Događaji u Pakracu i na Plitvicama početkom i krajem ožujka 1991. te prijetnja uporabom JNA radi očuvanja Jugoslavije nametnuli su hrvatskom vodstvu potrebu za ustrojavanjem vlastitih vojnih snaga. No, Hrvatska je još uvijek bila u sastavu Jugoslavije pa se zbog postojećih propisa to nije moglo učiniti izvan okvira MUP-a RH. Dotad ustrojene policijske postrojbe za posebnu namjenu mogle su zaštititi hrvatske građane od napada srpskih terorista i pobune dijela Srba u Hrvatskoj, ali moguća uporaba JNA protiv Hrvatske prisilila je hrvatsko vodstvo da u postojećim formalno-pravnim okvirima odgovori na tu prijetnju. Zbog toga se, u skladu s važećim republičkim i saveznim zakonima, prišlo reorganizaciji MUP-a i preustroju policijskih snaga, odnosno ustrojavanju nekog oblika vojno-policijskih postrojbi pod imenom Zbor narodne garde (ZNG).
Smatra se da su pripreme za ustrojavanje brigada ZNG-a – zapravo buduće Hrvatske vojske – počele 9. travnja 1991. godine. Tad je na prvoj sjednici Vrhovnog državnog vijeća (savjetodavno tijelo koje je prema odluci predsjednika Republike zamijenilo dotadašnje Vijeće za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka), prilikom razmatranja organizacijskog i institucionalnog preustroja redarstvenih snaga MUP-a, odlučeno da se dio snaga, u prvom redu onih za posebne namjene, radi primjerenijeg ustrojstva i obuke, stavi u djelokrug Ministarstva obrane u svojstvu posebne formacije kao Zbor narodne garde, s glavnom zadaćom zaštite ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Potom je 12. travnja Vlada RH utvrdila da će ZNG kao “profesionalna, uniformirana i naoružana formacija” biti pod zapovjedništvom Ministarstva obrane (Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989. – 1998., Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998., 48-49), a ministar obrane Martin Špegelj iznio je plan stvaranja operativne jezgre ZNG-a sa zadaćama ustrojavanja operativ¬nog sektora, sektora logistike, obavještajne djelatnosti itd.
Pravne osnove za ustrojavanje ZNG-a stvorene su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima koji je Sa¬bor RH donio 18. travnja 1991., a u kojem se među redarstvenim službama ustrojenim u MUP-u za zaštitu Ustavom utvrđenog poretka spominje i Zbor narodne garde (čl. 7).
Izmjenama i dopunama Zakona (članak 1, točka 3) djelatnost službe proširena je na “zaštitu državne granice RH, te na zaštitu nepovredivosti državnog teritorija, narušavanje javnog reda i mira u većem opsegu, zaštitu od terorističkog i drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune, zaštitu zračnih luka i zračnog prometa, zaštitu obale i mora, pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i drugih akcidenata, zaštitu određenih osoba, objekata i prostora, te na druge poslove utvrđene zakonom (poslovi Zbora narodne garde).” U Zakonu se navodi da je Zbor narodne garde “profesionalna, uniformirana, oružana formacija vojnog ustroja za obrambeno redarstvene dužnosti” (čl. 25b), da “djeluje na cjelokupnom teritoriju RH” (čl. 25a), da “jedinicama ZNG-a zapovijeda Ministarstvo obrane” (čl. 25c), te da se “jedinice ZNG-a mogu upotrijebiti za izvršenje poslova javne sigurnosti i zaštite ustavnog poretka RH na traženje ministra unutarnjih poslova uz odobrenje predsjednika Republike” (čl. 25d) (Narodne novine, br. 19, 23. travnja 1991.). Spomenute su odredbe poslije uvrštene u pročišćeni tekst Zakona o unutarnjim poslovima (čl. 25-28), koji je Zakonodavno-pravna komisija Sabora RH utvrdila na sjednici održanoj 27. svibnja 1991. pod predsjedanjem njezina predsjednika Vladimira Šeksa (Narodne novine, br. 29, 17. lipnja 1991.).
Osnivanje Zbora narodne garde potvrđeno je Ukazom o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima koji je predsjednik RH dr. Franjo Tuđman donio 22. travnja 1991., na temelju članka 89 Ustava RH (Narodne novine, br. 19, 23. travnja 1991.).
Prema pisanju generala Martina Špegelja, formalnu Odluku o ustojstvu i broju pripadnika Zbora narodne garde, koja nije javno objavljena, predsjednik RH donio je 5. svibnja 1991. godine (M. Špegelj, Sjećanja vojnika, Zagreb, 2001., 213). Stvarnom ustrojavanju jedinica ZNG-a moglo se pristupiti nakon što su ministar obrane Martin Špegelj i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac 10. svibnja dali Uputu o načinu reguliranja kadrovskih, tehničkih, financijskih, materijalnih i drugih pitanja o prevođenju pripadnika policije u postrojbe ZNG-a (I. Jelić, Čovjek i rat, Split, 2005., 34). Kao rok prevođenja određen je 15. svibnja 1991. dokad je dio pripadnika jedinica za posebne namjene MUP-a raspoređen u ZNG (također u sastavu MUP-a).
ZNG je zamišljen kao djelatni i pričuvni sastav. Ustroj pričuvnog sastava ZNG-a napravljen je na temelju brojnog stanja pričuvne policije koja je 11. travnja 1991. imala oko 39 000 policajaca, a pričuvne postrojbe planirane su kao brigade i samostalne bojne, tad još pod nazivom “bataljuni” (Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Zagreb, 2006., 98). Do kraja svibnja 1991. ustrojene su prve četiri legendarne brigade ZNG-a, buduće gardijske brigade HV-a: 1. gbr. Tigrovi, 2. gbr. Gromovi, 3. gbr. Kune i 4. gbr. Pauci (Ivo Jelić, Čovjek i rat, Hrvatski časnički zbor grada Splita, Split, 2005., 34).
Radi podizanja morala hrvatskih građana, ali i radi odvraćanja od moguće agresije, na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu 28. svibnja 1991. održana je smotra postrojbi ZNG-a. Postrojene su formacije od oko 800 vojnika naoružanih modernim oružjem, desetak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera i nekoliko oklopnih automobila (M. Špegelj, Sjećanja vojnika, Zagreb, 2001., 214). Smotru su uveličale Počasna predsjednička garda i povijesna postrojba sinjskih alkara te glazba ZNG-a (D. Runtić, Domovinski rat – rat prije rata, Vinkovci – Šibenik, 2004., 274).
Postrojeni gardisti svečano su prisegnuli domovini:
Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima. Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane (tekst svečane prisege pripadnika ZNG-a).
Uz ATJ Lučko te specijalne postrojbe hrvatske policije i specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske i MORH-a, gardijske brigade imale su iznimnu, može se reći i presudnu ulogu u borbi protiv srpskih terorista, odnosno u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.
Istodobno s ustrojavanjem profesionalnih oružanih snaga, od 15. ožujka 1991. započelo je i ustrojavanje odreda Narodne zaštite. Bio je to nastavak procesa osnivanja nenaoružanih dragovoljačkih odreda, kao oblika obrane od prijeteće agresije JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Masovno i dragovoljno pristupanje dragovoljačkim postrojbama i odredima Narodne zaštite potvrdilo je odlučnost Hrvata, ali i hrvatskih građana ostalih narodnosti, da se suprotstave prijetećoj agresiji JNA i srpsko-crnogorskih snaga.
Hrvatsko vodstvo nastojalo je i dalje da u pregovorima s vodstvima ostalih jugoslavenskih republika postigne mirno rješenje postojeće krize. S obzirom na odnos snaga, odnosno na sve otvoreniju suradnju dijela JNA sa srbijanskim vodstvom, upravo je Hrvatska – bez vlastite vojske i razoružana sredinom svibnja 1990. kad je JNA odmah nakon pobjede “hrvatske opcije” (HDZ) na demokratskim višestranačkim izborima gotovo sve naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane stavila pod svoj nadzor – bila životno zainteresirana da se JNA ne uključi u rješavanje nastale krize, odnosno da se oružani sukob izbjegne ili barem odgodi što je dulje moguće.
Borbe tijekom 1991. pokazale su da broj časnika i dočasnika u hrvatskim snagama nije dovoljan za kvalitetno ustrojavanje te zapovijedanje i vođenje Hrvatske vojske koja se tek stvarala. Zbog toga se već od jeseni te godine počelo razmišljati o školovanju časnika i dočasnika Hrvatske vojske, da bi njihova početna izobrazba počela krajem 1991., a sustavna početkom 1992., kao jedinstvena temeljna izobrazba u obliku tečajeva. Iskorak u vojnom obrazovanju označen je preustrojem i prerastanjem Časničkog centra Hrvatske vojske (ČC HV) u Hrvatsko vojno učilište (HVU) u siječnju 1993., na kojem su se tijekom rata u trima odvojenim školama školovali pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane za časnike (Časnička i Zapovjedno-stožerna škola na Črnomercu u Zagrebu – na lokaciji bivšeg Centra vojnotehničkih škola KoV-a JNA) i dočasnike (Dočasnička škola u Jastrebarskom – na lokaciji bivše vojarne JNA, gdje je dotad bilo Nastavno središte HV-a – Centar za obuku i odgoj vojnika). Znatan dio polaznika HVU-a bili su dragovoljci s ratnim iskustvom iz 1991., tako da je i hrvatsko vojno školovanje u Domovinskom ratu bilo posebno po tome što su mnogi polaznici prvo odradili “praktični” dio nastave na bojištima diljem Hrvatske, a potom su u školskim klupama usavršavali i ujednačavali teoriju ratovanja. Dotadašnje ratno iskustvo te znanje stečeno na Hrvatskom vojnom učilištu hrvatski su zapovjednici – časnici i dočasnici – na kraju uspješno iskoristili u planiranju i provedbi budućih akcija i operacija.
Raščlambe napadnih operacija hrvatskih snaga do 1994. uočile su određene nedostatke i pogreške u vođenju i zapovijedanju, a posebice se osjećao nedostatak kvalitetnog dočasničkog kadra. Da bi se neki od nedostataka otklonili i ispravili, na inicijativu tadašnjeg zapovjednika OZ-a Split brigadira Ante Gotovine, u Šepurinama je sredinom travnja 1994. otvoreno i Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva (OS GDP) “Pukovnik Damir Tomljanović”, poslije (u svibnju 1995.) preimenovano u Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika (SG SOD) “Damir Tomljanović Gavran”. Ondje su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici – zapovjednici desetina i borbenih skupina, koji su okosnica svake suvremene vojske, prošli obuku za najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe znanje prenosili na suborce te odigrali značajnu ulogu u završnim, pobjedonosnim operacijama hrvatskih snaga i konačnom oslobađanju Hrvatske.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR, Fotografirao: Marko Perić (izvor: HMDCDR)