Razmatranje suvremenih međunarodnih odnosa na europskom prostoru nezamislivo je bez uključivanja Rusije, kao jednog od važnijih međunarodnih čimbenika. Zapravo, kroz cijelu europsku povijest, na većinu društvenih procesa uloga Rusije je manje ili više izražena, ali uvijek nezaobilazna (to je potpuno razumljivo, uzme li se u obzir njezina veličina, brojnost i gospodarski potencijal)

Politički procesi u suvremenoj Europi s kraja XX. stoljeća učinili su da se više Europa (naravno i ostale vodeće svjetske zemlje) bave Rusijom nego Rusija njima, što je bilo značajno u vrijeme SSSR-a i tijekom blokovske bipolarizacije. Naime, Ruska Federacija u sadašnjem obliku nastala je raspadom SSSR-a kao vodeće zemlje socijalističkog bloka, što je odredilo njezin položaj, kako na unutarnjopolitičkoj, tako i na međunarodnoj sceni. Kad su gospodarsko-političke devijacije socijalističkog sustava dostigle kritičnu točku nakon koje su narasle ekonomske, političke i međunacionalne tenzije uzrokovale potpunu blokadu državno-administrativnog aparata, počelo je unutarnje urušavanje socijalističkih zemalja, što se najviše odrazilo na SSSR kao najeksponiraniju, vodeću zemlju socijalizma. U to vrijeme, već niz godina čelne pozicije u Sovjetskom Savezu držala je komunistička gerontokracija, potpuno nesposobna nositi se s novonastalim problemima. Unutarnje tenzije osobito su narasle tijekom vladavine Jurija Andropova, nakon kojeg je došao najmlađi lider u SSSR-u nakon 1917. godine – 54-godišnji Mihail Gorbačov (epizodnu ulogu 72-godišnjeg starca Konstantina Černjenka, koji je bio kratko razdoblje između Andropova i Gorbačova, nepotrebno je spominjati zbog njezine beznačajnosti). Kao jedan od modaliteta rješavanja tenzija Gorbačov je uveo politiku “Glasnosti” i nastojao se izboriti za ekonomsku koncepciju “Perestrojke” (drugim riječima pokušavao je sprovesti svojevrsnu demokratizaciju političkog sustava i uvođenje određenih oblika tržišnog gospodarstva). Posljedice tih nastojanja rezultirale su procesima koje Gorbačov nije pretpostavljao, a kamoli priželjkivao – raspadom SSSR-a i konstituiranjem novih suverenih država, te demontiranjem cjelokupnog socijalističkog vojno-političkog bloka. Doduše, nakon proglašavanja formalne suverenosti, dio zemalja je s Ruskom Federacijom ponovno stvorio tzv. Zajednicu nezavisnih država, međutim, unatoč prilično intenzivnoj ruskoj aktivnosti na očuvanju te zajednice, ona postaje sve labavija i sve više postaje simbolizam (nešto slično britanskom Commonwealthu, samo još uvijek s nedovoljno artikuliranim međusobnim odnosima).
Gorbačov je pokrenuo reformu uvjeren kako je brzim razvojem proizvodnih snaga moguće dostići stupanj razvoja Zapada i kako će se tada pokazati da je model sovjetskog socijalističkog sustava bolji i kvalitetniji od zapadnog. Te dvije, u temelju suprotne pretpostavke, bile su samo nastavak isto tako utopijskih ideja naslijeđenih još iz vremena Hruščova. Iako je Gorbačov ismijavao Hruščovljeve teze o “dostizanju i prestizanju Zapada”, on se upravo svojim nastojanjem za “ubrzanjem proizvodnje” služio identičnim utopijskim pokušajima.
Njegove prve reforme već nakon dvije godine (1987.) pokazale su svu dubinu krize koja je davno zahvatila SSSR i sve segmente društva. Ubrzanjem proizvodnje nisu se mogle izliječiti zablude komunističkog koncepta, te je umjesto standardnog reformatorsko-komunističkog modela pokrenut demokratsko-socijalistički. Krilaticu o ubrzanju poroizvodnje zamijenile su krilatice o perestrojki, glasnosti i demokraciji. Glavni instrument trebalo je biti tržišno socijalističko gospodarstvo od kojeg se očekivalo da pokrene sovjetsko društvo i da na temelju zapadnog modela razvoja omogući gospodarski razvoj. No, samofinanciranje, samodostatnost poduzeća i samoupravljanje kao elementi na kojima je trebalo djelovati socijalističko tržište nisu imali svog pokrića u sovjetskoj praksi. Teško stanje u gospodarstvu, relativno mali broj radnih kolektiva koji su mogli biti profitabilni (u to vrijeme ispod 30%), te nedostatak bilo kakvih financijskih, monetarnih i kreditnih mehanizama već u početku je rušio mogućnost uspjeha te reforme.
Osim toga, tražeći punu slobodu za tržišno djelovanje gospodarski radikali su sasvim nekritički prihvaćali sve što je dolazilo sa Zapada. Tvrdeći kako su samo radikalne reforme u Rusiji sredstvo uspjeha, radikali su nastupali protiv Gorbačova i njegovih polovičnih rješenja. Nova radikalna utopija zahvatila je i široke mase koje su, napuštajući ideje o perestrojki, vidjele izlaz u zapadnom modelu. S druge strane, još uvijek su bile jake konzervativne snage koje su bile vrlo dobro etablirane u “starom” SSSR-u i nisu željele nikakve promjene. Njihov sukob s reformatorskim težnjama rezultirao je svojevrsnim (prilično žestokim) vojno-političkim prevratom koji je definitivno sa scene “pomeo” SSSR, Gorbačova i njegovu “perestrojku”, a doveo prvog demokratski izabranog predsjednika Rusije, Borisa Jeljcina. Više nije bilo gorbačovljevskih sintagmi vezanih uz perestrojku, socijalističko tržište ili socijalističku demokraciju. Radikali koji su imali potporu u Jeljcinu krenuli su odlučno u uvođenje tržišnog kapitalizma. Polazeći od uvjerenja kako je moguće u Rusiji uvesti građansko društvo, višestranački sustav, pluralizam i podjelu vlasti te kako će taj proces teći bez većih problema, čelnik te grupacije Jegor Gajdar incirao je reformu koja je prihvatila šok terapiju kao najbolje sredstvo. Njegova prva reforma iz 1992. liberalizirala je cijene i odmah je dovela do golemih poremećaja (umjesto očekivanog porasta cijena za tri puta došlo je do povećanja od 10-12 puta, što je predviđeno povećanje plaća i mirovina od 70 posto učinilo beznačajnim. Preko noći većina pučanstva našla se na granici siromaštva. S druge strane bio je otvoren put za bogaćenje uskog sloja tzv. “novih Rusa”).
Druga Gajdarova reforma uvela je gospodarsku slobodu u industriju. Time je došlo do krize u mnogim velikim poduzećima koja su jednostavno prestala s proizvodnjom, te je počeo veliki proces deindustrijalizacije Rusije. To je pratila i tzv. vaučerska privatizacija koja je, po mišljenju Gajdara i ostalih radikala trebala voditi pretvaranju mase ruskih građana u srednju klasu vlasnika i dioničara. No vaučeri su ubrzo izgubili svoju tržišnu vrijednost i postali bezvrijedni papiri. Radikalni reformatori nisu postigli bolje rezultate ni na političkom polju. Socijalna struktura nove Rusije počela je pokazivati sve veće raslojavanje u društvu. Intenzivno se bogatio uski sloj trgovaca i bankara i dio s njima povezanog državnog aparata, dok se srednja klasa nije uspjela konstituirati, a većina pučanstva živjela je u siromaštvu. Osim toga, došlo je do slabljenja središta političke moći koje je u velikoj mjeri dovelo do teritorijalnog osipavanja. Dezintegracija teritorija bivše supersile nastavljena je dubinski u samoj Rusiji, stvaranjem sve manjih administrativnih i političkih cjelina, koje su težile svojoj gospodarskoj samodostatnosti uvjerene da im središnja vlast u Moskvi više ne treba ili da im ona ništa ne može ponuditi.

Eskalacija kaotičnog stanja u cijelom društvu relativno brzo se prenijela i u dijelove državnog aparata odgovornog za nacionalnu sigurnost – oružane snage, policiju i tajne službe, s dalekosežnim posljedicama. Nakon prevrata Jeljcin i njegova garnitura nisu imali previše povjerenja u te strukture i od njih su zazirali, bojeći se njihovog upletanja u politiku, što bi moglo izazvati nekontrolirane procese u tada vrlo ranjivoj Rusiji. Međutim, umjesto da radikalno “očiste” vodstva tih struktura od konzervativnih i rigidnih pripadnika koji se nisu mogli prilagoditi novim promjenama, a zatim provedu njihovo kontrolirano smanjivanje, te planski provedu nužne reforme, Jeljcin i njegova garnitura to su propustili, zbog čega su stvari krenule pogrešnim smjerom. Radikalno su smanjena proračunska izdvajanja za potrebe nacionalne sigurnosti i obrane zemlje, što je svakako bilo nužno, međutim trebalo je biti provedeno u sklopu cjelovitih i kompleksnih reformskih promjena. Ovako je u prvo vrijeme došlo gotovo do trenutačne paralize sustava, a zatim stihijskih procesa koji su oružane snage, policiju i tajne službe učinile slabo učinkovitim, visokokorumpiranim i na sve druge načine kompromitiranim institucijama, koje su nerijetko bile i svojevrsni generator organiziranog kriminala, ili barem u njega duboko involvirane. Konkretno, da su ruske oružane snage bile u vrlo teškoj situaciji, pokazivali su brojni primjeri – nemogućnost provođenja bilo kakvih reformi, teški životni uvjeti kako vojnika tako i časnika, nedostatak sredstava potrebnih za najnužnije održavanje postojeće infrastrukture i borbenih sustava, nemogućnost nabave nove opreme i mnogi drugi. Situacija je postala toliko ozbiljna da je ministar obrane general Igor Rodinov početkom listopada 1998. godine izjavio kako, “ako se ne osigura povećanje vojnog proračuna (kao i redovno slanje dodijeljenih sredstava), postoji mogućnost da Rusija potpuno izgubi svoje oružane snage”. Slična situacija bila je i u ostalim strukturama namijenjenim očuvanju nacionalne sigurnosti.
U takvim okolnostima dolazi i do izbijanja rata u Čečeniji, što je samo dodatno pogoršalo ionako lošu situaciju. Prvobitno, Čečeni su bili kršćanski narod (uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti), no dugotrajnim procesom islamizacije koji su provedili sunitski misionari, najviše s područja današnjeg Dagestana, Čečeni prelaze na islam. Već od kraja 17. stoljeća islam postaje temelj radikalnog, ksenofobičnog, čečenskog nacionalizma. U to vrijeme dobili su moćnog susjeda – Rusko Carstvo, koje je u sukobima s Osmanlijskim i Perzijskim Carstvom nastojalo (i uspjelo) zadobiti premoć nad sjevernim Kavkazom. Može se reći da od tada na području sjevernog Kavkaza traje permanentni ratni sukob između Čečena i Rusa, s manjim razdobljima mira. Nakon Oktobarske socijalističke revolucije i Građanskog rata u Rusiji, taj prostor zauzima sovjetska vlast, koja (nastojeći oslabiti i dalje vrlo jak čečenski nacionalizam) formira 1936. godine Čečensko-ingušku autonomnu oblast, dajući tim narodima svojevrsnu autonomiju. Za vrijeme II. svjetskog rata, Čečeni se bore i na njemačkoj i na ruskoj strani, što je nakon rata rezultiralo žestokom Staljinovom reakcijom (autonomna oblast je raspuštena, a više od 312 000 Čečena raseljeno je u Sibir i Sjevernu Aziju). Za vrijeme neuspjelog vojnog udara u Moskvi 1991. godine, Čečeni su proglasili nezavisnu Čečensku Republiku, a vlast je preuzeo umirovljeni zrakoplovni general Dzhokhar Dudajev. Nekako u to vrijeme došlo je do oružanog sukoba između Inguša i Oseta, kojeg je ruska vojska nastojala obuzdati 1992. godine, pri čemu je prešla granicu između Ingušije i Čečenije. Dudajev je odmah pozvao Čečene na rat protiv Rusije, te u prosincu 1994. počinju prvi sukobi, a odmah nakon toga Rusija počinje vojnu operaciju protiv pobunjenika. Operacija je trajala dvije godine i predstavlja veliki fijasko za Rusiju, pokazavši potpunu nesposobnost i nepripremljnost oružanih snaga i drugih snaga sigurnosti.

Putinov dolazak
Kad su negativni trendovi u Rusiji dostigli granicu iza koje bi moglo doći do nekontroliranog raspada zemlje (uz potpunu neizvjesnost razvoja situacije na globalnom planu), na vlast je došao Vladimir Putin, zamijenivši već odavno potrošenog Jeljcina. Dolaskom Putina na čelo države, unutarnjopolitička i gospodarska situacija znatno je postala stabilnija (iako daleko od toga da bi još bila u potpunosti prihvatljiva). Čečenski rat se pretvorio iz konvencionalnog oružanog sukoba lokalnog karaktera u tzv. “asimetrični rat” s terorizmom kao naglašenim oblikom borbenog djelovanja čečenskih pobunjenika. Gospodarstvo se stabiliziralo i počelo polagani rast (na to je u znatnoj mjeri utjecao Irački rat i pozicija Rusije kao velikog izvoznika energenata), inflacija je gotovo zaustavljena, a vrijednost rublje stabilizirana. U skladu s time, gotovo plebiscitarni ponovni izbor Putina za novog-starog predsjednika na posljednjim predsjedničkim izborima nije se dogodio slučajno, već je produkt njegovog uspjeha u izvlačenju Rusije iz duboke gospodarske, društvene i moralne krize u koju je zemlja zapala tijekom razdoblja Jeljcinove vladavine, te evidentne revitalizacije ruskog gospodarstva i jasne vanjske politike u prve četiri godine njegovog mandata.
Nakon ponovnog izbora, Putin je formulirao prioritete svoje aktivnosti u slijedećem predsjedničkom mandatu i to:
• udvostručenje BDP-a do 2010. godine
• smanjivanje siromaštva
• administrativne reforme radikalnim smanjivanjem funkcija tijela državne vlasti i
• nastavak reformi oružanih snaga i obrambenog kompleksa u cijelosti
Svi ti planovi traže znatno veći utjecaj u gospodarskoj sferi nego u dosadašnjem Putinovom mandatu u kojem je težište bilo na stabilizaciji političke situacije u zemlji izgradnjom vertikalnog, hijerarhijskog ustroja vlasti, te “čišćenja” nelojalnih oligarha, političara i gubernatora iz tog sustava. Predsjednik s bivšom vladom i krupnim kapitalom nije našao zajednički jezik u pristupu gospodarskom razvoju zemlje, ponajprije stoga što smatra kako država treba imati veću ulogu i u toj sferi, s čime se ne slažu pobornici tzv. “slobodnog kapitala” (po njihovom mišljenju, svojevremeni udar pravosudnih tijela na jedan od vodećih naftnih koncerna “Jukos” i uhićenje Mihaila Hodorkovskog bio je istodobno i udar na krupni kapital i vladu, te općenito po svima koji se ne slažu s time da prijelaz zemlje na novu kvalitativnu razinu može realizirati isključivo država i to samo energičnim i radikalnim mjerama, a ne davanjem već privilegiranim kompanijama još većih privilegija).

Vanjsko-politički angažman
Međunarodna orijentacija i vanjsko-politički interesi Rusije nisu se bitno izmijenili u odnosu na Jeljcinovo razdoblje. I dalje u europskom i globalnom sustavu sigurnosti, Rusija ima nezaobilaznu ulogu, koja se više ne očituje ponajprije s pozicije jake vojne sile, već vrlo dinamičnom političkom inicijativom, koju osobito potencira predsjednik Putin. U tom kontekstu nije došlo ni do radikalnijih promjena ruskih strateških interesa na globalnom planu, a to su:
• konsolidacija i definiranje interesnih sfera na europskom prostoru
• stvaranje regionalne vojno-političke integracije pod svojim “patronatom” u prostoru središnje Azije
• razvoj savezništva s Kinom i Indijom, te širenje vojno-političkog utjecaja na azijski prostor i
• ekspanzija na svjetsko tržište konkurentnim proizvodima (derivati nafte i naoružanje).
Konsolidacija i definiranje interesnih sfera na europskom prostoru stara je težnja ruske vanjske politike, koja se praktično nastoji realizirati još iz vremena Carske Rusije, a u velikoj mjeri je utjecala na konstelaciju sovjetskog modela Istočne Europe i progresiju hladnoratovske blokovske bipolarizacije. Raspadom SSSR-a došlo je do privremenog zastoja u realizaciji tog ruskog strateškog cilja, u prvom redu zbog gubitka tada već definiranog prostora, a isto tako i zbog velike recesije i globalne društvene krize koja je zahvatila rusko društvo. Dolaskom Putina na čelo države i zaživljavanjem progresivnih gospodarskih i socijalnih procesa, ponovno se otvara strateško pitanje definiranja interesnih sfera na europskom prostoru. Što se tiče gospodarskih integracija u europski prostor, Rusija je istupila s nekoliko inicijativa, koje su rezultirale vrlo konkretnim poslovima i naišle na puno odobravanje zapadnih zemalja, u prvom redu Njemačke, kojoj je Rusija postala važan strateški partner. Činjenica je da je Rusija u većini povijesnih razdoblja bila velika država i ona je čak i sada nakon raspada SSSR-a zemljopisno najveća europska zemlja s golemim materijalnim i ljudskim potencijalima, koji još uvijek nisu dostatno iskorišteni. Sve to Rusiju ne odvaja od Zapada već je upućuje na razvoj odnosa sa Zapadom jer je više nego očito kako sama ne može dosegnuti stupanj gospodarske snage koji bi odgovarao njezinim bogatstvima i veličini.
U tom kontekstu moguće je razmatrati zadnje političke inicijative u stvaranju kvalitativno drukčijih odnosa Rusije i NATO-a. Pritom, Rusija je čvrsto na stajalištu kako je NATO, kao vojna organizacija, prevladani relikt “hladnog rata”, međutim, njegovoj političkoj i gospodarskoj dimenziji daju sasvim drukčije značenje i smatraju ga mogućim partnerom u rješavanju velikog broja globalnih problema, od kojih su najvažniji međunarodni terorizam, multinacionalni organizirani kriminal i sl.
Važan strateški interes Rusije je proširenje utjecaja na azijski prostor, kojeg nastoji ostvariti na dva načina – vojno-političkim savezništvom s Indijom i Kinom, te stvaranjem regionalne vojno-političke integracije na središnjeazijskom prostoru. Naime, Rusija ni u prošlosti ni sada nije posjedovala prirodne i sigurne granice. Ona je bila uvijek ranjiva i na Istoku i na Zapadu, a u novim uvjetima jačanja radikalnog islama njezine južne granice postaju sve veći problem. U tom kontekstu njezin vitalni interes je zaštititi južne granice na najprihvatljiviji način. Čečenska kriza pokazuje neuspješnost frontalnog suprotstavljanja islamskom ekspanzionizmu isključivo vojnom silom, pogotovo u društvenim okolnostima koje vladaju na tim prostorima, zbog čega se vrlo prihvatljivom opcijom smatra razvoj regionalne vojno-političke integracije. Prije svega, u te integracije nastoje se uključiti zemlje koje su nekada bile integrativni dio SSSR-a, a sada su članice ZND-a, kao što su: Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizija, Tadžikistan, Azerbajdžan i Armenija. U tom kontekstu, Rusija je imala niz inicijativa, od programa povlaštenog naoružavanja i opremanja OS-a tih zemalja, preko zajedničkih vježbi i ustrojavanja multinacionalnih snaga, do ustrojavanja zajedničkog stožera i sustava PZO-a, te potpisivanja sporazuma o vojnoj suradnji u slučaju ugroženosti suvereniteta i integriteta zemalja s tog prostora. Te inicijative za sada rezultiraju uspješnim integracijskim procesima, osobito nakon postupnog izlaska Rusije iz gospodarske recesije.
Ostvarenje drugog strateškog interesa – izgradnja vojno-političkog savezništva s Kinom i Indijom, isto tako je na uzlaznoj putanji. Naime, Rusija je sa svojim velikim azijskim saveznicama našla zajednički jezik u ocjeni njihovih otvorenih vanjskopolitičkih pitanja (za Kinu to je pitanje Tajvana, a za Indiju problem s Pakistanom). Praktično ruska “diplomatska ofenziva” proširila se i na azijski kontinent, s ciljem dobivanja potpore od Kine u prvom redu, a isto tako i od Indije, koja je od nedavno članica “nuklearnog kluba”. Ta aktivnost polučila je vrlo dobre rezultate, osobito u pronalaženju “zajedničkog jezika” s Kinom, dok je s Indijom došlo do proširenja bilateralne suradnje, prije svega na vojno-tehničkom planu. Uz takvo savezništvo na strateškoj razini, djelomično je ostvarena i ruska ambicija glavnog posrednika u odnosima zapadnoeuropskih zemalja i Dalekog istoka, koju će ona svakako nastojati sačuvati i u budućnosti. Osim toga, razvoj događaja na Bliskom Istoku, a posebno iračka kriza, omogućile su Rusiji ostvarenje većeg političkog utjecaja u toj regiji, kojeg nastoji ostvariti ponajprije preko Irana kao jedne od najutjecajnijih zemalja bliskoistočnog prostora. Gospodarsko-političko približavanje Rusije i Irana u velikoj mjeri je intenzivirano tijekom prošle godine, a i dalje se razvija sličnim intenzitetom. Naravno, vojno-tehnička suradnja dviju zemalja (bolje rečeno izvoz ruskog naoružanja, opreme i vojno-industrijske tehnologije u Iran), razvija se proporcionalno ostalim područjima bilateralne suradnje. U tom kontekstu, Rusija je svojedobno objavila spremnost vojno-tehničke suradnje s Iranom bez većih ograničenja što je izazvalo prilično burne reakcije međunarodne zajednice (osobito od zapadnih zemalja). Iz ruskih medija, te izjava pojedinih državnih dužnosnika, nedvosmisleno se može zaključiti kako bi Rusija vrlo rado htjela vidjeti Iran kao jednu od zemalja potpisnica Šanghajskog sporazuma, čime bi se ostvarile pretpostavke tzv. “multipolarne ravnoteže sila” za koju se Rusija intenzivno zalaže.
Ekspanzija na svjetsko tržište s konkurentnim proizvodima, svakako je jedan od vitalnih interesa Rusije, čijom bi se realizacijom postigla stabilnost njezinog gospodarstva i kvalitetnija socijalna slika ruskog društva. Glavni strateški proizvodi kojima bi to bilo moguće ostvariti su naftni derivati, te naoružanje i vojna oprema. Upravo iz tog razloga Rusiji je od vitalnog interesa očuvati mir i svoju dominantnu ulogu na naftom bogatom Kavkazu. S druge strane, osobito veliki prihod ostvaren je izvozom naoružanja i vojne opreme. Po zaključnim gospodarskim pokazateljima, tijekom 2003. godine Rusija je na tržištu oružja i vojne tehnike zaradila 5 milijardi i 480 milijuna USD i time izbila na sam vrh svjetskih izvoznika vojne produkcije.

“Balkanska” politika
Ruski interesi na prostoru južne Europe i Balkana tradicionalno su vezani uz tri zemlje – Bugarsku, Srbiju i Crnu Goru i Grčku. Njihova povijesna povezanost utemeljena je uglavnom na pravoslavlju kao zajedničkoj konfesiji, ali i na činjenici kako je Rusija svojedobno odigrala ključnu ulogu u osamostaljenju Bugarske i Srbije, te praktično omogućila njihovu suverenost.
Aktualna zbivanja na prostoru južne Europe i Balkana ruska strana redovno pozorno prati i nastoji se angažirati maksimalno koliko je moguće, tim prije što evidentno gubi nekadašnji utjecaj. Najveći “neuspjeh” ruske vanjske politike smatra se udaljenje Bugarske ispod ruskog utjecaja, ali i raspad Jugoslavije, te znatno slabljenje pozicija Srbije i Crne Gore. Pri raspadu Jugoslavije Rusija je vodila očekivanu, ali pogrešnu politiku, stavljajući svu svoju naklonost na jednu stranu – srpsku. Kad je Miloševićev velikosrpski ekspanzionizam doživio potpuni krah, službena stajališta Moskve krenula su u smjeru uravnoteženog pristupa državama nastalim na prostoru bivše SFRJ, koji je aktualan i danas. Pritom, posebna pozornost i dalje je usmjerena na ruske tradicionalne saveznice (prvenstveno Srbiju i Crnu Goru), ali isto tako i na zemlje tzv. nedovoljno definiranih interesnih sfera kao što su Makedonija i BiH.

Zaključak
Evidentno je Ruska Federacija velika zemlja, vrlo velikih ljudskih i materijalnih potencijala, te znatnih prirodnih resursa, što joj daje globalno značenje u svakom ozbiljnom promišljanju međunarodnih odnosa. Aktualna kriza njezinog gospodarskog i društveno-političkog sustava posljedica je dugog razdoblja nerealnih ekonomskih odnosa i ideološke utopije jednog od najrigidnijih totalitarnih režima, ali i cijelog niza pogrešaka gospodarsko-političke strukture koja je počela transformacijske procese. Ta kriza proteže se na sve segmente i strukture ruskog društva, u velikoj mjeri onemogućavajući njegovo pravilno funkcioniranje. Izlaz iz političko-gospodarske krize većina pučanstva očekuje u strukturalnim promjenama koje je počelo novo političko vodstvo sa snažnom osobnosti predsjednika Putina na čelu, međutim činjenica je kako te promjene neće biti ni kratke ni lake.
Jedan od kompleksnih problema koji se javlja u kontekstu globalnih promjena na prostoru Ruske Federacije je sve veća nestabilnost Zakavkazja, koja eskalira na sve širi prostor. Uzroci destabilizacije Zakavkazja mnogostruki su, počevši od sukoba interesa na području s golemim pričuvama nafte i slatke vode, preko težnji za nacionalnim suverenitetom naroda koji naseljavaju Zakavkazje i društvenih tenzija u novostvorenim zemljama otcijepljenih od nekadašnjeg SSSR, pa do radikalnog muslimanskog fundamentalizma. Neposredni produkt je rat u Čečeniji, od kojeg prijeti opasnost daljnjeg širenja po tom trusnom području. Ruska Federacija očito zasad još nije dorasla izazovima te krize i vrlo teško je može kontrolirati. Njihove oružane snage doživjele su debakl u prvom čečenskom ratu, dok su u drugom primijenili stečena iskustva i uspjeli potisnuti čečensku pobunu, zbog čega je sukob promijenio formu u teroristička djelovanja. Daljnje rješavanje čečenskog rata traži novu metodologiju pristupa tom problemu.
Unatoč svim problemima, očito je da se Rusija izvukla iz kolapsa u koji je sve dublje počela tonuti, prije svega zahvaljujući čvrstoj ruci predsjednika Putina i energičnim potezima koje je napravio u svom prvom mandatu. S druge strane, Putinova politika bila je znatno učinkovitija na vanjskom, nego na unutarnjem planu jer su dubioze ruskog društva vrlo velike i trebat će dosta vremena i energije za njihovo otklanjanje ili barem umanjivanje.

Marinko OGOREC