ASALM se trebao lansirati iz letjelica i imati dvije inačice: za uništavanje ciljeva na zemlji te onih u zraku. Službeno pokrenut 1976., projekt je obustavljen nakon samo četiri godine

 

Pedesetih godina XX. stoljeća SAD je prednjačio u razvoju nabojno-mlaznih (ramjet) motora. No, vrlo je mali broj projektila s tim pogonom i ušao u operativnu uporabu. Među uspješnije ulaze dva raketna sustava za protuzračnu obranu. RIM-8 Talos razvijen je za američku mornaricu, a CIM-10 Bomarc još je uvijek jedini PZO sustav koji je operativno koristilo američko zrakoplovstvo (USAF). Iako su se nabojno-mlazni motori pokazali laki za razvoj i izradu te vrlo pouzdani, američke oružane snage izgubile su šezdesetih godina interes za njih. Glavni je razlog to što je tijekom pedesetih i početkom šezdesetih uloženo puno znanja, vremena i sredstava u razvoj pouzdanih raketnih motora za izradu interkontinentalnih balističkih projektila i za američki svemirski program. Ta su se ulaganja na neki način morala vratiti, prije svega kroz razne vojne projekte.

S vremena na vrijeme neka od grana američkih oružanih snaga pokrenula bi projekt razvoja projektila s nabojno-mlaznim motorom, no brzo bi od njega odustala. Jedan od programa koji je najviše obećavao odnosio se na napredni strateški projektil za lansiranje iz zraka (Advanced Strategic Air-Launched Missile – ASALM). Razlog njegova pokretanja bio je u naglom jačanju sovjetskog zrakoplovstva tijekom sedamdesetih. Prvi su avioni MiG-25 ušli 1970. u operativnu uporabu. CIA je sredinom desetljeća otkrila da će Sovjeti ubrzo početi letna testiranja novog letećeg radara Beriev A-50 (prvi prototip poletio je 19. prosinca 1978.), koji će biti znatno napredniji u odnosu na Tu-126, posebno u mogućnostima otkrivanja ciljeva koji lete na vrlo malim visinama. Iste je godine u operativnu uporabu uveden i PZO raketni sustav S-300 (NATO-ove oznake SA-10), koji je imao znatno bolje borbene mogućnosti od svih prijašnjih sovjetskih sustava. Iako je sovjetska vojna industrija kasnila za američkom, moglo se očekivati da će noviji sustavi biti sve napredniji i ubojitiji.

Slabe šanse za pogodak

U takvim su uvjetima strateški bombarderi B-1B Lancer naoružani vođenim projektilima zrak-zemlja malog dometa AGM-69 SRAM (Short-Range Attack Missile) imali sve manje šanse za dolazak do ciljeva. SRAM je, doduše, imao brzinu leta od tri maha, ali i domet od mizernih 200 kilometara. Iako je serijska proizvodnja počela 1971., a u operativnu je uporabu uveden iduće godine, do 1980. već je bio zastario. Usprkos tomu, ostat će u operativnoj uporabi sve do 1993. godine.

Da bi posade Lancera dobile malo veće šanse za dolazak do ciljeva u dubini SSSR-a, trebao im je projektil zrak-zemlja koji će imati jednaku brzinu (tri maha), ali i veći domet. Naravno, još veća brzina bila bi više nego dobrodošla.

Američko ratno zrakoplovstvo bilo je svjesno nedostataka AGM-69 i prije nego što je ušao u operativnu uporabu. Zbog toga je još 1971. počela izrada studije mogućnosti razvoja nabojno-mlaznog motora, a iduće godine i razvoj naprednog sustava navođenja. Odluka o razvoju novog projektila donesena je 1976., a 1980. dodijeljeni su i ugovori za razvoj podsustava. Tako su Martin Marietta i McDonnell Douglas dobili ugovore za razvoj projektila, Martin Marietta za razvoj nabojno-mlaznog motora, a Hughes za razvoj sustava za navođenje. Prema izvornoj ideji ASALM je trebao biti dvonamjenski projektil. Jedna inačica bila bi namijenjena uništavanju ciljeva na zemlji, a druga ciljeva u zraku. Prva bi stoga dobila inercijski navigacijski sustav i termonuklearnu bojnu glavu, a druga aktivni radarski sustav i prefragmentiranu bojnu glavu.

Primarni ciljevi u zraku bili bi novi sovjetski leteći radari. Kako se B-1B nije mogao prilagoditi novom projektilu, ASALM se morao prilagoditi bombarderu te je glavni uvjet bio da veličinom i masom ne prelazi projektil AGM-69 SRAM. Američko ratno zrakoplovstvo procijenilo je da je prijedlog Martin Mariette bolji od prijedloga McDonnell Douglasa, no konačnu odluku trebao je donijeti Pentagon i potvrditi Kongres. Pentagon je za razvoj projektila odobrio 1,4 milijarde dolara (oko 3,87 milijardi u današnjoj vrijednosti), od čega su za prvu fazu razvoja i testiranja podsustava odobrena 84 milijuna (oko 232 milijuna u današnjoj vrijednosti).

 

Promjena zahtjeva

Otprilike u vrijeme kad su dodijeljeni ugovori za razvoj, USAF je promijenio zahtjeve. Najveća promjena bila je povećanje brzine s tri na 4,5+ maha s dometom ne manjim od 300 milja (480 km). Tako veliko povećanje brzine uz ograničene dimenzije i masu uvjetovalo je novi pristup pogonu. Kao jedino prihvatljivo rješenje nametnuo se kompozitni motor, sastavljen od raketnog motora na kruta goriva i nabojno-mlaznog motora. U prvoj fazi leta, neposredno nakon što bi projektil izišao iz spremnika u trupu bombardera, aktivirao bi se raketni motor na kruta goriva i ubrzao projektil do četiri i pol maha. Nakon što bi se do kraja potrošilo raketno gorivo, aktivirao bi se nabojno-mlazni motor koji bi “samo” trebao održavati postignutu brzinu. Pritom bi kao komora za izgaranje nabojno-mlaznog motora služio prostor u kojem je bilo gorivo raketnog motora. Tijekom rada raketnog motora na usisniku za zrak nabojno-mlaznog motora bio bi poklopac koji bi istodobno sprečavao ulazak zraka u usisnik i smanjivao aerodinamički otpor.

Pri brzinama većim od tri i pol maha tijelo projektila generira dovoljno velik uzgon tako da nisu potrebna krila. Zbog toga je ASALM trebao imati samo četiri kormila postavljena na kraju projektila, namijenjena njegovoj stabilizaciji i upravljanju. Povećana pokretljivost projektila bila je potrebna isključivo zbog mogućnosti uništavanja ciljeva u zraku.

U inačici projektila zrak-zemlja ASALM je trebao biti naoružan nuklearnom bojnom glavom W69 snage 200 kilotona, razvijenoj za projektil AGM-69 SRAM. Budući da je ASALM morao imati dimenzije jednake kao i SRAM, to je bio jedini mogući odabir. Osim toga, izbjegnuti su troškovi razvoja potpuno nove termonuklearne bojne glave. Ukupna masa glave W69 bila je 125 kg, što znači da bi i klasična prefragmentirana bojna glava mogla imati otprilike toliku masu. Za usporedbu, najubojitiji američki projektil zrak-zrak AIM-54 Phoenix (bio je u naoružanju isključivo lovačkog aviona F-14 Tomcat), imao je bojnu glavu mase 61 kilogram.

Što neće Amerikanci…

U listopadu 1979. počela su letna testiranja Marquardtova kompozitnog raketno-mlaznog motora. Postignuta je najveća brzina od pet i pol maha na visini od 12 000 metara. Iako su svi predviđeni parametri iz zahtjeva bili premašeni, projekt ASALM obustavljen je krajem 1980. kako bi se sredstva prebacila u program razvoja krstarećeg projektila AGM-86 ALCM (Air-Launched Cruise Missile). Jedina je prednost projektila AGM-86 bio domet veći od 2400 kilometara, što je značilo da se može lansirati izvan granica SSSR-a na ciljeve duboko u njegovu teritoriju, bez ugrožavanja života posada bombardera. Najveći je nedostatak bio što ne može stati u spremnik za naoružanje bombardera B-1B Lancer.

Za razliku od američke vojske, sovjetska je preferirala nabojno-mlazni motor. Koristila ga je, a ruska ga koristi i danas, na projektilima zrak-zemlja. Jedan je od najnovijih P-800 Oniks. Na osnovi tog projektila nastao je i rusko-indijski BrahMos. Njegova inačica zrak-zemlja postiže najveću brzinu od četiri maha i domet oko 450 kilometara. Domet je moguće znatno povećati smanjenjem brzine.

Početkom XXI. stoljeća američke oružane snage pokrenule su tajni program Prompt Global Strike (PGS), s ciljem razvoja hipersoničnog projektila. Cilj je bio razviti tehnologije za projektile koji će letjeti brzinama većim od 5000 km/h. Jedan od projekata koji je došao do faze letnih testiranja je i Boeingov X-51 Waverider. Taj projektil može letjeti brzinom od 6200 km/h na visini od 21 300 m zahvaljujući nabojno-mlaznom motoru najnovije generacije nazvanom scramjet. Unutar DARPA-ina (Defense Advanced Research Projects Agency) projekta Falcon razvija se letjelica Blackswift (Hypersonic Technology Vehicle-3X), koja bi trebala letjeti brzinama oko šest maha. Za pogon će koristiti kombinaciju turbomlaznog motora (za brzine do tri maha) i scramjeta. U programu sudjeluju tvrtke Lockheed Martin, Boeing i Alliant Techsystems Inc.

Mario GALIĆ