Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020. Ministarstva hrvatskih branitelja dodijeljeno je pet trećih nagrada

”Hej, ti!“ tihi šapat odzvanjao je napuštenom ulicom. Desetogodišnja Tonka jedva je zakoračila iz vlažna i mračna podruma, a strah joj je već prožimao tijelo. Majka je upravo zaspala s Tonkinim dvogodišnjim bratom Josipom, što je Tonki dalo priliku da se iskrade na svježi zrak, iako je znala za opasnost koja je vrebala iza svakog ugla.

”Da, ti!“ uporno je ponovio glasić kada se Tonka okrenula oko svoje osi, pokušavajući ga locirati.

”O, dragi Bože!“ iznenadno je uzviknula kada joj se pogled usredotočio na siluetu dječaka sklupčana iza bloka urušenih cigli koje su nekoć gradile kuću.

Tonku je obuzela neopisiva tuga i nostalgija za mirnim i sretnim životom, uzimajući u obzir da joj je dom postao ratno bojište. Više se nije mogla ni sjetiti kako joj je izgledala svakodnevica prije nego što je rat započeo! Potpuno je izgubila pojam o vremenu, ne zna čak ni koliko je dana prošlo otkako se skriva u podrumu svoje kuće, a jedino što je mogla odrediti bila su godišnja doba.

”Mama i seka – izgubio sam ih! Strani su vojnici nas lovili i ja sam uspio pobjeći, ali ne znam gdje su one…“, dječakov se glas stišao, a pogled mu se sa šokirane i ukočene Tonke usredotočio na prljavo, prašnjavo tlo koje je patilo od napada stotine granata. Bila je gotovo uvjerena kako je njena tročlana obitelj bila jedina preostala živuća zajednica u cijelom selu.

Tonka je iznenađeno otvorila usta, ali riječi nisu uspjele napustiti svoje utočište – bila je zatečena. Nakon dugog vremena držanja daha, napokon je udahnula i širom otvorenih očiju potajno proučila izgubljenog dječaka. Kestenjasta kosa padala mu je na čelo u neurednim kovrčama, pomalo prekrivajući tamne obrve ispod kojih su se skrivale zelene staklene oči boje svježe pokošene trave. Uz pothranjeno tijelo padala je široka odjeća koja je bila mnogo prljavija i poderanija nego Tonkina. Ljeto je već bilo pri kraju, no vrućina nije odlazila na počinak. Zrak je bio težak i gust, zbog čega su Tonku pekle oči, iako je lagani vjetrić što je putovao zrakom smanjivao pritisak nemoguće sparine.

Tonka je čučnula pored dječaka, oprezno uzimajući njegovu malenu, mršavu ručicu u svoju. Majka joj je često govorila o siročadi rata zbog čega je Tonka znala da će dječak do kraja života ostati bez obitelji. ”Kako se zoveš?“ tiho ga je upitala, bez ikakve sumnje u opasnost situacije. Dječak je podignuo glavu i namršteno ju pogledao, prije nego što se opustio. Tonka je bila izrazito zbunjena, nikad nije razgovarala sa strancem pa nije znala što joj je bilo činiti. Treba li se udaljiti? Što ako je on uz neprijatelje? Nije zvučao poput njih…

”Karlo“, napokon je odgovorio, a Tonka je odmaknula svoju ruku od njegove. Tišina je prijateljski prigrlila njihova tijela i dok je mrak postupno silazio na njihove izložene figure, djeca su osjećala strah i opreznost koje ranije nisu bili prisutni. Karlo si je obgrlio koljena i izgubljeno podignuo glavu prema plavom nebu, diveći se žarkim bojama koje su se poigravale na horizontu. Iako to nije pokazivao, osjećao se izrazito usamljeno. Što ako nikada više ne susretne svoju obitelj?

”Hej, vas dvoje tamo!“ grmovit i dubok glas odjeknuo je ulicom, praćen teškim koracima koji su s vremenom postajali sve glasniji. Tonka je uzbunjeno pogledala Karla koji je već krenuo puzati prema sigurnijem mjestu na drugom kraju urušene ulice. Tonkino se tijelo ukopalo u tlo dok je s oklijevanjem gledala malu, bijelu kuću s uništenim krovom koju je ranije zvala domom. Strah i šok za životom obuzeli su Tonkino tijelo, no nikako nije mogla zaboraviti na svoju obitelj. Više nije bila imala osjećaj sigurnosti dok je noću spavala uz svoju majku i Josipa, a danju bespomoćno gledala u strop i brojala sekunde, koje su se činile kao sati. Tonka je često gutala suze i slušala Josipove urlike dok su smrtonosne granate padale na maleno selo pokraj grada Osijeka i razarale sve u svom dosegu. Činjenica da ne zna je li joj otac preživio napade neprijatelja dok se hrabro borio za svoju domovinu slama Tonkino dječje srce. Gdje joj je otac? Zašto nije uz nju? Izblijedjela sjećanja večernjih šetnji gradom i nedjeljnih doručaka svakim danom prijete odlaskom u zaborav, ispunjavajući njenu malenu glavicu odjecima bomba i vrisaka.

Bez daljnjeg razmišljanja krenula je Karlovim stopama, pokušavajući prigušiti jecaje koji su povremeno pobjegli s usnica kada bi joj oštar objekt ranio izložene dlanove. Vrlo dobro je znala kako nema šanse protiv snažnog vojnika i da trenutno živi posljednje trenutke života. Karlo s druge strane nije znao kamo ide ni hoće li preživjeti i morao je priznati kako ga je bio strah, no nije htio umrijeti. Tonka je od straha gubila kontrolu nad svojim tijelom – prije nego što se mogla suzdržati, vrela, žuta tekućina potekla joj je niz desnu nogu, a udovi su joj izgubili mogućnost kretanja. Bila je potpuno paralizirana od straha koji je prijetio smrću. Karlo se zabrinuto osvrnuo iza sebe i ugledao prestravljenu Tonku kojoj su suze milovale obraze dok joj se prljavo plava kosa lijepila za ispucane, rumene usnice.

”Što čekaš? Moramo pobjeći!“ požurivao ju je uspaničenim šaptom, pokušavajući dokučiti gdje se nalazi neprijateljski vojnik koji ih je ranije primijetio. Karlo je znao da im je bio za stopama i da je postojala velika mogućnost da će ih uhvatiti, ali morao se boriti. Njegovo vatreno srce nije dopuštalo poraz, tako ga je učila majka. ”Dečice, idemo da se igramo,” zaprijetio je vojnik, zlurado se smijući usporeno prilazeći mjestu na kojemu su se djeca nalazila. Vojniku je ponestalo strpljenja, nije imao vremena tražiti razmažena derišta i igrati se skrivača – imao je obaviti posao. Tijelo mu je žudjelo za pojavom grimizne krvi, a u glavi mu se jedna misao ponavljala kao pokvarena ploča: ubiti, ubiti, ubiti.

Kada je Karlo vidio da se Tonka nije htjela pomaknuti, posegnuo je za njenim ručnim zglobom i povukao ju naprijed, pri tome radeći nevjerojatnu galamu. ”Dečice, gde se sakrivate?“ zasiktao je mladi vojnik, izgubivši strpljenje i bjesomučno prevrćući svaki kamen ispod kojega su se mogli sakriti. Tonka i Karlo su se sklupčali iza prvog grma na koji su naišli, moleći se Bogu da ih vojnik ne nađe. Zubi su im cvokotali, a koljena i ruke se stresle, no ne zbog hladnoće nego nečega mnogo opasnijeg. Oboje su plitko disali i imali sklopljene oči, boreći se s vlastitim strahovima i noćnim morama, no iako je Tonka već izgubila nadu za spas, Karlo nije odustajao. Znao je da Bog ima planove za njegov život, kakvi god oni bili. ”Hajde, dečice, znam da ste ovde negde,” ponovio je vojnik, ovog puta vrlo ljutito. Prevrtao je cigle i razbijao sve što mu je došlo pod ruku dok mu je bijes isparavao iz tijela. Tonki je s usnica pobjegao očajnički jecaj koji je Karlo uspješno prigušio svojom rukom prije nego što ga je vojnik mogao čuti.

Mrtvačka je tišina preuzela ljetnu večer dok je sudbina okrutno kovala svoje planove za Tonku i Karla. Tanke grančice i kruto lišće grma koji su djeci pružali utočište, u ovom slučaju, nisu bili dovoljni. Dječica su posljednji put razmijenila poglede i osjetila ljepotu života prije nego što je sudbina prerezala srebrnu nit na dva dijela.

Dva su pucnja odjeknula selom i uplašila ptice u krošnjama, a vojnik je zadovoljno gledao u dva mrtva trupa oko kojih se skupila lokva krvi. Nije osjećao tugu ni grižnju savjest te je, poput lava koji vreba svoj plijen, nastavio dalje u potragu za žrtvama.

Tonkin će se otac za pet mjeseci vratiti kući ženi i sinu, no ona tada više neće biti živa, kao ni Karlo čije su majka i sestra nađene mrtve i silovane u obližnjoj šumi. Šteta je počinjena, ali ne i zaboravljena.

Katarina Colnago, 2. razred Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti