Nakon Igara održanih u St. Louisu olimpijskom je pokretu ozbiljno prijetila opasnost od gašenja. Budući da su, kao i pariške, održane u sjeni svjetske izložbe, Olimpijske igre doživjele su svojevrstan pad interesa

Stvaranje velike olimpijske pozornice 1900. usred Pariza nije se pokazalo posebno uspješnim. Čak ni prve Igre u Novom svijetu, bez obzira na uspjehe američkih sportaša, nisu dale vjetar u leđa ni pokazale napredak kojem se de Coubertin nadao. Pokret modernih Igara spasili su Grci, koji su 1906. organizirali Olimpijske međuigre. Održane su u Ateni i to na desetu obljetnicu prvih modernih Igara. Važno je spomenuti da su potaknule interes sportaša te da su zaslužne za nastavak olimpijskog pokreta. Olimpijske igre planirane za 1908. trebale su se održati u Rimu, koji je u borbi za domaćinstvo pobijedio London, Milano i Berlin. Međutim, kako je u erupciji Vezuva 1906. više od sto ljudi poginulo, a grad Napulj teško je stradao, Italija je povukla domaćinstvo. Rim je priliku da postane olimpijski grad čekao sve do 1960., pune 52 godine. Domaćin IV. Olimpijskih igara tako je postala britanska prijestolnica.

Londonske su igre uspjele izići iz sjene drugih velikih događaja. U glavnim su ulogama bili sportaši i njihovi uspjesi. Zanimljivo je da su trajale najdulje od svih Igara u povijesti, i to od 27. travnja do kraja listopada, a otvorio ih je kralj Eduard VII. Kao i neke prijašnje Igre, pratile su ih kontroverzije, koje je olimpijski pokret uspješno prevladao. Najviše su pažnje privlačili sportski uspjesi, a u glavnim su se ulogama pojavili neki stari i neki novi junaci. Ray Ewry ponovno je bio impresivan u skakačkim disciplinama i s dva osvojena zlata zaključio je svoju bogatu olimpijsku karijeru. Naime, program Igara održanih 1912. u Stockholmu nije uključivao discipline u kojima se natjecao. Ewry je sto godina držao rekord u broju osvojenih zlatnih olimpijskih medalja. Nadmašio ga je tek američki plivač Michael Phelps na Igrama održanim 2012. u Pekingu.

Pozornost su plijenili i drugi sportaši. Pobjedu u streljaštvu odnio je 61-godišnji Šveđanin Oscar Swahn, koji je postao najstariji osvajač zlatne olimpijske medalje. Prvi je bio i na Igrama u Stockholmu. U Antwerpenu 1920. osvojio je srebro, čime je postao najstariji osvajač olimpijske medalje u povijesti. Igre u Londonu donijele su i pravilnik koji je postao standard za sve sportove i natjecatelje. Razlog je u kontroverziji vezanoj uz britanskog poručnika Wyndhama Halswellea. Natjecao se u utrci na 400 metara, a suparnik mu je bio Amerikanac John Carpenter. Međutim, Carpenter je diskvalificiran zato što se natjecao po američkom pravilniku, koji se razlikovao od britanskog. Halswelle je u ponovljenoj utrci osvojio zlato, a budući da je tu pobjedu smatrao nečasnom, iz očaja se ubrzo prestao baviti sportom. Wyndham Halswelle sudjelovao je kao britanski vojnik u nekoliko ratova. Ubijen je 1915. u Artoisu u Francuskoj, snajperskim hicem u glavu pri pokušaju spašavanja drugog vojnika. Imao je samo 32 godine.

Olimpijske igre u Londonu pamtimo i po tome da nije važno sudjelovati, nego dobro se boriti. Talijanski maratonac Dorando Pietri borio se kako bi završio utrku. Zbog umora je nekoliko puta pao, a uz pomoć sudaca došao je do cilja. Publika ga je simpatizirala i suosjećala s njim. Potom je zbog žalbe Amerikanaca diskvalificiran, ali britanska kraljica Aleksandra nagradila je njegovu ustrajnost zlatnim peharom. Godinama nakon toga i dalje je pobjeđivao na maratonima.

 

Stockholm 1912.

Peto izdanje Olimpijskih igara održano je u Švedskoj. Barun Pierre de Coubertin kao predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora želio je da budu dostojanstvenije od prethodnih. Održane su u lipnju, trajale su 16 dana, a otvorio ih je kralj Gustav V. Kako je de Coubertin želio da ne budu samo sportski događaj, na njegov je prijedlog uvedeno i natjecanje iz književnosti. Isticao je da su Igre više od sporta, a pišući pod pseudonimom i sam je želio osvojiti medalju i postati olimpijski pobjednik. U tome je i uspio, napisavši Odu sportu pod dvostrukim pseudonimom Georges Hohrod i M. Eschbach.

U program Igara ušli su i novi sportovi, a neki su izgubili svoje mjesto. Dodan je suvremeni petoboj kao spoj mačevanja, jahanja, trčanja, plivanja i streljaštva. Među novinama posebno su se istaknule atletske trake koje su bile razdvojene kredom, kao i dodatni mjerni instrumenti za letvice u skoku uvis i skoku s motkom. Kao i na prijašnjim Igrama, neki su natjecatelji plijenili pozornost svojim uspjesima. Jedan od takvih bio je Jim Thorpe. Taj svestrani američki sportaš natjecao se u modernom petoboju i desetoboju. Zbog iznimnih sposobnosti i vještina te svestranosti, smatraju ga jednim od najuspješnijih sportaša prve pol. XX. stoljeća. Na sveučilištu je bio izvrstan igrač američkog nogometa. Sam je na jednoj od utakmica postigao sve bodove i stekao simpatije javnosti. Karijeru je nastavio kao vrlo uspješan igrač bejzbola. Švedski kralj Gustav V. prilikom uručenja medalja rekao mu je da je najbolji sportaš na svijetu. Thorpeu su, nažalost, uskoro oduzete medalje, i to iz banalnog razloga. Američki novinari otkrili su da mu je za igranje bejzbola u nižoj ligi plaćeno 25 dolara, a u to su vrijeme na Igrama smjeli nastupati isključivo amateri. Međunarodni olimpijski odbor tu je odluku 1982. poništio te je Thorpe ponovno zasluženo upisan kao olimpijski pobjednik. U Stockholmu se prvi put čuo izraz Leteći Finci. Prvi u nizu bio je Hannes Kolehmainen, koji je za život zarađivao kao zidar. Bio je dugoprugaš, koji je zlato osvojio na pet i deset tisuća metara te u individualnom krosu. Na Igrama u Antwerpenu osvojio je zlato u maratonu. U Stockholmu je postavio i svjetski rekord, istrčavši pet tisuća metara za manje od 15 minuta. Utrka je bila napeta do samog kraja, a Kolehmainen je trijumfirao. Finci su u utrkama izdržljivosti dominirali niz godina. Izraz Leteći Finci, koji su zaslužili atletičari, prenio se potom i na finske skijaše skakače, vozače relija, kao i Formule 1.

U Stockholmu se istaknuo i Philip John Baker – britanski atletičar, budući barun, političar te dobitnik Nobelove nagrade za mir 1959. godine. Naglasio je kako su na Igre otišli kao sportaši, a vratili se kao olimpijci i sljedbenici pokreta baruna de Coubertina. Zanimljivo je da je jedini osvajač olimpijske medalje koji je ujedno i nobelovac. Važno je spomenuti i budućeg američkog generala Georgea Smitha Pattona. U Stockholmu se natjecao u modernom petoboju te osvojio peto mjesto. Iako brojni izvori tvrde da se natjecao i u drugim sportovima, za to nema dokaza. Unatoč sportskim uspjesima, više je upamćen po diplomi prestižnog West Pointa te kao zapovjednik u oba svjetska rata. Olimpijske igre u Stockholmu tako su se pokazale vrlo uspješnim. Sljedeće su se, šeste po redu, trebale održati u Berlinu, no politička previranja u svijetu i početak Prvog svjetskog rata prekinuli su četverogodišnji niz njihova održavanja.

---

Prvi svjetski rat – prve neodržane Olimpijske igre

Šeste Olimpijske igre trebale su biti održane 1916. u Berlinu, ali otkazane su zbog Prvog svjetskog rata. U ratnom vihoru, koji je zamračio sve događaje i paralizirao svijet, među nekoliko milijuna žrtava bili su i sportaši. Tijekom Prvog svjetskog rata smrtno su stradala čak 143 olimpijca, od kojih su mnogi bili višestruki osvajači medalja. Živote su položili uglavnom kao vojnici na bojištima.

---

TEKST: Ivan Šurbek