Proces tranzicije političke moći s iračkih sunita na većinske šijite praćen je nasiljem koje prijeti prerasti u opći građanski rat. Procjenjuje se da je do proljeća 2006. poginulo blizu četrdeset tisuća iračkih civila, što u svakom slučaju po broju žrtava postaje jedan od najtežih oružanih sukoba vođen posljednjeg desetljeća

Rušenjem Huseinovog režima u travnju 2003. godine je s pozornice bliskoistočne politike zbrisana jedna od najmalicioznijih regionalnih diktatura, no istodobno je otvorena i Pandorina kutija brojnih unutrašnjih iračkih rivaliteta i neprijateljstava. Umjesto očekivane konsolidacije, zemlja se već nakon nekoliko mjeseci pretvorila u poprište krvavih sektaških, etničkih i plemenskih razračuna. Ne računa li se 2300 poginulih koalicijskih vojnika, procjenjuje se da je od rušenja Huseina u travnju 2003. do proljeća 2006. poginulo blizu četrdeset tisuća ljudi.
Samo je tijekom 2005. godine diljem Iraka registrirano čak trideset i četiri tisuće različitih gerilskih akcija te impresivnih 411 samoubilačkih napada, dok su se – ilustracije radi – godinu dana ranije dogodile 133 takve terorističke akcije. Opseg nasilja je otvorio mogućnost prerastanja sukoba u opći građanski rat s mogućnošću raspada i središnje vlasti, čime bi zemlja poput Libanona sedamdesetih godina krenula putem kaosa. Iako se po svim kriterijima irački sukob se već sada može tretirati građanskim ratom, dužnosnici nove iračke vlade izbjegavaju upotrebu tog naziva, radije govore “sektaško nasilje”.

Etnička kompozicija Iraka
Irak je, poslije susjednog Irana, etnički najraznolikija država na Bliskom istoku. U zemlji danas živi dvadeset i dva milijuna stanovnika, najveći dio pripada jednoj od tri najveće zajednice; arapskim šijitima, arapskim sunitima te Kurdima. Šijiti su sa 60 posto stanovnika najveća iračka zajednica, Suniti čine 30 posto a Kurdi desetak posto stanovništva Iraka. Osim njih postoji i nekoliko manjih etničkih skupina kao Asirci, Turkmeni, Armenci, te Romi (koje u Iraku nazivaju Qawliya). Zahvaljujući rastu stanovništva od 2,7 posto godišnje, čak četrdeset posto stanovništva Iraka je mlađe od četrnaest godina.

Gleda li se Irak kroz etničku kompoziciju svojih regija, uočava se da šijiti čine većinu u čak sedam iračkih jugoistočnih provincija; Basri, Babilu, Wasitu, Misanu, Karbali, Dhiqaru i Qadisiyi. Suniti su većina u samo dvije središnje provincije; Salahudin i Anbar. U tri provincije – Diyala, Najaf i Muthana te u gradu Bagdadu suniti žive izmiješani sa šijitima. Kurdska zajednica ima većinu u tri najsjevernije provincije; Dahuk, Irbil i Sulaimaniya dok su u provincijama Nineveh i Tamim Kurdi izmiješani sa sunitima. Tijekom rata s Iranom, Huseinove snage sigurnosti su prisilile 200 tisuća Asiraca i 150 tisuća Kurda na preseljenje sa područja čistine Nineveh u glavni grad Bagdad, gdje su bili izloženi arabizaciji. Od popisa stanovništva 1977. godine vladajuća iračka stranka prisiljavala je sve stanovnike Iraka da se izjasne kao Arapi ili Kurdi. Unatoč tome je opstalo nekoliko etničkih zajednica; Asirci su također jedan od drevnih iračkih naroda čija povijest seže u razdoblje Babilona i Asirije, njihov broj u Iraku je također drastično smanjen s 2 milijuna krajem sedamdesetih, na tek nešto više od milijun koliko ih živi danas.
Irački su u Iraku gotovo dvije tisuće godina. Tijekom Huseinovog režima su zauzimali razmjerno povlašten položaj u iračkom društvu te su imenovani i za pojedine visoke dužnosnike režima, kao primjerice ministar vanjskih poslova Tariq Aziz. Kršćansko stanovništvo se nakon pada režima 2003. našlo na meti napada, od kada je i 150 tisuća kršćana napustilo zemlju. Još jedan od tinjajućih iračkih etničko-sektaških konflikata je sukob između Kurda i Turkmena, između kojih su nakon 2003. zabilježeni i slučajevi međusobnog nasilja. Podjele među etničkim skupinama su do određene mjere bile ublažene razvojem svijesti o pripadnosti iračkoj naciji te urbanizacijom i brakovima između različitih zajednica, no one su još uvijek dominantno obilježje iračkog društva. Pojedini diplomati – među kojima se nalazi i bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith – su predlagali konfederalizaciju Iraka na tri cjeline, kao rješenje problema. No ima li se u vidu relativna nekompaktnost etničkih prostora, učinkovita i pravedna podjela Iraka po etničkim linijama bi bila teško ostvariva, čemu treba pribrojati i činjenicu da se najvažniji nacionalni prirodni resursi – prije svega nafta – nalaze na spornim područjima.

Put prema konfliktu
Tri iračke zajednice nisu uživale isti položaj tijekom proteklih devet desetljeća iračke povijesti. Suvremeni Irak je nastao nakon raspada Otomanskog Carstva krajem I. svjetskog rata, spajanjem triju bivših otomanskih vilajeta Bagdada, Basre i Mosula. Liga naroda je mandat nad područjem dodijelila Velikoj Britaniji, koja je u Bagdadu na prijestolje postavila vladara iz Hašemitske dinastije – kralja Feisala. Feisal je bio sunit, te vođa protuotomanskog arapskog ustanka koji je izbio 1916. godine. Od tada datira i politička dominacija iračkih sunita i posljedična marginalizacija ostalih etničkih i vjerskih zajednica. Iz redova sunita su idućih desetljeća regrutirane iračke vojne, političke i diplomatske elite, pa su tako suniti formirali sve vlade od neovisnosti do posljednjih izbora 2005. godine, odnosno do imenovanja ranije Alawijeve prijelazne vlade. Irak je dobio formalnu neovisnost 1932. godine, no unatoč tome je London zadržao vojnu prisutnost i ostavio slobodu kretanja Irakom svojim trupama. Nacionalistička je vlada u Bagdadu dovela je u pitanje britansku nazočnost u zemlji 1941., što je rezultiralo kratkim Iračko-britanskim ratom u kojem je Velika Britanija okupirala cijeli Irak. Britanska okupacija je potrajala do listopada 1947. godine nakon čega je Iraku vraćen suverenitet pod Hašemitskom kraljevskom kućom.

Iračka monarhija je srušena u prosincu 1958. godine vojnim udarom generala Qassema, čime je uspostavljena suvremena iračka republika. Godine 1963. je srušen i Qassemov režim, da bi 1968. novim vojnim udarom generala al-Bakra na vlast došla arapska socijalistička stranka Baas kojom su također dominirali irački suniti. U srpnju 1979. godine je na čelu Iraka predsjednika al-Bakra naslijedio Sadam Husein. Husein je konsolidirao režim čistkama vladinih dužnosnika te je pojačao represiju prema šijitima u kojima je vidio veliku opasnost za koheziju zemlje. Tako je uhapšen i osuđen na smrt i šijitski vođa Muhamad Baqir al-Sadr, što je izazvalo šijitski revolt i pogoršalo odnose Iraka s Iranom. Tijekom Iransko-iračkog rata Kurdi i šijiti su bili na meti bagdadskog režima. Osamdesetih godina je u kampanji iračke vojske nazvane “Anfal”, poduzete blizu grada Kirkuka stradalo više od 200 tisuća Kurda. Tijekom Zaljevskog rata 1991. došlo je do šijitskog ustanka protiv Huseinovog režima, koji je okrutno ugušen.

Devedesetih godina je Huseinova diktatura državnom represijom uspijevala očuvati privid unutrašnje stabilnosti zemlje, no time je samo stvaran polog za nasilje koje će izbiti nakon rušenja režima 2003. godine. Od kolovoza 2003. je oko sunitskih gradova Tikrita, Mosula i Falluje počela kampanja napada iračkih militanata na američke vojnike te na pripadnike novih iračkih snaga sigurnosti. Eksplozije automobila bombi, samoubilački napadi, zasjede na vojne ophodnje postale su svakodnevna rutina u Iraku. Napade je pratila serija otmica stranih državljana koje su u više slučajeva završile i ritualnim odsijecanjima glava žrtava. No oštrica iračkih militanata nije bila samo okrenuta prema koalicijskim snagama već i prema drugim Iračanima, pa je etničko i sektaško nasilje u punom opsegu isplivalo na površinu.

Otvaranje Pandorine kutije
Svakako dominantan irački unutrašnji konflikt je između sunita i šijita. Različite sunitske političke i vjerske elite, zatim ostaci Baasističkog režima, te militanti koji su stigli iz drugih arapskih zemalja odbijaju prihvatiti gubitak dominacije Irakom, te pokušavaju destabilizirati zemlju nizom terorističkih napada. U eksploziji bombe u kolovozu 2003. ubijen je istaknuti šijitski političar i klerik Mohammed Baqk al Hakim zajedno s još devedeset ljudi. U ožujku 2004. je u novoj velikoj terorističkoj akciji koja se dogodila tijekom šijitske svetkovine u gradu Karbali ubijeno više od 180 ljudi, za što je odgovornost preuzela skupina jordanskog terorista al-Zarqavija. Osim velikih akcija, dogodili su se i deseci manjih napada na šijitske civile te na središta za novačenje nove iračke vojske, u kojima su većinom žrtve bili šijitski mladići. Na drugoj strani, napadi na šijite su dodatno potencirali raniju želju za osvetom sunitima i dovodili do vala osvetničkih akcije kojima su meta bili sunitski civili i vjerski dužnosnici, te je tako stvorena spirala sektaškog nasilja, a u velikim gradovima kao Bagdad su sa obije strane organizirale i “odrede smrti”.

Iako su Kurdi uglavnom bili izdvojeni iz međusobnih neprijateljstava i aspiracija za političku dominaciju zemljom, i oni su se našli na meti sunitskih napada; tako je u veljači 2004. u samoubilačkom napadu u kurdskom središtu Irbil ubijeno više od stotinu ljudi. Mozaiku iračkog kaosa se u proljeće 2004. godine pridružio radikalni šijitski klerik Muqtada al Sadr koji je okupio vojsku prozvanu Mahdi i ušao u izravni konflikt s koalicijskim snagama, što je zaprijetilo kompromitaciji procesa tranzicije vlasti demokratskim putem. No naposljetku su prevladali pragmatični razlozi pa je uz posredovanje vrhovnog šijitskog vođe u Iraku al Sistanija, al Sadr pristao položiti oružje a njegova paravojna formacija je većinom integrirana u novu iračku vojsku.

Povremeni sukobi između sunita i šijita su kulminirali početkom ove godine, nakon što su 22. veljače u gradu Samari dvije eksplozije uništile šijitsku džamiju al-Askari. Iako u eksplozijama nije bilo poginulih, džamija je gotovo u potpunosti uništena, a zbog njezinog simboličkog značenje za šijite taj je teroristički čin imao nesagledive posljedice. Nakon incidenta je uslijedio val šijitskih napada na sunite u kojima je ubijeno više od dvije stotine ljudi, a dvadeset i jedna sunitska džamija je uništena ili oštećena u osvetničkim akcijama. Unatoč pozivima na pomirenje vjerskih vođa, val sektaškog nasilja se nesmanjenom žestinom nastavio tijekom godine. Procjenjuje se da je u sektaškom nasilju samo u Bagdadu tijekom prva tri mjeseca ove godine ubijeno 3800 ljudi, ili više od 30 ubijenih ljudi dnevno, odnosno mjesečnim tempom od tisuću ubijenih.

Stabilnost kroz obnovu demokracije?
Osim političkih ciljeva, rast aktivnosti iračkih milicija je velikim dijelom i posljedica opće nesigurnosti u kojoj središnja vlast ne može zajamčiti sigurnost građanima. Stoga se u situaciji u kojoj ne može računati na državu kao čuvara svoje sigurnosti, pojedinac oslanja se na etničke srodnike. Neke od oružanih skupina su formirane nakon pada Huseinovog režima, neke su postojale i prije na područjima pod kurdskim nadzorom ili su se nalazile u egzilu u inozemstvu da bi se nestankom Huseinovog režima vratile u zemlju.

Dodatni potencijal iračke krize se krije u činjenici da je većina susjednih zemalja s Irakom vezana etničkim ili političkim nitima – to su prije svega susjedni Iran i Turska te južni arapski susjedi – koji su zabrinuti zbog mogućnosti prelijevanja sukoba na njihovo područje. Vlade većina tih zemalja se nalaze pod snažnim unutrašnjim pritiskom da se dublje involviraju u irački sukob. Velike nade za stabilizaciju Iraka su polagane u restauraciju demokracije i parlamentarne izbore kojima su konstituirane institucije nove vlasti. Izbori za zastupnike u prijelaznoj nacionalnoj skupštini su održani u siječnju 2005. godine. Iako se većina šijita i Kurda odazvala na izbore, sunitsko stanovništvo je najvećim dijelom odbilo pristupiti glasačkim kutijama. Izbori su rezultirali uvjerljivom pobjedom koalicije šijitskih stranaka Ujedinjenog nacionalnog kongresa, te je tako i formalnopravno završena višedesetljetna sunitska dominacija Irakom. U listopadu 2005. je na referendumu izglasan novi irački ustav, a ohrabruje činjenica da je unatoč odbacivanju u dvjema sunitskim pokrajinama, ustav potrebnu dvotrećinsku većinu dobio u pokrajini Nineveh gdje živi velik broj sunita. Parlamentarni izbori u prosincu 2005. su polučili znatno veći odziv sunitskih birača, no većinu glasova je ponovno dobila koalicija šijitskih stranaka koja je za premijera nominirala Ibrahima al-Jafarija (njega je zbog protivljenja zastupnika Kurda i sunita u travnju 2006. zamijenio Nouri al-Maliki).
U svakom slučaju, irački konflikt je poprimio jasne konture sunitskog ustanka protiv vlade i oružanih snaga kojom dominiraju šijiti. Opasnost za izbijanje općeg građanskog rata u kojem bi se i središnja vlast raspala po etničkim i sektaškim šavovima će biti puno veća ako se i političke razlike pokažu nepremostivima. Ukoliko u Iraku doista bude uspostavljena funkcionalna parlamentarna demokracija, ona zajedno s pripadajućim institucijama može amortizirati iračke unutrašnje netrpeljivosti i kanalizirati ih u parlamentarne klupe. Iako je koncentracija političke moći u rukama šijita gotovo u potpunosti dovršena, manjinskim iračkim zajednicama mora biti ostavljen udio u vlasti. Na drugoj strani, ukoliko se ne uspije u toj nakani put ka dugotrajnom unutrašnjem sukobu pa čak i općem regionalnom kaosu ostaje širom otvoren.

Hrvoje BARBERIĆ