XXV. Zimske olimpijske igre polako kucaju na vrata. Nekoliko mjeseci dijeli nas od nove velike sportsko-povijesne smotre. Sljedeće godine, u talijanskoj Cortini d’Ampezzo održat će se najveći svjetski sportski događaj za sportašice i sportaše koji se natječu u zimskim sportovima. U sljedećim brojevima našeg časopisa prisjetit ćemo se povijesti Zimskih olimpijskih igara. Otkrit ćemo kako je sve počelo, tko su najuspješniji pojedinci, s kakvim su se izazovima susretali domaćini i kakve su rezultate na igrama postizali hrvatski predstavnici.

Talijani marljivo rade i pripremaju Cortinu d’Ampezzo za domaćinstvo, koja će po drugi put postati domaćin zimskim igrama. Ovaj put uz Cortinu domaćinstvo službeno pripada i gradu Milanu. Nakon daleke 1956. godine mondeno talijansko skijalište ugostit će najbolje sportaše svijeta u zimskim sportovima. Treći put Talijani će imati priliku i čast za organizaciju tog događaja jer, kad igre počnu, proći će točno 20 godina od održavanja zadnjih igara na Čizmi – onih torinskih 2006. godine, također zimskog izdanja, dok je jedino ljetno ono rimsko iz 1960. godine.

Nordijske igre i povijest

Preteča Zimskim olimpijskim igrama bile su Nordijske igre koje su se održavale u pravilu svake četiri “neparne godine”, a domaćin je bio Stockholm, uz iznimku kad je domaćin bila norveška Kristiania. Prvo izdanje Nordijskih igara bilo je 1901. godine, a zadnje 1926. godine. Iako su prva dva izdanja bila s vremenskim odmakom od dvije godine, poslije se nastavio niz od četiri godine, želeći na taj način nalikovati Ljetnim olimpijskim igrama.

Nordijske igre utemeljio je Viktor Gustaf Balck, jedan od osnivača Međunarodnog olimpijskog odbora i prijatelj oca modernih olimpijskih igara baruna Pierrea de Coubertina. Upravo je Balck bio jedan od glavnih inicijatora Zimskih olimpijskih igara i možemo ga smatrati njihovim utemeljiteljem s obzirom na njegov utjecaj i nastojanje da zimski sportovi postanu dio Olimpijskih igara. Kroz godine koje su prethodile nastanku Zimskih igara Balck je pokušavao zimske sportove uvrstiti na neke od Ljetnih igara. Pokušao je uvrstiti umjetničko klizanje u olimpijski program, ali nije uspio sve do Ljetnih olimpijskih igara 1908. u Londonu. Na Ljetnim igrama u Londonu kao demonstracijski sportovi održana su četiri natjecanja u umjetničkom klizanju, na kojima su pojedinačne naslove osvojili Ulrich Salchow, deseterostruki svjetski prvak, i Madge Syers. Nakon londonskih igara bilo je daljnjih nastojanja da se zimski sportovi uvrste u program Ljetnih igara.  Održavanje zimskih sportova zahtijevalo je hladnije vrijeme te dovoljne količine snijega i leda, što zbog godišnjeg doba nije bilo izvedivo. Sljedeći pokušaj bio je na igrama u Stockholmu 1912. godine.

Balck nije bio jedini zagovornik zimskih sportova. Talijanski grof Eugenio Brunetta d’Usseaux predložio je MOO-u da se 1912. godine organizira tjedan zimskih sportova uz Ljetne igre u Stockholmu. Međutim, organizatori su se protivili toj ideji jer su željeli zaštititi integritet Nordijskih igara (preteča Zimskih olimpijskih igara), a bili su zabrinuti zbog nedostatka odgovarajućih objekata za zimske sportove. Unatoč činjenici da je bio blizak prijatelj baruna Pierrea de Coubertina, trebalo je proći još mnogo godina i pokušaja da dođe do utemeljenja Zimskih olimpijskih igara. Vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg igre nisu održane ranije jest i Prvi svjetski rat koji je odgodio i održavanje Ljetnih igara koje je trebao ugostiti Berlin.

Balck nije odustajao od svoje ideje i želje da postanu dio najveće smotre. Nakon njegove uporne promocije i širenja popularnosti zimskih sportova, prve službene Zimske olimpijske igre održane su 1924. u Chamonixu, Francuska. Balckova vizija i organizacijski rad smatrani su temeljem za razvoj zimskih sportova u sklopu olimpijskog pokreta, a Nordijske igre pokazale su da postoji interes i potencijal za međunarodna natjecanja zimi.

Prve Zimske olimpijske igre – Chamonix 1924. godine

Povijest Zimskih olimpijskih igara vodi nas u daleku 1924. godinu. Dvadeset i osam godina nakon održavanja prvih Ljetnih olimpijskih igara, Olimpijske su igre dobile i svoju zimsku inačicu. Na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora u Lausannei 1921. godine  donesena je odluka da se 1924. godine u Chamonixu održi Međunarodni tjedan zimskih sportova. Tako su igre u Chamonixu u početku bile prepoznate kao međunarodni tjedan zimskih sportova, a trajale su deset dana. Bile su zamišljene kao dodatak Ljetnim igrama u Parizu, koje su se održale iste godine nekoliko mjeseci poslije, i protukandidata za domaćinstvo prvim zimskim igrama nije bilo. Na igrama se natjecalo 258 natjecatelja iz 16 država. Na igrama su nastupali uglavnom muškarci jer su žene nastupale samo u umjetničkom klizanju. Igre je organizirao Francuski olimpijski odbor, koji je bio zadužen i za organizaciju ljetnih igara u Parizu. Pet izvornih zimskih olimpijskih sportova bili su bob, curling, hokej na ledu, nordijsko skijanje (discipline vojna ophodnja, skijaško trčanje, nordijska kombinacija i skijaški skokovi) te klizanje (umjetničko klizanje i brzinsko klizanje), a uključivalo je ukupno devet navedenih disciplina.

Na Zimskim olimpijskim igrama u Chamonixu nastupila su i dva hrvatska sportaša, Dušan Zinaja i Mirko Pandaković, koji su se natjecali u skijaškom trčanju pod zastavom Kraljevine SHS. Oba su nastupila u utrkama na 18 i 50 kilometara, pri čemu Pandaković nije uspio dovršiti nijednu od utrka. Zinaja je zauzeo 36. mjesto na 18 km, dok je utrku na 50 km završio nakon što su suci prekinuli službeno mjerenje vremena.

Najuspješniji pojedinac bio je Norvežanin Thorleif Haug koji je osvojio tri zlatne medalje. Bio je najbolji u disciplinama skijaškog trčanja na 18 i 50 km i u nordijskoj kombinaciji. Osvojio je i brončanu medalju u skijaškim skokovima, ali 50 godina poslije otkriveno kako je došlo do pogreške u mjerenju pa je Haug pomaknut na četvrto mjesto, a njegova je kći kasnije predala njegovu brončanu medalju norveško-američkom natjecatelju Andersu Haugenu. Po završetku karijere radio je kao vodoinstalater, a preminuo je rano, u dobi od 40 godina. Ipak, Haug nije bio prvi osvajač zlatnog odličja na Zimskim olimpijskim igrama. Prvu medalju osvojio je Charles Jewtraw iz SAD-a, koji je naslov osvojio u brzom klizanju. Zlato je osvojio u utrci na 500 metara, dok je u preostala dva nastupa bio manje uspješan osvojivši tek 8. i 13. mjesto u utrkama na 1500 i 5000 metara. Nakon završetka igara preselio se u New York gdje je radio kao predstavnik jedne od najpoznatijih sportskih tvrtki na svijetu – Spalding Sporting Goods Company. Njegova medalja čuva se u Muzeju američke povijesti u Washingtonu. Preminuo je u dobi od 95 godina.

Što se tiče sportašica, posebnu pažnju na sebe skrenula je tada 11-godišnja djevojčica iz Norveške Sonja Henie koja se natjecala u umjetničkom klizanju. Iako je završila kao zadnja, nastup na igrama donio joj je popularnost, a u godinama koje su uslijedile uspjela je ostvariti povijesne uspjehe. Postala je trostruka olimpijska pobjednica na idućim trima igrama, a naslov svjetske prvakinje osvajala je deset godina uzastopno. Nakon završetka karijere postala je i filmska zvijezda. Na igrama u Garmisch-Partenkirchenu 1936. godine nacističkim je pozdravom pozdravila tadašnjeg njemačkog kancelara Adolfa Hitlera, što je izazvalo zgražanje u rodnoj Norveškoj. Posebno oštri bili su mediji, a dodatan naglasak uslijedio je nakon što je prihvatila poziv na ručak s Hitlerom u njegovu odmaralištu u Berchtesgadenu na jugoistoku Bavarske. Hitler joj je tada poklonio autogram s posvetom. Ipak, u kasnijim nastupima iste godine Henie je sudjelovala na natjecanjima održanima u Berlinu, međutim tada je pozdrav Hitleru izostao. Što se tiče prvih igara u Chamonixu, ukupno je 104 sportaša i sportašica osvojilo medalje za svoje nacionalne olimpijske odbore, ali posebno su se istaknuli sportaši iz Norveške i Finske, koji su dominirali igrama s osvojenih 17, odnosno 11 medalja. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija podijelile su treće mjesto po broju osvojenih medalja, svaka s po četiri. Već 1925. godine MOO je odlučio da će se Zimske olimpijske igre održavati svake četiri godine, odvojeno od Ljetnih igara, a Međunarodni tjedan zimskih sportova službeno je preimenovan u Zimske olimpijske igre.

St. Moritz 1928. – prve prave Igre

Druge po redu Zimske olimpijske igre bile su zapravo prve prave Zimske igre. Održane su samostalno, neovisno o ljetnim igrama, a čast domaćinstva pripala je elitnom švicarskom zimovalištu Saint Moritzu. Igre u Chamonixu retroaktivno su nazvane prvim Zimskim olimpijskim igrama, a događaj u St. Moritzu bio je i službena potvrda nečeg novog u svojem drugom izdanju. Igre u St. Moritzu u potpunosti su zamijenile Nordijske igre koje su se 1926. godine prestale održavati. Igre su održane od 11. do 19. veljače 1928. godine. Sudjelovalo je 464 sportaša (od čega 26 žena) iz 25 zemalja, uključujući prve delegacije iz Azije i Južne Amerike. Igre su obilježili dramatični vremenski izazovi — utrka na 10 000 m u brzom klizanju otkazana je zbog otapanja leda. Ceremoniju otvaranja pratilo je uživo samo 1200 ljudi zbog loših vremenskih uvjeta odnosno snježne oluje, što je najmanji broj gledatelja na jednom otvaranju igara u povijesti. Protukandidati za organizaciju igara bili su samo švicarski gradovi Davos i Engelberg, ali je MOO 6. svibnja 1926. na kongresu u Lisabonu odlučio da će domaćin biti upravo St. Moritz. Na igrama je kao dodatan sport uveden skeleton odnosno sanjkanje, a usto demonstracijski sportovi uključivali su vojnu skijašku patrolu (preteču biatlona) i skijoring (vožnja sa skijašem kojeg vuku konji). Mnogi sportovi bili su prethodnici onog što će uslijediti u budućnosti. Stadioni, staze i smještajni kapaciteti već su prije bili izgrađeni, pa su bili potrebni minimalni infrastrukturni zahvati kako bi igre protekle glatko.

Najuspješnija nacija na igrama ponovno je bila Norveška. Norvežani su osvojili šest zlata, četiri srebra i pet bronci, dok su Amerikanci osvojili dva zlata, dva srebra i dvije bronce. Norvežanka Sonja Henie, tada 15-godišnja djevojčica, postala je najmlađa olimpijska pobjednica u povijesti. Postavila je rekord koji će trajati idućih 70 godina. Gillis Grafström iz Švedske osvojio je svoje posljednje od tri uzastopna zlatna odličja na olimpijskim igrama. Zanimljivo, jedno od zlatnih odličja u ovom sportu osvojio je i na ljetnim igrama u Antwerpenu 1920. gdje je umjetničko klizanje također bilo pokazni sport. Umro je 1938. od zatajenja srca, a jedna ulica u Potsdamu i danas nosi njegovo ime.

Na igrama u St. Moritzu impresivni su bili i hokejaši Kanade. Ostvarili su uspjeh obranivši zlato iz Chamonixa. Do zlata su došli bez primljenog pogotka na cijelom turniru, s ukupnom gol-razlikom 38:0. Finac Clas Thunberg, osvajač čak tri zlata i ukupno pet odličja na igrama u Chamonixu, u St. Moritzu je osvojio još dva nova zlata u brzom klizanju. Thunberg je ostvario nevjerojatan uspjeh za koji mnogi smatraju kako je i danas jedan od najvećih pothvata na Zimskim olimpijskim igrama u povijesti. Igre u St. Moritzu pokazale su se uspješnima te je interes za zimskim sportovima sve više rastao. Unatoč činjenici da je barun de Coubertin preminuo godinu nakon igara u Chamonixu, te nije doživio pravi procvat zimske inačice, pokret se uspješno nastavio u godinama koje su uslijedile, a samo je Drugi svjetski rat prekinuo njihovo održavanje.

 

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Wikimedia Commons