliko, a gubitci golemi. Austrijska strana izgubila je 800 vojnika, dok se francuski gubici procjenjuju na brojku od 1500 do 3000 vojnika.
Za pothvat kod Feldkircha Jelačić je obasut brojnim počastima. Osim što je proglašen počasnim građaninom vorarlberških gradova Feldkricha, Bregenza i Bludenza odlikovan je najvišim austrijskim odličjem, viteškim križem reda Marije Terezije. Osim toga zahvalni građani Feldkircha dali su naslikati i portret svog zaslužnog počasnog građanina. Prema natpisu na poleđini slike “prikazani lik uistinu sliči njemu”. Najvjerojatnije je general Jelačić osobno za njega pozirao, a nastao je nakon dodjele odličja Marije Terezije jer je s njime prikazan. Zanimljivo je da je taj portret dosad bio gotovo nepoznat hrvatskoj javnosti. Naime, poznata su samo dva portreta generala Franje Jelačića i jedna minijatura koji se čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Ipak, slika generala Franje Jelačića iz Feldkircha vjerojatno je najbolja i najvjernija. Portret generala Jelačića nalazi se u svečanoj drvenoj dvorani u društvu drugih važnih ličnosti, među portretima članova vladarske dinastije Habsburg i zaslužnih gradonačelnika Feldkircha.
U i oko Feldkircha ima još mnogo mjesta i uspomena na slavnu bitku. U crkvici Svetog Michaela u Tisisu sačuvana je slika nastala nešto kasnije s prikazom bitke koja se vodila oko same crkve. Naime, na groblju i uzvisini s koje crkva dominira okolnim poljima i livadama bili su austrijski položaji. Uz to prikaz bitke sačuvan je i na jednoj streljačkoj meti iz 19. stoljeća. Ona se čuva u streljačkom muzeju pored Schattenburga u velikoj, ako ne i najvećoj svjetskoj zbirci streljačkih meta. Uspomena na bitku ponovno je zaživjela prigodom njezine stote obljetnice kada je podignut obelisk na jednoj od uzvisina gdje su bili austrijski položaji. Na dvjestotu obljetnicu u zavičajnom muzeju na Schattenburgu u prostoriji posvećenoj bici 1799. postavljena je diorama s prikazom bitke.
Najviše austrijsko odličje, Orden Marije Terezije, omogućilo je generalu Franji Jelačiću da zatraži i titulu nasljednog baruna što je i učinio. No, zbog neprekidnih ratova, padanja u nemilost i sporosti bečke birokracije potvrdu je dobio mnogo kasnije, tek 1809., a ona se nije odnosila samo na njega već i na njegovu obitelj. Naime, nakon njegove smrti nasljeđivao ju je njegov najstariji sin. Time je Franjo Jelačić uzdigao ne samo sebe nego i svoju obitelj. Uza sve to počašćen je imenovanjem za pukovnika – vlasnika 62. ugarske linijske pukovnije ustrojene 1798. Ona je nosila njegovo ime od 1802. pa sve do njegove smrti 1810. godine.

Obitelj Jelačić
Poslije sklapanja mira i tolikih časti 53-godišnji Franjo Jelačić odlučio je zasnovati obitelj. S tako visokim činom nije više trebao dopuštenje za ženidbu. Naime, časnici austrijske vojske nisu se mogli oženiti bez dopuštenja i polaganja visoke novčane kaucije iz koje se u slučaju smrti isplaćivala mirovina njihovim udovicama.
Jelačić se oko 1800. oženio dvadesetčetverogodišnjom Anom Marijom Portner kćeri satnika i kasnijeg generala Josipa Portnera, te po majci Mariji Amaliji rođenoj Knežević, i unukom poznatog vojskovođe Martina Kneževića. Osim Kneževića Ana je bila još u rodu i s drugim poznatim krajiškim časničkim obiteljima: Čiolić i Vukasović.
Nakon svadbe Jelačić je u činu podmaršala postavljen za zapovjednika u Petrovaradinu gdje se 1801. rodio budući ban Josip Jelačić. Četiri godine kasnije i uoči novog rata protiv Napoleonove Francuske 1805. rodio mu se i drugi sin Đuro Jelačić.
Rat 1805. – početak neslavnog kraja.
U Trećem koalicijskom ratu protiv Francuske 1805. Jelačić je dobio zapovjedništvo nad samostalnom divizijom u Tirolu. Njegova zadaća je bila da štiti lijevi, južni bok generala Macka, a ujedno je morao i povezivati austrijsku vojsku sjevernoj Italiji s glavninom stacioniranom u Njemačkoj kod Ulma. Nesretnim spletom okolnosti i zbog nejasnih zapovijedi nakon kapitulacije glavnine austrijske vojske pod generalom Mackom kod Ulma i sam je Jelačić bio prisiljen na predaju. Prije toga pobjegao mu je dio konjaništva predvođen visokorođenim carskim rođakom što je dodatno zakompliciralo njegov položaj i pozicije za pregovore. Ipak, Jelačić je unatoč teškom položaju uspio isposlovati časnu predaju pa se sa svojim vojnicima, nakon što su položili oružje, slobodno povukao prema ostacima austrijske vojske u Češkoj. Unatoč tome poslije Napoleonovog ulaska u Beč i potpunog poraza austrijskog oružja u bici kod Austerlitza te sklapanja Požunskoga mira kao žrtveno janje naprasno je i nečasno otpušten iz vojske bez prava na mirovinu.
Osramoćen, s obitelji se povukao u Zagreb gdje je na Gornjemu gradu imao kuću, ali je ipak najradije boravio u svome ljetnikovcu, skromnoj drvenoj kuriji u Kurilovcu nedaleko od Velike Gorice. Ondje je 1807. dobio trećeg sina Antuna, a uskoro mu se 1809. rodila i jedina kći Cecilija, koja je umrla od sušice u cvijetu mladosti. Sva tri Jelačićeva sina; Josip, Đuro i Antun nastavili su očevu karijeru i postali carski časnici te dostigli visoke činove i časti. Poznato je da je Josip Jelačić postao hrvatski ban, ali se manje zna da je Đuro Jelačić bio, doduše kratko zbog svog nastupnog govora u kojem je kritizirao germanizaciju, potkapetan hrvatskoga kraljevstva.
U Kurilovcu je stari podmaršal povrijeđen nanesenom mu nepravdom proveo duge noći pišući brojne predstavke i vodeći osobno sudski spor kako bi dokazao svoju nevinost i obranio okaljanu vojničku čast. Nekadašnji heroj i dobitnik najvišeg odličja za hrabrost često je s gorčinom gledao svoj viteški križ reda Marije Terezije. Nekada miljenik slave i fortune odjednom se našao na životnom dnu ogorčen i ponižen.
Sudska parnica potrajala je gotovo četiri godine, sve do 1809. Uoči novog rata s Napoleonovom Francuskom vijeće generala rehabilitiralo je Jelačića i vratilo ga natrag u aktivnu službu. Dodijeljeno mu je zapovjedništvo samostalne divizije u Tirolu.

Rat 1809. i jedan neobičan susret
Ali ni u tom sukobu, sada već dugotrajnom parnicom opterećeni, stari podmaršal nije imao sreće. Nakon neuspješne opsade Salzburga morao se, zbog povlačenja austrijskih armija u Njemačkoj i Italiji i sam povući. U povlačenju prema Grazu uspio je zaustaviti francuske snage koje su nadirale iz Njemačke, ali pozadinu mu je sve više počela ugrožavati nastupajuća francuska vojska Napoleonova posinka i talijanskog potkralja Eugena Beuharnaisa koja je iz sjeverne Italije nadirala u Tirol goneći armiju nadvojvode Johanna. Do sukoba s vojskom talijanskog potkralja došlo je kod mjesta Saint Michael nedaleko od Brücka na Muri. Jelačić je sa svojim slabim i iscrpljenim postrojbama pokušao zaustaviti nadiranje protivnika, ali je doživio neuspjeh. Najveći dio njegovih snaga bio je razbijen i zarobljen. Iako poražen od znatno nadmoćnijeg protivnika podmaršal Jelačić se s preostalim postrojbama uspio spojiti s nadvojvodom i povući u smjeru Ugarske. Ondje su se skupljale posljednje austrijske pričuve koje su se trebale pridružiti glavnini austrijske vojske koja se borila u velikim bitkama kod Asperna i Wagrama u blizini Beča.
Istodobno, u samome se Beču odigravao pomalo neobičan i zanimljiv susret. Još u svibnju Napoleon je sa svojom Velikom armijom zauzeo Beč, gdje je u isto vrijeme Jelačićev najstariji sin, osmogodišnji Pepi, kako su od milja zvali Josipa Jelačića, upravo krenuo na Theresianum, čuvenu plemićku školu što ju je osnovala carica Marija Terezija. Ondje je još i danas škola, a u njezinu dvorištu postavljena je spomen-ploča u čast hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Iako zvuči pomalo nemoguće ipak je došlo do susreta našeg budućeg slavnog bana te cara i vojskovođe Napoleona Bonapartea koji je tada bio na vrhuncu svoje moći i slave. Sam se ban Jelačić u jednom razgovoru s generalom Josipom Neustädterom, autorom Jelačićeve biografije, pred kraj života prisjetio tog susreta gledajući jednu Napoleonovu sliku:
“U Beču sam kupio tu sliku, jer mi je Napoleonova glava izgledala vrlo njemu nalik. Vidio sam Napoleona kad mi je bilo 8 godina, 1809. godine u Schönbrunnu, okružena maršalima, dok je obavljao smotru carske garde. General Marziani, koji se tamo našao kao zarobljenik, dobio je dopuštenje da me njemu povede. Francuski generali bijahu vrlo ljubazni, ime mog oca bijaše im dobro poznato, navlasito Masséni,…”
Mladi je Jelačić bio predstavljen i Napoleonu koji je malog Pepija najvjerojatnije pogladio po kosi i navodno, po svom običaju, lagano potegao za uho. Usud povijesti odveo je francuskog cara u zatočeništvo na otok Svetu Helenu, a Josipa Jelačića u sam vrh hrvatske i monarhijske politike revolucionarne i burne 1848. godine. Čudnom igrom povijesti hrvatski je ban, kao prvi vojskovođa poslije Napoleona, pobjednički na čelu vojske ušao u Beč u ratu koji je tada potresao Habsburšku Monarhiju!
U vrijeme susreta malog Pepija i francuskog cara podmaršal Franjo Jelačić je vodio posljednju ratnu bitku, ali i svoju osobnu. Kod Raaba u Mađarskoj Francuzi su porazili i posljednje austrijske pričuve sastavljene uglavnom od ugarske insurekcijske vojske. Jelačić je zapovijedao središtem austrijskog bojnog poretka, ali je kao i čitava vojska morao ustuknuti pred nadmoćnijim neprijateljem i povući se dublje u Mađarsku.
Nakon sklapanja mira u Schönbrunnu Jelačića je zapala teška zadaća. Morao je po carevoj zapovijedi iz austrijske službe otpustiti šest krajiških pukovnija koje su izgubljene kada je prostor preko rijeke Save mirovnim sporazumom pripao Francuzima.
Te pukovnije bile su okupljene u Mađarskoj. Jelačić je pokušao izbjeći tu vrlo neugodnu dužnost, pravdajući se pred carem:
“Molim Vaše Veličanstvo da me oslobodi toga mučnog zadatka, jer je oružje jedini znak časti tih siromašnih, ali časnih vojnika graničara, njima dugujem križ Marije Terezije koji nosim na prsima; oduzeti tim ljudima oružje, predstavlja obeščašćenje.”
No, car je bio neumoljiv, posebno stoga jer su članovi prijašnjeg povjerenstva bili gotovo zatučeni. Podmaršal Franjo Jelačić je bio jedini koji je, zbog svojeg ugleda među krajišnicima, mogao to učiniti. Obavio je uspješno tu neugodnu zadaću, ali teška srca. Ubrzo nakon povratka u glavni stan razbolio se i nakon kratke bolesti ubrzo umro u veljači 1810. Pokopan je daleko od domovine, u kripti crkve nekadašnjeg benediktinskog samostana u Szála Apáthyu u Mađarskoj, gdje mu se još i danas nalazi grob.
Tijekom burnog razdoblja daljnjih protunapoleonskih ratova njegovo je ime ubrzo palo u zaborav, a kasnije ga je gotovo u potpunosti zasjenilo ime njegova sina, slavnog hrvatskog bana Josipa Jelačića. U daljnjem vihoru vremena slavni otac još slavnijeg sina, podmaršal Franjo Jelačić, gotovo je u potpunosti utonuo u duboki mrak hrvatske prošlosti.

Vladimir BRNARDIĆ