Početak XX. stoljeća označio je uključivanje Velike Britanije u suvremenu podmorničarsku zajednicu. Nemogućnost konstrukcije suvremenog podvodnog borbenog plovila natjerala je Admiralitet da prve podmornice naruči u SAD-u, ali i da odmah potom poduzme korake u samostalnom konstruiranju i izgradnji podmornica u domaćim brodogradilištima

Izgradnja prvih pet podmornica po Hollandovom projektu označilo je uključivanje Velike Britanije u novu trku u pomorskom naoružanju koja se prenijela u novu podvodnu dimenziju. Taj prelazak nije bio ni lak ni jednostavan. Nepromišljenost i tvrdoglavost pomorskih autoriteta britanskog Admiraliteta u pogledu razvoja i primjene podmornica nije bila novijeg datuma. Ne treba zaboraviti da je čitavo stoljeće ranije, tj. negdje oko 1800. godine odbijena podmornica Nautilus koju je Velikoj Britaniji nudio Robert Fulton. Stotinjak godina kasnije rezultat takvog kratkovidnog pristupa rezultirao je da su svi potencijalni i stvarni protivnici Velike Britanije daleko odmakli u razvoju podmornica. Posebno bolnu prednost imala je stoljetna suparnica Francuska koja se okušala i stekla brojna iskustva u izgradnji dvotrupnih podmornica, ali i u primjeni pneumatskog, parnog i motornog sustava propulzije. U Njemačkoj se već daleko odmaklo u ispitivanju primjene dizelskog motora. U takvoj situaciji najviši vojno-politički britanski autoriteti odlučili su se za ubrzani razvoj vlastitih podmorničarskih snaga. Razumljivo je zbog kojih su se razloga opredijelili upravo za američku konstrukciju. Prva iskustva dobivena korištenjem licencno izgrađenih podmornicam bila su vrlo dobra unatoč tehničko-taktičkim ograničenjima njihove konstrukcije. Britanska mornarica odlučila je brzo i efikasno nadoknaditi godine zaostatka za svojim konkurentima. Odmah nakon što je izgrađena prva Hollandova podmornica No.1, započeo je razvoj nove podmornice. U zajednički program financijske potpore ovom projektu ušli su kao ravnopravni partneri Admiralitet i brodogradilište Vickers u Barrow-in-Furnesu. Bit tehničkih preinaka koje su izveli britanski inženjeri i tehničari Vickersovog brodogradilišta odnosila se na povećanje dimenzija i deplasmana originalnog Hollandovog projekta. Uz to, na prvom britanskom projektu obalne podmornice pojačat će se njezino naoružanje i tek donekle opći sigurnosni elementi konstrukcije.

Obalne podmornice klase A
Samo dva dana prije porinuća Hollandove podmornice No.2 na jednom od navoza brodogradilišta u Barrow-in-Furnesu položena je kobilica za prvu obalnu podmornicu klase A. Zanimljivo je da je za njezinu izgradnju bilo potrebno nepunih pet mjeseci pa je porinuće uslijedilo već 9. srpnja 1902., mjesec dana nakon što je i posljednja iz serije Hollandovih podmornica (No.5 ? 10. lipnja 1902.) porinuta u more.

Podmornica je dobila oznaku A1 i predstavljala je prethodnicu serije od ukupno 13 plovnih jedinica koje će biti izgrađene do kraja prvog tromjesečja 1905. godine. O konstrukciji podmornica prve britanske A klase može se reći da su to bile povećane Hollandove podmornice. U odnosu na licencno izgrađene Hollande No.1 – No.5 , klasa A se odlikovala 12,2 m duljim i 0,25 m širim trupom. Povećanje vanjskih izmjera kao i ugradnja većih i težih porivnih strojeva pridonijela je i povećanju njihovog površinskog i podvodnog deplasmana koji je kod motorne grupe II i III narastao na 180/207 tona. Jedna od većih sigurnosnih inovacija bila je ugradnja dvostrukih teških vrata u strukturu povišenog kontrolnog tornja podmornice. Prvi poklopac je dozvoljavao izlazak na tzv. leteći most a drugi je osiguravao ulazak u sami trup podmornice.

Zanimljivo je da su se na podmornici A1 odmah prakticirale i primjenjivale sve one preinake i prepravke koje su uočene kao potrebne na temelju ispitivanja licencno proizvedenih Hollandovih podmornica, od No.1 do No.5. Upravo zbog toga sve podmornice klase A međusobno su se razlikovale u većoj ili manjoj mjeri na što su ponajprije imali utjecaja odabir naoružanja i primijenjeni pogonski strojevi. S obzirom na ugrađeno naoružanje samo je prvoizgrađena podmornica iz serije imala samo jednu torpednu cijev kao i Hollandove podmornice. Sve ostale podmornice, od A2 do posljednje A13, imale su ugrađene po dvije torpedne cijevi kalibra 440 mm (18?) postavljene u pramčanom prostoru podmornice, paralelno jedna pored druge. U pogledu propulzijskog sustava podmornice klase A mogu se podijeliti u tri skupine. Prvu skupinu čine podmornice A1 – A4, koje su bile opremljene benzinskim i električnim motorima manje snage (450/80 KS) dok je druga motorna skupina, koju su činile podmornice od A5 do A12, bila opremljena snažnijim benzinskim i električnim motorima koji su mogli razviti 550 odnosno 150 KS. Treću motornu skupinu unutar A klase činila je podmornica A13, koja je postala prvo britansko podvodno plovilo na koje je bio ugrađen dizelski motor. Izgradnju i opremanje benzinskim motorima klase A brodogradilište Vickers povjerilo je domaćoj tvornici motora Wolseley, koje je, po projektu, trebalo isporučiti 12-cilindrične motore koji su mogli razvijati 550 KS.

Međutim, ugradnjom na prve četiri podmornice uvidjelo se da ti motori nikako ne mogu razviti specifikacijama traženu snagu i brzinu te da im nedostaje 100 KS. Zbog toga je na preostalih osam podmornica (A5 – A12) ugrađen 16-cilindrični benzinski motor istog proizvođača koji je mogao razviti traženih 550 KS. Uz jači glavni motor ugrađen je i gotovo dvostruko jači elektromotor od 150 KS. Povećanje instalirane snage na podmornicama druge skupine nije urodilo znatnijim povećanjem vršnih brzina u površinskoj i podvodnoj plovidbi. Prirast brzine bio je u okvirima 0,5 – 1 čvora. Sredinom 1903. godine Vickers je od njemačke firme MAN otkupio licencu za proizvodnju njihovog dizelskog motora. Nakon opsežnog programa ispitivanja i početka domaće proizvodnje ugrađen je 6-cilindrični dizelski motor tipa Hornsby-Ackroyd snage 400 KS na podmornicu A13. Uz njega, propulziju u podvodnoj plovidbi osiguravao je električni motor od 150 KS, kakav se ugrađivao i u benzinskoj motornoj grupi II. Tijekom prebaziranja podmornice A13 iz brodogradilišta Barrow-in-Furnes u Portsmouthu, podmornica je provela u neprekidnoj površinskoj plovidbi dizelskom propulzijom 29,5 sati što je u to vrijeme bilo ravno senzaciji. Već tijekom same izgradnje uvidjelo se da su podmornice klase A veliki tehnološki korak naprijed u odnosu na Hollandov prvijenac iz kojeg su nastale.

Unatoč mnogim poboljšanjima i ugrađenim tehničkim inovacijama, one su još uvijek ostale prilično opasna radna sredina za svoje povećane posade od 11 i 14 članova. Za razliku od primitivne serije Hollandovih No.1 – No.5 podmornica koja nije doživjela havarije s ljudskim žrtvama, A klasa se nije mogla pohvaliti takvim rezultatom. U nizu incidenata ove klase poginulo je ukupno 58 podmorničara a podmornice A1, A3 i A7 izgubljene su prije Prvog svjetskog rata. Podmornica A1 je potonula 18. 3. 1904. tijekom vojnih manevara s površinskom flotom kod Isle of Wighta. Dok je plovila na periskopskoj dubini, na nju je naletio teretni parobrod Berwick Castle, koji je plovio na redovitoj liniji između Southamptona i Hamburga. Na brodu su osjetili udar, ali su vjerovali da su naletjeli na vježbovni torpedo. Podmornica je odmah potonula uz gubitak kompletne posade. Na sličan način je nastradala i podmornica A3 koja je 2. veljače 1912. neplanirano izronila ispred pramca broda-matice Hazard. Podmornica A7 izgubljena je nakon zarona na muljevito dno zaljeva Whitesand. Potonuća su zabilježile također i podmornice A4 i A8, ali su naknadno izvađene, popravljene i nastavile su svoju službu. Do početka Prvog svjetskog rata podmornice klase A bile su staconirane u Portsmouthu i Devenportu u sklopu 3. podmorničarskog divizijuna Domovinske flote. Služile su isključivo za obalnu obranu i obuku podmorničara.

Početkom 1916. godine uključene su u lokalne obrambene flotile koje su, osim u spomenutim bazama Portsmouth i Devenport, bazirale još i u Doveru, Androssanu i Clydeu. Sve podmornice, osim onih koje su izgubljene prije izbijanja rata, rashodovane su i prodane u staro željezo tijekom 1920. godine. Zanimljivo je da je još 24. ožujka 1904. bila naručena i četrnaesta podmornica klase A. Još prije polaganja kobilice bila je otkazana i izgrađena je prrema novim nacrtima projekta obalne podmornice klase B. U britanskim tiskovinama i javnosti podmornice klase A često su nazivane Fisherovim igračkama zbog velike podrške koju je britanski admiral i svojdobno prvi lord Admiraliteta davao razvoju podmornica i njihovom uvođenju u službu britanske ratne mornarice.

Obalne podmornice klase B
Daljnji napredak u razvoju britanskih podmorničarskih projekata, ali u sklopu nastavka koketiranja s temeljnim Hollandovim projektom, bila je klasa B. Naglasak u razvoju ove klase bio je stavljen na dva pravca: poboljšavanje podmorničkih odlika te životnih i radnih uvjeta u samoj podmornici. U odnosu na podmornice klase A, podmornice klase B bile su gotovo dvostruko većeg deplasmana. Izgradnja serije od jedanaest podmornica klase B započela je polaganjem kobilice podmornice B1 u svibnju 1904., koja je 25. listopada 1904. porinuta te završnom isporukom posljednje podmornice iz serije B11 – 11. srpnja 1906.

Nastojanje britanskih konstruktora bilo je poboljšanje maritivnih sposobnosti i upravljivosti podmornica klase B, posebice u podvodnoj plovidbi. Ovo je bila prva klasa domaćih konstruiranih podmornica koja je bila opremljena dodatnim parom hidroplanskih površina (kormila dubine). U prvoj fazi hidroplanske površine bile su postavljene na bočnim stranama zapovjednog tornja da bi na kasnijim podmornicama bile premještene na bokove pramčanog dijela trupa. Najveći dio takvih ispitivanja obavljao se još na podmornici A7, ali se kasnije s istom praksom nastavilo i na podmornicama klase B. Unatoč vidljivim i značajnim poboljšanjima koja su tijekom dvije godine koliko je trajala izgradnja serije od 11 podmornica, primijenjena i ugrađena na klasu B, one su i nadalje zadržale i svoje velike nedostatke. Ponajprije se to odnosi na lošu unutrašnju konstrukciju bez vodonepropusnih pregrada i vrlo lošu ventilaciju. Brojčano stanje posade povećano je na 15 članova, ali u konstrukciju podmornice nisu bili uključeni strukturni tankovi pitke vode. Svoje potrebe za pitkom vodom posada je namirivala iz prijenosnog portabl-tanka zapremine 200 litara. Uvjeti života i rada na njima bili su takvi da je maksimalno trajanje zadaća bilo ograničeno na 3 dana zimi i 4 dana ljeti. Treba reći da su, iako još prilično jednostavne konstrukcije i siromašne opreme, podmornice ove klase bile značajan napredak u odnosu na klasu A. Ponajprije se to odnosi na skraćeno vrijeme potrebno za zaron, koje je smanjeno na samo 3-4 minute i kapacitet električne baterije koja je bila dizajnirana da izdrži 4 sata u plovidbi punim opterećenjem. Početkom 1910. godine na klasi B započeli su eksperimenti s bežičnom telegrafijom. Eksperimentalni uređaj ugrađen na podmornici B3 uspio je poslati poruku na udaljenost od 35 NM. Do početka 1914. godine sve podmornice klase B bile su opremljene jednostavnim bežičnim telegrafima snage 0,5 kW (koji su kasnije zamijenjeni jačim, od 1 kW) i dometa 30 NM.

Tijekom svog radnog vijeka podmornice klase B službovale su po pomorskim bazama, uglavnom u južnom dijelu Velike Britanije. Koristile su se isključivo za obalnu obranu i zaštitu pomorskih baza i uređenih sidrišta. Osim toga služile su za obuku i trenažu podmorničara. Nekoliko ih je sudjelovalo i u Prvom svjetskom ratu. Podmornica B2 potonula je 4. listopada 1912. nakon kolizije s američkim teretnim parobrodom SS America četiri milje ispred Dovera. Iste godine šest podmornica bilo je otegljeno i raspoređeno u britanskim pomorskim bazama u Mediteranu. U Gibraltaru su bazirale podmornice B6, B7 i B8. Ostale tri podmornice B9, B10 i B11 bazirale su na Malti. Najpoznatija zona operacija u kojoj su sudjelovale ove podmornice bila je u Dardanelima. Tamo je podmornica B11 13. prosinca 1914. torpedirala i potopila tursku laku krstaricu Messudieh od 9120 tona. Ulaskom Italije u rat 1915. godine podmornice iz Gibraltara i Malte bile su premještene u bazu u Veneciji, odakle su obavile 80 borbenih patrola. Najveći dio serije (B6 – B11) tijekom 1916. godine konvertiran je u patrolne čamce i pritom su dobile oznake od S6 do S11. Osim potonule podmornice B2 sve ostale su “preživjele” ratno doba, samo je S10 (bivša B10) potonula 1916. kao patrolni čamac. Rashodovane su i prodane u staro željezo od 1919. do 1921. godine.

Obalne podmornice klase C
Obalne podmornice klase C predstavljaju finalni i najviši stupanj razvoja originalnog Hollandovog projekta prodanog Britancima. Odlika im je bila povećani deplasmanom u odnosu na klase A i B koje su joj prethodile, ali one nisu bile opremljene unutarnjim sigurnosnim vodonepropusnim pregradama niti su se njihovi konstruktori mogli pohvaliti da su posadama znatnije olakšali uvjete života i rada na njima. Dvije najvažnije tehničke činjenice vezane za klasu C mogu se svesti na sljedeće:
• bila je to posljednja britanska podmornička klasa koja je bila opremljena benzinskim motorima i
• bila je to prva klasa koja je serijski bila opremljena pramčanim hidroplanima (primijenjeni na drugoj grupi serijski proizvedenih podmornica)

Zanimljivo je da je uvođenje klase C prouzročilo svojevrsni pad Vickersovog monopola koji je brodogradilište u Barrow-in-Furnesu do tada imalo u proizvodnji podmornica. Odlukom britanske vlade i Admiraliteta ugovor za izgradnju ove klase podijeljen je između Vickersa i brodogradilišta Naval Dockyards u Chatamu.

Podmornice klase C građene su u dvije serije. Prva serija od ukupno 18 podmornica (C1 – C18) građene su od 1905. do 1909. Vickersovo brodogradilište u Barrow-in-Furnesu dobilo je najveći dio tog posla – izgradnju 16 podmornica (C1 – C16). Izgradnju preostale dvije podmornice C17 i C18 dobilo je brodogradilište u Chatamu. Izgrađene su u razdoblju od 1907. do 1909. godine.
Druga serija podmornica klase C građena je od 1908. do 1910. Izgrađeno je ukupno 20 podmornica, od C19 – C38. Podmornice od oznake C21 – C32 te C35 ? C38 gradilo je brodogradilište u Barrow-in-Furnesu. Ostale četiri podmornice C19, C20, C33 i C34 izgrađene su u Chatamu. Osnovna vanjska razlika koja se mogla odmah uočiti bio je gabaritno veći kontrolni toranj kod podmornica iz druge serije. Između prve i druge serije, podmornica klase C bilo je tek nekoliko manjih konstrukcijskih razlika koje nisu odveć utjecale na maritimne odlike. Slično kao i kod podmornica klase B i kod klase C je težina električne baterije iznosila više od 21% podvodnog deplasmana. Zbog tek nešto većih vanjskih dimenzija i nekoliko tona većeg deplasmana druga serija podmornica imala je za 0,3% veći rezervni uzgon od prve serije. Naravno, podmornice su slijedno datumima svog porinuća i predajom na službu ratnoj mornarici dobivale sve bolju i kvalitetniju opremu, onako kako je ona nastajala i postajala dostupna. Novougrađena oprema i zahtijevana promjene na osnovnom projektu utjecale su na poskupljenje jedinične cijene podmornica klase C. Početna cijena prve ugovorene isporuke tijekom 1905./06. godine (C1-C11) iznosila je 47 000 funti po komadu. Tijekom 1907./08. (C19-C30) godine cijena se popela na 48 700 funti da bi posljednja isporuka (C33-C38) od 1908./09. godine dostigla jedinačnu cijenu od 50 350 funti.

Podmornice klase C sudjelovale su u Prvom svjetskom ratu. Najveći dio ovih podmornica bio je korišten za obranu pomorskih baza i sidrišta, ali i za patrole La Mancheom i Sjevernim morem. Četiri podmornice iz ove klase (C26, C27, C32 i C35) poslane su morskim putem u ruski Murmansk kao pomoć carskoj Rusiji u borbi protiv kajzerove mornarice u Baltiku. U Murmansku su podmornice rastavljene i natovarene na teretni vlak i riječne barže kojima su prebačene u rusku pomorsku bazu Lapvik. Svojom prisutnošću u baltičkim vodama ometale su njemački pomorski promet i logističku potporu njemačkim kopnenim snagama. Podmornica C24 je uspjela potopiti njemačku podmornicu U 40. Sve četiri podmornice koje su djelovale u Baltiku izgubljene su. Nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, boljševičke vlasti su potpisale mirovni sporazum s Njemačkom. Da bi izbjegle zarobljavanje svojih podmornica, britanske posade su u noći s 3. na 4. travnja 1918. uništile i potopile tri podmornice u pomorskoj bazi Helsingfors: C26, C27 i C35. Podmornica C32 je još 24. listopada 1917. naletjela na minu i potonula. Od ukupno 38 podmornica ove klase tijekom njihove predratne i ratne službe izgubljeno je čak 13 podmornica. Tri podmornice C36, C37 i C38 bile su otpremljene na Daleki istok ubrzo nakon njihovog porinuća 1910. te su bile stacionirane u bazi u Hong Kongu. U tamošnjem rezalištu su i završile svoju karijeru u srpnju 1919. godine. Sve ostale podmornice klase C bile su stacionirane i djelovale su iz pomorskih baza na istočnim britanskim obalama. I sve ostale podmornice klase C, koje su preživjele rat, otpisane su iz flotne liste tijekom 1919/20. godine.

Obalne podmornice klase H
Daljnji razvoj i primjena obalnih podmornica koje je koristila britanska mornarica vodi nas do klase H. Još početkom 1914. godine britanski Admiralitet i brodogradilište su počeli razmišljati o tome da se u SAD-u kupi određeni broj obalnih podmornica suvremenijeg koncepta. Izbijanje Prvog svjetskog rata i odjek velikih njemačkih uspjeha u podmorničarskom ratu nagnali su britanski vojni vrh na brzu reakciju. Već u studenom 1914. potpisan je ugovor o izgradnji i isporuci 20 obalnih podmornica s američke klase H. Proizvodnja je započela početkom prosinca iste godine a prve dvije podmornice su bile završene krajem svibnja 1915. Ukupna narudžba od 20 podmornica bila je podijeljena na dvije grupe: po deset podmornica gradili su Vickersova podružnica u kanadskom Montrealu (H1 – H10), dok je drugih deset gradilo američko brodogradilište Fore River u Quinciyu. Sve podmornice koje je gradio kanadski Vickers bile su isporučene tijekom 1915. godine. Podmornice H11 i H12 bile su jedine podmornice iz drugog, američkog dijela narudžbe, koje su 1916. isporučene Velikoj Britaniji (službovale su u sklopu 14. podmorničarske flotile u Blythu). Šest podmornice H13 te H16-H20 Britanija je isporučila Čileu kao kompenzaciju za ratne i trgovačke brodove koje je Čile naručio i gradio u Britaniji i koje je Britanija zadržala nakon izbijanju rata. Preostale dvije podmornice H14 i H15 predane su u travnju 1919. kanadskoj mornarici.

Potkraj 1916. potpisan je ugovor o izgradnji modificiranih podmornica klase H na domaćim navozima. Kobilica za prvu podmornicu domaće klase H (u stručnoj literaturi poznatoj i kao klasa H.21) položena je u Vickersovom brodogradilištu u Barrow-in-Furnesu u veljači 1917. Postojali su planovi o izgradnji velike flote od 50 i više podvodnih plovila ove klase. Taj posao podijeljen je na čak šest brodogradilišta prema sljedećem rasporedu:
• Vickers (Barrow-in-Furnes) (H21-H32) 1917.-1919.
• Cammell Laird (Birkenhead) (H33-H38) 1917.-1919.
• Armstrong Whitworth (Newcastle-on-Tyne) (H39-H46) 1917.-1920.
• Beardmore (Dalmuir) (H47-H50) 1917.-1920.
• HM Dockyard (Pembroke) (H51-H52) 1917.-1919.
• Chatam (Devenport) (H53-H54) 1917.-1920.
Tijekom izgradnje otkazana je proizvodnja podmornica H35-H40, H45, H46 te naknadno naručene H53 I H54. Samo je brodogradilište Vickers uspjelo, od svojih 13 podmornica koliko je gradilo, čak 10 isporučiti do završetka rata, a ostale tri do početka rujna 1919. Uz nju, samo je još brodogradilište Armstrong do kraja rata uspjelo mornarici isporučiti u listopadu 1918. podmornicu H41. Od ukupno planiranih 54 plovne jedinice ove klase izgrađeno ih je samo 21, od tog broja gotovo polovina je isporučena poslije završetka rata.

Prema tehničkim karakteristikama bilo je nekoliko značajnijih razlika između prve i druge serije podmornica H tj. između američkih i modificiranih britanskih podmornica. Te razlike odnosile su se ponajprije na veće vanjske dimenzije i deplasmane britanske inačice, ali i promjenu naoružanja jer su Britanci na svojim podmornicama ugradili torpedne cijevi za nova Whiteheadova torpeda kalibra 533 mm. Modificirane britanske podmornice klase H.21 postale su prve britanske dvoosovinske jednotrupne podmornice.
Podmornice klase H (uglavnom one iz prve američke serije) sudjelovale su u ratnim aktivnostima. Četiri od njih su izgubljene; H3 (naletjela na minu i potonula 15. srpnja 1916. u Boki Kotorskoj H5, H6 i H10.

Igor SPICIJARIĆ