Drugi svjetski rat, koji je odnio više od 70 milijuna života, u dva je navrata odgodio održavanje Olimpijskih igara. Prvotno je domaćin njihova XII. izdanja, 1940. godine, trebao biti Tokio, ali zbog Kinesko-japanskog rata ta čast pripala je Helsinkiju

Početak Drugog svjetskog rata značio je da Igre u Helsinkiju neće biti održane, ali čelnici MOO-a nadali su se kako će se olimpijski pokret ipak nastaviti. Osim toga, London je 1939. bio izabran za domaćina XIII. Olimpijskih igara, koje su trebale biti održane 1944. godine. Međutim, rat, koji je okončan tek 1945., odgodio je i njihovo održavanje. U međuvremenu je 1937. u Ženevi preminuo tvorac modernih Igara barun Pierre de Coubertin, čije je srce pokopano u blizini antičke Olimpije. Iako u javnosti gotovo zaboravljen, do kraja života obnašao je dužnost počasnog predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora. Pet godina nakon de Coubertina preminuo je i njegov nasljednik na mjestu predsjednika MOO-a kontroverzni belgijski aristokrat Henri de Baillet-Latour, kojeg je naslijedio švedski industrijalac Sigfrid Edström. Od 1942. godine Edström je vršitelj dužnosti predsjednika MOO-a, a onda je na izborima po završetku rata izabran za njegova čelnika. Pripisuju mu se velike zasluge za nastavak olimpijskog pokreta, ali i kontroverzije. Još kao član Odbora bio je 1931. jedan od onih koji su podržali zabranu nastupa finskoj legendi Paavu Nurmiju, što je zaoštrilo odnose dviju skandinavskih zemalja.

Igre solidarnosti – London 1948.

Okončanjem ratnih zbivanja sport je ponovno došao u prvi plan. Možda i više nego po sportu, Igre održane u Londonu pamte se po nevjerojatnoj spretnosti da vrlo brzo nakon velikih materijalnih šteta i neimaštine budu organizirane. I London kao grad, ali i Ujedinjena Kraljevina kao država, oporavljali su se od rata, ali to ih nije pokolebalo da organiziraju Igre. Tih je godina u svijetu vladala oskudica, problem je bio sa smještajem, hranom, opremom. Međunarodni olimpijski odbor vidio je rješenje u tome da svaka sudionica hranom opskrbi svoje natjecatelje, a bilo je i onih koje su velikodušno odlučile pomoći svima. Nizozemska je, primjerice, poslala nekoliko tona svježeg voća.

Olimpijske igre u Londonu pamte se i po tome što je prvi put uporabljen startni pištolj, koji su genijalni umovi tog doba povezali s mjeračem vremena. Usto, zbog što bržeg i preciznijeg starta uvedeni su startni blokovi na atletskim utrkama na 100 i 400 metara. Prvi je put uplaćena i određena svota za televizijska prava. BBC je tad platio tisuću funti za televizijska prava prijenosa Olimpijskih igara.  Nastavljena je i tradicija štafete s olimpijskom bakljom. Od Olimpije do Londona putovala je kroz brojne europske zemlje. U prolasku kroz Švicarsku posjećen je Međunarodni olimpijski odbor u Lausannei te je odana počast na grobu utemeljitelja Igara baruna Pierra de Coubertina. Igre u Londonu otvorio je kralj Đuro VI., otac Elizabete II., najdugovječnije britanske vladarice u povijesti.  Glavna zvijezda londonskih Igara postao je poručnik Čehoslovačke vojske Emil Zátopek, koji se trčanjem počeo baviti slučajno. Dok je radio u tvornici obuće, jedan od šefova istaknuo ga je kao nekoga tko će se natjecati. Zátopek se ispočetka uopće nije želio natjecati, ali kad je započeo utrku želio je pobijediti. To je bila prijelomna točka koja je odredila smjer njegova životnog puta. Zátopeka smatraju jednim od najvećih imena Olimpijskih igara u povijesti. U Londonu je osvojio zlato na deset te srebro na pet tisuća metara. U karijeri je srušio nekoliko svjetskih rekorda, a uspoređivali su ga s Paavom Nurmijem. Nadimak Češka Lokomotiva stekao je zbog uspjeha na utrkama izdržljivosti.

Uz Zátopeka, jedna od zvijezda Igara u Londonu je Fanny Blankers-Koen, poznata kao Leteća Kućanica. Žene koje su imale djecu rijetko su u to vrijeme sudjelovale na sportskim natjecanjima. Možemo stoga istaknuti kako je ova Nizozemka bila začetnica nečega što će postati uobičajeno. Igre u Londonu jedine su na kojima je osvojila medalje, ali to je bilo impresivno. Zlato je osvojila na 100 i 200 metara, kao i na 80 metara s preponama, te u štafeti 4 x 100 metara.  Mađar Károly Takács izgubio je u Drugom svjetskom ratu desnu ruku, a na Igrama u Londonu nastupio je u dobi od 38 godina. Pucao je lijevom rukom i osvojio zlato, a uspjeh je ponovio za četiri godine u Helsinkiju. Bio je to nevjerojatan pothvat, zlatnim slovima upisan u olimpijskoj povijesti.  Sedamnaestogodišnji Amerikanac Robert Bob Mathias najmlađi je pobjednik desetoboja u povijesti Olimpijskih igara. Uspjeh je ponovio 1952. u Helsinkiju. Unatoč brojnim teškoćama za organizatore, Igre u Londonu pokazale su se itekako uspješnim, a olimpijski pokret dobio je nastavak. 

Olimpijski plamen na sjeveru

Nakon neuspjelog pokušaja organizacije 1940. godine, Igre u Helsinkiju 1952. donijele su dašak novog. Infrastruktura u vidu sportskih borilišta postojala je i samo je modernizirana, ali bilo je problema sa smještajnim kapacitetima. Finci su odlučili u tu svrhu izgraditi dodatno olimpijsko selo. Glavni protukandidati za domaćinstvo bili su uglavnom američki gradovi, i to Chicago, Detroit, Los Angeles, Philadelphia i Mineapolis. Osim njih, bio je tu i Amsterdam, koji je želio drugi put ugostiti vrhunske sportaše. Međutim, Helsinki je bio logičan izbor.  Neke su zvijezde londonskih Igara potvrdile u Helsinkiju svoju sportsku besmrtnost, a neke su tek stasale. Znakovit je bio i trenutak paljenja olimpijskog plamena, a ta je čast pripala Paavu Nurmiju i Hannesu Kolehmainenu. Emil Zátopek svojim je uspjesima pokazao da je jedan od najvećih atletičara svih vremena. Osvojio je zlato na pet i deset tisuća metara te u maratonu, a njegova supruga Dana Zátopková zlato u bacanju koplja.  Uspjehe su u Finskoj ostvarili i drugi sportaši. Marjorie Jackson, mlada Australka koja je dominirala u sprinterskim utrkama, osvojila je zlato na 100 i 200 metara. U vrlo kratkoj karijeri, koju je prekinula sa 23 godine, srušila je čak 18 puta svjetski rekord, što do danas nikomu drugom nije pošlo za rukom. 

Zlato u mačevanju osvojio je Talijan Edoardo Mangiarotti, koji je sudjelovao na svih pet Igara održanih od 1936. do 1960. U Helsinkiju su iznimne uspjehe ostvarile i sovjetske gimnastičarke. Zlatni Brazilac Adhemar Ferreira da Silva u finalu je u manje od dva sata dva puta rušio svjetski rekord u troskoku. Okušao se i na filmu: glumio je Smrt u Crnom Orfeju, ovjenčanom 1959. Zlatnom palmom u Cannesu. U Helsinkiju su i brojni drugi sportaši svojim nastupima pokazali što znači olimpijski pokret, koji se nastavio i na Igrama 1956., prvi put održanim na dva kontinenta.

TEKST: Ivan Šurbek