Prihvaćanje kršćanstva uvjetovalo je daljnji razvoj srednjovjekovne hrvatske države, kao i njezinu legitimaciju u tadašnjoj Europi. Nova je vjera dolazila iz dvaju smjerova – istoka pod utjecajem Bizanta te zapada pod utjecajem franačke države

Hrvati su u vrijeme naseljavanja na prostore današnje domovine bili politeisti, a vrhovni bog bio im je Perun. Vjerovanje u njega toliko se udomaćilo u hrvatskom narodu da bi se još stoljećima poslije za vrijeme grmljavine govorilo kako to Perun udara svojim zlatnim bičem vozeći se u zlatnoj kočiji sa zlatnim konjima. U današnje vrijeme to se djelovanje često veže uz svetog Iliju.

Jedan je od najvažnijih izvora za analizu procesa pokrštavanja Hrvata djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905. – 959.), “O upravljanju Carstvom” (“De administrando imperio”). Car je tvrdio da je njegov daleki prethodnik Heraklije I. (575. – 641.), dopustio Hrvatima naseljavanje današnjih prostora, uz uvjet da polože oružje i prime kršćanstvo.

Dva izvora

Prvi je pravi trag ili dokaz o pokrštavanju Hrvata krstionica kneza Višeslava u Ninu, koju povjesničari datiraju oko 800. godine. Iako oko Višeslavova imena i područja vladavine postoje brojne nedoumice, većinom se smatra da je krstionica jasan dokaz da je prostor Hrvatske velikim dijelom bio pokršten do početka IX. stoljeća. Bez obzira na to, u pojedinim krajevima, poput Podravine i Međimurja, i dalje su se održavali nimalo kršćanski pogrebni rituali incineracije, tj. spaljivanja pokojnikova tijela i odlaganja pepela u posebne posude – žare. Drugi je iznimno bitan izvor za praćenje pokrštavanja Hrvata zapis o papinskom legatu Ivanu Ravenjaninu, kojeg je u VII. stoljeću papa Ivan IV. (oko 580. – 642.), poslao u Dalmaciju kako bi uredio crkvene odnose nakon pada Salone. To je vjerojatno bilo u razdoblju od 640. do 642. jer je tad taj svećenik rođen u Saloni i bio papa. Tako je, prema pisanju Tome Arhiđakona (1200./01. – 1268.), Ravenjanin obnovio Salonitansku nadbiskupiju, ali taj put sa sjedištem u Splitu. Uskoro je izabran i za prvog splitskog nadbiskupa. Osim na području Dalmacije, velike uspjehe u širenju kršćanstva postizao je na području jugozapadne Bosne i oko Vrbasa te Une. U intenzivnom pokrštavanju Hrvata znatnu je ulogu imalo nekoliko biskupija: Zadarska, Osorska, Krčka i Rapska. One su preživjele pad starovjekovnih kršćanskih civilizacija i seobu naroda.

Slavna braća

Kršćanstvo su, pod utjecajem Stonske biskupije, koja je osnovana 753., rano primili i Hrvati iz Zahumlja. U to vrijeme kršćanstvo primaju i Neretljani, koji su kao pogani najdulje štovali stare bogove. Područje koje se prostiralo od Cetine do Neretve stoga se često u izvorima nazivalo Paganija. Razlog tom tvrdokornom opiranju primanja kršćanstva povjesničari vide u važnom izvoru prihoda, a to je bilo gusarenje, koje Crkva nije prihvaćala. Neretljani su definitivno primili kršćanstvo tek u drugoj polovini IX. stoljeća. Važan trenutak za pokrštavanje svih Slavena dogodio se pod utjecajem bizantskog cara Mihaela III. (840. – 867.). On im je na poziv velikomoravskog kneza Rastislava (vladao 846. – 870.), poslao braću misionare: Konstantina ili Ćirila (826./7. – 869.), te Metoda (oko 815. – 885.). Prema djelu “De administrando imperio” braća su počela propovijedati kršćanstvo među Slavenima i u tu svrhu prevela Bibliju na staroslavenski. No, nedugo nakon toga Ćiril umire na putu za Rim pa Metod sam nastavlja propovijedati. Franačka nakon Rastislavove smrti zauzima područje Moravske pa Metod seli u Donju Panoniju, koja je bila pod patronatom kneza Kocelja (vladao 860. ili 861. – 874.). Zbog još jedne u nizu optužbi za širenje krivovjerja, misionar se odlučuje preko Dalmacije vratiti u Bizant i u našim primorskim područjima širi “istočnu inačicu” kršćanstva, posebno u Ninskoj biskupiji i na otoku Krku.

Na zapadnoj strani

Drugi važan doprinos pokrštavanju Hrvata daje zapadno kršćanstvo. Franačka proširuje svoje carstvo u vrijeme ratova Karla Velikog (747. – 814.). Njezin utjecaj na hrvatskom području ustaljuje se nakon Aachenskog mira 812. godine, kad je određena granica s Bizantom, koja je išla upravo preko prostora jugoistočne Europe. Najveći i najdinamičniji pokrštavatelj Hrvata bila je Salzburška nadbiskupija, koja je misionare slala u Karantaniju, Posavsku Hrvatsku i Dalmaciju. Dokaz da su Hrvati bili pokršteni krajem IX. stoljeća pisma su koja su izmjenjivali papa Ivan VIII. (oko 820. – oko 882.) i kneževi Domagoj, Zdeslav i Branimir, vladari Primorske Hrvatske od 864. do kraja IX. stoljeća. Domagoj je u pismima opominjan zbog sukoba s Mlečanima i gusarenja, a papa je od njega tražio da poput pravog kršćanskog vladara protjeruje, a ne ubija političke protivnike. Zdeslava je u pismima opominjao zbog priklanjanja Bizantu. S druge strane, knez Branimir od pape je tražio i dobio priznanje Hrvatske nakon preuzimanja vlasti, a zauzvrat je papi zajamčio vjernost Svetoj Stolici. Potvrda hrvatskog priklanjanja zapadnom kršćanstvu konačno je uređenje crkvenih prilika početkom X. stoljeća za vrijeme kralja Tomislava. Splitskim saborima iz 925. i 928. učvršćena je Splitska metropolija, a istodobno je uspostavljena papinska dominacija i jurisdikcija nad dalmatinskim crkvenim područjem premda se utjecaj Bizanta u nekim dijelovima još uvijek osjećao.

Ukratko, pokrštavanje Hrvata odvijalo se pod utjecajem istoka (Bizant) i zapada (franačka država). Počelo je vjerojatno usporedno s hrvatskim naseljavanjem početkom VII. stoljeća, a smatra se da je definitivno završeno za vrijeme djelovanja sv. Ćirila i Metoda te njihovih učenika. Kršćanstvo se proširilo i među Hrvatima u Bosni, Zahumlju, Posavini i Podravini. Hrvati su krajem IX. i početkom X. stoljeća uredili crkvena pitanja i stavili se na stranu zapadnog kršćanstva u budućem crkvenom raskolu.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Marija Dejanović / Turistička zajednica grada Nina