Važnost treninga i vježbe vrijedi i za preciznost jer urođeni talent samo treningom možemo dovesti do tražene razine praktične primjenjivosti i vještine, a to ostvarujemo ispravno oblikovanim procesima obuke

Ostvariti precizan pogodak u metu vrlo je jednostavno. Nakon što ste prepoznali i odabrali metu, sve što treba napraviti jest usmjeriti oružje u metu, naciljati, povući okidač i čekati da projektil pogodi metu i na nju prenese kinetičku energiju. Kakav je učinak na meti prikazuje nam termalna balistika ili balistika na meti/cilju. Ključno je da prilikom okidanja i izlaska projektila ne dođe do pomicanja cijevi u odnosu na ciljnu točku. Ako to uspijemo ostvariti, pogodak je gotovo zajamčen. Postoji još niz čimbenika koji utječu na rezultat gađanja, ali ako smo dobro naciljali i nismo pomaknuli cijev, pogodak bi trebao biti barem zadovoljavajući.

Ako razmatramo samu situaciju u kojoj koristimo vatreno oružje, možemo prepoznati četiri ključna čimbenika: to su strijelac, oružje, meta i okruženje. Svaki od njih značajno utječe na učinkovitu primjenu vatrenog oružja. Strijelac to čini svojim znanjima i vještinama praktičnog i sigurnog rukovanja vatrenim oružjem, kao i potrebnom razinom vještine gađanja. Oružje je bitno sa svojim tehničko-taktičkim značajkama, a za mete je karakteristična varijabilnost, tj. mogu biti veće, manje, udaljene, u blizini, statične, pomične u više smjerova. Okruženje može biti kontrolirano kao na streljani ili dinamično u stvarnim životnim kritičnim i pogibeljnim situacijama. Rezultati primjene vatrenog oružja značajno ovise o svim tim čimbenicima, od kojih neki jesu, a neki nisu pod našom kontrolom.

Utjecaj na rezultat

Kad govorimo o samom strijelcu, rekli bismo da taj čimbenik ima potrebnu samokontrolu, no životna iskustva govore da nije tako. Stres, strah i fizički procesi u ljudskom tijelu koji proizlaze iz situacija kad se primjenjuje vatreno oružje vrlo su nepredvidljivi. Stoga samo trening i obuka koji se provode s uvođenjem biokemijskih i elektrokemijskih utjecaja prisutnih u kritičnim i pogibeljnim situacijama mogu pomoći da postignemo višu razinu samokontrole. To ne vrijedi samo za kritične i pogibeljne situacije. Često imamo priliku vidjeti da sportaš na treningu ostvaruje odlične rezultate, ali na natjecanju, iako situacija nije kritična niti pogibeljna, ne može dostići potrebnu razinu izvrsnosti. Ista stvar česta je kod osoba koje prvi put uzmu vatreno oružje u ruke: najčešće lako možemo prepoznati znakove stresa i straha. Zato je za trening i obuku vatrenim oružjem iznimno važno poštivati pravila sigurnosti, a sam trening vatrenim oružjem možemo koristiti za simuliranje uvjeta u kojima imamo prisutne procese u tijelu koji se javljaju kod kritičnih i pogibeljnih situacija.

Streljačko naoružanje i njegove tehničko-taktičke karakteristike još su jedan vrlo varijabilan faktor. Osnovna su pitanja hoće li to biti vatreno oružje duge ili kratke cijevi, koji je kalibar oružja, kapacitet spremnika, kolika je masa oružja i potrebna sila okidanja? Bez pogotka u metu i očekivanog balističkog učinka kad projektil na metu prenese kinetičku energiju, strijelac i vatreno oružje kojim je gađao zapravo postaju neučinkoviti.

Meta može biti papirnata na stalku, čelična ili živo biće koje treba pogoditi da bismo ga zaustavili i/ili svladali. Može se nalaziti u kontroliranim uvjetima strelišta, na mjestima za vježbe gađanja, urbanoj sredini ili negdje u divljini. Okruženje može biti statično ili izrazito dinamično s nepredvidljivim promjenama. Sve to ima značajan utjecaj na rezultat gađanja.

Promatranje pogodaka na meti

Dakle, strijelac kod okidanja treba paziti da ne pomakne cijev s odabrane ciljne točke. Do pomicanja uvijek dolazi zbog pokreta koje strijelac čini u trenutku okidanja, a uzrok tog pokreta može biti mentalne i/ili motoričke naravi. Primjerice, do pomicanja može doći jer se strijelac uplašio za svoj život i naglo promijenio smjer cijevi prilikom okidanja ili zato što se na podsvjesnoj razini boji buke koju stvara vatreno oružje pa pod utjecajem stresa pomiče cijev kod okidanja. Do pomicanja cijevi također može doći zbog mišićne memorije, aktiviranja mišića i tetiva te motoričkih radnji koje također dovode do toga da se u trenutku okidanja cijev pomakne s ciljne točke. Bez obzira na to koji je uzrok pomicanja cijevi, dobro je znati da ga se može detektirati iz slike pogodaka na meti. To nam pomaže da treningom i vježbama s vatrenim oružjem “na suho” i s bojnim streljivom budemo precizniji.

Najčešće pogreške kod gađanja pištoljem koje se mogu detektirati pregledom slike pogodaka na meti su:

– “lomljenje” zgloba prema gore

– guranje dominantne ruke

– propuštanje procesa ispraćaja hica

– “premalo” prsta na okidaču

– stiskanje prstiju na rukohvatu/dršku

– “lupanje” po okidaču

– guranje prema naprijed

– “lomljenje” zgloba prema dolje

– spuštanje glave

– stiskanje hvata podupirućom rukom

– “previše” prsta na okidaču

– pritisak palcima

– pritisak unutarnjim dijelom brida dlana.

– očekivanje trzaja.

Osim pregleda slike pogodaka na meti, suvremena tehnologija danas omogućuje detektiranje pogreški s pomoću uređaja koji se montiraju na vatreno oružje, dok na aplikaciji instaliranoj na mobilnom uređaju imamo prikaz kretanja cijevi tijekom okidanja. Kod nekih aplikacija čak imamo prikaz hvata oružja u futroli, podizanja oružja, ciljanja, okidanja i povratnog trzaja. Jedan od takvih uređaja je Mantis X10 koji možemo rabiti za trening bojnim streljivom, ali i za trening ”na suho”. Primjena takve suvremene tehnologije omogućava nam vježbanje izvan streljane, ali smanjuje i ukupne troškove obuke. Osim toga, poboljšanja se mogu postići brže zahvaljujući praktički trenutačnim povratnim informacijama.

Prst je jači od šake

Neke od nabrojenih pogreški kod gađanja mentalnog su uzroka, a neke su rezultat naše anatomije i biomehanike pokreta. Svi koje zanima streljačko naoružanje vjerojatno su puno toga čuli ili čitali o prstu na okidaču. Ima li ga previše ili premalo, je li na pravom mjestu? Možda “lupate” po okidaču ili ne prepoznajete resetiranje okidača? Jeste li se ikad zapitali kako jedan kažiprst može biti jači od snage šake ili još bolje od snage dvoručnog hvata? Kako je moguće da prst kojim vršimo okidanje ima takvu snagu da svlada snagu hvata i pomakne cijev s ciljne točke u trenutku okidanja i izlaska projektila iz cijevi, odnosno da “rep” (prst) upravlja “tijelom” (šakom)? Osim slabog i nedovoljno snažnog, a opet ne presnažnog hvata, za to postoji više razloga. Nema potrebe previše pisati o funkcijskoj anatomiji, ali ono što je bitno znati i razumjeti jest da onaj dio prsta na okidaču koji vrši pritisak nema mišiće. Djelovanje prsta koji okida zapravo pokreću mišići šake koji su dobro razvijeni i usavršeni sami po sebi jer je šaka ključni dio tijela za hvatanje. Baš u toj namjeni hvatanja leži “problem” koji ostavlja karakterističan “potpis” dešnjaka i ljevaka na meti. Naučiti kako odvojiti pokret prsta kod okidanja, a da pri tome ne dolazi do stiskanja šake (prstiju) na rukohvatu ili obuhvatu podupiruće ruke važan je dio tehnike gađanja. Taj izazov dolazi do izražaja posebice onda kad je strijelac pod stresom i stoga gubi onu “finu” motoriku. U takvim situacijama često dolazi do hitaca koji završavaju nisko ispod mete. Nekad davno su se oko toga radili različiti mitovi, a uzroci i rješenja su se skrivali. Danas su ti mitovi razbijeni i sve što treba da bi osoba/strijelac popravila svoje rezultate jest metodičan i pedagoški ispravan plan i program obuke/treninga, koji mora biti personaliziran za svakog strijelca jer su i uzroci subjektivne naravi. Jednom kad strijelac zna sam prepoznati koje pogreške čini i kako će ih otkloniti, onda može i samostalno nastaviti s treningom. U tome mu može pomoći i već navedena suvremena tehnologija. Treba imati na umu da su potrebni sati i sati treninga “na suho” i na streljani da bismo postigli izvrsnost. I još jednom: ne smije se zaboraviti da je sigurnost na prvom mjestu jer je statistika neumoljiva. Što više sati provedete na streljani i što više metaka ispucate veća je vjerojatnost da postanete tamna brojka statistike. Zato nikad nemojte biti oni koji tvrde da se to njima ne može dogoditi, kao niti oni koji sve znaju. U streljaštvu i među ljubiteljima vatrenog oružja, koliko god da ih je malo, takvih ima previše.

Kontrolirati sebe i situaciju

Fiziologija, biokemija i elektrokemija koje vezujemo uz naše tijelo u trenucima stresa i straha čuvaju nas da ostanemo živi. Koliko god nam pomažu, jer to im je osnovna funkcija, svojim djelovanjem često negativno utječu na određene bitne sposobnosti za uspješno gađanje. Čovjek i njegove reakcije potaknuti su fiziološkim procesima koji se odvijaju unutar njegova tijela. Ta fiziologija ovisi o signalima koje primarno odašilje određena biokemijska i elektrokemijska aktivnost koju su izazvale naše emocije i raspoloženja. To direktno utječe na naše misli i osjećaje, što je pak usko povezano s našim riječima i djelima, a u konačnici s krajnjim rezultatom našeg postupanja. Razumijevanje tih procesa, povezanost naših postupaka s onim što se događa u našem tijelu, daje nam poseban alat za samokontrolu. Važno je znati i prihvatiti da onaj tko može kontrolirati sebe, može kontrolirati i situaciju, a to se posebice odnosi na konfliktne situacije. Sve te reakcije koje se događaju unutar našeg tijela, a uključuju izlučivanje različitih hormona kao što su adrenalin, noradrenalin, kortizol, dopamin i drugi, dovode do različitih manifestacija koje se očituju kao:

– ubrzan rad srca

– ubrzano i plitko disanje

– proširene zjenice

– isprekidan, nepovezan i ubrzan govor

– povišen ton glasa

– drhtanje

– suha usta

– žeđ

– blijeda koža

– pojačano znojenje, posebice dlanova ruku

– bolovi u želucu

– mučnina i povraćanje

– nemogućnost mokrenja

– pojačana potreba za mokrenjem

– pražnjenje crijeva

– zamućenje vida

– nedostatak zraka

– klonulost i osjećaj nemoći

– nesvjestica.

S aspekta rukovanja vatrenim oružjem, primjerice pištoljem, sve navedeno izrazito se odražava na učinkovitost sigurnog i praktičnog rukovanja oružjem koje se očituje u stavu, hvatu oružja, sposobnosti ciljanja, povlačenju okidača i generalno korištenju vatrenog oružja.

Upoznaj samog sebe

Reakcije našeg tijela stvarne su i zaista se događaju, i to kod svih ljudi, pa potencijalan korisnik streljačkog naoružanja treba ih ne samo naučiti nego i osvijestiti. Često ih možemo vidjeti kad se osobe prvi put susretnu s pištoljem i trebaju gađati u kontroliranim uvjetima na strelištu. To je često i jako dobra prilika da upoznamo dio samog sebe, vidimo kako reagiramo kad smo pod stresom. S druge strane, instruktor gađanja vatrenim oružjem na strelištu upoznaje svojeg polaznika i tako će mu lakše i učinkovitije pomoći da bude spreman za stvarnu situaciju. Sve reakcije još su izrazitije u tim potencijalno pogibeljnim situacijama, ili situacijama kad uperimo oružje prema drugom ljudskom biću. Tad su mentalna i fizička opterećenja iznimno velika i poseban su izazov za čovjeka.

Što se tiče spomenutih hormona, najkraće možemo reći da su hormoni aktivne tvari koje žlijezde s unutarnjim izlučivanjem izlučuju izravno u krv. Sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, endokrini sustav, sastoji se od niza žlijezda različitih po sastavu, smještaju, veličini i funkciji. Osim što sudjeluju u rastu i razvoju, metabolizmu i reprodukciji, te žlijezde imaju značajnu ulogu u kritičnim i pogibeljnim situacijama. Zanimljivo je spomenuti jedan znanstveni eksperiment u kojem je ispitanicima eksperimentalno dana infuzija katekolamina, hormona koji nastaju u živčanom sustavu i u srži nadbubrežnih žlijezda, a među njihovim glavnim funkcijama su regulacija metabolizma, djelovanje na cirkulacijski sustav i obrana od posljedica stresa (adrenalin) te neurotransmiterska funkcija u središnjem i autonomnom živčanom sustavu (dopamin i noradrenalin). Nakon infuzije kod ljudi je došlo do snažne aktivacije simpatičkog živčanog sustava te su osjećali nemir, tjeskobu, napetost, palpitacije (nelagodan osjećaj lupanja srca) i tremor (drhtavicu), baš kao da su suočeni sa stvarnom prijetnjom. U jednom drugom ispitivanju gdje se ocjenjivala koncentracija, brzina reakcije i budnost, bolji rezultati korelirali su s višim razinama adrenalina, no samo kad je zadaća doživljena kao umjeren ili slabiji stres. Jačanjem stresora i sve većim rastom koncentracije adrenalina, ispitanici su postizali slabije rezultate. Na slici 1 možemo vidjeti kakav je utjecaj hormonskog povećanja broja otkucaja / frekvencije srca na sposobnosti, a to, naravno, uključuje i sposobnost preciznog gađanja.

Specifična i specijalistička gađanja

Instruktori koji provode programe obuke gađanja vatrenim oružjem moraju uzeti u obzir da planovi i programi vježbovnog gađanja, bez obzira na to je li riječ o preciznom, instinktivnom ili situacijskom gađanju, moraju biti takvi da osobu pripremaju za stvarne životne događaje koji su kod primjene vatrenog oružja često pogibeljni. Ta činjenica sama po sebi kod ljudi stvara određenu razinu stresa i straha. Kako vojnika treba obučiti da bude efikasan u primjeni vatrenog oružja, onda i obuka treba biti onakva da se prilagođava onome kako želimo da se vojnik bori. Da bi se to ostvarilo, postoje suvremeni pristupi koji se provode kroz specifična i specijalistička gađanja. Ona podrazumijevaju visoku razinu sigurnog rukovanja vatrenim oružjem u uvjetima dinamičkog, instinktivnog i situacijskog gađanja. Specifična gađanja jesu ona koja se provode pod specifičnim opterećenjima i okruženjima. Po svojem su sadržaju slična situacijskim gađanjima, ali uključuju specifične prepreke, okruženje, fizičke i kognitivne zahtjeve u stresnim situacijama. Specijalistička gađanja planiraju se i provode prema posebnim zahtjevima određenog posla, uvjeta ili situacije. To mogu biti gađanja za specijaliste zaštite štićenih osoba, gađanja iz vozila i plovila, opet uz posebne uvjete kao što su određena psihofizička opterećenja.

Utjecaj na brzinu reakcije

Na samom kraju, dolazimo do oblika obuke u gađanju koji je od iznimne ako ne i ključne važnosti za uspješnost u primjeni vatrenog oružja: to je kognitivno gađanje. Ono se temelji na spoznajama o tome što je stres i na koji se način manifestira. Dakle, ako znamo da se stres manifestira na fizičkoj i psihičkoj razini kroz elektrokemijske i biokemijske fiziološke procese, onda znamo na koji način ga možemo stimulirati. Naravno, razina stresa na treningu nikad neće biti kao u stvarnoj situaciji jer najveći stres u stvarnoj kritičnoj i pogibeljnoj situaciji dolazi zbog straha od smrti. Na treningu to nećemo nikad postići jer on prije svega mora biti siguran. Osim toga, važno je znati da se u kritičnom događaju naše reakcije potiču na tri načina, osjetilom vida, sluha i kognitivnim procesima. Taj ulazni signal utječe na našu (re)akciju u kritičnoj situaciji. Za uspješnu (re)akciju važno nam je utjecati na potrebno vrijeme prepoznavanja prijetnje i odabira ispravnog odgovora. U tome presudnu ulogu imaju procesi koji se događaju u našem mozgu, u našem živčanom sustavu. Možda će neke začuditi podatak da, kad govorimo o utjecaju na brzinu reakcije, na kognitivne procese odlazi oko 70 %, a na motoričke vještine oko 30 %. To pokazuje zašto je prava funkcionalna poluga sigurnosti u našoj glavi, a ne na vatrenom oružju.

Kognitivno gađanje može se provoditi kroz sve prije navedene oblike gađanja, uz dodatne stimulanse koje dajemo u obliku informacija za naš vid, sluh i kognitivne procese. Za to koristimo boje, slike, zvukove, matematičke zadatke i kombinaciju svega toga. Osim toga uvodimo i fizička opterećenja kojima izazivamo određene tjelesne reakcije te utječemo na proces disanja i ostvarenje hipoksije i hiperoksije. Pod strogim nadzorom liječnika, mogu se koristiti i sredstva koja utječu na izlučivanje određenih hormona koji se pojavljuju u stresnim situacijama. Kao i kod prethodnih oblika gađanja, kod kognitivnog je također važna postupnost opterećenja, a preduvjet je prihvatljiva razina sigurnog rukovanja oružjem za početne razine treninga. Cilj je doći do ispunjavanja uvjeta za situacijska, specijalistička i specifična gađanja kod visokozahtjevnih treninga.

Izazovi za mozak

Primjer kognitivnog gađanja je postavljanje brojčanih oznaka na mete, određivanje meta po bojama, zamjena brojeva, slova i boja. Moguće je i davanje signala za identifikaciju meta koje primamo sluhom, vidom ili kognitivnim procesom. Također se postavljaju i memorijske zadaće. Koriste se sve radnje i pomagala kojima se kod strijelca može potaknuti stres. Time se utječe na razvoj brzine procesiranja primljenih informacija i skraćivanje potrebnog vremena identifikacije i reakcije na prijetnju.

Na slici 2 vidi se meta s označenim brojevima. Najjednostavnije postavljena zadaća u uvježbavanju kognitivnog gađanja jest da se strijelcu da informacija o broju koji označava dio mete koji treba pogoditi, nakon čega se pokreće mjerač vremena – timer. Sljedeća je razina rješavanje jednostavnih matematičkih radnji zbrajanja i oduzimanja prema zadanim brojevima ili rezultatima. Nakon toga, slijede množenje i dijeljenje. Može se provesti i “zamjena” boja i brojeva tako da određena boja znači broj i obrnuto. Metama se može dati i određeni naziv. Sve to može se povezati u određene nizove informacija nakon kojih strijelac treba izvršiti gađanje prema zadanom nizu. Informacije se mogu davati zvukom, slikom, kroz priču ili drugi oblik koji će strijelcu dati podatke za identifikaciju mete i gađanje u nju u što kraćem vremenu i točnim redoslijedom. Kao mete mogu se koristiti one standardne koje se prilagođavaju posebnim oznakama, baloni u bojama, čelične popper mete… Mogu se organizirati i posebne sekvence otvaranja i zatvaranja zadaća nakon uključenja mjerača vremena.

Talent je ništa bez vježbe

Ukratko, vještina sigurnog i praktično primjenjivog rukovanja vatrenim oružjem s visokom razinom učinkovitosti koja se očituje u preciznom gađanju i djelovanju po odabranoj meti osnovna je uloga vojnika kao strijelca. U konačnici, svaki je vojnik u temeljnoj obuci strijelac, bez obzira na kasniju specijalizaciju. Osim što gađanje vatrenim oružjem mora biti pravodobno, iznenadno, ekonomično, nužno je i da bude precizno. Za učinkovito korištenje vatrenog oružja od iznimne je važnosti poznavati i primjenjivati pravila sigurnosti koja do izražaja najviše dolaze kroz vještinu rukovanja vatrenim oružjem. Dok je preciznost u značajnoj mjeri urođena motorička sposobnost, vještine sigurnog rukovanja vatrenim oružjem postižu se kroz učenje i vježbu. Važnost treninga i vježbe vrijedi i za preciznost, jer urođeni talent samo treningom možemo dovesti do tražene razine praktične primjenjivosti i vještine, a to ostvarujemo kroz ispravno oblikovane procese obuke. Razumijevanje postupnog i planskog uvođenja zahtjeva i opterećenja koji se postavljaju pred obučavanu osobu iznimno su bitni za ostvarenje potrebne razine obučenosti. Kod vatrenog oružja, ta obuka počinje od osnovnih pravila sigurnosti i završava specifičnim i situacijskim gađanjima. Do visoke razine zastupljenosti kognitivnih zadaća dolazi se polako, kroz prve korake gađanja malim kalibrima i precizno gađanje u statičnu metu sa statičnim strijelcem u jednostavnim i kontroliranim uvjetima. Bez ispravnog vođenja i obuke u tim prvim koracima teško je dostići potrebnu razinu sigurnog, preciznog, pravodobnog, iznenadnog i ekonomičnog korištenja vatrenog oružja. I to u situacijama gdje je moguća meta pomična u svim smjerovima, gdje strijelac najčešće nema priliku za najbolji stav i potreban zaklon, a dinamika okruženja i unutarnji fiziološki procesi preuzimaju vođenje bitke. Da bi vojnik bio efikasan i precizan u takvim stvarnim kritičnim i pogibeljnim situacijama od iznimne je važnosti razumjeti i znati što se sve događa tijekom borbe u nama i oko nas jer tako možemo ostvariti cilj da vojnika obučavamo onako kao što želimo da se bori. Zato je uloga instruktora koji provode takvu obuku, kao i kvaliteta planova i programa obuke, ključna u tome da vojnik postigne potrebnu razinu obučenosti i ostvari visoku ocjenu kojom prikazuje isto takvu spremnost oružanih snaga. Za kraj: samo je precizan pogodak učinkovit, a preciznost je važnija od brzine gađanja.

Tekst: Kristian Družeta