U Zagrebu je prošli tjedan u Muzeju Mimara održano “predstavljanje narativa ‘Zatiranje povijesti i sjećanja'”, na kojem je bilo govora o stradanju spomenika i uništavanju kulturnog nasljeđa, te o potrebi većeg korištenja gradiva iz “haškoga arhiva”. Izvještaj o tome podsjetio me na jedan govor na skupu koji je u prvoj polovini 2013. održan na Petrovoj gori, u kojem je hrvatska vlast potpuno nekritički optužena kao isključivi krivac za “devastaciju” spomenika na tom području, ali i na jedan dokument “RSK” iz 1994., posvećen dotadašnjem odnosu okupacijskih vlasti “RSK” prema Spomen-području Petrova gora.
Petrova gora mitsko je mjesto hrvatske povijesti. Prema predaji tamo je krajem XI. stoljeća poginuo posljednji kralj hrvatske narodne dinastije. U Drugom svjetskom ratu na tom je području djelovala partizanska bolnica, pa je Petrova gora postala važno mjesto sjećanja na antifašističku borbu u Hrvatskoj; spomen-područje sa 78 spomeničkih lokaliteta, među kojima su najznačajniji partizanska bolnica u šumskom predjelu Pišin gaj i središnji spomenik autora V. Bakića na Velikom Petrovcu, obuhvaća površinu od oko 100 kilometara četvornih (!!!). U novije doba, 4. ožujka 1991., s mitinga Srba na Petrovoj gori poslane su poruke koje su nagovijestile velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku. Nakon završetka Domovinskog rata Hrvatska je, kako je već spomenuto u uvodu, s istog mjesta optužena za uništavanje i nebrigu za obnovu spomenika na Petrovoj gori i okolnog spomen-područja, podignutog u čast antifašističkoj borbi.
Istina je, u 1990-im u Hrvatskoj su srušeni mnogi spomenici “koji simboliziraju povijesne događaje i osobe iz NOB-a”, odnosno spomenici podignuti pripadnicima partizanskog pokreta i komunističke partije iz Drugog svjetskog rata (prema procjenama Saveza antifašističkih boraca takvih spomenika u Hrvatskoj bilo je oko 6000). Najveći dio srušili su oni koji se nisu slagali s porukama i političkim sustavom koji su simbolizirali takvi spomenici, odnosno s podacima na njima. Neke su srušili operativci Uprave bezbednosti JNA (kolokvijalno poznati kao pripadnici KOS-a) u Hrvatskoj u operaciji “Labrador”, a dio je srušen/ukraden zbog materijalne koristi pojedinaca. Ove zadnje uglavnom nije zanimala ni ideologija ni politika, nego samo vrijednost materijala od kojeg je izgrađen spomenik, dakle njihov motiv bio je koristoljublje. Upravo je i za “devastaciju” spomenika na Velikom Petrovcu na Petrovoj gori dobrim dijelom “zaslužan spomenuti motiv, jer je taj spomenik obložen iznimno skupim rostfrajnim panelima i mramornim pločama.
No, bez obzira na motiv rušenja (svaki je za osudu), protivim se takvom postupanju prema spomenicima, jer postoje i drugi načini za pokazivanje neslaganja s onim što neki spomenik simbolizira ili s mogućim netočnim podacima u natpisu na nekom spomeniku, a eventualno nezadovoljstvo estetskim i umjetničkim kvalitetama nekog spomenika ne bi se trebalo izraziti njegovim uništavanjem. Smatram da je svaki spomenik dio povijesti i da ga kao povijesni predmet i znak jednog vremena, čak i ako nema umjetničku vrijednost, treba sačuvati i primjereno zbrinuti, ako već zbog opravdanih razloga ne može ostati na nekom mjestu (tu prije svega mislim na spomen-obilježja podignuta u slavu totalitarnih ideologija te na skulpture koje bi zbog njihova sadržaja, odnosno osoba koje prikazuju, bilo neprilično držati ili obnavljati na mjestima gdje su nekad stajali). Razne spomen-ploče i manji spomenici mogu se, uz prigodan opis okolnosti u kojima su nastali i događaja o kojima govore, pohraniti u muzeje i slične ustanove, a za spomenike većih dimenzija, za koje bi struka (povjesničari, povjesničari umjetnosti, urbanisti i drugi) utvrdila da postoje opravdani razlozi za njihov premještaj (estetski, urbanistički ili neki drugi, primjerice, veličanje totalitarnih ideologija), može se osigurati otvoreni prostor na koji će biti premješteni i prezentirani javnosti (naravno, to se ne odnosi na spomenuti spomenik V. Bakića na Velikom Petrovcu, koji treba ostati tu gdje je), kao što su Mađari prikupili brojna obilježja iz vremena vladavine komunističkog režima u Mađarskoj i prezentirali ih javnosti u poznatom Spomeničkom parku (Szobor park) u Budimpešti.
Kao što nije prihvatljivo razmišljanje da probleme treba rješavati uništavanjem, jednako tako nije prihvatljiv ni pokušaj da se za stanje spomenika na Spomen-području na Petrovoj gori optuži isključivo hrvatska država i njezina vlast. Naime, usprkos tome što je upitno koliko je obnova tako megalomanski zamišljenog i skupog spomenika moguća u današnjim okolnostima (koliko mi je poznato procijenjeno je da bi obnova spomenika na Petrovoj gori koštala više desetaka milijuna kuna…), Hrvatska je nakon Domovinskog rata poduzela neke radnje u cilju sprečavanja daljnjeg uništavanja spomenika na Velikom Petrovcu i uložila znatna sredstva u obnovu objekata središnje partizanske bolnice na tom spomen-području (kompleks bolnice sastavljen je od 12 drvenih baraka – porta, stalni postav, prostor za kustose, ranjenička odjeljenja, operacijska dvorana, kuhinja – te zemunica, dvije nadstrešnice za agregat, dva spomen-obilježja i groblja). Prema dostupnim podacima, do 2009. obnovljeno je deset objekata, a u tijeku je bila obnova dviju baraka – ranjenička odjeljenja i grobnih obilježja.
U prilog tome da za “devastaciju” Spomen-područja na Petrovoj gori nije primjereno optuživati isključivo hrvatsku vlast govori i arhivsko gradivo “RSK”. Tako dokument od 9. lipnja 1994. – “Prijedlog predsjednika Državne komisije za ratne zločine i zločine genocida RSK Mile Dakića Vladi RSK za obnovu Memorijalnog parka Petrova gora”, potvrđuje da je to područje prilično “devastirano” za vrijeme srpske okupacije u Domovinskom ratu. Među ostalim, u dokumentu koji je dostavljen “predsjedniku i sekretaru Vlade RSK” te “ministru za kulturu RSK”, navodi se:

VLADI REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE
KNIN
Dostavljam vam, po treći put, prijedlog revitalizacije Memorijalnog parka Petrova gora, a vezano s time i stvaranje uslova za sadržajniji rad Državne komisije za ratne i zločine genocida RSK. Napominjem, da sam početkom 1992. godine uputio dva prijedloga Opštini Vojnić. Dobio sam pismeni odgovor, da to nije moj problem i da će Opština to riješiti. U međuvremenu je nastavljeno daljnje uništavanje objekata, inventara, knjiga, muzejske i arhivske građe. Na dva upućena prijedloga revitalizacije Memorijalnog parka Petrova gora vladama Zdravka Zečevića i Đorđa Bjegovića nisam dobio odgovor. Znam da postoji nacrt odluke ministarstva za kulturu koji nije nikada stavljen na dnevni red.
Upozoravam, da su u pitanju velike kulturno-istorijske i materijalne vrijednosti. Sve je izloženo propadanju: originalni objekti Centralne partizanske bolnice, muzejski eksponati, arhiva neprocjenjive vrijednosti o žrtvama srpskog naroda, Spomenik Petrova gora, Omladinski prihvatni centar i strogo zaštićeni predjeli prirode, knjige, kancelarijski inventar i dr. Ovaj memorijal je uspomena na antifašizam, na žrtve, krv i kosti srpskog naroda, a ne komunjarske firme, kako su nedavno objavile novine Milke Ljubičić. (…)
Osmišljenim istorijskim povezivanjem i prezentacijom prošlosti i sadašnjosti, Petrova gora može ponovo biti bastion pravedne borbe i slobodarstva srpskog naroda u uslovima evropskog i hrvatskog fašizma, u uslovima političkih manipulacija i sadašnje borbe za definitivno oslobođenje.
Predlažem da Vlada RSK donese odluku o nastavku rada ili ponovnom formiranju Memorijalnog parka Petrova gora. Može se kombinovati i raniji prijedlog /privremeni/, da se u prostorije Memorijalnog parka smjesti Državna komisija za ratne i zločine genocida, jer u Kninu do sad nije dobila radni prostor. Po ranijem prijedlogu Ministarstva za kulturu predsjednik Državne komisije, raniji direktor Memorijalnog parka, bio bi postavljen i za v.d. direktora Memorijalnog parka. To bi trebalo trajati do punog oživljavanja rada i uvođenja u posao nekog mlađeg istoričara. Od bivših radnika trebalo bi zaposliti one koji su zbog rata ostali bez bilo kakvog zaposlenja, a koji po stručnim sposobnostima mogu obavljati planirane poslove. U početku treba računati sa sljedećim radnim mjestima: administrator, knjigovođa, dva priučena radnika za popravke oštećenja i čistačica.
Osnovni zadaci bi bili: zaštita od daljnjeg propadanja i otuđivanja imovine, inventarizacija imovine i stvaranje uslova da Memorijalni park Petrova gora preraste u Muzej područja Republike Srpske Krajine koji bi sadržavao orijentaciono sljedeće istorijske cjeline: arheološku, etnografsku, dopunu srpskog etnografskog prostora u seobama, Vojnu krajinu, genezu punu nacionalne ravnopravnosti između srpskog i hrvatskog naroda kroz vjekove, period 1. svjetskog rata i solunski dobrovoljci, područje današnje RSK u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, period borbe i zločinstva u 2. svjetskom ratu, period države SFRJ, mirnodopski vidovi etničkog čišćenja, stradanja na Golom otoku, raspad SFRJ-e, secesija Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i muslimana, borba srpskog naroda RSK za vlastitu državu na putu svesrpskog ujedinjenja 1990/94.
Što se tiče izdvajanja sredstava s nivoa Republike, ona bi bila minimalna, jer postoje velike mogućnosti za ostvarivanje vlastitih prihoda, posebno s osnove zakupa funkcionalnih prostora koji su u vlasništvu Memorijalnog parka.
S poštovanjem. (…)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR