Razvoj velikih podvodnih plovila kojima se upravlja s velikih udaljenosti, ali i s pomoću umjetne inteligencije, na samom je početku, no ima potencijal drastično promijeniti način ratovanja na morima i oceanima.

Iako tehnički najnaprednije ratne mornarice pokazuju stanovito zanimanje za površinska plovila bez posade, ideja razvoja autonomnih ronilica puno im je privlačnija. Prije svega zbog prikrivenog djelovanja u dubinama mora i oceana. I dok je površinsko plovilo jednostavno otkriti radarskim i elektrooptičkim sustavima motrenja, zadaća otkrivanja podmornica i podvodnih plovila puno je složenija. Zbog toga je razvoj autonomnih ronilica i podmornica bez posada prioritet najvećih svjetskih ratnih mornarica.

Problem nemogućnosti komunikacije, a to znači i nemogućnosti nadzora i upravljanja zaronjenom podmornicom, ubrzano se rješava razvojem umjetne inteligencije. Od nje se očekuje da će preuzeti ne samo upravljanje plovidbom već i svim ugrađenim sustavima. Umjetna inteligencija trebala bi omogućiti obradu prikupljenih podataka s elektroničkih sustava motrenja, ali i upravljati naoružanjem u skladu s postavljenim zadaćama. U nekom zamišljenom scenariju, umjetna inteligencija trebala bi odabrati najbolju mikrozonu djelovanja podmornice, u skladu sa zadaćom odabrati način djelovanja i sama odrediti koje će sustave motrenja rabiti. Usto, treba jasno razlučivati civilne i vojne ciljeve, pa i planirati napad na prioritetne ciljeve. U praksi bi to značilo napasti razarač, a ne ophodni brod. Ili još bolje – podmornicu koja pokušava prikriveno isploviti iz matične baze. I pritom uporabiti odgovarajuće oružje na odgovarajući način. Na podmornicama s posadom sve te odluke donosi zapovjednik s nekoliko časnika, a izvršava posada od nekoliko desetaka dočasnika.

Podmornice bez posada sposobne obavljati i borbene zadaće posebno su privlačna opcija. Jednako kao i već dugo etablirane borbene besposadne letjelice, i podmornice bez posada imaju potencijal djelovanja duboko u protivničkim vodama bez opasnosti od ugrožavanja života posade. Važna je i znatno manja cijena takvih podmornica u odnosu na klasične. Umjesto da se u opasne vode pošalje podmornica koja stoji stotine milijuna dolara (primjerice, klasa Virginia kreće se oko tri milijarde dolara po plovilu) i na kojoj se nalazi posada od nekoliko desetaka profesionalnih časnika i dočasnika, jednaku zadaću može obaviti i podmornica bez posade, čiji je trošak izrade i operativne uporabe najmanje deset puta manji. Osim toga, i činjenica da ne postoji opasnost od gubitka posade dosta je privlačna.

Raspon zadaća koje će moći obavljati (neki proizvođači tvrde da već mogu) vrlo je velik. Od nadzora podmorja, morske površine i priobalja, postavljanja ili uklanjanja minskih polja do napada na protivničke brodove i podmornice. Pa čak i lansiranja krstarećih projektila na tisuće kilometara udaljene ciljeve. Neke mogu biti opremljene i za nošenje nuklearnog oružja. Trenutačno je najčešći način pogona električni, s električnom energijom pohranjenom u baterijama. One najveće imaju kombinirani elektro-dizelski pogon, koji im omogućava punjenje baterija, što znatno povećava autonomiju. Ruski Posejdon ima nuklearni pogon. Samo je pitanje vremena kad će se pojaviti prva podmornica bez posade s anaerobnim pogonom. Razvoj podmornica bez posada i vrlo velikih autonomnih ronilica na samom je početku te ima potencijal drastično promijeniti način ratovanja na morima i oceanima.

Izraelsko-njemački projekt

Izraelska tvrtka Elta, čiji je vlasnik veliki IAI (Israel Aerospace Industries) i njemački Atlas Elektronik, koji je pak u sastavu ThyssenKruppa, 3. svibnja ove godine prvi su put javno prezentirali besposadnu ronilicu BlueWhale System (ELI-3325). Ono najzanimljivije je tvrdnja proizvođača da je BlueWhale prošao tisuće sati testiranja i potpuno je spreman za operativnu uporabu. I za izvoz. BlueWhale dug je 10,9 i širok 1,12 m. Istisnina mu je 5,5 tona. S obzirom na namjenu, najveća brzina mu je skromnih sedam čvorova iako u pravilu roni brzinom od dva do tri čvora (kako bi bio upravljiv). Pri toj brzini autonomija mu je od dva do tri tjedna. BlueWhale pokreće se elektromotorom, a kako i ostali ugrađeni sustavi trebaju električnu energiju, kapacitet baterija ograničavajući je faktor zbog kojeg autonomija ne može biti veća.

Tako navedene brojke ne kazuju puno, no kad se stave u kontekst namjene BlueWhalea postaju vrlo zanimljive. Naime, ta je ronilica prije svega namijenjena za prikriveni nadzor luka, priobalnih područja te plovnih putova. Zbog toga se može opremiti širokim spektrom elektroničkih sustava, počevši od sonara i sustava za detekciju magnetskih anomalija. Potonji se rabi prije svega za otkrivanje prisutnosti velikih podmornica. Zanimljivo je da IAI tvrdi kako se BlueWhale, iako relativno mala ronilica, može opremiti tegljenim sonarom. S pomoću njega dron može otkrivati podmornice (ali i brodove) na velikim udaljenostima. Teoretski, kombinacija BlueWhalea i tegljenog sonara omogućava dugotrajan nadzor ne samo luka već i morskih kanala i prolaza. Nadzor se može poboljšati istodobnom uporabom dviju ili više ronilica BlueWhale.

IAI tvrdi da se ronilice mogu koristiti i za otkrivanje protubrodskih mina, što navodi na zaključak da je ugrađeni sonar aktivno/pasivni. Iako se BlueWhale ne može rabiti i za uništavanje mina, podaci koje prikuplja mogu poslužiti za navođenje specijaliziranih daljinsko upravljivih ronilica namijenjenih njihovu uništavanju. IAI u službenim promidžbenim materijalima spominje i mogućnost ugradnje radara. Osim što omogućava otkrivanje objekata na velikoj udaljenosti u svim vremenskim uvjetima, radar ima i lošu odliku, a to je da protivnik lako može otkriti njegovo zračenje, pa tako i locirati njegovu poziciju. Međutim, u nekim uvjetima djelovanja radar može poslužiti za precizno određivanje pozicije i osiguranje podataka u realnom vremenu za sustave navođenja protubrodskih i/ili krstarećih projektila, pa i za balističke projektile malog i srednjeg dometa. To može raditi u okviru neposredne pripreme za napad na ciljeve kao što su brodovi na vezu ili sidrištu. Pritom bi vrijednost potapanja ratnog broda veličine razarača ili fregate itekako opravdala potencijalni gubitak ronilice BlueWhale.

Zaštita pomorskih prolaza i infrastrukture

Za trajan prikriveni nadzor svih vrsta plovila, pa i objekata na obali, BlueWhale može se opremiti elektrooptičkim motrilačkim sustavima. IAI ističe da dio opreme mogu biti i sustavi za elektroničko izviđanje (SIGINT). U razdoblju duljem od recimo četiri tjedna, SIGINT sustavima može se prikupiti više korisnih podataka nego radarima i/ili elektrooptičkim motrilačkim sustavima. Zanimljivo je da proizvođači ističu kako je BlueWhale opremljen sustavima za primarnu obradu podataka, što upućuje na primjenu neke razine umjetne inteligencije. Međutim, ti podaci postaju korisni tek kad se proslijede korisnicima. Zbog toga je BlueWhale opremljen zaštićenom dvosmjernom satelitskom vezom (SATCOM). Osim što služi za prijenos podataka u realnom vremenu s ronilice u središte za nadzor i obradu podataka, SATCOM-om se upravlja plovidbom BlueWhalea, što je nužno s obzirom na trajanje misije. Na manjim udaljenostima koristi se zaštićeni radiosustav na vrlo visokim frekvencijama (podatkovna veza).

Prema tvrdnjama IAI-ja, kombinacija elektrooptičkih motrilačkih sustava, SIGINT i SATCOM sustava potencijalno se može jako dobro iskoristiti za planiranje operacija specijalnih mornaričkih snaga koje djeluju u priobalnom području. S obzirom na to da je upravo izraelska mornarica jedna od onih koje najintenzivnije rabe svoje specijalne snage, ta tvrdnja nimalo ne iznenađuje. BlueWhale također se može koristiti i za zaštitu luka, kanala i prolaza, prije svega od napada podmornica. I što je Izraelu posebno važno, isključivog gospodarskog pojasa (u njegovu slučaju plinskih polja na istočnom Sredozemlju). Činjenica je da sustav koji je mobilan, a ne fiksiran na dnu mora, otežava mogućem napadaču planiranje sigurnih smjerova prilaska. Na službenim stranicama tvrtke Atlas Elektronik navodi se najveća dubina zarona od čak 300 metara, što je više nego dovoljno za uspješno otkrivanje podmornica u priobalnim vodama. Za zadaće zaštite isključivog gospodarskog pojasa i ugradnja radara ima itekakvog smisla. Ronilice BlueWhale mogu se do zone djelovanja prevesti brodovima ili podmornicama. U dostupnim materijalima IAI ne spominje mogućnost dopreme BlueWhalea zračnim transportom te spuštanje u more padobranom. S obzirom na masu od 5,5 tona, to bi možda bio malo prezahtjevan postupak iako teoretski nije neizvediv.

Povjerenje u konzorcij

Za razliku od BlueWhalea, za koji IAI tvrdi da je spreman za operativnu uporabu, američki projekt Orca XLUUV još uvijek nije ušao ni u završnu fazu razvoja. Začetak projekta seže još u 2015. godinu, kad su u Pentagonu prvi put počeli razmatrati potrebu za velikom ronilicom koja će moći postavljati protubrodske mine duboko u protivničkim vodama. Plan razvoja finaliziran je početkom 2017., a u rujnu te godine Pentagon je dodijelio nekoliko ugovora. Boeing i HII (tad Huntington Ingalls Industries) dobili su ugovor za izradu idejnog projekta besposadne podmornice, dok je Lockheed Martin dobio ugovor za razradu idejnog plana vrlo velike besposadne ronilice (eXtra-Large Unmanned Undersea Vehicle – XLUUV). Američka ratna mornarica odabrala je u veljači 2019. prvi projekt te im dala ugovor vrijedan 43 milijuna dolara za izradu prvog prototipa. Boeing je tad uvjerio Pentagon i mornaricu da je izrada prototipa samo formalnost jer će se zapravo raditi o poboljšanoj ronilici temeljenoj na njegovu prijašnjem tajnom projektu Echo Voyager.

Echo Voyager bio je tajni program odjela Boeing Phantom Works kojim su željeli dobiti ronilicu sposobnu djelovati na dubinama većim od 3000 metara, na udaljenosti većoj od 12 tisuća kilometara od baze uz autonomiju od najmanje šest mjeseci. Da bi se to postiglo, ugrađen je elektro-dizelski pogon kao kod podmornica. On je Echo Voyageru omogućavao punjenje baterija, no zahtijevao je izranjanje ronilice. S obzirom na priličnu duljinu od 16 metara, dugo zadržavanje ronilice na morskoj površini nije bilo idealno rješenje. Posebno ako bi, na primjer, to morala obaviti u području s gustim pomorskim prometom kao što je Perzijski zaljev.

No Boeing i HII imali su s Echo Voyagerom čvrstu osnovu za nastavak razvoja. Barem su tako mislili. Tako je mislila i američka mornarica jer je konzorcij već u ožujku 2019. dobio znatno veći ugovor od 274,4 milijuna dolara za izradu pet prototipova. Američka ratna mornarica trebala je prvi prototip dobiti u prosincu 2020., a isporuka petog bila je planirana za kraj 2022. godine. Prvi prototip svečano je porinut 28. travnja prošle godine, tj. predan je američkoj mornarici. Boeing je za kašnjenje isporuke optužio pandemiju, tj. prekid opskrbnih lanaca, ponajviše nemogućnost nabave litijskih baterija. U siječnju je portal National Defense objavio tekst kako će prvi prototip zaploviti vrlo brzo, po svemu sudeći početkom 2024. godine. Ako u imenu plovila stoji da je ekstra veliko, onda je odmah jasno da su mu gabariti poprilični. A Orca je, za plovilo bez posade, zaista velika. Dovoljno da se može naoružati ne samo minama već i torpedima, protubrodskim vođenim i krstarećim projektilima, pa i velikim besposadnim letjelicama. Američka ratna mornarica namjerava rabiti Orce kao nadopunu djelovanju velikih jurišnih podmornica na nuklearni pogon, ali i samostalno u plitkim i opasnim priobalnim vodama.

Plovilo u plovilu

Već smo spomenuli da se razvoj Orce temelji na Boeingovu eksperimentalnom plovilu Echo Voyager. Kako točne dimenzije Orce još nisu poznate, a svi izvori tvrde da se neće razlikovati od dimenzija Echo Voyagera, potonje su referentne u svim tekstovima i analizama. Duljina Echo Voyagera je 15,5 metara. Međutim, plovilo je modularno te se može dodati odjeljak za prijevoz opreme ili naoružanja čime se ukupna duljina povećava na 25,9 m. Visina i širina trupa iznose 2,6 m, što plovilu daje oblik kvadra, istodobno omogućavajući maksimalnu iskoristivost. Bez odjeljka za naoružanje, istisnina Echo Voyagera je 45,36 t.

Kombinacija elektro-dizelskog pogona omogućava vršnu brzinu u zaronu od skromnih osam čvorova. Brzina krstarenja je tri čvora. No zato je puno važniji podatak o autonomiji, koja je čak 6500 nautičkih milja i može se povećati dodatnim spremnicima goriva koji se postavljaju u odjeljak namijenjen dodatnoj opremi i naoružanju. Jednako tako važan je i podatak o dubini zarona – 3352 metra. Odjeljak za naoružanje i/ili dodatnu opremu dug je 10,4 metra i ima zapremninu od 56,6 m³. Za usporedbu, duljina američkog teškog torpeda Mark 48 je 5,8 m; protubrodskog vođenog projektila UGM-84 Harpoon 4,64 m, a krstarećeg projektila BGM-109 Tomahawk 6,25 m.

Produljivanje podmornice omogućeno je modularnim principom gradnje i otvorene arhitekture svih elektronskih sustava, što znači i jednostavno instaliranje brojnih senzora te naoružanja. Osnovni skup senzora sadrži inercijsku navigaciju podržanu GPS-om (koji radi samo na površini i periskopskoj dubini), sonar za mapiranje podmorja i otkrivanje zapreka/mina (spominje se Raytheonov PROSAS PS60-6000) te satelitsku komunikaciju. Važan dio opreme bit će sustav MEDUSA (Mining Expendable Delivery Unmanned Submarine Asset), autonomno plovilo sposobno za postavljanje i uklanjanje minskih polja. Iako primarno namijenjena djelovanju s pomorskim minama, MEDUSA će se moći opremiti i torpednim cijevima za ispaljivanje torpeda i protubrodskih vođenih projektila. Uporaba autonomne ronilice MEDUSA ne samo da će znatno povećati mogućnosti djelovanja Orce već će i jamčiti veću sigurnost s obzirom na to da će se torpedi i projektili ispaljivati s pozicija udaljenih od matične ronilice. Sustavi će moći vrlo precizno postavljati mine i na mjestima na koja podmornice ne mogu doći ili im je djelovanje preopasno. MEDUSA će moći nositi do dvije morske mine. Usto, moći će se koristiti i za uklanjanje morskih mina iako joj to nije primarna zadaća.

S obzirom na to da je korisna nosivost Orce osam tona, postoji vrlo velik potencijal za ugradnju dodatnih senzora. Spominje se ugradnja pasivnog tegljenog sonara koji bi omogućio otkrivanje podmornica na velikim udaljenostima. Neki izvori navode mogućnost nošenja vrlo velikih izvidničkih besposadnih letjelica iako ne objašnjavaju kako bi one djelovale. Nije jasno bi li se vraćale na ronilicu ili odletjele na brod ili u bazu, ili bi se samouništile. Iz nekog se razloga o pogonu Orce zna vrlo malo. Nisu dostupni podaci o snazi električnog motora niti o kapacitetu baterija. Tek se zna da se koriste najnaprednije litijske baterije, što je razumljivo samo po sebi. Nema ni podataka o snazi dizelskog motora koji pokreće elektrogenerator.

Velika britanska očekivanja

Program razvoja vrlo velike autonomne ronilice ima i britanska mornarica, a naziva ga Project Cetus. Zapravo, vrlo, vrlo velike, jer neki izvori navode da će Manta XLUUV (Extra-Large Uncrewed Underwater Vehicle) biti tolika da će se moći smatrati podmornicom. Sa svojih više od 30 metara Manta XLUUV bit će dulja i od američke Orce i od ruskog Posejdona. Kako neće biti potrebe za smještajem posade, širina trupa bit će 2,5 m, a istisnina oko 70 tona. Dubina zarona bit će 350 metara ili veća.

Britanska ratna mornarica očekuje od ronilice Manta XLUUV vršnu brzinu od čak 12 čvorova, ali i doplov od 3000 nautičkih milja te autonomiju veću od 400 sati. Kako baterije ne vole velika opterećenja, kombinacija vrlo velike brzine i vrlo velikog doplova upućuje na korištenje elektro-dizelskog pogona kao na američkoj Orci. Neki britanski izvori tvrde da će veličina Mante XLUUV biti dovoljna za ugradnju anaerobnog pogona. Manta XLUUV zasad je eksperimentalno plovilo, ili bolje rečeno, demonstrator tehnologije. Zbog toga niti jedan izvor ne navodi mogućnost nošenja oružja iako je jasno da će ronilica, koja se veličinom približava minipodmornici, imati velike mogućnosti naoružavanja, veće nego američka Orca XLUUV.

Iako je Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine raspisalo natječaj za razvoj plovila Manta XLUUV, britanski stručni mediji procjenjuju da samo jedna tvrtka ima realne šanse za pobjedu – Submergence Group & M Subs Ltd. Prema njihovim najavama, Submergence Group predložit će projekt koji će biti kombinacija projekata Manta i Moray. Manta je eksperimentalna autonomna ronilica duljine devet metara i istisnine devet tona, koja je intenzivno rabljena za testiranje sustava autonomnog upravljanja.

Projekt Moray znatno je napredniji jer se radi o višenamjenskoj ronilici. S duljinom većom od 25 metara i 70 tona istisnine zapravo se radi o minipodmornici. Treba ponoviti da autonomne podmornice mogu imati znatno bolju iskoristivost prostora jer nema potrebe za osiguranjem prostora za rad i smještaj posade. Zahvaljujući tomu, autonomne podmornice teoretski mogu imati jednak korisni prostor za smještaj naoružanja, senzora i pogona kao i znatno veće podmornice s posadom. Veličina će biti zadana prije svega odabranim pogonom i naoružanjem.

Potpuno električni pogon omogućit će projektiranje i gradnju jako malih autonomnih podmornica, ali negativno će utjecati na autonomiju. Taj se problem teoretski može riješiti ugradnjom nuklearnih baterija, no ta se opcija (barem javno) ne spominje. Odabir elektro-dizelskog pogona ili još bolje, anaerobnog, znatno povećava autonomiju, ali zahtijeva i veće plovilo. Jednako je i s oružjem. Teški vođeni torpedi, protubrodski vođeni i/ili krstareći projektili priličnih su dimenzija te zahtijevaju ugradnju torpednih uređaja. Ne iznenađuje stoga očekivanje da Manta XLUUV bude dulja od 30 metara i ima promjer trupa veći od dva metra.

Ruski sustavi

Dva su najpoznatija ruska autonomna podvodna plovila Posejdon (ranije oznake Status-6, a NATO-ove Kanyon) i Klavesin-2R-PM. O njima smo u Hrvatskom vojniku već pisali nešto opširnije (v. tekst Najveća podmornica na svijetu, HV br. 603), pa je dovoljno podsjetiti na neke temeljne činjenice. Posejdon plovi na nuklearni pogon. Neki ga nazivaju i torpedom, a zna se da može biti naoružan klasičnom, pa i nuklearnom bojnom glavom. Ako se umjesto glave ugrade senzori, može se koristiti kao podvodno izvidničko-obavještajno plovilo. Većina je objavljenih podataka neslužbena i temelji se na procjenama. Dugo je dvadesetak i široko dva metra, mase oko sto tona. Zadnje informacije objavljene u lipnju 2023. govore da će ruska mornarica uskoro provesti testiranja Posejdona, čije će matično plovilo biti podmornica Belgorod. Klavesin-2R-PM puno je sličniji američkom podvodnom plovilu Orca nego Posejdonu. Doduše, nije namijenjen za autonomno djelovanje tisućama nautičkih milja od matičnog broda ili luke, već za djelovanje s podmornica na nuklearni pogon poput spomenutog Belgoroda, najveće podmornice na svijetu. Ronilica je duga 6,5 m, ima promjer jedan metar te masu 3700 kg. Autonomija je oko 50 kilometara. Trebala bi služiti u prvom redu za otkrivanje i neutralizaciju podvodnih mina te njihovo uništavanje.

Tajna iz Kine

Iako je HSU-001 prvi put javno prikazan još 2019. na mimohodu u povodu 70 godina Narodne Republike Kine, o toj se ronilici zna vrlo malo. Sličnija je ruskom sustavu Klavesin-2R-PM nego američkoj Orci. Procijenjena joj je duljina pet metara, a širina trupa metar. Procijenjena istisnina je tri tone. Zapadni izvori navode da se sasvim sigurno radi o autonomnoj ronilici, pa je moguće da je HSU-001 samo demonstrator tehnologije za znatno veću autonomnu ronilicu čije postojanje još nije poznato. U rujnu 2022. stručni internetski portal NavalNews objavio je tekst sa satelitskom fotografijom pomorske baze Hainan. Na fotografiji snimljenoj 31. srpnja 2022. vide se dva velika plovila koja oblikom i veličinom upućuju na to da bi se moglo raditi o autonomnim ronilicama. Duljina manjeg plovila procijenjena je na 16 metara, sa širinom trupa dva metra. Drugo plovilo ima natkriven pramac i krmu pa se o dimenzijama može samo nagađati. Stručnjaci s kojima je NavalNews kontaktirao procijenili su duljinu na oko 18 metara, te da je plovilo dimenzijama i oblikom vrlo slično američkom Orca XLUUV.

Francuski priključak

Što se tiče besposadnih podmornica i ronilica koje razvijaju zemlje Europske unije, zanimljiva je vijest koju je 7. lipnja objavio veliki francuski brodograditelj Naval Group. Naime, 4. svibnja dobio je od državne agencije za nabavu obrambenih sustava (Direction Générale de l’Armement – DGA) ugovor za izradu studije razvoja i operativne uporabe sustava za podvodni dron radnog naziva Unmanned Combat Underwater Vehicle (UCUV). Tvrtka ističe da je još ranije, 2016. godine, koristeći vlastita sredstva započela razvoj demonstratora velikog podvodnog drona XL-UUV. Predstavljeno 2021., plovilo je dugo oko 12 m s istisninom od deset tona. Trenutačna operativna izdržljivost traje otprilike tjedan, a konfiguracija omogućuje ugradnju različitog korisnog tereta. Procjenjuje se da može doseći oko nekoliko stotina metara dubine. U razvoju će bitnu ulogu imati mozak, autonomni upravljački sustav (Autonomie Décisionnelle Contrôlée – ADC), koji Naval Group razvija s partnerima.

TEKST  Mario Galić