Prije 350 godina, 20. svibnja 1667., francuski kralj Luj XIV. donio je odluku o ustrojavanju Konjaničke pukovnije kraljevskih Hrvata (régiment de cavalerie Royal-Cravates). Idućeg se mjeseca kralj prvi put u javnosti pojavio s novim modnim detaljem, rupcem koji su Hrvati čvorom vezivali oko vrata, prethodnicom današnje kravate. S francuskog dvora i pariških ulica uskoro se proširio Europom, a onda i svijetom…

Nakon što je Francuska 1635. ušla u Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.), njezina se vojska suočila s lakim konjaništvom carske vojske u službi Habsburgovaca koje se nazivalo Hrvatima, a nije mu se imala čime suprotstaviti. Stoga su se ubrzo među postrojbama strane konjice koje je Luj XIII. uzeo u svoju službu uskoro našle i tri hrvatske pukovnije. Patent za novačenje pripadnika i ustrojavanje tih postrojbi dobila su 8. srpnja trojica plemića. Prvi je bio Armand Charles de La Porte, markiz od La Meillerayea koji je bio rođak kardinala Richelieua. Drugi je bio Roger de Bossost, grof od Espenana, a treći Claude d’Eltouf de Pradines, barun od Sirota. Pukovnije su nosile imena svojih osnivača, a ustrojene su od mađarskih i hrvatskih postrojbi koje su, nakon Bitke kod Lützena 1632. godine, u kojoj su bile u sastavu vojske Svetog Rimskog Carstva, preplavljivale i pustošile Alzas, Lorenu i valonski kraj, te od prebjega i dezertera. No, bile su kratkog vijeka. D’Espenan je raspuštena u prosincu 1637., Sirot je gotovo potpuno uništena u studenom 1643. u Bitki kod Tuttlingena, a La Meilleraye je 1656. ušla u sastav druge pukovnije tog imena, koja je 1661. i sama raspuštena.

Imena po zapovjednicima
U to se vrijeme javljaju dvije nove postrojbe hrvatskih lakih konjanika: pukovnija Raab te pukovnija Wumberg. Hrvati pukovnije Raab primljeni su u francusku službu 8. kolovoza 1641. i imali su prilično dugu karijeru jer su do preustroja 18. travnja 1661. naizmjence nosili imena prema svojim zapovjednicima: Raab, Montbas-Bret, Chémerault, La Roche-Chémerault i Saint-Lieu.
Za razliku od njih, Hrvati pukovnije Wumberg nisu bili duga vijeka. U redove francuske vojske ušli su u travnju 1643., već u svibnju bore se u Bitki kod Rocroia, a potom su raspušteni.
U vrijeme smrti Luja XIII. u svibnju 1643., u Francuskoj je i nakon raspuštanja ili propasti pukovnija Espenan, Sirot i Wumberg bilo dovoljno raspoloživih Hrvata u potrazi za novom službom. To je grofu Balthazaru omogućilo ustrojavanje pukovnije Hrvata, dakle, tad je takva postrojba prvi put spomenuta kao Konjanička pukovnija kraljevskih Hrvata (régiment de cavalerie Royal-Cravates). Patent o pukovniji Balthazar od 13. kolovoza 1643. jasno kaže da mu je dopušteno preustrojiti svoju pukovniju na osnovi triju satnija, od kojih je jedna već bila ustrojena. Pukovnija Balthazar je netom nakon ustrojavanja i obuke poslana u Kataloniju i gotovo je stalno ondje služila. Tako je 1645. sudjelovala u opsadama Llorensa i Balaguera te u dvjema opsadama Lleide 1646. i 1647. godine. U izvorima se može pratiti njezino uspješno djelovanje, posebno u prvoj opsadi kad je natjerala u bijeg osam španjolskih eskadrona. Godine 1648. sudjelovala je u opsadi Tortose, a 1649. u opskrbi Barcelone.

Privlačni rubac
Tijekom Tridesetogodišnjeg rata, francuske pukovnije sastavljene od Hrvata, kao ni one njihovih protivnika, nisu imale unificirane odore. Oružje i oprema bili su mješavina zapadnjačkih i istočnjačkih utjecaja. Hrvati su na glavama imali krznene kape, a odijevali su krznom obrubljene duge kapute, ponekad bez rukava, ili jakne i dolame. Ispod su imali košulju i prsluk, a preko svega plašt ili kabanicu s kapuljačom, najčešće crvene boje. Bili su opasani kožnatim remenom na kojem je visjela sablja, a preko njega nosili su širok svileni ili platneni pojas.
Dio opreme hrvatskih konjanika posebno je privukao pažnju Europe i postao općeprihvaćen. Bio je to rubac koji su Hrvati čvorom vezivali oko vrata. Časnici su nosili rupce izrađene od svile, dok su oni za obične vojnike bili od vune ili platna. Zajedno s hrvatskim pukovnijama koje su ušle u službu francuskog kralja, rubac je stigao i u Pariz gdje je postao vrlo popularan modni detalj koji se ubrzo proširio Europom, potom i svijetom. Bila je to prethodnica kravate čiji je naziv nastao od etnonima za Hrvate (Krawatten, Krabaten, Cravate), lake konjanike iz Tridesetogodišnjeg rata.

Povratak Balthazaru
Nakon dolaska 1650. i uhićenja kneza Condéa koji je od 1647. zapovijedao vojskom Katalonije, grof Balthazar pobunio se i sljedeće tri godine s Pukovnijom kraljevskih Hrvata priključio Condéovoj vojsci u tzv. ratu fronde. Bila je riječ o pokretu Francuskog parlamenta i visokog plemstva protiv vladarskog apsolutizma. Nakon tri godine ratovanja grof Balthazar sklopio je mir s kardinalom Mazarinom, a njegova je postrojba 31. ožujka 1653. opet primljena u kraljevsku službu. Pukovnija ponovno služi u Kataloniji, a početkom 1654. pozvana je u Dauphiné. Uskoro se, međutim, ponovno morala vratiti u Kataloniju radi opsada Villefranchea, Rosesa i Puigcerde.
Pukovnija kraljevskih Hrvata od 1. siječnja 1657. postaje vlasništvo grofa de Vivonnea i pod njim opet ratuje u Kataloniji. Početkom 1659. bila je stacionirana u Nancyju. Vivonne je 15. veljače te godine Pukovniju vratio grofu Balthazaru, preuzimajući zapovjedništvo nad kraljevom postrojbom. Balthazarova postrojba ostala je stacionirana u Nancyju do općeg preustroja konjaničkih pukovnija koji ju je obuhvatio 18. travnja 1661. Postoji mogućnost da je bila angažirana za osiguranje vojvode od Lorene te da je on to plaćao, jer se ne nalazi na popisu korpusa održavanih postrojbi iz 1659., iako je datum njezina preustroja 1661. godine pouzdan i podudara se s datumom preustroja druge hrvatske pukovnije kojom je tad zapovijedao de Saint-Lieu.

Put u Mađarsku
Satnija koja se jedina sačuvala nakon preustroja ipak je osigurala kontinuitet službe osiguranja koju je vršila Pukovnija, i tu je opet nalazi Luj XIV. kad se 1663. zaputio u opsadu Marsala na Loreni. Kako bi se pomirile raznorodne tradicije koje je nemoguće zanemariti, ta je satnija bila dio francuskog pomoćnog korpusa od 6000 ljudi, pod zapovjedništvom grofa Colignyja i kneza Karla Leopolda, nećaka vojvode od Lorene. Njih je Luj XIV. poslao 1664. u Mađarsku kao pomoć caru Leopoldu u borbama protiv Osmanlija. Unovačena je, čini se, ondje, i nakon povratku je, po svemu sudeći, postala ne 1664. kao što kaže Lemau de La Jaisse, nego 20. svibnja 1667. – jezgra Pukovnije kraljevskih Hrvata. Zapovjedništvo je kralj prepustio Vivonneu, koji je jednom već bio naslijedio Balthazara.
Preustrojena Pukovnija kraljevskih Hrvata borila se tijekom Devolucijskog rata 1667. u Flandriji, a debitirala je prilikom zauzimanja Douaia i Lillea. Od 1669. godine zapovjedništvo preuzima grof Tallard.

Francusko-nizozemski rat
Pukovnija je nakon konačnog preustroja 4. veljače 1672. pratila tijekom Francusko-nizozemskog rata maršala Turennea u Holandiji, gdje je sudjelovala u zauzimanju Buricha, Reesa, Arnheima, Skenkea, Nimeguea i otoka Bommela. Godine 1673. sudjeluje u zauzimanju Maastrichta te je poslana kao pomoć u Woerden gdje je pukovnik, grof, a tad i maršal Tallard ranjen. Godine 1674., nakon što se borila kod Seneffea, prelazi u Turenneovu vojsku i stiže na vrijeme kako bi sudjelovala u pothvatu Mülhausen. U siječnju 1675. bori se kod Turckheima, potom se vraća u Flandriju i sudjeluje u opsadama Dinanta, Huya i Limbourga. Godine 1676. zauzima Condé, Bouchain i Aire; 1677. zauzima Valenciennes i Cambrai; 1678. je u opsadama Ganda i Ypresa i u Bitki u Saint-Denisu. Tu će bitku i rat završiti u njemačkoj vojsci i sudjelovati u napadu na most u Rheinfeldenu, gdje je Tallard opet ranjen pogotkom iz muškete.

Pet desetljeća ratova
Pukovnija kraljevskih Hrvata nalazila se 1680. u taboru donjeg Alzasa, a 1684. čini dio vojske Roussillona i ističe se u borbi kod rijeke Tera u okviru isprekidane i duge francuske invazije u španjolsku Nizozemsku (1680. – 1697.). Od 1685. do 1687. u taboru je na rijeci Adouru, a 1688. u taboru na rijeci Saônei. Godine 1689. u Lujevoj je vojsci Flandrije i bori se kod Walcourta, a 1690. u Fleurusu je ranjen tadašnji zapovjednik potpukovnik grof Roucy. Godine 1691., nakon opsade Monsa i borbe kod Leuzea, prelazi u vojsku Mosellea. Sljedeće godine sudjeluje u zauzimanju grada Namura i istoimene utvrde, pobjedi kod Steenkerquea te sudjeluje u napadu na Charleroi. Godine 1693. je u Neerwindenu i u opsadama gradova Huya i Charleroia. Rat završava opsadom Atha, a 1698. dio je tabora u Compiègneu.
Pukovnija kraljevskih Hrvata je tijekom Rata za španjolsko nasljeđe naizmjence angažirana u Flandriji i Njemačkoj, a glavni pothvati u kojima sudjeluje su bitke kod Speyera 1703., Oudenaarde 1708., Malplaqueta 1709. i Denaina 1712. godine. Slijede opsade Douaia i Quesnoya te Landaua i Fribourga.
Postrojba 1719. prelazi Pireneje i sudjeluje u zauzimanju Hondarribije, San Sebastiána i Rosesa. Tijekom 1727. u taboru je u Meuseu, a 1730. u Verdunu. Tijekom 1733. i 1734. izvodi opsadu Kehla i Philippsburga, a nakon povratka u Francusku smještena je u garnizonu u Quimperu.

Fijasko kod Dettingena
Pukovnija kraljevskih Hrvata smještena je tijekom 1742. u Maubeugeu kao dio flandrijske izvidnice. Već iduće godine prelazi u Njemačku s maršalom de Noaillesom te sudjeluje u fijasku kod Dettingena u okviru Rata za austrijsko nasljeđe (1740. – 1748.). U veljači 1744. poslana je u Bapaume, a nakon što se ondje oporavila, vraća se na Rajnu. Iduće je godine pripojena flandrijskoj vojsci i bori se s njom u Fontenoyu, Raucouxu i Lawfeldu. Zadnjeg dana, u kojem je njezin vođa markiz Cernay izgubio ruku, sjajno se držala. Pukovnija kraljevskih Hrvata 1747. ponovno sudjeluje u opsadi Bergen op Zooma i smješta se u ožujku 1748. u Douaiu; odande te godine ide u Rennes, Carhaix, Guingamp, 1749. u Arras, 1750. u Tours, 1752. u Quesnoy, a 1753. u tabor u Mézièresu. Nakon tog tabora poslana je u Nantes, odakle 1755. odlazi u Maubeuge, 1756. u Le Mans, a 1757. u Maubeuge i Guise.

Preuzimanje barjaka
Nakon Sedmogodišnjeg rata, koji je provela u vojskama Hannovera i Rajne, a u kojem se istaknula u Bitki kod Ettingena, ponovno preuzima barjak koji je izgubila u Bitki kod Lützelberga i u njezin sastav ulazi raspuštena pukovnija Chabrillan. Kompletan preustroj pukovnije proveden je 8. travnja 1763. godine.
Pukovnija kraljevskih Hrvata stacionirana je 1763. u Charlevilleu i Mézièresu, 1764. u Ancenisu, 1765. u Verdunu, 1763. u Moulinsu, 1770. u Metzu, zatim u Stenayu, 1771. u Grayu, 1773. u Strasbourgu, 1775. u Dôleu, 1777. u Besançonu, 1778. u Nancyju, zatim u Épinalu, 1779. u Metzu i Nancyju, 1782. u Vendômeu, 1785. u Cambraiu i Bouchainu, 1787. u Thionvilleu; 1788. bila je dio tabora u Metzu, 1789. pozvana je u Melun i Provins, 1790. odlazi u Vendôme, 1791. u Angers, a 1792. u Saint-Omer i Béthune.

Gubitak imena
Pukovnija nakon Francuske revolucije gubi kraljevsku titulu, ali i hrvatsko ime, pa pod imenom 8. konjaničke pukovnije ulazi u vojsku Centra. Nakon što je postala 10. konjanička pukovnija, a potom u francuskim revolucionarnim ratovima pridružena vojsci Centra, sudjelovala je u Bitki kod Valmyja te bila dio korpusa koji je pratio Pruse u njihovu povlačenju. Stacionirana je zatim u Sarrelouisu, a 10. lipnja 1793. sudjeluje u obrani Saumura. Poslije prelazi u vojsku Mosellea, zatim u vojsku Sjevera, od 1794. do 1796. potpada pod vojsku rijeka Sambrea i Meusea te se ističe u Altendorfu. Njezin zapovjednik pukovnik Doré ubijen je pri prelasku preko Rednitza 6. kolovoza 1796. godine. Nakon što je nakratko bila dio vojske Zapada, vraća se u vojsku Grada Mainza te se bori na Dunavu i Rajni i do 1800. godine služi u Njemačkoj. Tijekom te godine navodi se u područjima Kirchberga i Beurena.

Napoleonske kampanje
Nakon nekoliko godina provedenih u Schlestadtu, Colmaru, Neuf-Brisachu, Belfortu i Haguenauu, postala je 10. kirasirska pukovnija te je povećana za eskadron iz ukinute 19. konjaničke pukovnije. Garnizon prebacuje u Thionville, potom u Toul te u Lodi. Godine 1802. prihvaća pola pripadnika otpuštene 24. konjaničke pukovnije. Otad do 1806. služila je u talijanskoj vojsci, a te godine odlazi u Augsburg te se bori u kampanjama u Pruskoj, Poljskoj i Austriji. Vraća se 1810. u Francusku, gdje dvije godine ostaje nadomak Évreuxa i Beauvaisa. Godine 1805. pripojena je Pričuvnom konjaničkom korpusu, zatim od 1806. do 1808. godine 4. korpusu Velike armije, te od 1809. do 1810. Rajnskoj armiji. Pod zapovjedništvom maršala Davouta, s Promatračkim korpusom s Labe odlazi u pohod na Rusiju. Tijekom 1812., nakon povlačenja iz Rusije, preustrojava se i bori od kraja 1813. do sredine 1814. u sklopu 2. konjaničkog korpusa u kampanji u Saskoj. Sudjeluje u zauzimanju Hamburga, ali povlači se te u srpnju 1814. stiže u Charleville.
Tijekom Napoleonovih sto dana, Pukovnija se borila kod Waterlooa u sklopu 4. pričuvne konjaničke divizije, a kao i većina postrojbi, nakon Napoleonova poraza i abdikacije otpuštena je u prosincu 1815. godine.
Preustrojem iz 1816. glavnina Pukovnije raspoređena je, istodobno kad i glavnina ljudstva 2. kirasirske pukovnije, bivše kraljevske pukovnije, u novu 1. kirasirsku pukovniju.

Odora i zastave

Budući da su hrvatski konjanici u službi kralja Luja XIV. bili raspoređeni u kraljevske postrojbe, dobili su u svojem nazivu pridjev kraljevski i pravo na nošenje odora u kraljevskoj plavoj boji. Pukovnija kraljevskih Hrvata (régiment Royal-Cravates).) bila je osma od jedanaest kraljevskih konjaničkih pukovnija te je poslije dobila i redni broj 8. Francuske postrojbe dobile su prve odore tek 1685., a prvi propisi doneseni su 1704. godine. Dok je ostala vojska, ukupno 88 pukovnija, nosila odore svijetlo sive boje, a švicarski najamnici crvene, samo je 14 kraljevskih pukovnija smjelo nositi kraljevsku plavu boju. Njihova se odora tijekom XVIII. st. sastojala od: plavog kaputa s crvenom podstavom i posuvratcima s kositrenim gumbima, bijelih zapučaka, crnog trorogog šešira obrubljenog srebrnim galonom širokim tri prsta; plave prekrivke za konja obrubljene zlatnožutim galonom prošaranim plavom, crvenom i bijelom bojom. Godine 1768. određena je jedinstvena odora koju nose do 1776: svijetlo žuto odijelo obrubljeno crvenim galonom, jednako obrubljena epoleta od kože divokoze; pod pravim kutom nabrani skuti obrubljeni jednakim galonom; bijeli gumbi; grimizni posuvratci pod pravim kutom obrubljeni bijelim galonom; bijela podstava, bijela vojnička bluza obrubljena malim crvenim galonom; plava prekrivka za konja obrubljena bijelim galonom s dvjema ukrasnim crvenim vrpcama.
Pukovnija kraljevskih Hrvata imala je plave zastave, jednake zastavama ostalih kraljevskih pukovnija. Pukovnija je imala četiri zastave: jednu pukovnijsku, a i svaki eskadron po jednu. Izrađene od svile te četvrtastog oblika, bile su obrubljene i izvezene zlatnim vezom. Na jednoj strani nalazilo se zlatno kraljevsko Sunce iznad kojeg je u vrpci stajala krilatica postrojbe na latinskom jeziku: Nec pluribus impar (franc. Tant qu’il en restera un // hrv. Dok ne ostane jedan). Oko Sunca u svakom je kutu bio izvezen po zlatni ljiljan. Zlatni ljiljani (Fleurs de Lys) poredani u sedam nizova izvezeni su i na stražnjoj strani zastave.

---

Potpukovnici i pukovnici

1. grof von Balthazar (Johann), 13. kolovoza 1643.
2. grof de Vivonne (Louis-Victor de Rochechouart), 1. siječnja 1657.; maršal Francuske 1675.
3. grof de Tallard (Camille d’Hostun), 13. siječnja 1669.; maršal Francuske 1703.
4. grof de Goësbriant (N.), rujan 1679.
5. grof de Roucy (François de La Rochefoucauld), 10. lipnja 1685.
6. grof de Tillières (N. Le Veneur), 10. svibnja 1692.
7. grof d’Alègre (Yves), 1. kolovoza 1697., maršal Francuske 1724.
8. markiz de Curton (Jacques de Chabannes), 21. listopada 1705.
9. markiz de Joyeuse (N. de Grandpré), ožujak 1719.
10. markiz de Pont-Saint-Pierre (Michel-Charles-Dorothée de Roncherolles), 12. travnja 1725.
11. markiz de Cernay (François-Marie Le Danois), 27. veljače 1742.
12. markiz de Flachsland (N.), 27. srpnja 1747.
13. grof de Tessé (René Mans de Froulay), 10. listopada 1755.
14. markiz de Tourzel (Louis-François du Bouchet de Sourches), 3. siječnja 1770.
15. grof de Damas (Joseph-François- Louis-Charles-César), 19. studenog 1786.
16. vojvoda de Valentinois (Honoré-Anne-Charles-Maurice Grimaldi), 10. ožujka 1788.
17. Randon de Pully (Charles-Joseph), 5. veljače 1792.
18. De la Turmelière (Marc-Pierre), 25. veljače 1792.
19. De Grave (N.), 1793.
20. Oswald (N.), 21. ožujka 1794.
21. Dubouchat (Gaspard), 28. lipnja 1795.
22. Lataye (Pierre-François), 22. travnja 1797.
23. Lhéritier (Samuel-François), 5. listopada 1806.
24. Franck (N.), 10. kolovoza 1809.
25. barun de Lahuberdière (Pierre-Adrien), 21. svibnja 1812.

---

V. B., Fotografije i ilustracije: Academia Cravatica