Varaždinski generalat

Varaždinski generalat bio je prvo područje Vojne krajine na kojem je austrijski general topništva Joseph Friedrich, princ od Saschsen-Hildburghausena, zadužen za preustroj te već drevne ustanove, izveo reorganizaciju. Ondje su krajišnici 1743. prvi put ustrojeni u regularne pukovnije i dobili prve propisane i ujednačene odore

Topnik i krajišnik krajiške pješačke pukovnije 1750.-1790.

Još kao neregularne postrojbe varaždinski su krajišnici sudjelovali u Ratu za austrijsko nasljeđe (1740-1748). Poznato je da su se borili u bitkama kod Chotusitza 1742. i kod Kesselsdorfa 1745. godine kao i u čitavom nizu manjih sukoba i okršaja. Poznato je primjerice da su 1757. umalo zarobili pruskog kralja Friedricha II. Velikog. Iako nisu uspjeli ipak su dobili zadovoljštinu kada su tom prilikom opljačkali njegovu komoru zarobivši kao trofej i nekoliko pruskih ratnih zastava, ali i šah samog kralja. Šah se do ll. svjetskog rata čuvao u Hrvatskoj, a potom ga je poglavnik NDH Ante Pavelić prilikom jednog od posjeta zajedno sa zarobljenim zastavama poklonio vođi nacističke Njemačke Adolfu Hitleru. On baš nije bio oduševljen tom nediplomatskom gestom, a šah je nestao u vihoru rata.
U ovom napisu dat ćemo kratki povijesni pregled dviju krajiških pukovnija: Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije br. 5 i Varaždinsko- đurđevačke krajiške pješačke pukovnije br. 6 u razdoblju od njihova ustroja do 1809. godine, ali i kombiniranih bojni Varaždinskog generalata ustrojavanih tijekom proturevolucionarnih ratova protiv Francuske (1793-1798).
O hrabrosti i požrtvovnosti varaždinskih krajišnika možda najbolje govori podatak da su odkad je uvedena zlatna i srebrna medalja za hrabrost 1790. pa do 1809., pripadnici pojedinih postrojbi Varaždinskog generalata odlikovani sa 41 srebrnom medaljom za hrabrost.

Časnik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije br. 5, godine 1762. (Bautzener Bilderhandschrift)

Varaždinsko – križevačka krajiška pješačka pukovnija br. 5
Nakon prvobitne reforme Varaždinskog generalata 1745. generala Hildburgahusena i podjele područja na dva dijela za podizanje regularnih krajiških pukovnija 1749. godine ustrojene su dvije postrojbe od nekadašnje varaždinske milicije. Prva se do 1756. nazivala prema svome vlasniku (Inhaberu) pukovniku Leylersbergu, a od tada nadalje Varaždinsko-križevačka pukovnija. Od 1769. pukovnija je na listi postrojbi austrijske vojske dobila redni broj 64, a reformom 1798. dobila je naziv Nacionalna krajiška pješačka pukovnija broj 5.
Varaždinsko-križevačka pukovnija novačila se u zapadnom dijelu Varaždinskog generalata, odnosno na području nekadašnjih kapetanija Koprivnice i Križevaca. Pukovnijsko sjedište je u početku i bilo u Križevcima, ali je 1758. premješteno u Bjelovar. Satnijska zapovjedništva bila su: 1. (satnija) Vukovje, 2. Garešnica, 3. Hercegovac, 4. Berek, 5. Janska, 6. Čazma, 7. Farkaševac, 8. Gudovec, 9. Križ, 10. Mali Ivanič, 11. Sveti Ivan i 12. Vojakovec.
Pukovnijom je od ustrojavanja do 1756. zapovijedao pukovnik Leylersberg, a potom ga je naslijedio pukovnik Michael Freiherr Mikassinovich von Schlangenfeld sve do 1763. Onda ga je zamijenio pukovnik Samuel Firedrich Zdjelarović (Szdellarovich) von Feldstern, a njega 1771. pukovnik Andrej Radinković (Andreas Radinkovich). Naslijedili su ih: 1773. pukovnik Wilhelm von Klebek, 1779. pukovnik Anton von Brentano-Cimaroli, 1785. pukovnik Samuel Köblös, 1793. pukovnik Johann von Hiller, 1794. pukovnik Peter Freiherr von Knežević (Knesevich), 1799. pukovnik Carl Kišić (Kissich) i 1807. pukovnik Franz Anthony von Siegenfeld. Godine 1809. za zapovjednika Varaždinsko-križevačke pukovnije imenovan je pukovnik Theodor von Russo. Odmah na početku Sedmogodišnjeg rata dvije bojne Varaždinsko-križevačke pukovnije upućene su na bojište u Češku. Jedna bojna se borila u bitki kod Praga, sudjelovala u obrani Striegaua i boju kod Landshuta. Druga bojna pod zapovjedništvom potpukovnika Franza Freiherra von Riesea istaknula se u zauzeću Brandeisa, a potom sudjelovala u pobjedi Austrijanaca nad pruskim kraljem Friedrichom II. u bitki kod Kolina. Pukovnija se potom borila kod Breslua i bila u njegovoj posadi kada su se ta nakon opsade predali Prusima pa su i Varaždinci zajedno s cijelom njegovom posadom završili u ratnom zarobljeništvu. Tek dvije godine kasnije jedan je odjel Varaždinsko-križevačke pukovnije ponovno upućen na bojište gdje je sudjelovao u boju kod Liebaua i bitki kod Hochkircha. Sljedeće godine Varaždinci se bore kod Pass-Berga i kod Meissena gdje su se istaknuli bojnici Fontaine i Guttenberg, a posljednji je tom prilikom i poginuo. Godine 1760. pukovnija je stacionirana u Saskoj gdje su pojedini njezini odjeli sudjelovali u boju u Lichtenbergškoj šumi, a drugi u glasovitom pohodu generala Hadika na Berlin. Tom prilikom istaknuo se bojnik Eder. Nakon što godinu dana nije bila na ratištu, pukovnija je 1762. ponovno u Saskoj i bori se u bojevima kod Leuthmansdorfa i Peilaua.
Tijekom rata za bavarsko naslijeđe podignute su dvije bojne Varaždinsko-križevačke pukovnije koje su priključene glavnoj armiji u Češkoj i 1778. sudjeluju u boju kod Johannesbada i prepadu na Dittersbach. Iduće godine jedna bojna juriša na Ober-Schwedeldorf, a potom sudjeluje u obrani Rückertsa. Tijekom ovog pohoda najvišim austrijskim odličjem-ordenom Marije Terezije odlikovan je zapovjednik pukovnije, pukovnik Wilhelm von Klebek.
U idućem ratu, protiv Osmaskoga Carstva pukovnija odlazi u službu na kordon. Jedna se bojna bori kod Kladuše i juriša na Dubicu, a zajedno s još jednom bojnom sudjeluje u zauzeću Novog. Zbog tih uspjeha ordenom Marije Terezije odlikovan je potpukovnik Johann von Hiller. Sljedeće 1789. pukovnija je i dalje na kordonu, a jedna bojna sudjeluje u opsadi Bribira prilikom čega se istaknuo potpukovnik Hiller koji je zbog toga promaknut u pukovnika. Posljednje godine rata ordenom Marije Terezije zbog zasluga u opsadi Cetina odlikovan je bojnik Carl von Wiesy, pobočnik generala topništva barona de Vinsa.
Tijekom proturevolucionarnih ratova protiv Francuske (1793-1798) pojedini odjeli Varaždinsko-križevačke krajiške pukovnije popunjavaju se i bore u sklopu kombiniranih varaždinskih bojni podizanih prema potrebi ili u bojnama ustrojenim unutar samih pukovnija.

Krajišnik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije br. 5, godine 1762. (Bautzener Bilderhandschrift)

U borbama se istaknuo zapovjednik jedne kombinirane bojne, pukovnik Petar baron Knežević, posebno 1795. pred Mainzom.
Tijekom koalicijskih ratova protiv Napoleona 1799. jedna bojna pod zapovjedništvom pukovnika Kneževića u Tirolu je branila Novella-Steiges, a potom je njezin najveći dio zarobljen u boju od Martinsbrucka. Druga bojna pod zapovjedništvom bojnika Maretića na bojištu je u Italiji. Bori se kod Pastrengoa, na Secchiji i sudjeluje u napadu na Acqui prilikom čega su se istaknuli satnici Petrović i Pászthory. I sljedeće 1800. dvije bojne su Italiji: kod Genove, na Monte Fasciu i Bisagno-Thaleu, a potom se bore kod Casteggia i u bitki kod Marenga. Druga bojna bila je stacionirana u Romanji i Toskani i u prosincu se borila kod Volte, a obje su se bojne još borile kod Pozzola. Za zasluge u oba pohoda ordenom Marije Terezije odlikovan je satnik Melchior von Pászthory. Tijekom ratova od 1792. do 1801. deset krajišnika Varaždinsko-križevačke pukovnije odlikovano je srebrnom medaljom za hrabrost.
U ratu 1805. dvije bojne Varaždinsko-križevačke pukovnije odlaze u Italiju i bore se u bitki kod Caldiera. Tijekom ratne 1809. obje bojne su u sastavu VI. korpusa glavne armije, a potom su upućene u Tirol u diviziju podmaršala Franje Jelačića. Hrabro su branile prijevoj kod Luega, a potom se borile u bitki kod Raaba. U ratu 1809. jedan pripadnik pukovnije odlikovan je srebrnom medaljom za hrabrost.

Varaždinsko-đurđevačka krajiška pješačka pukovnija br. 6
Zajedno s Varaždinsko-križevačkom pukovnijom reformom Varaždinskog generalata 1745. general topništva Hildburgahusen ustrojena je 1749. i Varaždinsko-đurđevačka krajiška pješačka pukovnija. Isprva je pukovnija nosila ime po vlasniku (Inhaberu), a od 1749. to je bio pukovnik, a kasnije i general (General-Feld-Wachtmeister) Nicolaus Freiherr von Kengyel. Njega je 1754. zakratko naslijedio general (GFWM) Sigmund Benvenuto grof Petazzi, a njega još iste godine general Jospeh Philipp grof Guicciardi koji je bio vlasnik dvije godine, do 1756. Reformom 1769. pukovnija je dobila redni broj 65 unutar sustava austrijske vojske, a 1798. preimenovana je u Nacionalnu krajišku pješačku pukovniju br. 6. Varaždinsko-đurđevačka pukovnija pokrivala je područje istočnog dijela Varaždinskog generalata, nekadašnje kapetanije Đurđevac i Ivanić. Stožer je do 1758. bio u Đurđevcu, a otad u Bjelovaru. Satnijska zapovjedništva bila su u: 1. Grubišno Polje, 2. Kovačica, 3. Severin, 4. Rača, 5. Đurđevac, 6. Pitomača, 7. Trojstvo, 8. Virje, 9. Novigrad, 10. Peteranec, 11. Sokolovec i 12. Kapela.
Pukovnijom je zapovijedao samo njezin prvi vlasnik, pukovnik Kengyel, a potom ga je 1754. naslijedio pukovnik Joseph Brentano-Cimaroli. Nakon njega uslijedili su: 1758. pukovnik Franz Reise, 1763. potpukovnik Joseph Lakupich, 1769. pukovik Joseph Malordi von Bessenye, 1778. pukovnik Anton Brentano-Cimaroli, 1779. pukovnik Johan Terzić (Tersich), 1783. pukovnik Alexander grof Kálkony, 1788. pukovnik Thomas Orešković (Oreskovich), 1789. pukovnik Carl Xavier Finke, 1793. pukovnik Joseph Kovačević (Kovachevich), 1794. pukovnik Joseph Ertel von Seeau, 1798. pukonik Carl Wiesy, 1801. pukovnik Joseph markiz Belcredi, 1803. pukovnik Samuel Hermann i 1807. pukovnik Andreas Roditzky.
U sedmogodišnjem ratu Varaždinsko-đurđevačka krajiška pukovnija u prvoj godini rata 1756. poslala je dvije bojne na bojište u Češku gdje su se borile u bitki kod Lewina. Sljedeće godine pukovnija sudjeluje u bitki kod Praga i boju kod Ladshuta. Jedna bojna pod zapovjedništvom pukovnika Brentana istaknula se pri zauzeću Görlitza i Breslaua. Kasnije nakon kapitulacije Breslaua jedna je bojna koja je bila u posadi grada pala u prusko zarobljeništvo. Godine 1758. pukovnija je kod Liebaua i Stolpena, a sljedeće godine pojedini njezini odjeli sudjeluju u boju kod Buchaua, pri opsadi Dresdena, u sukobu kod Meissena i Maxena, te na kraju u boju kod Cöllna. Tijekom tih akcija posebno se istaknuo zapovjednik pukovnije pukovnik baron Reiss pa je zbog toga odlikovan ordenom Marije Terezije. Dio pukovnije 1760. sudjeluje u čuvenom pohodu austrijskog generala Hadika na Berlin. Tijekom 1761. jedan dio Varaždinsko-đurđevačke pukovnije stacioniran je u Šleskoj, a drugi, manji u Schwednitzu. Posljednje godine rata, 1762. Đurđevčani se bore od Adelsbacha, Burkersdorfa i Peilaua.

Časnik Varaždinsko-đurđevačke krajiške pješačke pukovnije br. 6, godine 1762. (Bautzener Bilderhandschrift)

Tijekom rata za bavarsko naslijeđe 1778. dvije bojne stacionirane su pri Glavnoj armiji u Češkoj. Sudjeluju u boju kod Schatzlara, prepadu na Dittersbach, a tom prilikom istaknuli su se bojnik Frölich i satnik Keck. Sljedeće 1779. jedan dio pukovnije borio se kod Ober-Schwedeldorfa dok je drugi držao položaje kod Glatzschena.
U ratu s Turcima 1788. jedna bojna je angažirana u prvom napadu na Dubicu i pri zauzimanju Drežnika. Potom se čitava Varaždinsko-đurđevačka pukovnija našla ponovno pod Dubicom i kod zauzimanja Novog. Prilikom čarkanja kod Divuše istaknuo se satnik Kitter. Iduće 1789. pukovnija je stacionirana na kordonu prema Turskoj, a tri satnije pod zapovjedništvom bojnika Löwenberga sudjeluju u boju kod Kotorana. Posljednje godine rata odjel Đurđevčana pod zapovjedništvom satnika Balaška (Ballasko) bori se kod Ljubine.
Tijekom Revolucionarnih ratova protiv Francuske (1793-1798) pojedini odjeli Varaždinske križevačke krajiške pukovnije popunjavaju i bore se u sklopu kombiniranih Varaždinskih bojni podizanih prema potrebi ili u bojnama ustrojenim unutar samih pukovnija.
U tim ratovima posebno su se istaknuli zapovjednik 3. kombinirane bojne, pukovnik Finke i bojnik Löwenberg kod Maubeuge, potpukovnik Dedović iz 2. kombinirane bojne u Italiji i bojnik Kengyel iz 3. kominirane bojne u borbama na rijeci Rajni od 1795. do 1796.
U ratu protiv Napoleona 1799. 2. bojna bila je u Vorarlbergu i ondje se borila kod Feldkircha, potom u Švicarskoj kod St. Gottharda. Istodobno 2. bojna je bila u Njemačkoj gdje se borila u boju kod Ostracha, bitki kod Stockacha i u jurišu na rovove i utvrđenja Neckarauer prigodom čega se istaknuo bojnik Reith. Tijekom rata 1800. obje bojne poslane su na talijansko bojište u sastav korpusa Vukasović kod Bellinzona. Dvije satnije borile su se u boju kod Monte Cenere. U prvom razdoblju proturevolucionarnih ratova od 1789. do 1801. dodijeljene su dvije, a u razdoblju od 1792. do 1801. još četiri srebrne medalje za hrabrost varaždinsko-đurđevačkim krajišnicima.
Za rat 1805. Varaždinsko đurđevačka krajiša pukovnija poslala je na bojište u Italiji tri bojne. One sudjeluju u boju kod Parona i bitki kod Caldiera. Tijekom povlačenja jedna bojna pod zapovjedništvom bojnika Mihaljevića napadnuta je od mnogostruko jačeg neprijatelja kod mjesta S. Pietro in G?. Nakon herojskog otpora bojna je poražena, a preživjelih 70 krajišnika je zarobljeno.
U ratu 1809. dvije bojne Vraždinsko đurđevačke bojne ušle su u sastav VI. korpusa Glavne austrijske armije u Njemačkoj i držale su položaje kod Abensberga i Neumarkta. Jedna bojna je sudjelovala u pobjedi austrijske vojske nad Napolleonom u bitci kod Asperna, a tijekom bitke kod Wagrama štitila je povlačenje poražene austrijske vojske.

Krajišnik Varaždinsko-đurđevačke krajiške pješačke pukovnije br. 6, godine 1762. (Bautzener Bilderhandschrift)

Kombinirane varaždinske bojne
Već 1792. godine od po dvije satnije iz Varaždinsko križevačke i Varaždinsko đurđevačke puovnije, te od po jedne satnije iz Prve i Druge banske krajiške pukovnije ustrojena je prva kombinirana Varaždinska bojna poznatija kao Varaždinsko-banska bojna. Ona je postojala sve do 1797. kada je raspuštena. Bojnom je od početka zapovijedao bojnik Ignaz Kengyel iz Đurđevačke pukovnije, a 1795. zamijenio ga je pukovnik Petar Knežević iz Križevačke pukovnije.
Po osnutku Varaždinsko-banska bojna poslana je na bojište u Nizozemskoj gdje je sudjelovala u boju kod Namura i u obrani opkopa kod Pellingena. Sljedeće 1793. bojna se bori u bitki kod Neerwindena, a godinu dana kasnije u obrani Triera. Godine 1795. tri satnije su se istaknule u jurišu na Hart-Berges ispred Mainza, a čitava bojna pod zapovjedništvom pukovnika Kneževića pri zauzimanju Bretzenheima. Kasnije su pojedini odjeli sudjelovali u sukobu kod Pfrimma, zauzeću Lauterecka i boju kod Glana. Tijekom 1796. bojna je priključena korpusu generala Wartenslebena, sudjeluje u boju kod Limburga na Lahni. Prije raspuštanja 1797. godine bojna se borila u boju kod Neuwieda.
Druga, odnosno prva Varaždinska bojna ustrojena je 1793. od po tri satnije iz Varaždinsko-križevačke i Varaždinsko-đurđevačke krajiške pukovnije, a raspuštena je 1797. Bojnom je isprva zapovijedao potpukovnik Josip Dedović iz Đurđevačke pukovnije, a 1796. zamijenio ga je potpukovnik Ignaz Kengyel također iz Đurđevačke pukovnije. Nedugo prije raspuštanja zapovjedništvo bojne preuzeo je bojnik Joseph Raydt iz Đurđevačke pukovnije.
Odmah po ustrojavanju bojna je poslana na bojište u Njemačkoj gdje se borila u boju kod Jockgrima. Sljedeće godine obavlja samo posadnu službu i nije sudjelovala u bojevima, ali se zato 1795. istaknula u ponovnom osvajanju Mainza, a potom i u boju kod Höchsta. Prilikom zauzimanja Mainza tri su satnije szdjelovale u jurišu na samostan na otočiću na Rajni Niederwerth. Krajem iste godine bore se kod Glana. Godine 1796. bojna se borila u sastavu korpusa generala Wartenslebena i istaknula se u bojevima kod Amberga i Sulzbacha, a kasnije je sudjelovala u opsadi Kehla. Posljednje godine svoga postojanja bojna se borila u boju kod Neuwieda prilikom čega je odlikovan satnik Ostojić.
Treća, odnosno druga Varaždinska bojna ustrojena je također 1793. od po tri satnije iz Varaždinsko-križevačke i Varaždinsko-đurđevačke krajiške pukovnije, a raspuštena je 1797. Prvi zapovjednik bojne bio je pukovnik Đurđevačke pukovnije Carl Fincke. Već iduće 1794. godine zamijenio ga je pukovnik Ivan Kovačević (Johann Kovachevich), a njega pak još iste godine bojnik Stjepan Mihaljević (Stephan Mihaljevich), obojica također iz Đurđevačke pukovnije.
Nakon ustroja 1793. bojna je prvo upućena na bojište u Njemačkoj, a potom u Nizozemsku gdje su se u boju kod Maubeugea istaknuli pukovnik Fincke i bojnik Löwenburg. U bitki kod Wattingneisa odlikovan je natporučnik Zdjelarović (Szdellarovich) obranivši svoj položaj od višestruko nadmoćnijeg protivnika. Godina 1794. bila je posebno dramatična za bojnu: borila se kod Landreciesa, u bitki kod Tourcoinga, kasnije je po zauzimanju le Quesnoya bila ondje stacionirana pa je nakon kapitulacije grada završila u ratnom zarobljeništvu. Sljedeće godine po oslobađanju našla ee kod Mainza, a 1796. sudjeluje u bojevima kod Sulzbacha, Ascaffenburga i Giessena, te potom u opsadi Kehla gdje je ostala sve do raspuštanja 1797.
Godine 1796. od tri satnije Varaždinsko-križevačke, dvije satnije Varaždinsko- đurđevačke i jedne satnije Slunjske krajiške pukovnije ustrojena je Varaždinsko-slunjska bojna koja je već sljedeće 1797. godine raspuštena. Bojnom je zapovijedao bojnik, a kasnije potpukovnik Franz Schmidt von Eisenfels iz Varaždinsko-križevačke pukovnije.
Bojna je 1796. priključena korpusu Friauler i borila se na talijanskom bojištu kod Primolana, u bitki kod Bassana, Caldiera i Arcole istaknuvši se nekoliko puta. Sljedeće 1797. bojna se nalazi u sastavu korpusa Provera i sudjeluju u boju kod S. Giorgia ispred Mantove.
Sljedeća kombinirana varaždinska bojna ustrojena je također 1796. od dvije satnije Varaždinsko-đurđevačke, jedne satnije Varaždinsko-križevačke, jedne satnije Slunjske i dvije satnije Ogulinske krajiške pukovnije i takođe je raspuštena 1797. Zapovjednik bojne bio je bojnik Bojčeta (Boichetta) iz Križevačke pukovnije.
Bojna je upućena na talijansko ratište i 1796. bori se u bitki kod Bassana i u bitki kod Arcole gdje je bojna izgubila 700 vojnika. Preostali dio bojne sljedeće 1797. u sastavu korpusa Provera bori se kod S. Giorgia.
Od krajišnika iz Varaždinsko-đurđevačke pukovnije ustrojena je 1796. šesta varaždinska bojna koja je sljedeće godine raspuštena. Zapovjednik joj je bio bojnik Ferdinand Seydel von Mellik-Cserny. Po ustroju bojna je upućena u Njemačku i iako je držala položaje na rijeci Inn tijekom 1796. nije stupila u akciju. Sljedeću 1797. godinu provela je na položajima na rijeci Rajni.
Sedma varaždinska bojna ustrojena je 1796. isključivo od krajišnika Varaždinsko- križevačke pukovnije, a već iduće godine je raspuštena. Bojnom je zapovijedao potpukovnik Carl Wiesy, a nakon ustroja upućena je u Njemačku gdje je zauzela položaje na rijeci Inn i potom sudjelovala u opsadi Kehla. I sljedeće godine je ostala pod Kehlom te do kraja rata na rijeci Rajni.
Dvije kombinirane bojne bile su ustrojene od krajišnika iz Varaždinske i Karlovačke krajine, ali su službeno vođene kao Karlovačke kombinirane bojne te smo njihovu povijest opisali u ranijem nastavku o krajiškim pukovnijama Karlovačkog generalata.
Posljednja kombinirana bojna Varaždinskog generalata bila je ustrojena 1796. i sastavljena od po dvije satnije iz Varaždinsko-križevačke i Varaždinsko-đurđevačke pukovnije i od po jedne satnije iz 1. i 2. banske krajiške pukovnije. Stoga se nazivala “Druga kombinirana Varaždinsko-banska pukovnija”. Ona je također raspuštena 1797. nakon završetka rata. Zapovjednik bojne bio je pukovnik Jospeh Erl von Seeau iz Đurđevačke pukovnije.
Varaždinsko-banska bojna upućena je na talijansko ratište gdje se borila u sukobu kod Lodija, bitki kod Castiglionea. Nakon zauzeća Mantove jedan divizijun je ostavljen u posadi dok su druga dva upućena u južni Tirol gdje su se borili kod Morija i Calliana. Tijekom 1797. ta dva divizijuna priključila su se glavnoj armiji dok je treći pao u ratno zarobljeništvo nakon što su Francuzi ponovno zauzeli Mantovu.
Tijekom protufrancuskih ratova u razdoblju od 1793. do 1797. pripadnici kombiniranih varaždinskih bojni odlikovani su s 24 srebrne medalje za hrabrost.

Vladimir BRNARDIĆ