Višenamjenski borbeni avion pete generacije s V/STOL odlikama prvotno je razvijen za brodove ravnih paluba američkih marinaca te stranih ratnih mornarica. No, ratovi koji se vode pokazuju da su sve aktualnije mogućnosti njegova korištenja u zemljama s malim brojem klasičnih zrakoplovnih baza, kao i u otočnim zemljama

Najnovija iskustva i saznanja iz žarišta svjetskih sukoba pokazuju da američki višenamjenski borbeni avion pete generacije F-35B nije avion samo za velike jurišno-desantne brodove, nosače zrakoplova ili otočne zemlje, nego i da može biti jako dobro rješenje za ratna zrakoplovstva malih zemalja. Naime, sa sposobnošću okomitog i kratkog polijetanja i slijetanja (Vertical / Short Takeoff and Landing) teoretski omogućava disperziranje aviona po cijelom državnom teritoriju, daleko od zrakoplovnih baza. Koliko je to bitno, najbolje je pokazao iranski raketni napad na Izrael 1. listopada 2024. Tad je tridesetak balističkih projektila pogodilo Nevatim, najvažniju bazu izraelskog zrakoplovstva. Izraelsko zrakoplovstvo spriječilo je gubitke ondje smještenih zrakoplova, a jedna je od teorija da ih je prije napada podiglo u zrak i poslalo nad istočno Sredozemlje. No činjenica je da izraelsko zrakoplovstvo u bazi Nevatim ima smještene avione F-35I Adir (izraelska inačica F-35A, dakle, bez V/STOL sposobnosti), te velik broj drugih zrakoplova. To znači da je baza jedan od potencijalno najisplativijih ciljeva u Izraelu. S veličinom državnog teritorija od samo 20 770 km², izraelsko zrakoplovstvo i nema posebno velikih mogućnosti razmještanja tih aviona u druge baze jer su one još ugroženije od mogućih napada ne samo iz Irana već i iz Libanona te Sirije.

Ako izraelsko zrakoplovstvo ima takve probleme, a tamošnja je protuzračna i protubalistička obrana najbolja na svijetu, kakve bi probleme mogla imati ratna zrakoplovstva drugih malih zemalja, s vrlo slabom ili nikakvom protuzračnom obranom? Nedavna iskustva ne samo Izraela nego i Ukrajine i Rusije pokazala su kako se zrakoplovne baze mogu lako naći na udaru kamikaza dronova, krstarećih i balističkih projektila. Pritom treba naglasiti da Ukrajina, sa 603 500 km² državnog teritorija, ne spada u male zemlje. Usprkos tome, ruski napadi na ukrajinske zrakoplovne baze često su vrlo ubojiti.

Disperzija po uzletištima

Zemlje s manje od 100 000 km² državnog teritorija i bez strateške dubine jako su osjetljive na takve udare. Posebice zrakoplovne baze, koje se u pravilu nađu prve na udaru. Jedna je od važnijih mjera disperzija borbenih zrakoplova na što više uzletišta te računica da neće sva biti pogođena. Suvremeni višenamjenski borbeni zrakoplovi trebaju duge uzletno-sletne staze koje se ne mogu sakriti pa se tako ne mogu sakriti ni uzletišta. Osim ako avioni ne trebaju duge uzletno-sletne staze jer mogu okomito polijetati i slijetati. Jedini višenamjenski borbeni avion s takvim odlikama dostupan na tržištu je F-35B Lightning II.

F-35B danas je odličan izvozni proizvod. Osim Marinskom korpusu SAD-a, koji je primarni kupac, prodan je Italiji, Ujedinjenoj Kraljevini, Japanu i Singapuru. Prve tri zemlje uglavnom ga koriste ili će ga koristiti na svojim velikim jurišno-desantnim brodovima ili nosačima zrakoplova koji nemaju katapult. To vrijedi i za Japan, no on računa na taj avion na mnoštvu svojih malih otoka. Kao najnoviji kupac, Singapur je primjer male zemlje kojoj je takav avion izvrsno rješenje. Zanimljivo je da je u samom početku razvoja bilo puno dvojbi oko potrebe za takvim avionom. Bilo je čak i poziva da se razvoj obustavi.

Razvoj svih triju izvedenica novog jednomotornog višenamjenskog bor-benog aviona pete generacije Amerikanci su započeli 1994. unutar programa Joint Advanced Strike Technology (JAST), nakon što su propali programi ratnog zrakoplovstva Multi-Role Fighter i mornarice Advanced Attack/Fighter. Smatralo se da će uporaba sustava s računalnim nadzorom leta (fly-by-wire) i napredna aerodinamička rješenja omogućiti da se na jednakoj osnovi, uz prihvatljiv trošak, razvije najnapredniji višenamjenski avion. To bi vjerojatno tako i bilo da marinci nisu zatražili da se unutar programa JAST razvije i zamjena za njihove jurišnike AV-8B Harrier II. Marinci su zahtijevali da njihova izvedenica ima sve borbene odlike kao i druge dvije. Uz dodatnu sitnicu – mogućnost okomitog polijetanja i slijetanja.

Korpus u opasnosti

JAST program pokrenut je tri godine nakon raspada SSSR-a, točno u trenutku početka snažnog smanjenja vojnih izdataka. Odjednom je razvoj izvedenice s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja postao iznimno bitan za Marinski korpus. Naime, mnogi su, kako bi se maksimalno smanjila proračunska davanja, predlagali da marinci više ne budu samostalna grana te da se pripoje mornarici. Za to su imali jako dobre argumente. Uz ostalo, činjenicu da dio višenamjenskih borbenih aviona F/A-18 Hornet koji pripada marincima djeluje s nosača zrakoplova. Još jedan zanimljiv argument bio je da Američka ratna mornarica nema jurišne helikoptere, a marinci imaju AH-1 Super Cobre. One bi mornarici jako dobro došle kao dodatna zaštita brodova u priobalnim vodama. Marinci usto rabe velike transportne helikoptere CH-53 Sea Stallion, koji bi mornarici izvrsno poslužili za opskrbu brodova. Tadašnji izračuni pokazivali su da bi se pripajanjem marinaca ratnoj mornarici moglo uštedjeti stotine milijuna dolara godišnje samo na razini logistike. Tako je pitanje razvoja novog borbenog aviona s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja, koji će djelovati s velikih desantnih brodova Marinskog korpusa, postalo pitanje njegova opstanka kao samostalne grane.

Lobiranje je očito bilo dovoljno snažno. Zahtjevi za novi borbeni avion čak su stavljali naglasak na razvoj V/STOL izvedenice. U međuvremenu je JAST postao program Joint Strike Fighter (JSF). Između četiri ponude, 16. studenog 1996. odabrane su one Lockheed Martina i Boeinga. Lockheed Martinov prijedlog X-35 uvelike se temeljio na tehnologijama razvijenim za F-22 pa je otpočetka bio favorit. Boeingov je prijedlog X-32 nalikovao na golemu bačvu s krilima i nitko nije očekivao da će on pobijediti. Tako je i bilo: pobjednik je objavljen 26. listopada 2001. i to je bio X-35.

Iako se očekivao brz dovršetak razvoja i početak serijske proizvodnje, ništa nije išlo po planu. Danas praktički niti jedan izvor ne navodi da je razvoj pokrenut s idejom da će potencijalni kupci moći birati između dva motora. Uz sadašnji Pratt & Whitney F135, kupci su trebali imati i opciju motora F136, koji su zajednički razvijali General Electric i Rolls-Royce. I F135 i F136 imali su probleme tijekom razvoja, što je dovelo do povećanja troškova. Iako je po mnogim odlikama F136 bio bolji od F135, Pratt & Whitney imao je puno snažnije veze s Pentagonom i ratnim zrakoplovstvom. Naime, njegovi su motori već bili ugrađeni u većinu američkih borbenih aviona, uključujući i F-22. Tako je državno financiranje razvoja F136 prekinuto. Ubrzo se to pokazalo vrlo lošom odlukom jer je razvoj F135 zapao u velike probleme. Iako je prvi serijski primjerak motora isporučen 2009. godine, problemi su prouzročili konstantno odgađanje uporabe, uz povećanje cijene. Razvoj motora, ili bolje rečeno otklanjanje nedostataka, još uvijek traje. Stoga je jasno zašto se F135 smatra jednom od najslabijih točaka aviona F-35.

Teško do odlika

F-35B ušao je u ograničenu operativnu uporabu u srpnju 2015. Iako ima odlike i okomitog i kratkog polijetanja i slijetanja, okomito polijetanje u pravilu se ne rabi. Razlog je što je polijetanje s kratkim zatrčavanjem puno sigurnije nego okomito. Omogućava usto nešto veću nosivost aviona, iako to kod F-35B nije presudno. F-35B američkih marinaca rabi se s velikih desantnih brodova klasa America i Wasp s ravnom/letnom palubom. Japanska ratna mornarica testirala ih je na svojim donedavnim nosačima helikoptera, a sada nosačima zrakoplova klase Kaga. S njih polijeću bez pomoći skakaonice. Britanska i talijanska mornarica na brodovima s kojih djeluju F-35B rabi skakaonice, koje se nalaze na samom pramcu te se radi o, kako im naziv kaže, zakošenom dijelu palube. Tako britanski nosači klase Queen Elizabeth na pramcu imaju skakaonicu zakošenu pod kutom od 13 stupnjeva, što je optimalno za uporabu F-35B. U svakom slučaju, kako svakodnevno dokazuju brodovi američkih marinaca, F-35B uspješno djeluje i bez skakaonice. Za uspješno polijetanje F-35B s punim spremnicima goriva i naoružanjem u trupu potrebno je manje od 140 metara zatrčavanja.

Kako bi se ostvarila mogućnost okomitog polijetanja i slijetanja, F-35B puno je složeniji avion od F-35A i F-35C. Zapravo im je nalik samo izgledom, a razlikuje se u čak 80 posto dijelova. Jednaka im je samo avionika. Postići V/STOL odlike jako je teško. To je, barem kao operativni avion u punom smislu riječi, prije Lightninga uspio samo britansko-američki Harrier. Njemu tu sposobnost daju četiri pomične mlaznice motora na bokovima aviona. Međutim, pred projektantima F-35B bila je zadaća da avion bude u svemu napredniji, uz ostalo da ima stealth značajke, veću nosivost te bolje letne mogućnosti, uključujući nadzvučnu brzinu. Zanimljivo je da su u razvoju primijenili i iskustva koja su im 1990-ih prenijeli inženjeri iz ruske tvrtke Jakovljev. Oni su 1980-ih za sovjetsku mornaricu razvili višenamjenski V/STOL borbeni avion Jak-141 (Jak-41M) i došli do nekoliko prototipnih primjeraka. Za ključnu stvar, okomiti potisak, taj avion zakretao je mlaznicu glavnog motora i tome dodao snagu dvaju manjih turbomlaznih motora. Inženjeri Lockheed Martina i suradnika su na F-35B također primijenili zakretanje glavne mlaznice, no umjesto dvaju malih turbomlaznih motora dodali su veliku zračnu turbinu. Doduše, to je žrtvovalo prostor za gorivo, pa F-35B može kraće biti u zraku od ostalih dviju inačica F-35. Usto, F-35B u krilima ima i po jednu mlaznicu, koje služe za upravljanje avionom po nagibu. Zrak za njihov rad dolazi iz kompresora motora. Postupci polijetanja i slijetanja automatizirani su, što pilotima uvelike olakšava rad, posebno pri slijetanju na brodove. Automatizacija uvelike olakšava i slijetanje pri jakom vjetru i vrlo slaboj vidljivosti.

Japanski primjer

Marinski korpus SAD-a te ratne mornarice Ujedinjene Kraljevine i Italije namjeravaju rabiti F-35B isključivo s brodova s ravnom palubom. Međutim, japanska mornarica i singapursko zrakoplovstvo imaju ponešto drukčije planove. Japan je trenutačno najveći strani kupac Lightninga II. Uz 105 primjeraka F-35A, njegovo je Ministarstvo obrane naručilo i 42 letjelice F-35B. Svaki od dva laka nosača zrakoplova klase Izumo (Japan ih je označio kao višenamjenske razarače) dobit će po 12 aviona. Dio će se koristiti za obuku pilota. Međutim, dio bi po najavama tamošnjih medija trebao biti raspoređen po isturenim japanskim otocima. Japan je otočna država koja se sastoji od četiri velika i mnoštva manjih otoka. Donedavni službeni brojevi govorili su o 6852, ali sad su se povećali na čak 14 125 otoka! Od toga je čak 260 naseljeno. Mnogi od naseljenih i nenaseljenih otoka nalaze se stotinama nautičkih milja daleko od četiri najveća otoka. Tako otočje Jaejama, koje se sastoji od 23 otoka i dio je arhipelaga Rjukju, ima malo manje od 54 tisuće stanovnika. S jedne strane, nalazi se ni 200 kilometara od otoka Tajvana, no čak tisuću kilometara od otoka Kjušua.

Velika većina naseljenih otoka, pa čak i neki nenaseljeni, ima mala uzletišta ili barem helidrome. Premali su da s njih djeluju avioni Mitsubishi F-2, F-15J/DJ Eagle i F-35A Lightning II, ali dostatno veliki za djelovanje F-35B. Admiralitetu Japana jasno je da dva laka nosača klase Izumo nikako nisu dovoljna da se pokrije cijela zona djelovanja ratne mornarice. Posebno nisu dovoljna kad se uzme u obzir naglo jačanje kineske mornarice, koja u operativnoj uporabi već ima dva nosača zrakoplova, te treći koji je u fazi maritimnih testiranja. Doduše, nosači Liaoning i Shandong s borbenim avionima koji su im trenutačno na palubi ne čine posebno veliku razliku. Njihovu temeljnu borbenu moć čine višenamjenski borbeni avioni J-15, koji su lošija inačica ionako ne posebno uspjelog sovjetskog aviona Su-33.

Nosač nove razine

Međutim, najnoviji nosač Fujian, koji je porinut 17. lipnja 2022. te je intenzivno testiran od svibnja 2024., sasvim je nova razina. Osim što je osjetno veći od prethodnika (85 tisuća tona pune istisnine prema 70 tisuća tona) i koncepcijski je znatno napredniji. Dok prva dva kineska nosača zrakoplova rabe skakaonicu na pramcu, Fujian ima tri napredna elektromagnetska katapulta. Ti će katapulti omogućiti polijetanje borbenih aviona pri maksimalnoj masi, što znači najveću moguću količinu goriva uz najveću količinu oružja. Prilikom uporabe skakaonice uvijek se mora raditi kompromis između količine goriva i mase oružja.

Tri elektromagnetska katapulta donijet će i mogućnost uporabe palubnog letećeg radara. I tu treba uzeti u obzir manje poznatu činjenicu da su u suvremenom ratovanju leteći radari najvažniji avioni, koji donose prednost ne samo u zraku već i na zemlji. Stoga će mogućnost njihove uporabe znatno povećati borbene odlike kineske mornarice. Vijesti iz Kine tvrde da je razvoj prvog kineskog palubnog letećeg radara KJ-600 pri kraju, te se obavljaju zadnja testiranja slijetanja s aresterima i polijetanja s pomoću katapulta. Pokretan dvama turboelisnim motorima, dimenzijama je jako nalik američkom letećem radaru E-2 Hawkeye. S obzirom na namjenu, to je i razumljivo. Navodno se na hrptu nalazi antena AESA radara koji ima odlike jednake kao i američki radar AN/APY-9. To je sasvim sigurno pretjerana tvrdnja. Ako kineski radar ima i za trećinu slabije odlike od američkog, još uvijek se radi o jako moćnom sustavu za nadzor zračnog prostora i morske površine.

Osim toga, letnu skupinu Fujiana, uz spomenute J-15T (izvedenica za polijetanje s pomoću katapulta), činit će i najnoviji proizvod kineske vojnozrakoplovne industrije – J-35. Borbeni avion pete generacije više-manje je vjerna kopija američkog F-35. Barem po izgledu. Najveća je razlika u tome što F-35 ima jedan, a J-35 dva motora. Razlog je u tome što kineska zrakoplovna industrija u području izrade mlaznih motora još uvijek kasni za američkom, možda i nekoliko desetljeća. Doduše, na palubnim avionima uporaba dvaju motora smatra se prednošću, a ne nedostatkom. Ponajviše je stvar u povećanju sigurnosti zbog kvara ili oštećenja. I Američka ratna mornarica preferira dvomotorce, ali u slučaju Lightninga II nije imala izbora.

Dometi radara

Motori ionako nisu odlučujući za prednost kod modernih borbenih aviona, već ugrađena avionika. Prije svega radar. Najvažniji dio avionike svih triju izvedenica Lightninga II jest AESA radar AN/APG-81 tvrtke Northrop Grumman Electronic Systems. Riječ je o svestranom sustavu koji standardno otkriva i prati ciljeve u zraku i na zemlji, ali i identificira ciljeve po radarskom odrazu. Isto tako, sposoban je za elektroničko izviđanje i djelovanje, te komunikaciju na UHF frekvencijama. O dometu motrenja tog radara nema službenih podataka, a procjene govore o više stotina kilometara za cilj veličine lovačkog aviona. Izraelski vojni izvori tvrde da njihovi F-35I Adir s tim radarom vide cijeli Bliski istok. Zanimljivo je da Northrop Grumman danas za F-35 razvija još napredniji radar AN/APG-85.

Kineski izvori tvrde da je J-35 opremljen AESA radarom KLJ-7A koji je po odlikama identičan AN/APG-81, no skeptici će reći da bi to mogla biti njihova lijepa želja ili propaganda. Uobičajena je praksa da kineski (i ruski) otvoreni izvori donose nerealne procjene vrijednosti njihovih borbenih sustava, koje se onda u operativnim uvjetima vrlo brzo pokažu lažnim. Bez obzira na to, nosač Fujian će, kad postane operativan, znatno promijeniti odnos snaga u zapadnom dijelu Tihog oceana. Najveća mu je mana što nema nuklearni pogon pa mu je znatno ograničena autonomija djelovanja. S druge strane, odabir klasičnog parnog pogona pokazuje da Fujian nije ni namijenjen za djelovanje na svjetskim oceanima, već najvjerojatnije u vodama Istočnokineskog i Južnokineskog mora. Ili da budemo precizniji, u blizini Tajvana.

Pri takvom odnosu snaga, japanska mornarica s dva laka nosača klase Izumo nije ravnopravna. Međutim, ako se avioni F-35B rasporede na isturene japanske otoke koji se pružaju od južnih dijelova Japana pa sve do blizine Tajvana, dobit će znatno veću zonu djelovanja. Pritom bi ti F-35B s isturenih otoka mogli pružati učinkovitu zaštitu japanskim ratnim brodovima, počevši od ophodnih naviše. Zapravo bi se F-35B i ratni brodovi mogli nadopunjavati u zaštiti. Prenamjena dvaju nosača helikoptera u lake nosače zrakoplova više je mjera iz nužde nego cjelovito rješenje.

Singapurski primjer

Najnoviji je kupac F-35B grad-država Singapur. Površine tek 735,6 km² (za usporedbu, otok Cres ima 405,7 km²) Singapur praktički nema dubinu teritorija. Međutim, kako broj stanovnika prelazi šest milijuna, ima vrlo veliku gustoću naseljenosti. Sve to jako otežava pripreme za obranu. Usprkos tomu, tamošnje se oružane snage ubrajaju u najbolje opremljene u Aziji. Posebno ratna mornarica i ratno zrakoplovstvo.

S obzirom na veličinu državnog teritorija i broj stanovnika, ratno zrakoplovstvo po snazi je usporedivo jedino s izraelskim. Tako se u arsenalu singapurskog zrakoplovstva nalaze višenamjenski borbeni avioni F-15SG Strike Eagle (40 primjeraka) i F-16C/D/D+ Fighting Falcon (59 primjeraka). Naručeno je i osam klasičnih Lightninga – F-35A. Međutim, naručeno je i 12 aviona F-35B. Zašto je to važno? Zato što singapurska mornarica ne posjeduje brod s kojeg bi F-35B mogli djelovati. Nije poznato ni da je za skoru budućnost planirana njegova nabava. Svi singapurski F-15SG nalaze se u jednoj zrakoplovnoj bazi – Paya Lebar. Koja se, razumljivo, nalazi u središtu grada. Gotovo svi F-16 nalaze se u zrakoplovnoj bazi Tengah Air, u zapadnom dijelu Singapura. Obje su baze ni deset kilometara udaljene od granice. Zbog vrlo malog državnog teritorija, opcija izmještanja aviona na pomoćna uzletišta nije velika. Zapravo je nikakva. U takvim se uvjetima kao najbolja mogućnost nametnula kupnja višenamjenskog borbenog aviona s VTOVL/STOVL odlikama. Stoga je F-35B idealan odabir za Singapur. Najveći je nedostatak F-35B dolet – borbeni polumjer djelovanja od relativno mala 833 km. Međutim, to u slučaju Singapura nije nikakav nedostatak.

F-35B daje singapurskom zrakoplovstvu mnoge prednosti. S obzirom na to da ne mora koristiti duge uzletno-sletne staze, može djelovati iz zrakoplovnih baza u kojima su one oštećene ili potpuno onesposobljene. Negdje u zrakoplovnoj bazi, pa makar na rulnici ili stajanci, naći će se potrebnih 140 metara za polijetanje. Za slijetanje ionako treba površina kakva je potrebna helikopteru. Još je važnije što F-35B omogućava djelovanje i s drugih uzletišta, kao što su gradske avenije. Teoretski je moguće F-35B smjestiti u podzemne garaže velikih zgrada te djelovati njima s gradskih ulica. Ili iz sportskih dvorana, pa čak i velikih trgovačkih centara. Opet, 140 metara ravnog dijela gradske avenije s dvije ili tri trake negdje će se naći. Ili velikog parkirališta.

Bit će još narudžbi?

U nabrajanju odlika aviona F-35B treba imati na umu da je F-35 Lightning II, uz F-22 Raptor, najsposobniji borbeni avion na svijetu. U lovačkoj konfiguraciji u spremnicima unutar trupa može ponijeti šest projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM. Teoretski, 12 singapurskih F-35B može odjednom ponijeti 72 AMRAAM-a. Nije baš da neko ratno zrakoplovstvo u okruženju ima dostatno borbenih aviona da se tomu suprotstavi.

Ministarstvo obrane Singapura zasad je naručilo 12 aviona F-35B i osam F-35A. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se odvijati daljnje narudžbe s obzirom na to da se sve većem broju singapurskih F-15 i F-16 bliži kraj vijeka uporabe. F-35B trenutačno je jedini višenamjenski borbeni avion na svijetu s V/STOL odlikama. Činjenica da je pritom i borbeni avion pete generacije samo dodatno naglašava tu jedinstvenu odliku. Izvorno razvijen za uporabu s brodova, vrlo brzo bi se mogao naći u naoružanju mnogih ratnih zrakoplovstava. Nabavu koči visoka cijena, koja uvelike prelazi 100 milijuna dolara po avionu, te vrlo složen sustav održavanja. Ipak, iskustva iz rata u Ukrajini i na Bliskom istoku donose mu još jedan plus, jer pokazuju koliko su zrakoplovne baze ranjive.

---

Ukrajinski Pakao

Činjenica da ruska vojska balističkim i krstarećim projektilima može napadati ukrajinske zrakoplovne baze nije neko iznenađenje. Puno je veće iznenađenje da ukrajinska vojska može relativno jednostavnim besposadnim letjelicama uspješno napadati ruske zrakoplovne baze. Neke udaljene stotinama kilometara od Ukrajine. Situacija bi se za Ruse uskoro mogla znatno pogoršati ako se pokaže da je najnoviji ukrajinski krstareći projektil Peklo (pakao) zaista spreman za borbenu uporabu. Navodno je prije službenog prikazivanja pet puta borbeno djelovao. Ukrajinski izvori tvrde da Peklo pogonjen malim mlaznim motorom ima krstareću brzinu od 700 km/h i domet od 700 kilometara. Što znači da cilj na krajnjem dometu može doseći za samo jedan sat. Zasad je najveća nepoznanica snaga bojne glave. Većina procjena tvrdi da nije veća od 50 kilograma, što znači da ima ograničenu razornu moć. Međutim, tih 50 kg odnosi se na maksimalni domet. Za ciljeve koji su puno bliže moguće je da se bojna glava znatno poveća. Bez obzira na veličinu bojne glave, istodoban napad desetak projektila Peklo na bilo koju zrakoplovnu bazu nanio bi golemu štetu zrakoplovima i infrastrukturi. Ruski PZO nije se dosad pokazao posebno učinkovitim ni protiv borbenih besposadnih letjelica koje su letjele dvostruko manjom brzinom pa će protiv vrlo brzog Pekla imati još veće muke.

---

TEKST: Mario Galić