Olimpijske igre održavane 1980-ih zapamćene su, uz ostalo, i po bojkotima. Nakon relativno uspješnih Igara u Montrealu, slijedile su one u Moskvi, kad je prvi put u povijesti njihov domaćin postala komunistička zemlja

Jedini kandidati za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 1980. bili su Los Angeles i Moskva. Međunarodni olimpijski odbor odlučio je da to bude sovjetska prijestolnica. Leonid Brežnjev, tadašnji čelnik SSSR-a, otvorio je Igre na kojima je nastupalo znatno manje zemalja nego na onima u Montrealu. Čak 63 zapadne zemlje odbile su sudjelovati, a razlog leži u sovjetskoj invaziji na Afganistan. Tadašnji predsjednik SAD-a Jimmy Carter pozvao je svijet da bojkotira Igre iza željezne zavjese. Osim bojkota, mnoge zemlje nisu uspjele izboriti normu za nastup. Unatoč tomu što je u Moskvi sudjelovalo samo 80 zemalja, oboreno je više rekorda nego u Montrealu. Bile su usto zadnje Igre kojima je predsjedao lord Killanin. Njega će zamijeniti Juan Antonio Samaranch, koji je ostao zapamćen kao jedan od najistaknutijih predsjednika MOO-a. U njegovu će mandatu pravo nastupa dobiti i profesionalni sportaši. Iako je domaćin službeno bila Moskva, dio natjecanja održan je i u drugim sovjetskim gradovima: Lenjingradu (današnji Sankt-Peterburg); Tallinnu (danas glavnom gradu Estonije), te Minsku (glavnom gradu Bjelorusije). 

Osim po bojkotu, Igre su upamćene i po rezultatima. Britanski srednjoprugaši Steve Ovett i Sebastian Coe svojim su rivalstvom ispisali povijest u Moskvi. Steve Ovett bio je godinu stariji. Pet je puta rušio svjetski rekord na 1500 metara, a uoči Igara za medije je izjavio kako ima 90 posto šansi da će osvojiti zlato na toj utrci. S druge strane, Sebastian Coe, današnji predsjednik Svjetske atletske federacije te nekadašnji predsjednik Britanskog olimpijskog odbora, bio je nepobjediv na 800 metara. Rivalstvo je počelo još u školskoj dobi, otprilike 1972., a kulminiralo je u Moskvi. Naime, na tim je Igrama došlo do velikog obrata. Steve Ovett pobijedio je na 800 metara, dramatičnoj utrci u kojoj su se on i Coe izmjenjivali u vodstvu, ali je na kraju s tri metra prednosti uspio doći prvi. Nakon te pobjede bio je samouvjeren i siguran kako je i medalja na 1500 metara njegova. I bio je u pravu, samo što je onu zlatnog sjaja osvojio Sebastian Coe. Na utrci na 1500 metara Ovett je bio favorit. Cijelo vrijeme držao se uz Coea, bio s njim rame uz rame, ali u finišu nije više imao snage pa mu je pripala tek brončana medalja. Srebro je pripalo Jürgenu Straubu iz Istočne Njemačke. Ovett i Coe osvojili su tako zlata u Moskvi, ali u disciplinama u kojima se očekivalo da će pobijediti onaj drugi. Oba su osvojila medalje i u svojim disciplinama. Ovett se 1982., nažalost, teško ozlijedio, pa na Igrama u Los Angelesu više nije mogao konkurirati za medalje iako se kvalificirao. Coe će svoj put prema olimpijskom vrhu nastaviti. 

Bojkot zapadnih zemalja uvelike se odrazio na košarci. Znatno oslabljena konkurencija omogućila je hrvatskim sportašima, koji su tad nastupali za Jugoslaviju, lakši put do zlatnog odličja. – Andro Knego, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Krešimir Ćosić, Duje Krstulović okitili su se naslovom olimpijskih pobjednika. Bilo je još hrvatskih sportaša i sportašica koji su osvojili medalje: ženska rukometna reprezentacija te muška vaterpolska bile su srebrne. Brončane su bile košarkašice, kao i veslački dvojac s kormilarom u sastavu Duško Mrduljaš, Zlatko Celent i Josip Reić. 

Etiopski altetičar Miruts Yifter napokon je ostvario svoj san. Na Igrama 1972. osvojio je broncu na 10 000 metara, a na utrci na 5000 metara nije se pojavio na startu. Kako je njegova zemlja bojkotirala Igre u Montrealu, na olimpijski nastup čekao je osam godina. Zbog iznimne brzine u završnicama utrka dobio je nadimak Yifter the Shifter, odnosno Yifter Prebacivač.

Istočnonjemačka atletičarka Bärbel Wöckel osvojila je naslov na 200 metara. Međutim, suparnica ju je optužila da je uzela prekomjernu dozu steroida. Sovjetska atletičarka Tatjana Kazankina bila je najbrža na 1500 metara. Poljak Władysław Kozakiewicz postavio je sa 5,78 metara svjetski rekord u skoku s motkom. Istočnonjemački reprezentativac Waldemar Cierpinski osvojio je, nakon Montreala, drugo olimpijsko zlato u maratonu. 

Jedriličarska natjecanja održana su u Tallinnu, a sovjetski reprezentativac Valentin Mankin prvi je natjecatelj koji je osvojio zlato u tri klase: Zvijezda, Finn i Tempest. Trijumfu sovjetskih sportaša pridonio je i gimnastičar Aleksandar Ditjatin. Osvojio je rekordnih osam medalja te je prvi natjecatelj koji je u disciplini preskok osvojio najveću ocjenu. 

Los Angeles 1984. — Drugi put domaćin 

Po uzoru na Olimpijske igre održane 1932. u Gradu Anđela, i ove su bile glamurozne. Otvorio ih je predsjednik SAD-a Ronald Reagan. Holivudskom je dojmu na otvaranju pridonio i silazak Rocket Mana na stadion Los Angeles Memorial Coliseum. Olimpijski plamen zapalio je Rafer Johnson, zlatni desetobojac iz Rima 1960. i srebrni iz Melbournea 1956. Kao odgovor na bojkot zapadnih zemalja u Moskvi, brojne su komunističke zemlje odlučile bojkotirati Igre u Los Angelesu.

Izostanak, primjerice, sovjetskih natjecatelja osjetio se u sportovima u kojima su dotad osvajali olimpijske medalje. Igre u Los Angelesu svojim su nastupima obilježile sportašice. Premda se nekad smatralo kako je utrka na 800 metara preduga za žene, na ovim je Igrama uveden ženski maraton kao i ženska biciklistička utrka. Dionicu od 79,2 km najbrže je prošla američka reprezentativka Helen Carpenter-Phinney. Njezina sunarodnjakinja Joan Benoit postala je prva osvajačica zlata u maratonu. Rezultat koji je ostvarila osigurao bi joj zlatnu medalju na čak 13 muških maratona na Olimpijskim igrama. Zanimljivo je da je u Los Angelesu tenis vraćen u program Igara, ali kao demonstracijski sport, što znači da pobjednicima nisu dodjeljivane medalje. Žensko finale bilo je posebno zanimljivo. Petnaestogodišnja reprezentativka SR Njemačke Steffi Graf pobijedila je Hrvaticu Sabrinu Goleš, u to vrijeme jugoslavensku reprezentativku. Graf je do pobjede stigla u tri seta, s rezultatom 6 : 1, 3 : 6, 4 : 6. Važno je spomenuti američku gimnastičarku Mary Lou Retton, koja je briljirala u pojedinačnom višeboju. Zanimljivo je da su je trenirali Bela i Marta Karolyi, bračni par koji je trenirao i Nadiju Comăneci. Iako je Igre gotovo propustila zbog zahvata na koljenu koji je obavila te godine, nastup Mary Lou Retton bio je impresivan. 

Sebastian Coe pobijedio je ponovno na 1500 metara, a obranio je i srebro koje je osvojio na 800 metara. Prvo je mjesto odnio Brazilac Joaquim Cruz, a na pobjedničkom se postolju našao i Earl Jones iz SAD-a. Bez obzira na to što nije osvojio velik broj medalja poput nekih drugih atletičara, Coe je jedno od najvećih sportskih imena. Sedam godina bio je nepobjediv na 1500 metara, obarajući nekoliko puta svjetski rekord, a zanimljivo je da ga je trenirao otac. 

Veslač Steven Redgrave osvojio je u Los Angelesu svoje prvo olimpijsko zlato. Nastupio je na čak pet uzastopnih Igara i na svakima bio dio pobjedničkih ekipa. Smatraju ga jednim od najvećih veslača svih vremena, a 1984. bio je dio zlatnog četverca. Kasnije se prebacio u dvojac na pariće, a u Seulu je osvojio i broncu u dvojcu bez kormilara. Osvojio je i devet naslova svjetskog prvaka. Unatoč tomu što je tijekom karijere teško obolio, postizao je iznimne uspjehe.

Na Igrama su bili uspješni i hrvatski sportaši, tad u sastavu jugoslavenske reprezentacije. Vlado Lisjak pobijedio je u hrvanju grčko-rimskim stilom u kategoriji do 68 kilograma. Matija Ljubek u kanuu je ponovno osvojio zlato, u disciplini C2 u paru s Mirkom Nišovićem. Ekipu zlatnih vaterpolista većinom su činili Hrvati: Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Dragan Andrić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin. I muška i ženska rukometna reprezentacija osvojile su zlata, a košarkaši predvođeni braćom Petrović broncu. Brončani su bili i nogometaši Ivan Pudar, Nenad Gračan, Borislav Cvetković, Tomislav Ivković, Stjepan Deverić, Branko Miljuš. Nogometno finale Olimpijskih igara igralo se na stadionu Rose Bowl u Pasadeni, pred više od 100 000 gledatelja. Francuska je u finalu pobijedila Brazil rezultatom 2 : 0. Taj je događaj pridonio da SAD postane domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu 1994., koje je također ušlo u sportsku povijest. U sastavu američke košarkaške reprezentacije igrali su Michael Jordan, Patrick Ewing i Chris Mullin, i to pod vodstvom Bobbyja Knighta, tadašnjeg trenera Indiana Pacersa. Povijest je počeo pisati i jedan atletičar: Carl Lewis, Amerikanac koji je u Los Angelesu osvojio četiri zlata i izjednačio rekord Jesseja Owensa iz Berlina 1936. godine. Pobijedio je u utrkama na 100 i 200 metara, u štafeti 4 x 100 metara te u skoku u dalj. No, ove su Igre bile tek početak onoga što će uslijediti za četiri godine. 

Seul 1988. — Igre koje nikad neće biti zaboravljene

Igre su, 24 godine nakon Tokija, ponovno stigle u Aziju. Sudjelovalo je 8397 sportaša iz 159 zemalja, a održane su od 17. rujna do 2. listopada. Jedini protukandidat za domaćinstvo bio je Japan. Zanimljivo je da niti jedan filmski scenarij ne može nadmašiti onaj koji može ispisati život, u ovom slučaju sport. S nestrpljenjem se čekala utrka na 100 metara i odmjeravanje snaga dvojice sprintera: Kanađanina jamajčanskih korijena Bena Johnsona i Amerikanca Carla Lewisa. Njihovo je rivalstvo započelo još 1985. godine. Utrka u olimpijskom finalu u Seulu, koja je trajala kraće od deset sekundi, trebala je biti jedan od najvećih sportskih događaja. Dogodilo se, međutim, suprotno. Johnson je pobijedio Lewisa, istrčavši 100 metara za 9,79 sekundi. Tad je izjavio i da mu je olimpijsko zlato važnije od svjetskog rekorda jer rekordi su oborivi, ali zlato ostaje zauvijek.

Johnson je, međutim, bio pozitivan na doping testu kojem je podvrgnut nakon utrke. Zlato mu je oduzeto i dodijeljeno Carlu Lewisu. Lewisove su najuspješnije Igre bile one u Los Angelesu, a osvajao je medalje i u Barceloni te Atlanti. Sovjetski reprezentativac Sergej Bubka sa 5,90 metara u skoku s motkom postavio je novi svjetski rekord. Američka atletičarka Florence Griffith Joyner osvojila je tri zlatne i jednu srebrnu medalju u sprinterskim disciplinama, oborivši pritom svjetski rekord u utrci na 200 metara. Umrla je 1998. u snu, u dobi od 38 godina. Njezin sunarodnjak Matt Biondi odnio je pet pobjeda u plivanju. Nastupio je na trima Igrama, na kojima je osvojio ukupno 11 medalja. Hrvatski su sportaši u Seulu zadnji put nastupali pod jugoslavenskom zastavom. Perica Bukić i Dubravko Šimenc uz ostatak društva odnijeli su zlato u vaterpolu. Mirko Bašić, Irfan Smajlagić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc bili su dio rukometne ekipe koja je osvojila broncu. Srebrni u igri stolnoteniskih parova bio je Zoran Primorac. Nakon Seula započinje po mnogo čemu novo razdoblje Olimpijskih igara.

Ivan Šurbek