Rat je zaustavio olimpijski plamen, no St. Moritz 1948. ponovno ga je zapalio, a Oslo 1952. donio je nove snježne pobjede i slavlje sporta

Pete po redu Zimske olimpijske igre trebale su biti održane 1940. godine u Japanu, a domaćin je trebao postati Sapporo. Još 1936. na zasjedanju MOO-a Sapporo je dobio domaćinstvo igara, međutim u srpnju 1938. godine Japan je zbog drugog rata između Kine i Japanskog Carstva vratio domaćinstvo MOO-u na raspolaganje. MOO je domaćinstvo zatim dodijelio St. Moritzu gdje su se već igre održale 12 godina prije, međutim zbog nesuglasica između organizatora i MOO-a oko nastupa skijaških instruktora, MOO je povukao odluku pa je u lipnju 1939. odlučio domaćinstvo dodijeliti ponovno Garmisch-Partenkirchenu u kojem su bile održane zadnje igre. U istom vremenu MOO je odlučio da će talijanska Cortina D’Ampezzo biti domaćin igara 1944. Međutim, Njemačka je tri mjeseca poslije izvršila invaziju na Poljsku što je značilo da će prvi put u povijesti Zimske olimpijske igre biti otkazane. 

Baš kao i Ljetne, Zimske olimpijske igre propustit će dva olimpijska ciklusa zbog Drugog svjetskog rata. Njemačka nakon otkazanih igara do danas nije dobila domaćinstvo organizacije ZOI-a (Zimskih olimpijskih igara). Cortina će pak svoje domaćinstvo čekati do 1956. godine. Posljedice rata bile su goleme, ponajviše u ljudskim žrtvama, ukupno je 403 olimpijca koji su se natjecali na ranijim igrama izgubilo život, od čega ih je 64 umrlo u nacističkim koncentracijskim logorima. 

St. Moritz 1948. – Igre obnove

Nakon rata odlučeno je da se olimpijski pokret nastavi. Iako je u svijetu vladala velika financijska kriza i svijet se tek oporavljao od katastrofa Drugog svjetskog rata, Zimske igre dočekale su svoj novi početak u St. Moritzu. Švicarsko skijalište bio je logičan izbor za domaćina petog izdanja ZOI-a, ponajviše zbog infrastrukture, ali i činjenice da je Švicarska za vrijeme Drugog svjetskog rata bila neutralna, te nije bila pod okupacijom ijedne strane. St. Moritz je relativno brzo i efikasno mogao pripremiti domaćinstvo igara. Doduše, jednako je to mogao i Garmisch-Partenkirchen međutim, taj prijedlog nije bio u razmatranju. 

St. Moritz je 1948. bio simbol novog početka – prve Zimske olimpijske igre održane su nakon što su igre 1940. i 1944. otkazane zbog Drugog svjetskog rata. Sama činjenica da su se olimpijske zastave ponovno vijorile imala je velik simbolički značaj: sportska zajednica ponovno se okuplja u duhu mira i natjecanja. Na igrama se natjecalo 669 sportaša od čega 592 sportaša i 77 sportašica iz 28 zemalja. Igre su održane od 30. siječnja do 8. veljače. Natjecalo se u devet sportova, a Njemačka i Japan, iako im nije službeno bio zabranjen nastup, zamoljene su da zbog još uvijek svježih ratnih rana ne sudjeluju. Igrama su se priključile i nove države poput Danske. Uvedeni su i pokazni sportovi poput vojne ophodnje (preteče biatlona) te zimskog petoboja koji nikad nije zaživio. Unatoč činjenici da su već bili domaćini igara, organizirati događaj u roku manje od 18 mjeseci od dana dodjeljivanja domaćinstava bio je izazovan za Švicarsku, ali logičnost izbora i manjak potencijalnih destinacija bile su presudne. 

Alpsko skijanje na igrama u St. Moritzu dobilo je nove discipline. Spust i slalom više nisu bili vrednovani samo kao dio alpske kombinacije već su postale zasebne discipline. Bio je to uvod u moderno skijanje koje će konture današnjeg skijanja razvijati kroz iduća desetljeća.  Spajanje spusta i slaloma omogućilo je Francuzu Henriju Oreilleru postati najuspješniji sportaš na ovim igrama. Osvojio je zlato u kombinaciji i spustu, te broncu u slalomu. Oreillier se kasnije ostavio ovog natjecanja, te se kao ljubitelj brzine odlučio okušati u automobilističkim utrkama, a nastup na jednoj od njih stajat će ga života. 

Martin Lundström, švedski skijaški trkač također je osvojio dva zlata u skijaškom trčanju na 18 km i u štafeti 4 x 10 km. Značajan za ove igre bio je i Francuz James Couttet koji je na ovim igrama osvojio dvije medalje u alpskom skijanju, a poslije će postati poznat kao jedan od dizajnera modernog ski-lifta. Petter Hugsted osvojio je zlato na velikoj skakaonici, a njegov život obilježio je boravak u zatočeništvu tijekom Drugog svjetskog rata kad je zbog njemačke okupacije Norveške završio u koncentracijskom logoru. 

Skeleton je nakon igara u St. Moritzu 1928. drugi put vraćen u program ZOI-a. Radi se o adrenalinskom sportu u kojem se natjecatelji sanjkama spuštaju niz posebnu stazu okrenuti glavom prema naprijed. Nakon ovih igara skeleton će ponovno ispasti iz programa ZOI-a, te će se ponovno u programu naći tek 54 godine poslije na igrama u Salt Lake Cityju. Amerikanac John Heaton, tada 40-godišnjak, osvojio je na igrama u St. Moritzu svoje drugo srebro na ZOI-u u ovom sportu, te ponovio uspjeh ostvaren 20 godina prije na istom mjestu. 

Norveška i Švedska bile su najuspješnije nacije na ovim igrama s ukupno deset odličja. Domaćini Švicarci osvojili su također deset odličja, ali ih je jedno zlato manje udaljilo od diobe mjesta na samom vrhu.  Dok su se na igrama neki sportovi vraćali i stvarali ekspanziju poput skijanja, te su stvari tekle glatko i uvodili se noviteti, istodobno u hokeju i drugim sportovima događale su se sporne situacije poput pitanja amaterskog statusa i sporna kanadska prijava u hokeju koje su iznijele na vidjelo potrebu za jasnijim pravilima i međunarodnom koordinacijom.

Na igrama u St. Moritzu bilo je pokušaja šire medijske prisutnosti 

Igre su bile jedne od prvih na kojima su vijesti i snimke išle u eter relativno brzo, iako televizijski prijenos još nije bio u potpunosti razvijen, što će doći tek s igrama u Oslu 1952. Zaključak igara u St. Moritzu bio je pozitivan jer je pokazao da je sport ostavio rat iza sebe. Rane su još bile duboke, ali povezivanje putem sporta svakako je bio dobar znak povratka u solidarnost. Zanimljivo, igre u St. Moritzu ostaju do danas posljednje igre održane u Švicarskoj. 

Oslo 1952. – Igre razvoja 

Igre u Oslu bile su nagovještaj početka jačeg i snažnijeg zimskog olimpijskog pokreta kojim je Oslo utabao put i dao smjernice za nove naraštaje ostavljajući iza sebe svu problematiku koju su stvorili ratovi i kontroverze.  Pokušaji Osla da postane domaćin igara trajali su dulji ni godina. Norveška je bila poznata kao zemlja zimskih sportova, te su domaćinstvo pokušali dobiti još 1936. i 1948., ali rat je poremetio njihove planove vezane uz domaćinstvo. Velika želja za domaćinstvom bila je potkrijepljena i rezultatima. Norveška je na prijašnjih pet izdanja čak četiri puta bila najuspješnija nacija. Ranija preporuka Londona bila je važna za Oslo u dobivanju domaćinstva. Prvi je put upravo grad bio domaćin gotovo svih događaja, odnosno njegovo metropolitansko područje. Jedino su skijaške utrke održane u nešto udaljenijem Norefjellu. Većina natjecanja održavala se na stadionu Bislett, kao glavnoj lokaciji, dok su se nordijske discipline i skijaški skokovi održavali u Holmenkollenu. 

Igre su održane od 14. do 25. veljače, a službena ceremonija otvaranja bila je predviđena za dan poslije, iako je nekoliko manjih ceremonija održano prvog dana igara. Ono što posebno vrijedi istaknuti vezano uz igre u Oslu formiranje je Olimpijskog sela u kojem su sportaši boravili za vrijeme igara. Bilo je to prvo Olimpijsko selo na nekim Zimskim igrama.  Natjecalo se čak 694 sportaša iz 30 država, a Njemačka i Japan vratili su se nastupima na ovim igrama nakon što su zbog rata bili izostavljeni u prethodnom ciklusu. Sovjetski Savez bio je u ulozi promatrača igara, pripremajući se tako za svoj debitantski nastup na sljedećim igrama. 

Prvi put u povijesti ZOI-a, olimpijski je plamen prenesen štafetom, slično kao na Ljetnim igrama.  Plamen je upaljen u Morgedalu, rodnom mjestu norveškog skijaša  Sondrea Norheima (1825. – 1897.), a ne u Olimpiji (Grčka), jer se radilo  o Zimskim igrama. Norheimu je na taj način prvi put odana počast s obzirom na to da se radilo o čovjeku koji je bio utemeljitelj skijanja i tvorac popularnog skijaškog doskoka nazvanog Telemark.  Ovo su bile prve igre održane u nekoj nordijskoj zemlji, a iste je godine Helsinki postao domaćin ljetnih igara. Trošak organizacije igara odlučila je snositi gradska organizacija Osla u zamjenu za kompletne prihode. 

Oslo sportovima pridodaje neke nove discipline, pa se razvoj skijanja širi ekstremno brzo. U programu je privremeno ukinuta alpska kombinacija, ali uvedena je nova disciplina veleslalom koji se danas smatra glavnom i osnovnom skijaškom disciplinom. Uz veleslalom, skijaši su se natjecali u slalomu i spustu.  U Oslu Austrijanci započinju svoju dominaciju u skijanju. Osvojili su čak sedam medalja, iako samo dvije zlatne, ali brojnost medalja dovoljno je pokazivala koliko su Austrijanci u skijanju bili dominantni. Njihova dominacija u skijanju nastavila se kasnije, a danas su najuspješnija nacija svih vremena u ovom sportu. Trude Beiser osvojila je na igrama ukupno tri medalje, a u Oslu je srebro osvojeno četiri godine ranije pretvorila u zlato. Danas Besier ima 97 godina te je jedna od najstarijih živućih olimpijskih pobjednica. 

Amerikanka Andrea Mead Lawrence bila je ipak najdominantnija skijašica na ovim igrama. Osvojila je zlato u obje tehničke discipline, slalomu i veleslalomu te postala prva skijašica kojoj je to pošlo za rukom. U skijaškim skokovima Norvežani su nastavili svoju dominaciju. Bili su ujedno do tada i jedina nacija koja je na svim dotadašnjim igrama osvajala zlata u ovom sportu. Ovaj put to je pošlo za rukom Arnfinnu Bergmannu.

Hjalmar Andersen bio je najuspješniji sportaš na ovim igrama. Norvežanin je osvojio tri zlata u brzom klizanju i to u disciplinama na 1500, 5000 i 10 000 metara. Radio je kao dostavljač, a poslije i kao vozač kamiona. Jedan je od najpopularnijih norveških sportaša svih vremena, a dobio je nadimak King Glad u prijevodu kralj veseli ili sretan kralj zbog svojeg vedrog raspoloženja i vesele naravi. Za života su mu podignuta četiri kipa u čast. U Trondheimu, Hamaru, Rødøyu i ispred stadiona Bislett u Oslu. Preminuo je u dobi od 90 godina. 

U Oslu se prvi put u programu našlo skijaško trčanje za žene, a hrvatska predstavnica bila je Nada Birko-Kustec. Najstarija je i prva Hrvatica koja je nastupila na ZOI. Rođena je i odrasla u Mrkoplju, a ostvarila je impresivnu sportsku karijeru. Na igrama je nastup završila na 14. mjestu, a u karijeri se ističu rezultati ostvareni na državnim prvenstvima u kojima je često pobjeđivala favorizirane slovenske sportašice. Preminula je 2020. godine kao najstarija hrvatska olimpijka. 

Igre su bile iznimno uspješne. Uvedene su brojne novosti, sport se ubrzano razvijao, povećao se broj sudionika i sudionica. Igre u Oslu bile su i prve igre održane u glavnom gradu neke države. Prvi je put neke igre otvorila žena, princeza Ragnhild kćeri norveškog kralja Olava V. Bila su ovo i posljednje igre u kojima je Norveška bila “dominatna sila“. Dolaskom sportaša Istočnog bloka, rezultati Norvežana više neće biti toliko blistavi, a rukavica izazova i početak velikih rivalstava tek će uslijediti. Norveška će još jednom ugostiti ZOI, 1994. godine, u Lillehameru, a Oslo će do 2022. ostati jedini glavni grad koji je bio domaćin ZOI-a.

Tekst: Ivan Šurbek