Projekti ispred vremena (VI. dio): SM-64 Navaho

Projekt razvoja nadzvučnog strateškog krstarećeg projektila, koji je trebao biti glavna američka prijetnja hladnoratovskim suparnicima, proglašen je potpunim promašajem  

Druga polovina četrdesetih i cijele pedesete godine XX. stoljeća bile su najbolje doba za zrakoplovne vizionare. Tehnologije koje je nacistička Njemačka razvila neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata, u prvom redu raketni i turbomlazni motori, postale su dostupne projektantima i na zapadu i u SSSR-u. Tomu treba dodati i novu nuklearnu tehnologiju razvijenu u SAD-u. Dodatni poticaj, i što je još važnije, spremnost za ulaganje golemih sredstava, poticao je hladni rat i novonastala utrka u naoružanju. Kako bi se očuvala prednost ili smanjio zaostatak za blokovskim suparnikom, političari su bili spremni trošiti velike iznose proračunskog novca.

Navaho na lansirnoj rampi. S raketom na čijem je “trbuhu” lansiran duljina mu se povećavala na 29 metara (Foto: NASA / Wikimedia Commons)

Iako mnogi projekti nisu uspješno dovršeni, donijeli su nova saznanja i iskustva koja su potom primijenjena na neke nove, uspješnije projekte. Jedan od takvih neuspjeha bio je i nadzvučni strateški krstareći projektil SM-64 Navaho. Njegov nositelj, North American Aviation (NAA), bio je poznat kao tvrtka za “nemoguće misije”. Među ostalim, izradio je lovačke avione P-51 Mustang i F-86 Sabre, eksperimentalni avion na raketni pogon X-15, strateški bombarder XB-70 Valkyrie, raketu Saturn V i zapovjedni modul Apollo (koji su doveli čovjeka na Mjeseca), te Space Shuttle. No, nakon Drugog svjetskog rata tvrtka nije imala stalne izvore prihoda, nego je preživljavala od projekta do projekta. Tijekom 1967. počelo je spajanje s Rockwell-Standardom u North American Rockwell. Od 1973. tvrtka se zove Rockwell International, ali svoj dio koji je nasljednik North American Aviationa prodala je 1996. godine Boeingu.

Njemački V-2 s krilima

Povijest projekta Navaho počela je u listopadu 1945., kad je Zapovjedništvo za tehničke usluge KoV-a SAD-a (Army Technical Services Command – ATSC) zatražilo od američkih zrakoplovnih tvrtki prijedloge za razvoj vođenih projektila zemlja-zemlja. Kao idejna osnova poslužili su njemački krstareći projektil V-1 i balistički projektil V-2. Tvrtka Consolidated Vultee predložila je balistički projektil MX-774, iz kojeg će potom nastati prvi uporabljivi interkontinentalni balistički projektil SM-65 Atlas. Northrop je ponudio krstareći projektil iznimno velikog dometa na čijoj će osnovi slijediti SM-62 Snark dometa 10 200 km. North American Aviation prijavio je projekt MX-770, s prvotnom idejom da se na V-2 postave krila te tako dobije krstareći projektil dometa 500 milja ili 805 kilometara. Tvrdio je da bi se krilima uvelike povećala preciznost V-2, no američko zrakoplovstvo nije bilo oduševljeno prijedlogom. Zbog toga je North American Aviation već u lipnju 1947. predložio temeljito izmijenjen projekt u kojem su raketni motori zamijenjeni nabojno-mlaznim (ramjet), čime je domet povećan na 1500 milja ili 2414 kilometra. Prijedlog se svidio zrakoplovstvu, koje se u rujnu te godine izdvojilo iz KoV-a kao posebna grana. Odlučeno je da će se napraviti nekoliko eksperimentalnih potprograma za testiranje cijelog koncepta. Najvažniji dio potprograma bila je letjelica RTV-A-5 (Research Test Vehicle, Air Force) poznatija kao X-10. To je u osnovi bio tehnološki demonstrator mogućnosti izrade nadzvučnog krstarećeg projektila. No, radi uštede X-10 napravljen je kao bespilotna letjelica s mogućnošću višestruke uporabe. Na njemu su testirani inercijski navigacijski sustav, sustavi upravljanja letom, konfiguracija s delta krilima i kanardima te novi materijali (sendvič paneli), koji su trebali izdržati naprezanja tijekom leta čija brzina prelazi 2000 km/h.

Brojevi rastu

Konstruirano je 13 letjelica X-10. Prva je prvi put poletjela 14. listopada 1953., opremljena dvama Westinghouseovim turbomlaznim motorima J40 s naknadnim izgaranjem. Tijekom prvih letnih testiranja ostvarena je najveća brzina od 1,84 maha, vrhunac leta od 12 000 m i dolet od 644 km. Jedini lovački avion koji je mogao postići bolje rezultate bio je YF-104 Starfighter. No, tijekom letnih testiranja 1955. godine brojevi su povećani: ostvarena je najveća brzina leta od 2092 km/h, visina leta od 15 000 m te dolet od 1009 km. Iako je X-10 razvijen isključivo kao eksperimentalna letjelica, prilično je nevjerojatno da nitko u američkom zrakoplovstvu nije pomislio da bi se od njega mogla napraviti odlična izvidnička bespilotna letjelica.

Na osnovama X-10 napravljen je krstareći projektil XSSM-A-4 ili G-26. Velik gotovo kao SM-64, projektil G-26 bio je namijenjen za testiranje svih vitalnih podsustava, prije svega raketa pokretanih motorima na tekuća goriva koje su ga trebale podignuti u zrak i ubrzati do brzine veće od 3000 km/h. G-26 trebao je pokazati i uporabljivost nabojno-mlaznih motora i hidrauličkog sustava za pokretanje površina za nadzor leta.

Izgubljeni Snark

Zahtjevi postavljeni pred North American Aviation bili su golemi za pedesete godine: tražila se brzina od gotovo 3500 km/h, vrhunac leta od 24 000 m i domet od 10 000 km (Foto: NASA)

Poseban dio bio je razvoj navigacijskog sustava N-6 ili NAVAN (North American Vehicle Auto Navigation). Naime, najveći je nedostatak projektila SM-62 Snark, glavnog konkurenta Navahu, bio navigacijski sustav. Snark je tijekom probnog leta 5. prosinca 1956. poletio iz Cape Canaverala prema Puertu Ricu. Plan leta predviđao je da projektil doleti do tog karipskog otoka, okrene se i vrati prema Cape Canaveralu. No, došlo je do kvara u navigacijskom sustavu te je projektil skrenuo s kursa. Zadnji je put viđen na prikaznicima američkih brodskih radara kod obale Venezuele. Ostaci projektila pronađeni su 1983. u sjeveroistočnom dijelu Brazila, oko 3000 kilometara od prvotno zadane točke okreta prije Puerta Rica i oko 4500 kilometara od Cape Canaverala. Kako to nije bio jedini takav slučaj, nego tek najdrastičniji, SM-62 uskoro je pogrdno nazvan Runaway (bjegunac) Snark. A SM-62 bio je krstareći projektil koji je letio visokim podzvučnim brzinama. Svaka navigacijska pogreška s Navahom, krstarećim projektilom koji treba letjeti brzinom većom od 3000 km/h i s doletom većim od 10 000 km, imala bi katastrofalne posljedice jer bi doslovno mogao završiti u bilo kojem dijelu svijeta.

Navaho nije bio mali projektil, dapače… Duljina projektila XSM-64A bila je 26,7 m, a raspon krila 13 m. S raketom na čijem je “trbuhu” lansiran duljina se povećavala na 29 metara. Ukupna masa pri polijetanju projektila i rakete nosača bila je nevjerojatnih 136 tona. S obzirom na uporabu nabojno-mlaznih motora, najveća brzina leta ujedno je trebala biti i krstareća brzina, a iznosila bi i danas respektabilnih 3457 km/h. Pritom je Navaho trebao letjeti na visini od 24 000 m i imati domet od 10 000 km. To su trebali osigurati Curtiss-Wrightovi nabojno-mlazni motori XRJ47-W-7 pojedinačnog potiska 50 kN. North American Aviation razvio je i raketu-nosač XLR83-NA-1 na tekuća goriva. I sve to da bi se do cilja dopremila nuklearna bojna glava W-39 snage četiri megatone.

Troškovi bez napretka

Zbog svih tih zahtjeva ne iznenađuje da je projekt imao brojne tehničke probleme. Izazovi su bili golemi, a jedan od najvećih, uz razvoj pouzdanog navigacijskog sustava, bio je razvoj potpuno novih materijala koji će izdržati veliko zagrijavanje pri brzinama leta većim od 3000 km/h. Pri brzinama od dva maha najizloženiji dijelovi letjelice zagrijavaju se na oko 300 ºC, a pri tri maha na oko 660 ºC. Problematičan je bio i razvoj nabojno-mlaznih motora zato što je Navaho tehnološki bio puno ispred svojeg vremena. Ne čudi stoga da nije izveden niti jedan u potpunosti uspješan probni let. Kako su se troškovi stalno povećavali uz gotovo nikakav napredak, projekt je obustavljen 13. srpnja 1957., nakon što su prva testna lansiranja balističkog projektila Atlas, a potom i Thor, pokazala obećavajuće značajke.

Iako je SM-64 Navaho kao projekt bio potpun promašaj, za njega razvijena tehnološka rješenja ugrađena su u velik broj drugih projekata. Sama ideja rakete nosača uspješno je primijenjena na Space Shuttleu. Materijali razvijeni za Navaho potom će postati osnova za projekte kao što je špijunski avion SR71 Blackbird.

Za razliku od Amerikanaca, Sovjetima se svidjela ideja krstarećeg projektila pokretanog nabojno-mlaznim motorima. Razvili su velik broj projekata, uglavnom protubrodskih vođenih projektila. Za razliku od američkog zrakoplovstva, sovjetsko je uvidjelo mogućnost razvoja nadzvučne izvidničke bespilotne letjelice što je rezultiralo projektom Tu-123 Jastreb tvrtke Tupoljev.

Mario GALIĆ