Prvi put u povijesti, Igre su 1956. održane na južnoj hemisferi, i to na najmanjem kontinentu na Zemlji

Domaćin XVI. Olimpijskih igara bila je Australija, točnije Melbourne, koji će postati poznat kao jedan od gradova u kojima se održavaju veliki sportski događaji poput teniskog turnira Grand Slam i utrka Formule 1. Zbog razlika u godišnjim dobima, Ljetne olimpijske igre održane su u kasnu jesen: od 22. studenog do 8. prosinca 1956. Domaćin Zimskih olimpijskih igara, održanih u prvoj polovini te godine, bila je Italija, odnosno Cortina D’Ampezzo. Ljetne igre otvorio je vojvoda od Edinburgha, suprug britanske kraljice Elizabete II. Međutim, nije sve teklo glatko. Prvi su put domaćin Igara bila dva grada. Uz Melbourne, domaćin jednog dijela natjecanja bio je Stockholm. Ondje su, zbog vrlo strogih pravila australskih vlasti o karanteni, održana konjička natjecanja.  Protukandidati Melbourneu za domaćinstvo Igara bili su uglavnom američki gradovi (Los Angeles, Detroit, Chicago, Mineapolis, Philadelphia i San Francisco), kanadski Montreal te argentinska prijestolnica Buenos Aires.

Igrama u Melbourneu predsjedala je američka sportska legenda Avery Brundage. Melbourne nije značio iskorak u modernizaciji Igara, ali zapamćen je po iznimnim uspjesima nekih od natjecatelja. Nažalost, i te su Igre pratile kontroverzije potaknute političkom situacijom u svijetu i devet nacija odlučilo je bojkotirati ih. Egipat, Irak, Kambodža i Libanon bojkotirali su ih zbog invazije Izraela, Ujedinjene Kraljevine i Francuske na Egipat; Nizozemska, Španjolska, Lihtenštajn i Švicarska bojkotirali su ih zbog sovjetske invazije na Mađarsku; Kina zbog vlastitih unutarnjih problema, odnosno priznavanja neovisnosti otoka Tajvana. Na vaterpolskoj utakmici između Mađarske i SSSR-a došlo je do razmirica koje su rezultirale prekidom igre, a Mađarska je, budući da je bila u vodstvu, osvojila zlato. 

Sportski su uspjesi ipak bili iznad svega. Čehoslovačkog trkača Emila Zátopeka zamijenio je na srednjim i dugim prugama Vladimir Kuc iz SSSR-a, osvajač zlata na pet i deset tisuća metara. Australska plivačica Dawn Fraser osvojila je prvo mjesto na 100 metara slobodnim stilom, kao i u štafeti. Mađarski boksač László Papp osvojio je na ovim Igrama, nakon Londona i Helsinkija, treće uzastopno olimpijsko zlato. Najuspješnija natjecateljica bila je osamnaestogodišnja Australka Betty Cuthbert, koja je pobijedila na trima sprinterskim utrkama.  Kao članovi reprezentacije Jugoslavije odličja su osvojili i hrvatski sportaši. Franjo Mihalić bio je drugi u maratonu. U nogometnom i vaterpolskom timu, koji su osvojili srebrne medalje, također je bilo Hrvata.  Igre su prvi put završene zajedničkim ulaskom sportaša na stadion, što je bila poruka jedinstva cijelog svijeta. 

 

Rim 1960. – Spoj antike i suvremenosti

Igre u Rimu donijele su važnu novinu, a to je televizijski prijenos. Sportaši su u superlativima govorili o Igrama i domaćinstvu, na koje je Vječni Grad morao čekati čak 54 godine. Prvotno je trebao biti domaćin Igara 1908., ali one su zbog erupcije Vezuva 1906. otkazane i prebačene u London. O tome zašto je Rim bio toliko poseban svjedoče i natjecanja i sama organizacija. Politika i politički događaji u svijetu ostali su u sjeni onoga što se događalo u Rimu. Maraton je održan na gradskim ulicama, poznatim po brojnim povijesnim znamenitostima. Pobjedu u toj drevnoj disciplini odnio je bosonogi trkač Abebe Bikila, član osobne straže etiopskog cara Hailea Selassiea. I drugi su natjecatelji plijenili pažnju svojim nastupima. Wilma Rudolph postala je prva Amerikanka koja je na jednim Igrama osvojila tri zlata, i to u sprinterskim disciplinama.  Norveški jedriličar Peder Lunde mlađi, osvajač zlata u Rimu 1960. godine, pripadnik je trećeg uzastopnog naraštaja obitelji koji je osvajao olimpijske medalje. Njegov djed Eugen bio je prvi 1924. u Parizu, a otac Peder Lunde drugi 1952. u Helsinkiju.

Iako je teško reći koja je sportska zvijezda Igara u Rimu bila najsjajnija, jedna se svakako istaknula. Osamnaestogodišnji Cassius Clay, tad još boksač amater iz SAD-a, samouvjereno je najavljivao da će osvojiti zlato. U tome je i uspio, protiv Poljaka Zbigniewa Pietrzykowskog, boreći se pod geslom Leti kao leptir, a bode kao pčela. Nekoliko godina nakon Igara prešao je na islam te promijenio ime u Muhammad Ali. Budući da je 1960. postao profesionalac, rimske Igre jedine su na kojima je nastupio. Bio je prvak svijeta u teškoj kategoriji, a naslov je obranio čak 19 puta.  Nakon atenskih Igara 1896., u Rimu je prvi put intonirana olimpijska himna, koju su skladali Grci Spiros Samaras i Kostis Palamas.

Tokio 1964. – prve azijske igre

Domaćin XVIII. Ljetnih olimpijskih igara bio je Tokio. Trebao je to biti 1940., ali zbog rata te Igre nisu održane. Riječ je o prvim Igrama održanim u Aziji, a brojne tehnološke novine trebale su predstaviti novi Japan. Igre su održane u listopadu, natjecali su se sportaši iz 93 zemlje u čak 163 discipline, a prodano je gotovo dva milijuna ulaznica. Tokio je prijenosima u boji, kao i satelitskom pokrivenosti želio pokazati svoju tehnološku razvijenost. Olimpijsku baklju zadnji je nosio Yoshinori Sakai, rođen na dan kad je na Hirošimu bačena atomska bomba, čime se željela odati počast stradalima. 

Na sportskim su se borilištima ponovno obarali rekordi. Osamnaestogodišnji plivač Don Schollander osvojio je četiri zlata. Postao je tako drugi Amerikanac, nakon Jesseja Owensa u Berlinu, koji je četiri puta na jednim Igrama osvojio najsjajnije odličje. Abebe Bikila u Tokiju nije trčao bos, nego je obuo tenisice kako bi popravio rekord koji je postavio u Rimu. Larisa Latinjina iz SSSR-a dominirala je u gimnastici, ali nije bila jedina. Čehoslovačka reprezentativka Věra Čáslavská također je nizala uspjehe. Petnaestogodišnja Amerikanka Sharon Stouder osvojila je čak četiri medalje u plivanju, od kojih su tri zlatne. Novozelanđanin Peter Snell tek je treći olimpijac u povijesti, nakon Britanca Alberta Hilla i Australca Edwina Flacka, koji je pobijedio na utrkama na 800 i 1500 metara. Na Igrama se pojavio i novi boksački velikan. Joe Frazier, budući svjetski prvak u teškoj kategoriji, do zlata je došao boksajući sa slomljenim palcem.  Na programu Igara u Tokiju prvi su se put našli u Japanu popularni sportovi odbojka i džudo. Te Igre nisu pratile kontroverzije, ali, zbog politike aparthejda koju je provodila, Južnoafrička Republika na njima nije sudjelovala.

TEKST: Ivan Šurbek