Nepobitna je činjenica da je rat društvena pojava i činjenica koja ciklički prati čovjeka kroz čitavu njegovu povijest, pa stoga zaslužuje temeljitiju analizu. Rat je i slojevita društvena pojava koja samim time u tumačenju ne trpi jednodimenzionalnost jer kao takav rat se ne može svesti na puku tehnologiju

Svaki se rat razlikuje od drugog po nizu čimbenika tako da je nemoguće iz prethodnog rata donositi pouzdane zaključke o nekom drugom. Svaki rat nastaje pod utjecajem specifičnog spleta različitih povijesnih, političkih, vojnih, gospodarskih, geopolitičkih i drugih okolnosti koje su uvijek drukčije, pa tako i govorimo o različitim ratovima u drugom prostoru i vremenu kojima je u njihovu izučavanju potrebno prići uvijek na nov način.
Međutim, ma koliko rat bio slojevita i složena društvena pojava najvažnije je u svakom ratu jednostavnost i razumijevanje najviših vojnih i političkih ciljeva koji dopiru do svakog vojnika. Sve društvene kao i prirodne pojave ma koliko bile složene u svojoj biti svode se na svoje dijelove i jednostavnost ukoliko se valjano analiziraju. Isto tako nužno je da i civilno stanovništvo na primjeren način bude upoznato s uzrocima i nastankom rata prije svega kako bi se umanjila panika koja može imati pogubne posljedice. Strah kao neizbježnu pojavu nemoguće je izbjeći, ali budu li ljudi na primjeren i njima dostupan način upoznati s ratom njegove posljedice možemo znatno umanjiti.

Rat kao nepovoljna društvena pojava
Rat kao nezaobilaznu, sveprisutnu i negativnu pojavu sa svim njegovim posljedicama lakše ćemo razumjeti ako pred njim ne zatvaramo oči nego naprotiv nastojeći ga što temeljitije upoznati daleko prije nego što izbije i što temeljitije se pripremiti od jačanja gospodarstva, preko vlastitih obrambenih i pravodobnih informacijskih, prometnih, psiholoških i drugih priprema. Ratni gubici bit će utoliko veći ukoliko pravodobno ne uviđamo odakle dolaze ratne prijetnje a poslije toga i ratni vihor sa svim svojim katastrofičnim posljedicama. Zbog toga kažemo, poučeni nedavnim iskustvom, da je veoma važno pravodobno uočiti sve ratne prijetnje i za njih na što bolji način obaviti sve obrambene i druge pripreme kako bi se agresoru što djelotvornije suprotstavili. Međutim, rat kao nepovoljna društvena pojava ponajprije ima određenog odraza prije svega na gubitak i ranjavanje stanovništva, što je ponajprije najveća posljedica svakog rata. Tek poslije toga govorimo o svim ostalim gubicima, od narušavanja gospodarstva jedne ili više država, što svakako ovisi o opsegu i intenzitetu rata. S druge pak strane agresivni ili osvajački ratovi najčešće imaju za cilj osim osvajanja tuđeg teritorija i određene gospodarske ciljeve, zaposjedanje određenih geostrateških pozicija, izlaza na topla mora, kako bi se ratom došlo do određenih dobara kao što su nafta, pitka voda i druge vrijednosti, što se u konačnici svodi na dominaciju moći u određenom prostoru i vremenu. S obzirom na promjenjivu vrijednost dobara danas je to nafta, sutra može biti voda ili pak neka treća vrijednost ili više njih zajedno. Nepobitno je da navedeni negativni učinci i dugoročne posljedice rata bivaju izraženiji razvojem i uporabom ukupne ratne tehnike ali i naroda koji vode rat. Tu mislimo da ni svaki agresor nije jednak, posebice kada je riječ o njegovu odnosu prema civilnom stanovništvu, zarobljenicima, ranjenicima, bolesnim, starijim osobama i djeci. U tom smislu nemoralno je okretati glavu od rata kao veoma nepovoljne pojave ni u stanju mira upravo s ciljem da bi se cjelovito i znanstveno izučila povijest, kako se ona u svom tragičnom izdanju ne bi ponavljala. Dakle, iako se bavimo vojnom sociologijom mi ne možemo određene društvene pojave, u našem slučaju rat, analizirati samo u teorijskim shemama bez upućivanja na realno društveno, geopolitičko okruženje i vrijeme u kojem živimo. Ono što je posebno važno istaknuti je da je rat katastrofična društvena pojava jer u ratu ginu ljudi, bivaju ranjavani, dugoročno pa i doživotno onesposobljavani za kasniju mirnodopsku djelatnost. To je ona najcrnja, tamna strana rata, iako nije jedina. Mnogi narodi obrambenim ratom izvojevali su svoju slobodu i neovisnost kao što je i Hrvatska.

Sve više žrtava
No kad ističemo da je rat sveprisutna i neprevladana društvena pojava onda to potkrepljujemo slijedećim podacima. Istraživanja povjesničara pokazuju da je od 3500 godina poznate ljudske povijesti mir na zemlji trajao svega dvjestotinjak godina. Iz tog razloga nastala je poznata izreka ukoliko želiš mir spremaj se za rat. To je slogan pomoću kojeg su mnoge države uspjele dulje vrijeme živjeti u miru. Čovjek i čovječanstvo iz te tragične povijesti nisu izvukli nikakve korisne pouke, kako za sadašnjost, tako i za budućnost. Naprotiv, razvojem znanosti, koja nalazi svoju praktičnu primjenu u vještini ratovanja broj poginulih, ranjenih i nestalih iz stoljeća u stoljeće neprestano se povećava.
Neprekidnim usavršavanjem udarne moći vojne znanosti i tehnike, a posebice dalekometnog topništva, raketnih sustava, zrakoplovstva, ali sve razornije moći oklopnih sredstava, pješaštva i drugih rodova vojnih postrojbi sve više u ratovima stradavaju ne samo pripadnici vojnih postrojbi nego civilno pučanstvo. Tako primjerice na kraju I. svjetskog rata poginulo je 8,5 milijuna ljudi, ranjeno 21 milijun, zarobljeno i nestalo 8 milijuna tj. Ukupno 37,5 milijuna ljudi.
Kao što vidimo brojke su nemilosrdne i objektivno upozoravavaju na stalnu konstantu ratovanja, a time i gubitaka ljudskih života kao najviše vrijednosti. Tek poslije toga govorimo o zaostajanju gospodarstva i ostalog.

Rat u izmijenjenim okolnostima
Očito je da se u suvremenom svijetu način vođenja rata bitno promijenio jer rat nije više kao u Clauzewitzovo vrijeme puki produžetak politike drugim putem. Uspješan obrambeni kao što je bio Domovinski rat vođen je u jednoj neponovljivoj simbiozi političkih, vojnih, gospodarskih i informacijskih odluka koji su uz veoma visok moral i domoljublje imali učinkovito djelovanje u jednom specifičnom odnosu gdje su sve te odluke imale visoku potporu hrvatskog naroda.
Općenito ratove dijelimo na agresorske ili osvajačke, koji su samim tim nepravedni i nemoralni i obrambene ratove koji su ujedno pravedni i moralni iz jednostavnog razloga što je po svim ljudskim zakonima i moralnim normama narod dužan da se brani od besprizorne agresije jer bi inače bio doveden u pitanje sam opstanak napadnutog naroda. Međutim, kad je riječ o moralnim normama današnji svijet je u velikoj kušnji upravo zbog erozije morala čije norme imaju nemjerljivo značenje za opstojnost ne samo užih nego i širih ljudskih zajednica i čovječanstva u cjelini. Naime, kao što je poznato moralne norme, ako su istinski usvojene imaju daleko veće značenje od pravnih normi. Zbog toga ističemo da svijet ni pred jednom agresijom ne smije zatvarati oči ma koje strane ona dolazila, jer se ratni požar lako širi.
Naše se stajalište o agresivnim ili osvajačkim ratovima temelji na teoriji rata kao instrumentalnog čina, prema kojem je svaki takav agresivni rat dugoročno planiran i sustavno pripreman na raznim područjima agresorske djelatnosti, od politike kao generalnog činitelja koja se provodi preko diplomacije, informiranja koje prerasta u propagandu i obmanjivanje svoje vlastite, ali i svjetske javnosti itd.
Iako je rat vrlo negativna pojava ponajviše za napadnute narode i države od njega, kao sveprisutne pojave, nikako ne treba okretati glavu kao da se on događa nekom drugom. Nema slučajnih agresorskih ratova. Za takve ratove potrebna je dugogodišnja priprema na raznim segmentima djelatnosti polazeći od gospodarstva do jačanja vojne industrije i propagandno-psiholoških priprema osvajačkih ratova.
Kad je riječ o agresorskim ratovima nužno je upozoriti na svu destruktivnost koja se u takvim ratovima javlja. Rat je sam po sebi destruktivan jer dovodi u pitanje ono što je najvrednije, a to je ljudski život. Međutim, navedena agresija po Fromu može biti benigna i maligna. Benigna agresija filogenetski je urođena čovjeku, kao i kod životinja. Ta vrsta agresije nastaje u borbi za održanjem, kada su vitalni interesi čovjeka kao vrste ugroženi. Prema tome navedena agresija je možemo reći normalna jer čovjek kao i ostale vrste mora se po prirodi svoga postojanja boriti za održanje.
Maligna agresija, tj. destruktivnost i okrutnost specifična je za čovjeka i gotovo je ne nalazimo kod sisavaca; nije filogenetski programirana i nije biološki prilagodljiva; nema svrhe, zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Prvu vrstu agresije koja je normalna From još naziva i defanzivnom kao dio “ljudske prirode” i ona nestaje prestankom izvora agresije. Uz dostojno uvažavanje Froma mi ipak rat kao složenu društvenu pojavu ne možemo svoditi isključivo na psihološku komponentu, isto onako kao što ne možemo rat tumačiti isključivo sociološki, pravno, povijesno itd. Ratu treba pristupiti trezveno, objektivno jer nije nikakva poguba ljudske naravi, nego društvena pojava koja nastaje iz različitih uzroka, a agresivni ratovi ponajprije zbog realizacije interesa za zaposjedanjem tuđeg teritorija i dobara, koji se pravda veoma različitim razlozima i povodima.
Kao što je poznato rat nakon agresije počinje obranom jer u protivnom bismo imali samo jednu, agresivnu vojsku kojoj se nitko ne suprotstavlja. U tom slučaju narod bi jednostavno bio doveden u najgoru moguću okupaciju koja bi vodila u stanje sužanjstva.
Da bismo bili pripravni za vođenje obrambenog rata vojsku treba stalno uvježbavati, kako teorijski tako i praktično. Za sve to je trebalo osim materijalnih sredstava i primjerene hrabrosti, ali i znanja, stručnosti, morala i informiranosti o djelovanju agresora koji je doživio poraz jer za ratnu pobjedu nisu dovoljni samo snaga oružja, nego i ratni moral koji je na strani vojske i naroda koji se brani.
Naime kao što je poznato veoma nepovoljna situacija u kojoj se našao hrvatski narod u razdoblju agresije rezultirala je vrlo visokim stupnjem društvene kohezije, koja je imala za rezultantu visoki moral branitelja, što će rezultirati visokom motiviranošću postrojbi Hrvatske vojske.

Uloga znanosti
Rat kao društvena pojava oduvijek je privlačio interes filozofa, teologa, pravnika antropologa sociologa, a posebice vojnih analitičara koji su rat analizirali sa stajališta znanosti kojom se bave. Tako npr. pravnici, a posebno stručnjaci za međunarodno pravo zanimaju se za pravnu definiciju rata, kao i određene uvjete koji pridonose sprječavanju rata. Vojni povjesničari proučavaju povijest ratova, pa je u tom smislu povijest ratova na određen način magistra vite za spoznaju ratova uopće. Posebno mjesto u proučavanju ratova imaju vojne znanosti.
U psihologiji rat i studije o ponašanju čovjeka u ratu i poslije rata sve su brojnije i važnije posebno kad je riječ u pomoći čovjeku u stresnim situacijama koje rat sam po sebi nosi. U tom cilju nemjerljivo je značenje brojnih medicinskih znanosti i liječnika koji zajedno s ostalim medicinskim osobljem u svakom ratu na bojišnicama imaju veoma istaknutu ulogu.
Nepobitno je da je rat veći ili manji vojni sukob, što ovisi o opsegu, trajanju i intenzitetu rata. Međutim, bilo bi pogrešno objašnjavati rat samo kao vojni sukob jer se u njegovu korijenu nalaze druge proturječnosti, a vojni sukob je njihova posljedica i izvanjska manifestacija ili društvena pojava koja svojim negativnim učincima ostavlja duboke tragove i posljedice vezane za opstojnost ljudskog društva. Znači rat u najširem smislu ima svoj društveni temelj, pa on u zbilji pokazuje pravo lice mira. Da je sve u razdoblju mira bilo povoljno za razvoj ljudskog društva do rata ne bi ni dolazilo. U postojećem razdoblju svjetske povijesti rat je neprevladana pojava, sastavnica je života naroda i njihovih država. Štoviše, u nekim dijelovima svijeta i više naraštaja živi u ratu – Bliski istok, Vijetnam. A što bi tek mogli reći neki naši vremešniji ljudi koji u svom životu preko svoje glave tri rata premetnuše. U tom smislu rat nije samo jedan boj niti jedinstveni zbir bojeva ili ratnih kampanja. Rat je stanje ili svojevrsna manifestacija ljudskog društva, koje iz niza razloga iz razdoblja mira prelazi u ratno razdoblje. Tako možemo reći da su rat i mir dvije strane iste cjeline. Još davno je Spinoza zapisao: Postojanje mira ne znači ne postojanje rata. U svakom razdoblju mira postoje manje ili veće naznake rata jer u protivnim do rata ne bi nikad ni došlo. Isto tako i u najžešćem ratu postoje potencijalni uvjeti za uspostavljanje mira. Zbog toga se svaki narod, želi li izbjeći rat za njega se treba spremati upravo u miru. Uostalom da nije tako mnoge države koje ne žele nikakav osvajački rat ne bi trošile tolika sredstva na vojsku i vojni proračun.
Iz ovoga bi bilo pogrešno zaključivati da su svi osvajački ratovi kao takvi ostavljali isključivo negativni trag za agresora, u bližoj ili daljoj povijesti čovječanstva. Brojni su primjeri ratova koji su agresorskim osvajanjima označavali veću ili manju okupaciju tuđeg teritorija za kraće ili dulje vrijeme, pa i trajno vrijeme. A rat se kao što znamo ponajprije vodi zbog teritorija, a poslije toga i čitavog niza vrijednosti koje s tim osvajanjem teritorija dolaze.
Već je Aristotel uzroke rata nalazio u gospodarskim težnjama za stjecanjem dobara, stoga će i ratno umijeće biti naravlju neko umijeće stjecanja, kojim se mora služiti protiv zvijeri i onih ljudi kojima se po naravi ima vladati a oni to neće, tako je i naravlju pravedan takav rat.
Iz navedenog se pojam pravednog rata tumači s aspekta napadača. U tom smislu i pojam pravde je rastegljiv, ovisi o strani koja ga tumači. Međutim, Aristotel u istom djelu jasno razlikuje pravedan i nepravedan rat, ističući, vježbe u ratnom umijeću ne smiju služiti porobljavanju onih koji to ne zaslužuju, nego prije svega kako oni sami ne bi robovali drugima; zatim, da teže vladavini koja je na korist vladarima a ne gospodstvu nad svime, i treće, kako bi zagospodarili onima koji su zaslužili ropstvo. Iz navedenoga je jasno da Aristotel pojam rata svrstava u pravedni obrambeni rat polisa radi očuvanja slobode, zatim građanski i osvajački rat. Ta teorijska analiza posebno je važna iz razloga što će svi vladari, kraljevi i carevi kroz povijest, kao i suvremeni političari, svoje agresivne ili osvajačke ratove nazivati pravednima, tako što su ti ratovi ispunjenje nekih viših nadzemaljskih ciljeva, pa sve do onih postavki da se takvim agresivnim ratovima ispravljaju neke “ranije nepravde”. U sve to da bi se opravdao nepravedni ili agresivni rat rabe se različita sredstva unutarnjeg obmanjivanja naroda, davanja lažnih i neutemeljenih obećanja, posebno preko masovnih sredstava priopćavanja, s ciljem ostvarivanja proširenja teritorija na račun drugih naroda. Laž je u povijesti agresivnih ratova imala neizmjerno veliku ulogu.
S obzirom na to da je rat društvena pojava jer nastaje u oružanom sukobu između dvije ili više država, rat eo ipso zaslužuje cjelovitu analizu u sklopu sociologije vojske, kao specijalističke grane opće sociologije. Podrazumijeva se da rat kao društvenu pojavu i činjenicu izučava čitav niz drugih znanosti, od vojnih preko prava posebno međunarodnog, psihologije, ekonomije, medicinskih znanosti i dr. Najcjelovitija metoda u izučavanju rata jest interdisciplinarna, jer će se samo tako steći objektivnija slika o tako važnoj društvenoj pojavi koju zovemo ratom.
U cilju lakšeg snalaženja u ratnoj situaciji važan je realan pristup ratu kao neizbježnoj društvenoj pojavi i pravnoj činjenici koja se javlja u razvoju ljudskog društva u određenim intervalima. Iako katastrofičan po svojoj prirodi rat kao takav je nezaobilazna i još uvijek neprevladana društvena pojava i činjenica sa svim svojim nemilim posljedicama. Rat se pojavljuje u određenim nepravilnim intervalima bez obzira na to što ga kao nepovoljnu društvenu pojavu ne želimo. U tom smislu svekolike antiratne demonstracije nisu mogle zaustaviti sve pogubne i katastrofične ratne posljedice. One će biti daleko manje ako za eventualnu agresiju neprijatelja budemo kao društvo pripravni u svim segmentima nužnim za što učinkovitiju obranu, jednostavno iz razloga što i eventualni agresor poštuje silu. Znači, pred ratom, kao društvenom pojavom, ne smijemo zatvarati oči jer na taj način uveliko umanjujemo uspjehe u obrani. Dakako da bi bolje bilo kad rata kao društvene pojave i činjenice ne bi bilo. Međutim, to je jedno idealno stanje koje je još uvijek neostvarivo i koje bi nas na određeni način vodilo u svojevrsno sljepilo koje će i te kako pogodovati svakom agresoru. Pred realnošću kao takvom ne treba zatvarati oči ni u razdolbjima mira upravo zbog toga što nam je do mira stalo. Dulje i stabilnije će društvo živjeti u stanju mira bude li pripravno na obranu od eventualne agresije. U tom smislu još uvijek vrijedi poznata Vergilijeva tvrdnja Si vis pacem, para bellum (Želiš li mir, spremaj se za rat).

Tomislav RAVLIĆ, Foto NATO