Priča iz listopada 1993., kad je helikopter UH-60 Black Hawk oznake Super 64 kojim je pilotirao naš sugovornik bio srušen u Bitki za Mogadishu, prvo je zapisana u knjizi Pad crnog jastreba, a svjetski poznatom učinio ju je istoimeni film

Američka vojska imala je i ima na tisuće i tisuće pilota, ali Mike Durant jedan je od najpoznatijih. Njegova priča iz listopada 1993., kad je helikopter UH-60 Black Hawk oznake Super 64 kojim je pilotirao bio srušen u Bitki za Mogadishu, prvo je zapisana u knjizi Pad crnog jastreba, a svjetski poznatom učinio ju je istoimeni film koji je 2001. režirao Ridley Scott. Nakon jedanaest dana u somalskom zarobljeništvu, Durant je pušten i nastavio je vojnu karijeru. Umirovljen je kao Chief Warrant Officer Four (CWO-4), što je rang vojnog specijalista između dočasnika i časnika. Skinuvši odoru posvetio se pisanju, predavanjima i novoj poslovnoj karijeri, s kojom je povezan i njegov posjet Hrvatskoj.

Jesu li vas pozivu pilota privukli baš helikopteri?
Upravo oni. Prvi sam put letio helikopterom još kao jako mlad, mislim da sam imao trinaest godina, i smatrao let najuzbudljivijom stvari na svijetu. Kad sam shvatio da mi to može postati posao, profesija, odlučio sam da je to ono što stvarno želim raditi. U tom razdoblju mojeg života nisam našao ništa što bi me inspiriralo na taj način.

Je li se želja odnosila na vojne helikoptere?
Teško je kvalificirati se za helikoptere izvan vojske, to je vrlo skupo. Sati leta su skupi i teško je nakupiti dovoljno profesionalnih sati ako niste vojnik. Većina pilota u Americi bili su ili jesu u vojsci.
Postali ste slavni po događaju u Mogadishuu. Jednom ste rekli da o njemu ne volite govoriti, ali osjećate obvezu da to činite. Zašto?
Imam sasvim posebnu priču za ispričati, premda sam bio jedan od četiri stotine iz postrojbe Task Force Ranger, koji su bili u istoj misiji. Privukla je veliku pažnju jer film se zvao Pad crnog jastreba. Ljudi su i dalje zainteresirani za nju, i ako bih je odbijao ispričati, navlačio bih oblak sumnje, ljudi bi se pitali: “Zašto ne želiš govoriti o tome, kriješ li nešto?” Činjenica je da je postojeća percepcija priče točna, ponosim se onim što smo činili i kad me ljudi pitaju, odgovaram.

Tad ste već bili iskusan pilot. Kakva je zadaća trebala biti?
Mislim da se misija može svrstati u jednu od najzahtjevnijih. Bilo je to izazovno urbano područje sa zaprekama, ali i vrlo, vrlo prašnjavo, kao u pustinji. Protivnik je prijetio, ali bili su tu i drugi naši helikopteri, njih 20 – 25 koji su svi išli u istu gradsku četvrt. Svjetla su nam bila ugašena, a nije bilo ni gradskog svjetla, na snazi je bilo zamračenje… Ukratko, nema puno situacija povezanih sa zrakoplovima uopće koje biste mogli nazvati težima od tadašnje. Sretan sam stoga što smo svi bili dobro obučeni i imali priliku dovoljno vježbati.

Jeste li imali vremena za reakciju nakon što je vaš helikopter bio pogođen?
Ne mnogo, ali jesmo. Prilično je sigurno, ali ne i sto posto, da je rep helikoptera pogodila granata iz RPG-a. Pilotirao sam i isprva sam počeo osjećati kao da automobilom prebrzo prelazim preko ležećeg policajca na parkiralištu. Ništa drugo nije se činilo pogrešnim, instrumenti i kontrole leta bili su u redu. No, nekoliko sekundi potom čuli smo cvileći zvuk: granata je oštetila dio repnog reduktora. Zupčanici su još radili, ali počelo je curiti ulje, vjerojatno je bilo i druge štete. U nekoliko sekundi cijeli se reduktor raspao i to je prouzročilo cviljenje. Vrlo brzo čuo se zvuk katastrofalnog otkaza i letjelica se počela vrtjeti, što se događa kad izgubite repni rotor na helikopterima poput Black Hawka ili Kiowa Warriora. U takvoj situaciji nemate mnogo izbora. Ako imate visinu, vjerojatno možete odletjeti, ali mi je nismo imali, bili smo na tridesetak metara. Jedina je opcija da isključite motore, što je učinio moj kopilot. Isključio je, doduše, dio motora, i to je usporilo vrtnju prije no što smo udarili o tlo.

Je li činjenica da su dvije letjelice pogođene RPG-om poslije nešto promijenila u procedurama zaštite helikoptera?
U cijeloj misiji na naše je letjelice bilo ispaljeno 125 RPG-a. Ne znam koliko su ispalili na mene, ali pogodak nije bio onakav kakav se događa jednom u milijun, rekao bih da je bio jedan od deset. Nismo letjeli velikom brzinom, vjerojatno 70-80 čvorova. Mislim da je protivnik s vremenom naučio da treba više gađati ispred letjelice u pokretu i zato su dva helikoptera bila pogođena, oba u rep. Možda su gađali i s pozicije iza nas. Black Hawk velik je helikopter. Ako se ne kreće brzo i ako vam je blizu, to jest sretan pogodak, ali nije nemoguć. Dakle, osnovna taktika američke vojske nije se promijenila, u takvim situacijama ne možete učiniti mnogo. Ako su RPG-i na bojišnici, morate skratiti vrijeme izloženosti, letjeti noću, ono što smo uvijek nastojali. Jednom, kad smo shvatili da protivnik koristi toliko RPG-ova, zaključili smo dnevne letove u takvim vrstama operacija u urbanom okružju jer su prerizični.

Bili ste u zarobljeništvu 11 dana. Rekli ste da se odnos tamničara prema vama promijenio?
Točno! Svjetina me pretukla, a tamničari su ispočetka bili vrlo neprijateljski raspoloženi. No, za nekoliko dana počeli su omekšavati i čak smo počeli komunicirati. Nije to bilo nešto što sam radio namjerno, posvetio sam se onom što sam naučio u školi preživljavanja, a temelji se na tome da ne izazivaš neprijateljstvo. Ako ste u zatočeništvu, želite preživjeti, kooperativni ste koliko možete bez kršenja smjernica koje imate kao vojnik. Činio sam jednostavne stvari, govorio hvala i molim, bio uljudan… Nitko me za to nije trebao obučavati, tako sam odgojen. Mislim da je to bilo prihvaćeno, da su shvatili da jesam neprijatelj, ali sam prije svega osoba, čovjek, a ne neki apstraktni daleki protivnik. Studije govore da čak i najveći neprijatelji, ako su stavljeni u situaciju u kojoj su prisiljeni upoznati se, pronalaze neke zajedničke stvari i razviju nekakav odnos. Čini se da se to i dogodilo u kratkom vremenu.

U vojsci ste ostali i nakon Somalije?
Jesam, osam godina. Letenje je bilo moj život, o njemu sam sanjao i san mi se ostvario. Bio sam u vrlo posebnoj postrojbi s vrlo posebnim prijateljima (160. zrakoplovnoj pukovniji za specijalne operacije, op. aut.) i nisam se mogao vidjeti kako odlazim. Bilo je izazova, vojska nije željela da i dalje letim, najviše zbog permanentne ozljede leđa koju sam zadobio u padu, no borio sam se protiv sustava i letio još pet godina. Bilo je lijepo pobijediti u toj bitki i još biti dio vojske.

Umirovljeni ste 2001. godine, prije ili nakon terorističkog napada 11. rujna?
Prije. Izišao sam iz sustava u veljači i taj se termin pokazao užasnim. Rekao bih da sam se osjećao kao sportaš koji sjedi na klupi. Uslijedili su trenuci vrlo važni za moju zemlju i za svijet, da sam još bio u sustavu sigurno bih u njih bio potpuno uključen, a bio sam postrani. Bilo mi je teško shvatiti, ali spoznao sam da starim, da ima drugih sposobnih ljudi koji izvrsno rade svoj posao te da je moja uloga sad drukčija.

Volite li više knjigu ili film Pad crnog jastreba?
Mislim da su knjige uvijek bolje, teško da ima puno iznimaka od tog pravila. No, mislim da je i film O.K. Ispao je bolji no što sam mislio.

Koliko su scene u filmu u kojima je zastupljen vaš lik vjerne istini?
Uvijek kažem da su dovoljno vjerne. Dakle, ne sto posto, ali dovoljno. Scene koje ste vidjeli na platnu uglavnom su se događale, a ponekad su se događale, ali ne baš tako. Općenito, film dobro govori o onom što se dogodilo tog dana.

Kako je bilo gledati Rona Eldarda kako vas glumi?
Upoznali smo se i on je dobar momak. Nije me prikazao onakvim kakvim se vidim, no možda je tako svima čiji likovi budu prikazani na filmu, ne znam. Nitko od mojih prijatelja nije mi rekao kako misli da sam prikazan, nisam ih ni pitao.

Služi li film dostojnom sjećanju na herojstvo vaših poginulih kolega?
Što se tiče sjećanja javnosti, mislim da to radi sjajno. Da nema filma, priča sigurno ne bi privukla toliku pozornost, nestala bi iz povijesti, a iz nje se može naučiti puno važnih stvari i sjetiti ih se da se ne bi ponovile. Cijeli sam film gledao samo jednom i tad me nije uznemirio, no više ga nikad nisam gledao, ne vidim svrhu u tome. Ne da nije dobar, no ne želim sve proživljavati više no što trebam, tako da ne vjerujem da ću ga ikad više i gledati.

Namjeravate li napisati još koju knjigu?
Da bi se sve oko knjiga napravilo kako treba, potrebno je puno posla kojeg ljudi nisu ni svjesni. Činjenice, pisanje, uređivanje… Za moju prvu knjigu trebala je dobra godina, što je zapravo i prilično brzo, no radio sam noćima i noćima. Zapravo, imao sam potrebu pisati, a sad je više ne osjećam, premda je to bilo lijepo iskustvo. Uostalom, danas je to i drukčija industrija: knjige od papira su poput dinosaura, nisu još izumrle, ali…

Držite i seminare. Kakve?
Ovisi, dosad sam ih održao četiri ili pet stotina, uglavnom za razne tvrtke, neke male, a neke velike. Razne organizacije traže neku vrstu inspiracije, mudrosti o vodstvu, organizacijskoj učinkovitosti, timskom radu, prevladavanju problema… No, sad ima sve manje vremena za seminare, najviše sam posvećen tvrtki koju sam utemeljio 2009., postaje sve veća i traži sve više. Mislite da je samo početak težak, no teško je i dalje, ali ispunjava me zadovoljstvom i ponosim se onim što radimo.

Uglavnom zapošljavate veterane?
Da, sad čine oko tri četvrtine djelatnika. Njegujemo odanost prema veteranima, ali oni imaju i najbolje vještine za ono što nam je potrebno. Tu su mnogi piloti i tehničari koji iskustvo nose iz vojske. Što se tiče onog što radimo, rekao bih da je to sve vezano uz zrakoplovnu industriju, osim proizvodnje letjelica. Bavimo se područjima vezanim uz tehniku, pilote, održavanje, simulacijske sustave, obuku i obučne sustave, tehničke publikacije… Primjerice, radimo za Američko zapovjedništvo za specijalne operacije (US SOCOM).

U operativnu uporabu u HRZ i PZO uvode se američki helikopteri Bell OH-58D Kiowa Warrior. Što će mu donijeti?
Nikad nisam njim upravljao, ali to je fantastičan zrakoplov. Nisam siguran da odobravam odluku da ih se američka vojska liši. Kad pogledate njihovu operativnu raspoloživost, brojeve iz ratova, cijenu sata leta i sposobnosti koje imaju, mislim da se svi mogu složiti da je to izvrsna platforma. Da, neke od sposobnosti će biti, neću reći zamijenjene, nego podržavane besposadnim letjelicama, no i dalje stoji da su Kiowine mogućnosti velike, da je Hrvatska nabavom iskoristila veliku priliku. Drago mi je da program ide dobrim tijekom.

Kako biste usporedili rusku i američku školu proizvodnje helikoptera?
Pa, letio sam nekim ruskim zrakoplovima i dojam koji sam stekao je onaj koji je najčešći: ruske su platforme više bazične, dizajn je nešto stariji i fokusiraniji na jednostavnu snagu i prostor. To su, doduše, vrlo bitne stvari za zrakoplov, no u današnjem okruženju nužna je tehnologija.

Je li Black Hawk za vas i dalje poseban?
Ta letjelica i ja imamo ljubavnu vezu, sjajan je to stroj. Letio sam mnogima, no on je za mene najbolji višenamjenski helikopter ikad napravljen, ima toliko mnogo sposobnosti. Ako vam treba mala flota i morate odabrati jedan tip, teško je naći neki koji može učiniti više stvari. Njim sam prvo letio MEDEVAC, a potom zračne desante prevozeći ljudstvo i podvjesni teret vozila od 8000 funti (oko 3600 kg) na bojišnice, zatim specijalne operacije s brzim konopom ili infracrvenim senzorima za traženje meta. Radili smo na brodovima, u džungli, pustinji… I uspijevali smo. Samo morate razmisliti koja vam sposobnost treba i ona je već tu.

Vaš posjet Hrvatskoj vezan je i uz Black Hawk?
Letjelice Black Hawk i druge na koje američka vojska ne računa danas se mogu kupiti preko programa Excess Defense Articles, i to po puno nižoj cijeni. Ako su održavani kako treba, mogu trajati godinama. Uostalom, američki je plan da će Black Hawkovi letjeti još dvadeset ili trideset godina pa nema razloga da s modelima koji se nude kroz program ne bude jednako.

Pilotirate li još ponekad?
Moja tvrtka ima jedan Black Hawk, ali još nisam letio njime, makar svakako namjeravam. Zapravo, mislim da su prošle tri godine otkad sam zadnji put pilotirao. Bio je to moj prvi let AH-1 Cobrom, jako zabavan. Teško je letjeti povremeno, svakih nekoliko mjeseci. Ako letite, morate biti jako dobri. Možda ću, kad se stvarno umirovim, to činiti češće.

Drugi ste put u Hrvatskoj. Vaši dojmovi?
Prvi sam put došao vozilom, ali sad sam prvi put vidio zagrebački aerodrom i rekao: “Vau”! Zagreb je lijep grad i nadam se da ću imati više vremena za obilazak sa suprugom koja bi sigurno uživala. Od vaše sam obale vidio samo fotografije, no ne mogu pomisliti ništa drugo osim da je prekrasna. Mislim da trebate biti ponosni na neovisnost i sve što ste ostvarili od devedesetih.

Domagoj VLAHOVIĆ; Foto Tomislav BRANDT, privatna arhiva