U Europi je trenutačno aktivno nekoliko jako velikih i potencijalno strateški važnih vojnoindustrijskih projekata koji uključuju dvije ili više njezinih zemalja. Dosad baš nisu bili jako poznati u javnosti, no vremena su se uvelike promijenila

S novim europskim planom ReArm Europe Plan/Readiness 2030, koji predviđa investiranje u obranu od čak 800 milijardi eura u iduće četiri godine, svi planovi za nove paneuropske vojnoindustrijske projekte morali bi se ubrzati. Možemo očekivati da će se pojaviti i neki novi. Jedan je od projekata koji ima velik potencijal Multi Modular Patrol Corvette (MMPC). Donedavni European Patrol Corvette (EPC) provodi se u okviru EU-ove Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO). Nositelj projekta je konzorcij Naviris, koji su u jednakim udjelima osnovali talijanski Fincantieri i francuski Naval Group. Uz Francusku, Italiju i Španjolsku, trenutačno su u njega intenzivnije uključene Grčka i Norveška.

S vremenom se u projekt uključila i europska Organizacija za združeni razvoj naoružanja (Organisation Conjointe de Coopération en matière d’Armement – OCCAR). Ona je s Navirisom i Navantijom (uz mogućnost naknadnog uključivanja još nekog brodogradilišta) te još 39 tvrtki iz 12 europskih zemalja 24. listopada 2023. potpisala potrebne ugovore o koordinaciji i provedbi projekta. OCCAR bi trebao paziti i kako se troši novac dobiven od EU-a. Tako je 2022. godine za tadašnji EPC iz Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF) bilo predviđeno 200 milijuna eura za pokrivanje početnih troškova razvoja.

Dva prototipa eurokorveta

Prema hodogramu objavljenom na internetskim stranicama OCCAR-a, prvi ugovori o gradnji trebali bi biti potpisani tijekom 2025., sama gradnja trebala bi započeti najranije 2026., a prva isporuka trebala bi biti do 2030. godine. Prema sadašnjim planovima, korvete će u europskim ratnim mornaricama zamijeniti nekoliko klasa i tipova brodova. Provodit će zadaće uobičajene za obalne straže, boriti se protiv pirata i krijumčara te vršiti nadzor granica. Međutim, sve zemlje očekuju i da će, ovisno o potrebama, moći vršiti i klasične vojne protubrodske, protuzračne i protupodmorničke zadaće. Prvi je i osnovni zahtjev da MMPC bude što manji (čitaj: jeftiniji). Spomenuti planovi navode da bi, u skladu s NATO-ovim nazivljem, MMPC trebao biti Limited Warship Unit, u slobodnom prijevodu: ratni brod ograničenih sposobnosti. Zasad se spominje istisnina između 3000 i 3100 tona. Međutim, s povećanjem zahtjeva budućih korisnika lako bi se moglo dogoditi da se poveća i istisnina.

MMPC će svakako imati sposobnosti djelovanja protiv površinskih brodova. Sigurno je da bi ambiciozniji kupci željeli dobiti i mogućnost djelovanja protiv podmornica te sposobnost za zaštitu od napada iz zračnog prostora. Pritom bi doplov pri brzini krstarenja od 14 čvorova trebao biti najmanje 10 000 nautičkih milja (18 520 kilometara). Projekti razvoja zasad predviđaju gradnju dvaju različitih prototipova, koji bi se ipak temeljili na istoj platformi. Prvi se zove Long Range Multipurpose (LRM – dugog doplova, višenamjenski), a bio bi koncentriran na dugi doplov i odgovarajuće sustave samoobrane. Drugi je Full Combat Multipurpose (FCM – potpuno borbeni, višenamjenski), čije ime govori da bi trebao biti opremljen za spektar različitih borbenih misija. Prema tom šturom opisu, sigurno je da bi prvi bio više posvećen zadaćama ophodnje, a drugi borbenim. LRM bi po zadaćama mogao konkurirati velikim odobalnim ophodnim brodovima (Offshore Patrol Vessel – OPV), koji vrše ophodnje na otvorenom moru, nadziru pomorske granice, štite gospodarske pojaseve, ključnu pomorsku infrastrukturu… Međutim, za oba podtipa MMPC-a navodi se da će imati višemisijski prostor, što znači da će biti modularni za prilagodbu različitim oružnim, senzorskim i drugim sustavima.

Dva FCAS-a

Europa danas ima čak tri aktivna programa razvoja višenamjenskih borbenih aviona šeste generacije. Prvi je britansko-talijansko-japanski Tempest. To je, zapravo, u početku bio popularniji naziv za program Future Combat Air System (FCAS) – on je bio širi, a uz avion šeste generacije obuhvaćao je i razvoj borbenih besposadnih letjelica. Drugi, njemačko-francusko-španjolski, nosi jednako ime FCAS (Future Combat Air System). Treći je igrač švedski Saab, koji je 24. ožujka 2024. objavio da je dobio ugovor za razvoj konceptne studije višenamjenske borbene letjelice šeste generacije.

Tempest, kako ga je bilo lakše nazivati zbog razlikovanja od drugog europskog FCAS-a, pokrenut je u Ujedinjenoj Kraljevini još 2015. godine. Nositelj programa je tamošnja tvrtka BAE Systems, koja je pokazala ambicije izlaganjem mock-up makete aviona u srpnju 2018. Razvoj motora dodijeljen je drugom pouzdanom britanskom proizvođaču – Rolls-Royceu. No, jasno je da Britanci nisu mogli sami, pa se u rujnu 2019. u projekt uključila Italija i njezin pandan BAE Systemsu – korporacija Leonardo. Dvije zemlje i dalje nisu bile dovoljne. Spas je došao doslovno s druge strane globusa, kad se 9. prosinca 2022. projektu pridružio Japan. Tog su dana vlade Ujedinjene Kraljevine, Japana i Italije objavile službeni početak novog, globaliziranog projekta – Global Combat Air Programme (GCAP).

Japan je već imao iskustva: i on je samostalno pokrenuo program razvoja višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije F-X (ili F-3). Nositelj projekta također je tvrtka s iskustvom u proizvodnji zrakoplova – Mitsubishi Heavy Industries. Japanska vojna industrija sposobna je za takav projekt, no baš kao i u slučaju europskih zemalja, vlada i zrakoplovstvo ipak nisu bili sigurni može li uspjeti samostalno te hoće li uspjeh biti preskup. Udruživši se s Britancima i Talijanima, tri zemlje zajedno imaju veće šanse za uspjeh. U svrhu uspješnije međunarodne suradnje, Japan je u srpnju 2024. osnovao tvrtku Japan Aircraft Industrial Enhancement Co. (JAIEC), koja povezuje Mitsubishi Heavy Industries i udrugu SJAC (Society of Japanese Aerospace Companies), koja zastupa interese tamošnje zrakoplovne industrije. JAIEC zastupa Japan u programu GCAP, a zadnja zanimljiva vijest stigla je u lipnju 2025.: BAE Systems, Leonardo i JAIEC osnovali su konzorcij Edgewing. Svaka tvrtka u njemu ima jednak udio, a temeljna mu je zadaća realizacija GCAP-a. Trojac danas ističe da bi borbeni avion trebao ući u operativnu uporabu 2035. godine.

Avion, pratitelj i oblak

Njemačko-francusko-španjolski FCAS (Future Combat Air System) bio je češće spominjan od svojeg britansko-talijanskog pandana. Barem do ulaska Japana u potonji. Program je do danas, za razliku od europsko-japanskog projekta, i dalje poznat kao FCAS. Njemačka, Francuska, Ujedinjena Kraljevina, Italija, Švedska i Španjolska još su 2001. godine pokrenule program ETAP (European Technology Acquisition Programme), koji se odnosio na višenamjenski borbeni avion pete generacije. No, on zapravo nikad nije zaživio u punom smislu riječi.

Njegov nasljednik FCAS okrenuo se šestoj generaciji i pokrenut je 2017. zahvaljujući inicijativi Njemačke i Francuske. Tehnološki nositelj programa s njemačke strane bio je Airbus, a s francuske Dassault. Potonji je preuzeo vodstvo u onom dijelu projekta koji se odnosi na platformu borbenog aviona – New Generation Fighter (NGF). Airbus je okrenut loyal wingmanu, tj. borbenoj besposadnoj letjelici Remote Carrier (RC) – koja će biti NGF-ov vjerni pratitelj. Zajedničko djelovanje posadnih i besposadnih letjelica povezanih kroz borbeni oblak (engl. combat cloud) jedan je od temelja koncepata šeste generacije. Važan je partner i MBDA i Thales. FCAS-u se 2019. godine pridružila i Španjolska. Što se tiče mock-upa, FCAS je zaostajao dvije godine za Tempestom s obzirom na to da je Dassault svoj predstavio u lipnju 2019. na Paris Air Showu. No, razvoj programa bio je spor jer nije imao pravu financijsku potporu. Bitan korak postignut je u veljači 2020. – potpisan je ugovor vrijedan 155 milijuna eura za razvojni dio nazvan Demonstrator Phase 1A, koji bi trebao pobliže osmisliti cijeli koncept. Uz Dassault i Airbus, u razvoj su uključene i tvrtke MTU Aero Engines, Safran, MBDA i Thales. U prosincu 2022. potpisan je Demonstrator Phase 1B, koji bi trebao dovesti do demonstratora tehnologije. Potpisnici ugovora iz područja industrije bili su Dassault i Airbus, ali im je kao nositelj priključena i španjolska Indra Sistemas. Novi je potpisnik Eumet – konzorcij koji su formirali Safran Aircraft Engines i MTU Aero Engines. Ostaje nada da će nova sigurnosna realnost, politička odlučnost i ReArm Europe Plan/Readiness 2030 dovesti do ubrzanja razvoja. Međutim, čini se da postoje nesuglasice među akterima vezano uz veličine udjela u projektu. Primjerice, Reuters je 23. rujna 2025. objavio da u Dassaultu tvrde da mogu samostalno razviti NGF. Očekuje se sastanak predstavnika svih triju zemalja koji bi trebao odlučiti o budućnosti FCAS-a.

Kako do novog tenka?

Članice NATO-a već godinama nisu razvile novi glavni borbeni tenk koji bi postigao punu operativnu uporabu. Trenutačno je na tom tragu Turska, koja je već jako dugo posvećena tenku Altay, no imala je puno problema. Nedavno je najavljeno da bi trebao biti završen. Krajem listopada ove godine objavljeno je da je počela serijska proizvodnja i da su prva dva primjerka isporučena turskom KoV-u. Francuska i Njemačka pokrenule su 2012. program Main Ground Combat System (MGCS), vezano uz razvoj tenka i nekoliko drugih vrsta borbenih oklopnih vozila. Nažalost, i taj se program oduljio: u zaostatku su već i koncepti te studije izvedivosti, a kamoli demonstratori tehnologije, prototipovi i serijska proizvodnja. Nositelj projekta je francusko-njemačka tvrtka KNDS, čije podružnice KNDS France i KNDS Deutschland imaju visoku razinu samostalnosti. Uključen je i stručnjak za topove, njemačka tvrtka Rheinmetall. Bitan korak bilo je osnivanje tvrtke MGCS Project Company GmbH (MPC) 17. travnja 2025. Uz dva KNDS-a i Rheinmetall, u nju je uključen i francuski Thales. Početak serijske proizvodnje tenka bio je planiran za 2028. godinu, potom za sredinu 2030-ih. Međutim, zadnje informacije koje su iznijeli francuski i njemački dužnosnici spominju da će program MGCS rezultirati operativnim sustavima tek između 2040. i 2045. godine. U međuvremenu je Rheinmetall dovršio razvoj tenka KF51 Panther s topom od 130 mm za koji se zainteresirala Italija. KNDS Deutschland privodi kraju razvoj tenka Leopard 2AX, koji se u medijima sve češće spominje kao Leopard 3. KNDS France predstavio je modernizirani tenk Leclerc, koji naziva Leclerc Evolution. Europska komisija pokrenula je 1. srpnja 2025. projekt MARTE (Main ARmoured Tank of Europe), koji će biti financiran iz Europskog obrambenog fonda. Projekt podrazumijeva razvoj novog tenka. Za njega će biti zadužen konzorcij MARTE ARGE, koji predvode KNDS Deutschland i Rheinmetall. No, među 51 tvrtkom iz 11 zemalja EU-a te Norveške nema niti jedne francuske. Svi ti projekti pokazuju da je budućnost MGCS-a neizvjesna. Uostalom, nitko nema vremena čekati do 2040. godine.

(završetak podlistka)

TEKST: Mario Galić