Postojanje snažne nacionalne svijesti i jezično-kulturološke bliskosti Helena nije dovelo do stvaranja većih državnih struktura, koje bi nadilazilo polise, već najviše do ratnih savezništava ili hegemonije jedne državice nad drugima

Nakon Dorske invazije u XI. stoljeću pr. Kr. započinje uspon grčkih gradova-država (polisa) koji postaju samostalne državne tvorevine, više ili manje u stalnim sukobima sa susjednim polisima. Unatoč tome, državno-politička razdrobljenost tako ustrojenih polisa nije negativno utjecala na razvoj nacionalne svijesti u Grka kako pripadaju narodu istog jezika, tradicije, religije i kulture (što se svodilo pod opći pojam Heleni). S druge strane, postojanje snažne nacionalne svijesti i jezično-kulturološke bliskosti Helena nije dovelo do stvaranja većih državnih struktura, koje bi nadilazilo polise, već najviše do ratnih savezništava ili hegemonije jedne državice nad drugima (u kasnijem razdoblju). Svaki polis imao je svoje vlastite oružane snage, koje se mogu svesti na jedan od dvaju tipova – spartanski ili atenski, no bez obzira na tu činjenicu, njihova taktika, naoružanje, individualna zaštita i vojna organizacija bili su vrlo slični. Naime, oprema i naoružanje vojnika u velikom je broju polisa bila toliko slična da su se vojnici mogli razlikovati jedino po slikovnim ornamentima na štitovima ili pojedinim karakterističnim detaljima na oklopu ili odjeći.

Grčka odora

Grčka je odora u stvari bila prilagođena kratka tunika koju su muškarci nosili u svakodnevnim aktivnostima, na koju se navlačio oklop (kod teških pješaka hoplita, dok lako pješaštvo nije imalo oklop). Tijekom starijeg razdoblja grčkih država kod hoplita su u uporabi bili ljuskavi (po uzoru na riblju krljušt) i oklopi od kovanih lančanih elemenata, a poslije se u gotovo svim grčkim državama javlja pločasti oklop od dvije ploče (prsne i leđne) iskovane od jednog komada metala (obično mjedi ili bronce) i međusobno spojene kožnatim ili platnenim trakama na bokovima. Kako bi povećale psihološki dojam kod protivnika, prsne su ploče obično bile izrađene u obliku mišićavog muškog torza. O pojasu hoplita visjele su kožnate, okovane vrpce kao zaštita donjeg dijela tijela, dok su noge od koljena do gležnjeva bile zaštićene kovanim metalnim štitnicima iz jednog dijela. S obzirom na to da su oklopi i tunike bili manje-više slični kod gotovo svih helenskih država, pripadnost gradovima-polisima, osim po slikovnim ornamentima na štitovima, najviše je dolazila do izražaja po obliku kaciga i bojama perjanica na njima (npr. atenska kaciga bila je izrađena od mesinga, sa zaslonom za vrat i nos, te pomičnim zaslonima za obraze, a korintska je pokrivala cijelo lice i imala rupe za oči i nos), međutim jedno je karakteristično za većinu helenskih kaciga kasnijeg razdoblja – njihovom sredinom išao je greben u koji su bile zataknute perjanice raznih dužina i boja. Te perjanice nisu imale samo dekorativni karakter i služile kao ukras, već su trebale vizualno povisiti vojnike koji su ih nosili, a u gustom postroju falange trebale su ostvariti zastrašujući dojam na protivnika. Naravno, boja perjanica i tunika morala je biti ista za sve ratnike pojedinih gradova-polisa, što je još jače djelovalo u postroju falange, pa postoje relevantni artefakti kako su npr. Spartanci nosili crvene tunike i ogrtače, te crvene perjanice na kacigama, Tespanci su imali visoke plave perjanice na kacigama i plave ogrtače, a štitili su se velikim štitom (hoplonom) karakterističnog oblika, koji su samo oni koristili.

Posebni ukrasi

Istaknuti ratnici u kasnijim razdobljima helenske povijesti počinju nositi posebne ukrase na kacigi ili perjanice drugačije boje od ostalih, kako bi bili prepoznatljivi u borbi i time dodatno pojačali strah u protivničkim redovima, što se prenijelo na ukrašavanje cijelih kaciga, pa bogatiji i istaknutiji ratnici nose kacige sa zlatnim ili srebrnim ornamentima i inkrustacijama, ili kacige specifičnih, nadaleko prepoznatljivih oblika koje krase pojedine vojskovođe (npr. Aleksandar Veliki nosio je brončanu kacigu u obliku lavlje glave s crvenom središnjom perjanicom iz konjske strune i dvije bočne perjanice iz perja bijele čaplje). Organizacijsku strukturu grčke i makedonske vojske kasnije je kopiralo novo carstvo u usponu, koje je dodatno usavršilo njihovu vojnu taktiku, ali i naoružanje i vojnu opremu (uključujući prije svega jedinstveni način odijevanja) stvorivši jednu od najmoćnijih država starog vijeka – Rimsko Carstvo.

Potrebno je naglasiti kako su Rimljani preuzeli velik dio nasljeđa helenske kulture i prilagodili je svojim specifičnostima, a isto tako izgled i strukturu vojne opreme. Bili su vrlo otvoreni na utjecaj ostalih kultura i tehnoloških inovacija. Naime, relativno rano rimski vojnici dolaze u sukobe s Keltima koji naseljavaju njihove sjeverne granice i od njih preuzimaju kacigu (znatno lakšu i jednostavniju od grčkih), te je prilagođavaju svojim potrebama, zadržavajući neke grčke elemente (u prvom redu perjanicu, koja dobiva puno manji i niži greben, a koja je slično kao i kod grčkih pješaka, trebala vizualno povisiti borca i kod protivnika stvoriti impresivniji dojam rimske falange). Kako bi mogle ostvariti takvu ulogu, za razliku od grčkih perjanica na visokim grebenima, rimske se ne mogu izrađivati iz obojene konjske strune, pa se izrađuju od usađenih tri ili više gavranovih pera.

Reforme Gaja Marija

Takve su perjanice u uporabi cijelo vrijeme Republike, sve do reformi Gaja Marija kad se u potpunosti gube kod vojnika, dok kod časnika postaju vrlo slične grčkim. Pri tome centurioni imaju karakterističnu, poprečnu perjanicu, dok se kod tribuna i vojskovođa zadržavaju uzdužne po grebenu kacige. Istodobno, Rimljani prihvaćaju i novu vrstu oklopa koju su Kelti razvili u III. stoljeću pr. Kr. – žičanu košulju i u velikoj je mjeri koriste u svojoj vojsci pod nazivom “lorica hamata”.

Nakon Marijevih reformi, rimska vojska sastavljena od građanske milicije pretvorena je u potpuno profesionalnu vojsku, lojalnu samo svojim zapovjednicima. Popuna je omogućena na dragovoljnoj osnovi, a svi slobodni rimski građani mogli su stupiti u vojsku, bez obzira na svoje imovinsko stanje. Vojnici su sklapali ugovor s državom o vojnoj službi, koja ih je naoružavala, opremala i davala plaću (osim toga vojnici su imali pravo na dio ratnog plijena). Unificirana je proizvodnja oružja i opreme, pa su svi vojnici-legionari izgledali kao jedan. Oklop je bio od željeznih ploča (“lorica segmentata”) koje su pokrivale gotovo cijeli gornji dio trupa, a štitnici za noge potpuno su nestali (njihovu ulogu preuzeo je veliki pravokutni i poluzaobljeni štit, koji je osim za zaštitu služio i za potiskivanje protivnika u borbi). Svaki je vojnik nosio i šal oko vrata koji je prije svega služio za zaštitu od ozljeda koje je mogao nanijeti rub oklopa. Vojničke kacige izrađuju se isključivo od željeza i prilično su jednostavne izrade, dok su kacige zapovjednika i bogatijih pripadnika konjaništva ukrašene gravurama, pozlaćenim dijelovima i inkrustacijama.

 Rimski legionari nose jednostavnu tuniku, vrlo sličnu tunikama koje su nosili grčki hopliti, ali je kod Rimljana jedinstvene crvene boje. Časnici nose isto tunike crvene boje, ali su izrađene iz znatno kvalitetnijih materijala i obično dodatno ukrašene na rubovima. Obični legionari imali su isključivo crvene šalove, međutim časnici zadržavaju pravo nositi i šalove drugih boja, iako im zapravo nisu ni trebali kao zaštita od ozljeda ruba oklopa (za razliku od vojnika koji su morali nositi “lorica segmentata”, časnici su uglavnom nosili oklope od žičanog pletiva ili sitnih pločica, tzv. ljuskasti oklop, izrađen po uzoru na riblju krljušt, koji nisu imali oštre rubove). Za razliku od ostalih pripadnika legije, konjanici su osim tunike nosili i hlače (“braccae”) koje su dosezale do ispod koljena, a bile su izrađene od kože ili deblje tkanine, dodatno ojačane postavom na stražnjem dijelu, te najčešće žuto-smeđe boje. Takve su hlače bile nužne zbog dugotrajnog jahanja, kako bi se izbjegli mogući žuljevi ili druge ozljede.

Jedinstvenu odjeću rimskih vojnika dopunjavale su sandale (“caligae”) koje su nosili u svim prilikama. Takvu su odjeću nosili i časnici do razine centuriona, dok su najviši rimski časnici nosili “caligae” koje su dosezale do polovine listova nogu. U hladnijim razdobljima vojnici su svoje “caligae” podstavljali mekom tkaninom koja je štitila noge od hladnoće, dok su najviši časnici nosili specifične čizmice od mekane kože, koje su također dosezale do polovine listova nogu. Prodorom barbarskih plemena u Velikoj seobi naroda i propašću Zapadnog Rimskog Carstva nestaje uniformirano odijevanje vojnika, što je posebno izraženo u razdoblju ranog srednjeg vijeka.

Marinko Ogorec