Podmornice klase Isaac Peral

Problemi s podmornicama serije S-80 započeli su i prije nego što je počelo njihovo projektiranje. Iako je španjolska brodograđevna industrija uz njih vezala velika izvozna očekivanja, teške pogreške učinjene tijekom projektiranja, skupe nadogradnje kako bi se one otklonile i problemi s AIP sustavom ta su očekivanja značajno smanjili. Štoviše, planirani troškovi za četiri već ugovorena plovila uvelike su premašeni

Jane’s 360 14. je veljače objavio vijest da je španjolsko ministarstvo obrane službeno potvrdilo da će program gradnje četiriju podmornica klase Isaac Peral stajati čak 1,5 milijardi eura više nego prvotno planiranih 2,13 milijardi eura. Razlog za povećanje troškova gradnje poprilično je nevjerojatan – pogreška u projektiranju zbog koje je površinska istisnina bila 70 tona veća nego što je trebala biti po izvornom projektu. Tih 70 tona bilo bi više nego dovoljno da podmornica te klase, s punim brojem posade, cijelim borbenim kompletom i punim spremnicima goriva, više nikad ne izroni nakon prvog zarona.
Problem je bio otkriven još 2013. godine, na žalost španjolskog ministarstva obrane, tamošnje ratne mornarice i graditelja Navantije, a najviše državnog proračuna. Naime, predviđene četiri podmornice iz klase već su bile u raznim fazama gradnje. Bilo je nemoguće i otkazati projekt, pa nije bilo druge nego revidirati planove kako bi se uklonio višak istisnine. Prva podmornica “Isaac Peral” (S-81) bila je u visokom stupnju dovršetka, te su popravci i preinake na njoj i najskuplji.
Prvotne procjene ukupnih troškova programa bile su 1,75 milijardi eura. No s vremenom su povećane na 2,212 milijardi eura, da bi s ovim novim povećanjem dosegnule golemih 3,68 milijardi eura, ili 920 milijuna eura po podmornici. To ih čini najskupljim podmornicama s klasičnim pogonom na svijetu. Za usporedbu, Singapur je 2013. od njemačke tvrtke ThyssenKrupp Marine Systems naručio dvije podmornice Type 218SG. Vrijednost ugovora je 1,8 milijardi američkih dolara, što je tad bilo oko 1,35 milijardi eura, ili 675 milijuna eura po podmornici. No taj ugovor sadržava i odredbe o obuci posada i tehničkoj potpori te isporuci naoružanja.

Neshvatljiva pogreška

“Isaac Peral” tijekom gradnje, prije nego što su otkriveni problemi s istisninom (Foto: Navantia)

Svjetska javnost, pa i ona laička, zainteresirala se za nove španjolske podmornice nakon što su sve agencije objavile vijesti o velikoj i neshvatljivoj pogrešci učinjenoj tijekom projektiranja. Među prvima, vijesti o španjolskim nevoljama s novim podmornicama već je 22. svibnja 2013. objavio britanski The Telegraph. Kako bi slikovito dočarala nevolje s novom podmornicom, dopisnica iz Madrida u uvodniku teksta napisala je da je preteška te bi potonula kao stijena. U tekstu se pojašnjava da je masa podmornice prevelika za najmanje 75 tona te da zbog toga vjerojatno ne bi mogla ponovno izroniti nakon urona.
Daily Mail, još jedna britanska novinska kuća, 6. lipnja 2013. objavila je stručniji tekst, no ništa manje oštar. Urednik je već u naslov stavio “… gotovo dovršeno plovilo je 70 tona preteško jer je inženjer decimalni zarez postavio na krivo mjesto.” Taj je tekst ipak puno zanimljiviji po drugoj informaciji – da su se Španjolci za tehničku pomoć u rješavanju problema prevelike istisnine obratili američkoj tvrtki General Dynamics Electric Boat, koja gradi nuklearne podmornice za američku ratnu mornaricu. Za razliku od drugih medija koji su objavljivali vijesti na tu temu, u Daily Mailovu tekstu spominjala se i cijena američkog savjetovanja – devet milijuna funti. Za tu su cijenu američki stručnjaci trebali u tri godine proučiti problem i naći, ako ne optimalno, onda barem prihvatljivo rješenje.
Naravno, slučaj je negativno utjecao na ugled Navantije u svijetu, a posebice na njezine potencijale da pronađe nove strane kupce za svoje podmornice.

Sukob dviju tvrtki

Problemi s podmornicama serije S-80 započeli su i prije nego što je počelo njihovo projektiranje. Da bismo to pojasnili, moramo se vratiti malo dalje u povijest.
Sredinom devedesetih godina XX. stoljeća francuska korporacija tadašnjeg Direction des Constructions Navales (DCN, poslije DCNS, a danas Naval Group) započela je razvoj nove klasične podmornice za XXI. stoljeće. Kao osnova uzet je projekt nuklearne jurišne podmornice klase Améthyste. Umjesto nuklearnog pogona nova je podmornica dobila kombinaciju dizelsko-električnog i zračno neovisnog (AIP – Air- Independent Propulsion) pogona. Klasa je nazvana Scorpène. Kako je prije svega bila namijenjena izvozu, DCN je odlučio da će smanjiti troškove gradnje tako da će u proizvodnju uključiti španjolsku brodograđevnu tvrtku IZAR. Naravno, pritom su očekivali da će Španjolska za svoju ratnu mornaricu naručiti veći broj podmornica. Španjolska je vlada 2003. zaista naručila četiri podmornice Scorpène, ukupne vrijednosti 1,76 milijardi eura, no potom se predomislila. IZAR, koji je u međuvremenu postao Navantia, od španjolske je vlade u ožujku 2004. dobio ugovor da samostalno projektira i izgradi podmornice serije S-80. DCN-u se to nije nimalo svidjelo, čak su optužili Navantiju da se njihova S-80 temelji na tehnologijama koje su se trebale primjenjivati na projektu Scorpène. Riječ je o tehnologijama uporabe čelika povećane čvrstoće, njihovoj obradi i varenju, ali i znanju o tome kako uporabiti suvremene računalne programe u projektiranju trupa podmornice. U svakom slučaju, stoji da obje podmornice imaju tzv. Albacore oblik trupa.

Od kolega do konkurenata

2- Prikaz baznog projekta S-80 iz 2005. godine, trup je poslije produljen zbog prevelike mase plovila (Ilustracija: Navantia)

Dugogodišnji spor okončan je tek 2010. kad se Navantia potpuno odrekla bilo kakvih prava na gradnju i izvoz Scorpènea. Međutim, Španjolci nisu pristali na obustavu projekta S-80A i obnovu narudžbe za Scorpène. Štoviše, 2005. Navantia je objavila da je uspješno dovršila projektiranje i započela s gradnjom prve podmornice za španjolsku ratnu mornaricu te dodala i da će intenzivno nuditi S-80A stranim kupcima i tako biti izravna konkurencija Scorpèneu. Kao prvi potencijalni kupac spominjala se Turska, a kao mogući kupci Argentina, Brazil, Indonezija, Malezija i Venezuela. Sve su te zemlje, naravno, bile potencijalni kupci i za Scorpène.
No pogreška učinjena tijekom projektiranja bitno je smanjila mogućnosti izvoza jer su svi potencijalni kupci odlučili ili da će kupiti podmornice koje su se već dokazale na tržištu, ili će pričekati da vide kako će Navantia riješiti probleme s viškom istisnine na podmornicama koje se grade za španjolsku ratnu mornaricu. Turska se u međuvremenu odlučila za njemačke Type 214 (klasa Piri Reis), a Brazil i Malezija za Scorpène. Indonezija je odabrala kupnju južnokorejskih podmornica klase Chang Bogo (modificirane njemačke Type 209), a Venezuela ruske podmornice Projekt 636 (Varšavjanka).

AIP kao argument

Povijest projekta S-80 seže još u 1989. godinu kad je španjolsko ministarstvo obrane objavilo planove razvoja ratne mornarice u dokumentu nazvanom ALTAMAR. U njemu je gradnja nove klase podmornica bila tek jedna od stavki, uz gradnju desantnih brodova, fregata, lovaca mina i tankera za opskrbu na moru.
Prve studije o izvedivosti nove klase podmornica dovršene su 1991. Kako je bilo jasno da španjolska brodogradnja ne može samostalno dovršiti tako složeni projekt, odlučeno je da se potraži strani partner. Kako je to završilo, već smo opisali.
U svakom slučaju, španjolska ratna mornarica 1998. dovršila je izradu taktičko-tehničkih zahtjeva, a IZAR je posao izrade idejnih planova dovršio 2001. Tad je kao najbolje rješenje odabrana kupnja podmornica klase Scorpène koje bi se prilagodile španjolskim zahtjevima te bile označene kao S-80.
No, španjolsko se ministarstvo obrane vrlo brzo predomislilo i odlučilo za domaći projekt razvoja. Tako je nastao projekt S-80A.
Kao glavni razlog za odustajanje navedeno je da je Scorpène razvijen kao defenzivna obalna podmornica isključivo razvijena za izvoz, te da je stoga ograničena tek na protupodmorničku i protubrodsku borbu. S druge strane, tvrdili su Španjolci, S-80A u potpunosti je projektirana kako bi zadovoljila potrebe španjolske ratne mornarice za djelovanje na oceanima daleko od matičnih baza, tj. stratešku projekciju sile. Kao odlučujuća razlika između S-80A i Scorpènea isticana je ugradnja AIP pogona u španjolsku podmornicu. Taj argument baš i nije držao vodu jer je DCN svim potencijalnim kupcima nudio AIP pogonski sustav Module d’Energie Sous-Marine Autonome (MESMA). Uz to je ostavljena opcija da se po želji kupca mogu ugraditi i drugi modeli AIP pogona, što je iskoristila indijska ratna mornarica koja u svoje podmornice klase Kalvari, inačice Scorpènea, ugrađuje AIP pogon koje razvija indijska državna Organizacija za obrambena istraživanja i razvoj (DRDO). Ipak, DRDO nije uspio razviti AIP pogon do razine operativne uporabe, pa će prve tri podmornice klase Kalvari isporučiti bez njega, no to je već druga priča.

Američki prijedlog

Pa, kakav to pogonski sustav ima S-80A da je zbog njega morala biti razvijena potpuno nova klasa podmornice?
On je hibridan, tj. sastoji se od klasičnog dizelsko-električnog pogona potpomognutog AIP sustavom koji je Navantia razvila u suradnji s američkom tvrtkom UTC Power. Riječ je o etanolskom AIP sustavu u kojem se od bioetanola proizvodi vodik potreban za rad gorivih ćelija. Kisik koji je također potreban za pokretanje gorivih ćelija skladišti se posebno. AIP sustav ugrađen u S-80A daje najveću snagu od 300 kW električne energije. No, kako je njegova primarna uloga produživanje autonomije u podvodnoj plovidbi, pri izlaznoj snazi od 110 kW omogućava 15 dana neprekidne plovidbe u zaronjenom stanju. Ako se izlazna snaga prepolovi na 50 kW, podvodna autonomija povećava se na 20 dana ili koji više.
Podvodnu autonomiju povećavaju i baterije Tudor smještene u dvjema skupinama po 180. Za punjenje baterija i pokretanje podmornice u površinskoj vožnji ugrađena su tri dizelska motora Navantia MTU 16V 396 SE 84L. Svaki pokreće po jedan elektrogenerator GB31L, svaki snage 1200 kW. Podmornicu pokreće sinkroni elektromotor snage 3500 kW koji je proizveo španjolski Gamesa Electric. Po izvornim planovima to je trebalo biti dostatno za vršnu brzinu u zaronjenom stanju od 19 čvorova, te 11 čvorova u površinskoj vožnji. No, s obzirom na probleme s prekomjernom istisninom i načinom na koji će oni biti riješeni, teško je reći kakve će zaista biti plovne odlike klase nazvane Isaac Peral.
U svakom slučaju, nakon što su razmotrili problem prevelike istisnine, stručnjaci General Dynamics Electric Boata kao najbolje rješenje predložili su produžetak trupa za sedam metara. Time bi se povećala istisnina za 75 tona i ponovno dobila potrebna plovnost.

Troškovi i dalje rastu

Modularna gradnja podmornica S-80 ipak je omogućila lakše prevladavanje problema s prekomjernom istisninom (Foto: Navantia)

Navantia je 6. travnja 2016. objavila da je dovršila novi, produženi trup prve podmornice ”Isaac Peral“, te da je novi rok za njezinu isporuku španjolskoj ratnoj mornarici pomaknut za 2021. godinu. Naravno, uz značajno povećanje troškova gradnje na više od tri milijarde eura za četiri podmornice.
No, troškovi će i dalje značajno rasti. Naime, u siječnju 2017. objavljeno je da su se pojavili problemi s razvojem AIP sustava. Iako je dovršetak prve podmornice pomaknut, AIP sustav niti tada neće biti spreman za ugradnju. Zbog toga će španjolska ratna mornarica podmornicu dobiti bez AIP-a. Zapravo nije sigurno koja će od četiriju podmornica ove klase uopće biti isporučena s AIP-om jer je dovršetak njegova razvoja upitan. Naravno, produžetak razvoja AIP-a donijet će nove troškove. Odluči li se španjolska ratna mornarica za naknadnu ugradnju AIP sustava u podmornice koje će biti isporučene bez njega, ukupni troškovi programa S-80A vjerojatno će premašiti četiri milijarde eura, ili milijardu eura po podmornici.

Stare procjene

Zbog neplaniranog povećanja dužine i istisnine tek će prva maritimna testiranja pokazati koje su plovne odlike podmornica klase Isaac Peral. Produženi trup za sedam metara može se iskoristiti za dodatne spremnike za gorivo i dodatne akumulatore pa doplov vjerojatno ne bi trebao biti manji od prvotno planiranih 1440 nautičkih milja u zaronjenom stanju (pri brzini krstarenja od četiri čvora) i 4320 nautičkih milja površinske vožnje. Koliki će doplov biti ne zna se jer niti Navantia niti španjolsko ministarstvo obrane nisu objavili podatke, s obzirom na to da razvoj AIP-a još traje.
Povećana dužina i istisnina vjerojatno će se odraziti na vršne brzine, površinsku i u uronjenom stanju, ali ne bitno. Kako prva podmornica iz klase i ovako neće biti opremljena AIP sustavom, sve prvotne procjene operativnih mogućnosti sad više ne vrijede.
Zapravo će operativne i borbene odlike podmornica “Isaac Peral” biti tek nešto bolje od izvornog projekta Scorpène, koji ima podvodnu autonomiju od 550 nautičkih milja pri brzini krstarenja od pet čvorova i autonomiji od 50 dana.

Internacionalna oprema

S obzirom na to da su španjolsko ministarstvo obrane i ratna mornarica kao jedan od ključnih razloga za odustajanje od Scorpènea naveli da on rabi isključivo francuske borbene sustave moglo se zaključiti da će S-80A rabiti isključivo španjolske. No španjolska vojna industrija, barem prema sadašnjim dostupnim podacima, nije razvila sve potrebne sustave kao što su sonari, zapovjedno-nadzorni sustav, sustavi veze…
Zbog toga će sva iole važnija elektronika na S-80A biti američke proizvodnje. Nositelj razvoja i integracije borbenog sustava je Lockheed Martin. Sonare isporučuje američka tvrtka Harris. Radi se o sonarima EDO xxx Hull – glavni sonar smješten ispod torpednih cijevi, i EDO xxx Flank – pasivni sonar čije su antene smještene na bokovima podmornice u dužini od 27 metara. Proizvodi se uopće ne spominju na službenim stranicama tvrtke. Isto tako, ne spominje se ni EDO xxx Acoustic Intercept za elektroničko izviđanje.
Španjolska tvrtka SAES isporučuje tegljeni sonar SOLARSUB, a tvrtka Indra radar za nadzor morske površine, zračnog prostora i navigaciju ARIES-S.
Iako je bila u mogućnosti da za S-80A specificira i nepenetrirajuće teleskopske jarbole, španjolska se mornarica ipak odlučila za konzervativniji tehnički pristup: – pa će tako na podmornici biti ugrađen konvencionalni napadni periskop (opremljen termalnom ICC kamerom i TV sustavom za snimanje pri slaboj osvijetljenosti) uz nepenetrirajući nadzorni teleskopski jarbol na kojem su integrirani TV sustav visoke rezolucije, kamera u boji, IC kamera i laserski daljinomjer. Dostavljač optronike je američka tvrtka Kollmorgen Electro-Optical, u sastavu konzorcija L3 Technologies.
Integrirani komunikacijski sustav za podmornicu S-80A projektiran je u FABA Systemsu, tvrtki koja je u sastavu Navantije. Sustav je utemeljen na EID ICCS5 komunikacijsko-nadzornom sustavu i radijskoj opremi njemačke tvrtke Rohde & Schwarz. Za održavanje veze sa zapovjedništvom tijekom djelovanja na velikim udaljenostima ugrađen je i satelitski sustav. Formalni isporučitelj je Indra, no nije moguće pronaći koje tvrtke isporučuju sustave.

Napad na brodove i ciljeve na kopnu

Klasa Isaac Peral bi, nakon dovršetka i prema projiciranim karakteristikama, trebala imati možda i najkvalitetnije klasične podmornice u svijetu (Ilustracija: Navantia)

Podmornice klase Isaac Peral opremljene su sa šest torpednih cijevi promjera 533 mm. Namijenjene su za lansiranje torpeda, ASCM (Anti-Ship Cruise Missile) i TLAM (Tomahawk Land Attack Missile) projektila te polaganje mina. S obzirom na to da se rabe američki sonari i zapovjedno-nadzorni sustavi logično bi bilo da se rabi i američko naoružanje. No u ovom slučaju to nije tako jer se španjolska ratna mornarica odlučila za njemačka teška vođena torpeda DM2A4 Seehecht koje proizvodi Atlas Elektronik. Torpedo dugačak 6,6 m odlikuje se izvanrednim performansama, modularnim dizajnom, vođenjem preko optičkog kabla i velikom otpornošću na ometanje. Zahvaljujući Ag-Zn baterijama domet je veći od 50 km, a vršna je brzina navodno oko 92,5 km/h. Bojna glava opremljena je magnetskim i kontaktnim upaljačima kojima se detonira 260 kg PBX-a (heksagon-aluminijskog) eksploziva. Njemačka je mornarica tim torpedima naoružala svoje najmodernije podmornice klase Type 212.
Za napade na brodove podmornice klase Isaac Peral bit će naoružane vođenim protubrodskim projektilima Sub-Harpoon američkog Boeinga. Ovisno o visini leta, maksimalni je domet od minimalno 110 do najviše 146 km. Bojna glava mase 227 kg dostatna je da, ako ne potopi, onda ozbiljno ošteti i najveće ratne brodove. Na cilj se samonavodi radarom.
Prvotno je planirano da će španjolske podmornice imati sposobnost uništavanja ciljeva na kopnu. To se trebalo ostvariti uvođenjem u naoružanje krstarećih projektila TLAM američke tvrtke Raytheon. Zahvaljujući uporabi turbomlaznog motora najveći mu je domet 1700 km. Rabi inercijalnu, TERCOM, DSMAC i GPS navigaciju, što mu znatno povećava preciznost i smanjuje osjetljivost na elektronička ometanja. No nakon teške ekonomske krize koja je 2008. prije svega pogodila turistički i građevinski sektor, ali i druge, izdvajanja za oružane snage morala su biti smanjena pa se odustalo od nabave Tomahawka. Veliko povećanje troškova gradnje klase Isaac Peral vjerojatno će dodatno odgoditi odluku o njihovoj nabavi.

Provjerena kupnja

Iako su španjolska Vlada, ministarstvo obrane i gospodarstva, te Navantia od projekta S-80 imali velika izvozna očekivanja, teške pogreške učinjene tijekom projektiranja, skupe nadogradnje kako bi se one otklonile i problemi s AIP sustavom izvozne su mogućnosti značajno smanjile. Stoga ne čudi da su potencijalni kupci odlučili kupiti podmornice provjerenih projekata, a značajne rezultate već su postigle podmornice Scorpène, projekt koji je S-80 trebao nadmašiti i pobijediti u utakmici na svjetskom tržištu. Umjesto toga španjolski troškovi za četiri podmornice iznosit će više od tri milijarde eura, a zbog problema s AIP sustavom sasvim izvjesno i više od četiri milijarde. Zadnje priopćenje ministarstva obrane od 24. srpnja citira ministricu Margaritu Robles koja kaže da očekuje dobre vijesti vezane uz podmornice S-80, tj. odobrenje iznosa koji će omogućiti da se radovi nastave onako kako su predviđeni. “Apsolutno je potrebno da naša mornarica raspolaže modernim podmornicama,” zaključila je ministrica.

Mario GALIĆ