Unatoč neprekidnom napretku u razvoju vođenih projektila zrak-zemlja ostvarenom u posljednja dva desetljeća specijalizirani proizvođači i dalje intenzivno razvijaju nove kako bi odgovorili na sve veće zahtjeve suvremenih zrakoplovnih snaga

Najmoderniji radarski sustavi i vođeni projektili zemlja-zrak svih dometa znatno otežavaju izvođenje zračnih udara na ciljeve na zemlji. Zbog toga zapovjednici suvremenih zrakoplovnih snaga žele oružja koja će omogućiti uništavanje ciljeva sa sigurnih udaljenosti, a koja će biti dovoljno mala i lagana da se u velikom broju postave na svaki borbeni avion. Piloti žele oružja što većeg dometa (da ostanu izvan dosega neprijateljske protuzračne obrane) koja će biti jednostavna za rukovanje. Političari pak traže oružja koja svojom cijenom neće isprazniti vojne proračune. Proizvođači se trude da zadovolje oba zahtjeva pokušavajući napraviti takve vodeće projektile koji će precizno uništavati sve vrste ciljeva na što većim udaljenostima, a da im istodobno cijena ostane u prihvatljivim okvirima.

S Boeingovim visoko automatiziranim pogonom u St Charlesu (država Missouri), iz kojeg masovno izlaze Joint Direct Attack Munition (JDAM) kompleti za navođenje projektila, i sa gotovo svakim borbenim avionom u inventaru američkog ratnog zrakoplovstva osposobljenim za njihovu uporabu, dani kad su vođene bombe bile rijetkost i kad je njihova uporaba bila vrlo komplicirana čine se kao daleka prošlost. Ali JDAM sam, iako je jeftino i jednostavno rješenje za mnoge probleme, ne može zadovoljiti sve potrebe. Zbog toga su u zadnjih nekoliko godina na istoj tehnologiji kompaktne i jeftine senzorske elektronike, jednostavnog planiranja misija i boljih sustava za navođenje na ciljeve, razvijeni još napredniji projektili. Između 2004. i 2006. najmanje su četiri potpuno nova vođena projektila zrak-zemlja ušla u operativnu uporabu, uz još mnogo njih spremnih da im se pridruže.

U Sjedinjenim Državama fokus je na dva područja. Jedno je daljnji razvoj JDAM sustava koja se unapređuje kombinacijom dodatnih sustava kao što je Global Positioning System (GPS), uz istodobno smanjenje veličine i mase koja bi omogućila da borbeni avioni ponesu više bombi uz smanjenje kolateralne štete. To manje oružje također je pogodnije za nošenje i uporabu s radarski nevidljivih(stealth) aviona kao što je Joint Strike Fighter (JSF) koji imaju ograničeni prostor u unutarnjim odjelcima za oružje. Manje i lakše oružje pogodnije je i za uporabu s borbenih bespilotnih letjelica. Drugo područje je kombiniranje JDAM tehnologije s drugim senzorima kako bi projektili dobili mogućnost uništavanja pokretnih ciljeva. Tijekom ove ili najkasnije iduće godine američko će ratno zrakoplovstvo pokrenuti razvoj vođenog projektila koji će autonomno moći otkrivati i uništavati pokretne ciljeve. Istodobno će se nastaviti intenzivan razvoj projektila s JDAM tehnologijom kako bi im se povećala preciznost i učinkovitost. U Sjedinjenim se Državama u tišini razvija i operativno rabi sustav koji znatno povećava preciznost oružja bez obzira na područje u kojem se djeluje ili na vremenske uvjete koji minimalno djeluju na oružje.

Stalna potpora mnogim projektima iz tog područja omogućila je trajni napredak sposobnosti zrakoplovnih senzora da nađu, klasificiraju i identificiraju mete na velikim udaljenostima, te da osiguraju potrebne podatke za vođene projektile kako bi se ostvarila visoka vjerojatnost pogotka. Uz to unapređeni, znatno precizniji ciljnički podvjesnici i Active Electronically Scanned Array (AESA) radari već su demonstrirali mogućnost da u realnom vremenu osiguraju GPS koordinate cilja, istovremeno omogućujući borbenim avionima izvršavanje napad s više JDAM-ova na netom otkrivene ciljeve. Primjerice, na testiranju koje je obavljeno potkraj 2005. jedan je F/A-18E Super Hornet rabeći radar APG-79 AESA tvrtke Raytheon uspješno svojim JDAM-ovima napao više različitih ciljeva pritom rabeći samo koordinate ciljeva koje je dobio od radara.
To umnogome objašnjava zašto više ne postoji veliki pritisak da se razviju još preciznije inačice JDAM-a. Nekoliko je projektila velike preciznosti baziranih na JDAM tehnologiji i opremljenih sustavima za samonavođenje na ciljeve, uključujući i sustav DAMASK (kojeg razvija američka ratna mornarica) i Hornet Autonomous Real-Time Targeting (HART) sustav, unatoč konstantnom nuđenju odbijeno jer su sustavi kao što je AESA i konstantni napredak GPS sustava doveo do velike preciznosti uz vrlo male troškove uporabe.
Izvan Sjedinjenih Država neke države razvijaju projektile koji bi trebali postići preciznost JDAM-a, autonomiju i ekonomičnost bez oslanjanja na američki GPS sustav satelitske navigacije. Drugi razvojni programi, kao što je britanski Brimstone (zajednički ga razvijaju tvrtke MBDA i Boeing), usredotočeni su na stvaranje projektila koji će moći uništavati pokretne ciljeve.

Bomba malog promjera

Jedno od novih oružja koje bi u najskorije vrijeme trebalo ući u operativnu uporabu je i Boeingova GBU-39/B Small Diameter Bomb (SDB). Ako ne bude nepredviđenih teškoća, SDB bi u operativnu uporabu u američkom ratnom zrakoplovstvu trebao ući tijekom rujna ove godine. Ispitivanja operativne uporabljivosti počela su u studenom 2005. i ti bi se testovi trebali dovršiti do sredine ove godine. Prvi avioni naoružani SDB-om bit će F-15E iz 48. zrakoplovne eskadrile u RAF Lakentheathu.
Boenig trenutačno ima ugovor za dostavu 768 bombi i 175 sustava za uporabu. Odluka o pokretanju pune proizvodnje treba se donijeti ove godine kako bi se ostvarila isporuka od 1200 bombi i 300 lansera do kraja fiskalne godine 2008. Do kraja fiskalne godine 2021. trebala bi se ostvariti proizvodnja od 2000 lansera i 24 000 SDB-a.
Boeing je razvoj SDB-a okončao u rujnu 2005. Tijekom razvojnih testiranja 37 SDB-a je ispaljeno protiv nepokretnih ciljeva, od čega je 35 i pogodilo zadane ciljeve ostvarivši pritom pogotke u prosječnoj udaljenosti od 1,1 metara od središta cilja. Ključno je testiranje uključivalo istovremeno lansiranje četiri bombe na četiri različita cilja na udaljenosti od 37 kilometara od mjesta lansiranja. SDB je zorno dokazao svoj domet u svibnju 2005. kad je projektil lansiran s visine od 10 000 metara pogodila cilj udaljen 88 kilometara, pritom udarivši 85 centimetra od središta cilja. Test koji je obavljen održan istog mjeseca u simuliranim uvjetima ometanja GPS sustava, dokazao je mogućnosti SDB-a da i u takvim uvjetima preleti 56 kilometara i pogodi na samo dva metra od cilja, rabeći pritom inercijalnu navigaciju i instalirani program za neutralizaciju ometanja.

Tajna SDB-ove preciznosti skriva se u sustavu Accuracy Support Infrastructure (ASI) kojeg razvija i proizvodi tvrtka SRI International. Zasnovan na tehnologiji američkog ratnog zrakoplovstva iz devedesetih godina prošlog stoljeća sastoji se od zemaljske stanice koja otkriva pogreške u GPS-u i ispravke šalje u projektil. ASI stanica može biti udaljena 2400 kilometara te tako pokriti cjelokupno područje djelovanja u nekom dijelu svijeta. Uz to ASI može poboljšati preciznost djelovanja svih oružja u tom promjeru koje rabi GPS navigaciju i koja su osposobljena za prijam njegovog ASI-ovog signala za korekciju.
Trenutačni planovi predviđaju brzu integraciju SDB-a na jurišnike F-15E iako i drugi američki borbeni avioni, kao što su F-22 i B-2, dolaze u obzir iako još ne postoje vremenski planovi za njihovu integraciju s novim projektilom. Četrdeset i osma eskadrila, osim što će prva operativno rabiti SDB-e također i prva rabi napredne ciljničke podvjesnike Sniper tvrtke Lockheed Martin. Sniper rabi laserski daljinomjer/osvjetljivač ciljeva i ima vlastitu memoriju konfiguracije terena nad kojom djeluje. Uz to aktivno rabi podatke s avionskog GPS sustava kako bi osigurao precizne GPS koordinate cilja za JDAM i SDB projektile.
SDB projektil rabit će DamondBack krilnu sekciju tvrtke MBDA i repna kormila tvrtke HR Textron. U početku se razmatrala i mogućnost uporabe rešetkastih repnih kormila koje se rabe na nekim ruskim projektilima (na primjer R-77). Od tog se naknadno odustalo u korist klasičnih repnih kormila koja pružaju jednaku učinkovitost iz manju cijenu. Tvrtka Rockwell Collins osigurava GPS prijamnik koji uključuje Harrisov Selective-Availability Anti-Spoofing Module (SAASM). Tvrtka Honeywell dostavlja sustav za inercijalnu navigaciju. Novije inačice SDB-a, koje će se pojaviti do kraja ovog desetljeća, dobit će napredniji sustav vođenja označen kao Deeply Integrated Guidance and Navigation Unti (DIGNU). Sastavni dio tog sustava bit će inercijalni sustav vođenja s mikroelektromehaničkim sustavom i GPS prijamnikom. Od DIGNU-a se očekuje da znatno smanji cijenu cijelog projektila uz istovremeno četverostruko povećanje preciznosti djelovanja i otpornosti na ometanje u odnosu na sustav vođenja koji se sad ugrađuje u SDB projektile.

F-15E će SDB projektile nositi na novorazvijenim četverostrukim podtrupnim nosačima BRU-61/A. Zasad se za taj avion planira kombinacija od tri nosača s 12 projektila. Potpuno napunjen nosač sa četiri projektila pojedinačne mase 130 kilograma imat će ukupnu masu od 664 kg. SDB je od početka tako projektiran da se može nositi u unutarnjim nosačima “nevidljivih” F-22 i F-35, te na budućim borbenim bespilotnim letjelicama. U slučaju F-22 lansiranje SDB-a će se moći obaviti i pri nadzvučnim brzinama leta. SDB-i su u međuvremenu testirani i na australijskim jurišnicima F-111, koja je očigledno zainteresirana za ovo oružje.

SDB u operativnoj uporabi
Projektili SDB proizvodit će se u istom pogonu u St Charlesu gdje se proizvodi i JDAM, ali uz neke bitne razlike. I dok se JDAM isporučuje krajnjem korisniku kao pribor za ugradnju na različite bombe SDB će se isporučivati kao gotov projektil opremljen sustavom za navođenje i kontrolu leta, te višenamjenskom bojnom glavom opremljenom višenamjenskim upaljačem koji se može namjestiti da aktivira bojnu glavu s probojnim ili razornim učinkom.
Razvoj SDB-a teći će u dvije faze. Prva faza, koja je u tijeku, predviđa završetak razvoja vrlo preciznog projektila koji rabi unaprijeđeni GPS sustav otporan na ometanje i koji osigurava precizne koordinate nepokretnog cilja. Druga faza predviđa daljnji razvoj sustava navođenja koji će moći uništavati i pokretne ciljeve. Razvojni planovi za drugu fazu, za projektil koji je označen kao GBU-40/B, trenutačno su “na ledu”. Njegov je razvoj zaustavljen 2003. kako bi se prvo odredilo optimalno tražilo. Razvoj je ponovno pokrenut u rujnu 2005. otvaranjem novog zahtjeva za ponude američkog ratnog zrakoplovstva. U zahtjevu se gotovo u potpunosti opisuje GBU-40/B, i kad se u obzir uzme uspjeh projektila GBU-39/B, očekuje se da Boeing vjerojatno neće ni imati konkurenciju. Zbog toga su tvrtke Boeing i Lockheed Martin u listopadu 2005. potpisale ugovor o kooperaciji kojim se predviđa završetak razvoja projektila GBU-40/B.

Ugovorom je određeno da će Lockheed Martin razviti tražilo za projektil koje će se temeljiti na tehnologiji razvijenoj za projektil Joint Common Missile. Trodijelno tražilo će sadržavati poluaktivni laser za precizni napad i ograničenje kolateralne štete, IIR senzor za otkrivanje cilja i njegovu identifikaciju visoke otpornosti na ometanje, te milimetarski radar koji će se rabiti u uvjetima slabe vidljivosti. GBU-40/B također će opremiti i datalinkom kako bi se omogućilo da platforma s koje je lansiran (avion) ili kontrolor na zemlji (najčešće pripadnici specijalnih postrojbi ubačeni u neprijateljsku pozadinu) naknadno projektilu pošalju sve promjene položaja cilja.
Po sadašnjim planovima američko će ratno zrakoplovstvo potpisati prve ugovore za GBU-40/B u prvoj polovici ove godine. Prije nego što se potpiše konačan ugovor o nabavci (i početku serijske proizvodnje) američko zrakoplovstvo namjerava ispitivati uporabljivost novog oružja najkasnije potkraj 2007. Ako se ispitivanja uspješno okončaju, maloserijska proizvodnja projektila GBU-40/B trebala bi se pokrenuti 2010., a masovna serijska proizvodnja do kraja 2011.

Brimstone
I dok američko ratno zrakoplovstvo tek očekuje svoj prvi dalekometni projektil osposobljen za uništavanje pokretnih ciljeva, britansko ratno zrakoplovstvo upravo uvodi u operativnu uporabu svoj projektil Brimstone. Ovaj je projektil proglašen operativnim na avionu Tornado GR.4 u ožujku 2005., a tvrtka MBDA trenutačno isporučuje 95 Brimstona mjesečno. Brimstone je u razvoju od studenog 1996. Često se opisuje kao preinačena inačica projektila Hellfire, ali je u osnovi to potpuno novi projektil. Za razliku od Hellfirea, Brimstone ima masivnije i čvršće tijelo, milimetarski radar koji omogućava način djelovanja “ispali i zaboravi”, te novu dvodijelnu bojnu glavu namijenjenu uništavanju oklopnih vozila. Tvrtka Boenig (koja s Lockheed Martinom proizvodi Hellfirea) osigurava neke podsustave projektila, dok je tvrtka MBDA zadužena za proizvodnju radara i sastavljanje i završnu provjeru projektila.
Iako svoje porijeklo vuče iz zahtjeva Hladnog rata za protuoklopnim projektilom Brimstone je isto tako pogodan za uporabu u novim, znatno izmijenjenim uvjetima ratovanja, barem po tvrdnjama MBDA-e. Britansko ratno zrakoplovstvo se odlučilo za nosač-lanser na koji se mogu smjestiti tri projektila. Trenutačno je standardna procedura da se na Tornado GR.4 postave četiri takva nosača (ispod trupa), te se avion naoruža s ukupno 12 projektila. Činjenica je da Tornado ima i dovoljno nosivosti i podvjesnih točaka da se na njega smjesti još barem toliko nosača ali Brimston je projektiran tako da istovremeno može djelovati do šest projektila na isto toliko zasebnih ciljeva. Istovremena uporaba više projektila dovela bi do situacije da dva ili više projektila pogode isti cilj. Sadašnji računarni programi u Brinstoneu omogućavaju da se, na primjer, tijekom gađanja više ciljeva u koloni prvi projektil usmjeri na prvo vozilo, drugi na drugo i tako redom do šestog. Za “razbacane” ciljeve rabi se tzv. “prostorna logika” koja određuje da projektil nakon lansiranja pretražuje određeni prostor (primarni i sekundarni) te se usmjerava na otkriveni cilj. Veći se prostor može pokriti plotunom do šest projektila.

Brimstone može izravno usmjeriti na cilj i pilot preko ciljnika na head-up displeju. Podaci o položaju cilja u trenutku lansiranja mogu se dobiti iz ciljničkog sustava samog aviona (radarski i/ili elektrooptički), s neke druge platforme (npr. bespilotne letjelice) ili od kontrolora sa zemlje. Brimstone se može lansirati protiv ciljeva koji su izvan vizualnog dometa ili dometa sustava za motrenje na zrakoplovu. Primjerice, Brimstone se može lansirati pri letu aviona – lansirne platforme na vrlo maloj visini i zadržati određenu visinu leta sve do udara u cilj.
Mogućnost kolateralne štete navodno je smanjena na minimum uporabom najsuvremenijeg sustava vođenja i uporabom male bojne glave čija je rasprskavajući učinak manji nego kod bojne glave projektila SDB. Uz to Brimstone se programira za djelovanje samo na određenom području. Ako u njemu ne nađe cilj projektil će se samouništiti. Radarsko je tražilo dovoljno precizno da može razlikovati “poželjne” (oklopna vozila i lansere) od “nepoželjnih” (civilna vozila) ciljeva.
Britansko će ratno zrakoplovstvo Brimstone rabiti i s borbenih aviona Harrier GR.4 i GR.9. Očekuje se da će Brimstone postati operativan s ovih jurišnika u ožujku 2008. kao dio modernizacijskog programa Capability D. I najnoviji britanski višenamjenski borbeni avion Eurofighter Typhoon moći će nositi Brimstone, iako vrijeme integracije projektila s tim avionom još uvijek nije određeno. Naime, rokovi integracija novih oružja na Typhoon bit će određeni unutar Future Capability Programme koji će se odvijati unutar dvije faze – Enhancement Phase 1 i 2. Odluka koje će se oružje integrirati u oružani sustav Typhoona u kojoj od faza još je uvijek dio pregovora.
Brimstone je vjerojatno buduće oružje britanskih (a možda i američkih) radarskih nevidljivih višenamjenskih borbenih aviona F-35 JSF koji će u svojim unutarnjim spremnicima za oružje nositi dvostruke ili trostruke klizne lansere za te projektile. Predviđeno je da se ovaj projektil integrira s F-35 u četvrtom i završnom dijelu bazičnog razvojnog programa. Po tvrdnjama Boeinga i dalje postoji veliko zanimanje američke ratne mornarice da se Brimstone integrira i s višenamjenskim borbenima avionom F/A-18E/F, ali i američkog ratnog zrakoplovstva koje bi ovaj projektil uvrstilo u naoružanje jurišnika A-10. Čak se razmatra i mogućnost razvoja posebne mornaričke inačice Enhanced Brimstone koja bi se rabila protiv malih, brzih i pokretnih plovila ali i kao oružje za blisku zračnu podršku snagama na kopnu. Taj će projektil moći nositi i švedski višenamjenski borbeni avion Gripen, što je sigurno obradovalo sve veći broj njegovih korisnika. Brimstone se, zbog svoje male mase i veličine može rabiti i s borbenih helikoptera, a razvijena je i inačica za lansiranje s lansera na borbenim vozilima.

Na testiranjima koja su održana na američkom poligonu China Lake (California) u listopadu prošle godine britanski su Tornadoi lansirali 31 Brimstone ostvarivši čak 30 pogodaka. Tijekom jednog leta jedan je Tornado istovremeno lansirao šest Brimstonea da bi jedan od projektila uspio pogoditi pokretni cilj. Obavljena su lansiranja protiv ciljeva na maksimalnom i minimalnom dometu, te s velikih visina pri obrušavanju kao i s vrlo malih visina. Ciljevi su bili tenkovi, oklopni transporteri i samovozno topništvo.
Brimstone je dugačak 1,8 metara i promjera tijela 17,8 centimetra. Masa u trenutku lansiranja mu je relativno malih 48,5 kilograma. Pokreće ga snažan raketni motor na kruto gorivo. Nakon lansiranja raketni motor ubrzava projektil na nadzvučnu brinu. Motor radi vrlo kratko uz minimum dima kako bi se i na taj način minimalizirala mogućnost otkrivanja pozicije s koje je lansiran. Maksimalni mu je domet 32 kilometra.
S projektilom u operativnoj uporabi tvrtka MBDA je krenula u potragu za novim kupcima. Procjenjujući da je bliska zračna potpora ponovno glavna zadaća većine zračnih snaga u svijetu tvrde da upravo Brimstone zadovoljava sve te potrebe. Tim prije jer je to trenutno jedini projektil “ispali i zaboravi”, uz već zastario i znatno veći (i skuplji) američki projektil Maverick, na tržištu koji može pogađati i ciljeve u pokretu. Mogućnost koju će SDB dobiti tek za nekoliko godina.

Pripremio Domagoj MIČIĆ