Američka tvrtka United Technologies Corporation (UTC) priopćila je da će za budući južnokorejski avion pete…
Protuzračni raketni sustavi malog dometa
U zadnjem desetljeću prošlog stoljeća i u prvim godinama ovog protuzračni sustavi malog dometa, bili oni topnički ili raketni, pokazali su se vrlo opasnim oružjem koje je vrlo teško neutralizirati
Protuzračnim sustavima vrlo malog dometa (Very short-range air defence systems – Vshorad) obično se smatraju raketni ili topnički sustavi koji imaju domet do deset kilometara. Najveća im je prednost velika operativna prilagodljivost, osobito za raketne sustave koji se lansiraju s ramena ili iz malih, vrlo pokretnih vozila. Vshoradi omogućavaju da svaki vojnik, nakon relativno kratke i jednostavne obuke, postane dijelom učinkovite protuzračne obrane, barem u uvjetima dobre dnevne vidljivosti (većina ih nije opremljena IFF sustavom prepoznavanja pripadnosti letjelica). Iskustva nekih sukoba s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća i s početka ovog pokazala su da je moguća uporaba Vshorada i noću, ali samo u uvjetima u kojima protivnička strana ima potpunu dominaciju u zraku, te nije potrebna identifikacija uočene letjelice. Povećanje vjerojatnoće pogađanja ciljeva može se postići postavljanjem Vshorad raketnih sustava na nosače ili vozila koji omogućavaju ispaljivanje salve (dva ili više) projektila. Uporaba radarskih i/ili elektrooptičkih sustava (s dnevnim i termovizijskim kamerama, te laserskim daljinomjerima) motrenja i navođenja paljbe dodatno povećava učinikovitost i raketnih i topničkih sustava.
Prijenosni PZO raketni sustavi
Pod pojmom laki PZO raketni sustavi uglavnom se podrazumijevaju projektili koji se lansiraju s ramena, iako na tržištu postoje i sustavi koji se lansiraju s lakog postolja, a dio ih je prilagođen i za ugradnju na vozila. U literaturi na engleskom za lake PZO raketne sustave koji se lansiraju s ramena rabi se skraćenica Manpad (Man-portable air defence systems). Od svoje pojave početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Manpadi su stekli glas sustava koji doduše nemaju neku veliku učinkovitost ali ih je isto tako nemoguće otkriti i neutralizirati prije uporabe (lansiranja). Uz to pokazalo se da se Manpadi mogu pojaviti i na potpuno “nemogućim” mjestima kao što su visoki planinski vrhovi, ili na prijevoznim sredstvima kao što su vodeni skuteri.
Od pojave prvih Manpada razvijena je već četvrta generacija sa znatno boljim sustavima samonavođenja na ciljeve i učinkovitijim bojnim glavama. Unatoč tome u uporabi su, ponajviše u rukama gerilaca i terorista, i sustavi prve generacije kao što je sovjetski KBM 9M32M Strela-2M (NATO oznaka SA-7 Grail) i američki Redeye. Oba ta sustava još uvijek su opasna prijetnja nezaštićenim zrakoplovima u koje ulaze vojni transportni avioni i helikopteri, ali i civilni putnički avioni. Na osnovi Stele-2M razvijen je projektil Strela-3 (SA-14 Gremlin) koji je postao operativan 1978. i još napredniji KBM 9M310 Igla-1 (SA-16 Gimlet) koji je postao operativna 1981. godine. Oba projektila opremili su hlađenim infracrvenim sustavom samonavođenja na ciljeve koji omogućava i napade na zrakoplove u dolasku, za razliku od projektila Strela-2M (i američkog Redeyea) koji može napadati samo ciljeve u odlasku, kad ciljatelju okrenu svoje ispuhe mlaznih motora. U treću sovjetsku generaciju Manpada ulazi projektil KBM 9M39 Igla (SA-18 Grouse) s dvokanalnim infracrvenim tražilom (radi u valnim dužinama od 3,5 do 5 nm) koji ima znatno bolju otpornost na ometanje. Najnoviji projektil KBM 8M342 Igla-S kombinira veću bojnu glavu i laserski blizinski upaljač s jačim raketnim motorom koji, u kombinaciji s boljim sustavom kontrole leta, daje veći učinkovit domet.
Američki ekvivalent Igli je Raytheonov FIM-92 Stinger, koji se spletom političkih okolnosti često nalazi u rukama grupa koje nisu naklonjene Amerikancima (isto kao i Igla u rukama proturuskih gerilaca). Stinger je nastao na iskustvima već spomenutog Redeyera koji se nije pokazao odveć učinkovitim sustavom. Na osnovi Stingera razvijeni su mnogi sustavi namijenjeni ugradnji na vozila, između ostalih i Dual Mount Stinger (DMS) koji su opremili elektrooptičkim (FLIR) sustavom i radarom. Tvrtka EADS-LFK razvila je Tripod-Adapted Stinger (TAS) postolje s dva projektila i sustav Pedesta-Mounted Stinger (PMS) za vozila klase 4×4. Stinger se također rabi na vozilima američke vojske Boeing Avenger (baziran na vozilu AM General Hummer) i na borbenom vozilu pješaštva Bradley-Linebacker. Najnoviji korisnik Stingera je Litva koja ga rabi unutar sustava Raytheon LASAMS (Low-Altitude Sam System) na vozilu Hummer koji je opremljen s Thales Raytheon Systems TPQ-64 Sentinel radarom. Tek nešto drukčija uporaba Stingera je u sustavu LeFlaSys njemačke vojske, koji je nastao kao zajednički projekt tvrtke Theinmetall Defence Electronics i Krauss-Maffei Wegmann, a koji se bazira na lakom gusjeničkom vozilu MaK Wiesel 2. Sustav LeFlaSys ujedinjuje osam Ozelot oružanih platformi (svaka s po četiri projektila Stinger spremna za lansiranje) i zapovjednog centra koji je opremljen s Ericsson Hard 3D radarom i elektrooptičkim sustavom za motrenje Adad Irst tvrtke Thales Optronics. Najveća prednost sustava LeFlaSys je mogućnost lakog prijevoza zrakom u transportnim avionima i helikopterima.
Veliki proizvođač i izvoznik Manpada je Kina koja pokušava održati korak sa svjetskim trendovima. Prvi kineski Manpad koji je 1985. ušao u operativnu uporabu bio je HN-5, više-manje vjerna kopija sovjetskog projektila 9M32M Strela-2M, od kojeg je naslijedio i sve nedostatke. Kako je bio jednako neučinkovit kao i njegov original, HN-5 je zamijenjen znatno boljim Manpadom QW-1 koji je u osnovi kopija američkog Stingera. QW-1 je u operativnu uporabu ušao sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, a Kinezi su licencu za njegovu proizvodnju prodali Pakistanu koji ga nudi na tržištu pod oznakom Anza Mk II. Na osnovama QW-1 razvijen je projektil QW-2, koji se od prethodnika najviše razlikuje po tome što rabi sustav za navođenje koji je preuzet sa sovjetskog projektila 9M310 Igla-1, što posredno dokazuje da je sustav vođenja na Igli-1 bolji od sustava vođenja na Stingeru. Trenutačno zadnji kineski Manpad je FN-6 o kojem se trenutno zna vrlo malo, osim da je kopija ili licenčna izrada ruskog projektila 8M342 Igla-S.
Uz mnoge prednosti, kao što su laka pokretljivost (može ih nositi samo jedan vojnik) i jednostavnost uporabe, Manpadi imaju i znatne nedostatke. Najveći su mala bojna glava ograničene učinkovitosti i mali domet. Zbog toga neke vojske preferiraju ponešto veće projektile, unatoč potrebi da se oni lansiraju s postolja. Dobar primjer je projektil Mistral tvrtke MBDA koji ima masu 20 kg i bojnu glavu mase 2,95 kg (Igla ima bojnu glavu masu 1,2 kg). Mistral je dostupan u širokom spektru inačica namijenjenih za ugradnju na vozila (lanser ATLAS s dva projektila) ili brodove (vidi dolje). Do danas je naručeno više od 15 000 Mistrala za uporabu u oružanim snagama više od 25 država, što samo po sebi dovoljno govori o kvaliteti tog lakog PZO sustava. Kao i prije spomenuti Igla i Stinger, i Mistral ima infracrveni sustav samonavođenja na ciljeve.
Za razliku od njih švedski laki PZO sustav RBS70/90 tvrtke Saab Bofors Dynamics ima lasersko vođenje (beam-riding – raketa prati lasersku zraku) koje je kombinirano s vrlo učinkovitom rasprskavajućom prefragmentiranom bojnom glavom i laserskim blizinskim upaljačima. Najveća prednost laserskog sustava vođenja je njegova vrlo velika otpornost na ometanje. Na osnovama projektila RBS70/90 sustava tvrtka je razvila još učinkovitiji projektil Bolide koji je namijenjen obaranju najnovijih borbenih letjelica. Opremljen je novim raketnim putnim motorom koji pruža povećani domet i smanjuje vrijeme leta. Projektil Bolide je i osnova sustava Asrad-R namijenjenog za ugradnju na vozila, a koji je nastao kao zajednički projekti tvrtke Saab Bofors Dynamics i Rheinmetall Defence Electronics. Uz Švedsku korisnici Asrad-R su Australija i Finska.
Lasersko se vođenje rabi i PZO raketnom sustavu Starstreak britanske tvrtke Thales Air Defence. Jedna od odlika tog sustava je da rabi projektil vrlo velike brzine. U operativnu je uporabu ušao 1999. kao laki protuzračni sustav britanske vojske unutar sustava Armoured Starstreak koji je baziran na gusjeničaru Alvis Stormer. Svako vozilo nosi osam projektila spremnih za lanisranje i još dvanaest u pričuvi. Britanska vojska također rabi i Starstreaka s Lightweight Multiple Launcher postoljem koji omogućava lansiranje salve od tri projektila. U svim sustavima Starstreaka rabi se optičko praćenje cilja dok se projektil na cilj navodi laserom. Sam se cilj napada s tri “strjelice” koje se od projektila-nosača odvajaju u blizini cilja. Za finsku je vojsku Thales razvio sustav s automatskim punjačem namijenjen ugradnji na vozila. Tvrtka trenutačno nudi novi sustav potpuno automatiziranog praćenja ciljeva koji se može uvezati s većim brojem elektrooptičkih i radarskih senzora. Novi sustav može se ugraditi na različita vozila, plovila ili kontejnere. Nudi se i pojednostavljeni Starstreak sa samo jednim projektilom koji je, po tvrdnjama proizvođača, pogodan za obaranje malih ciljeva kao što su bespilotne letjelice.
Laki PZO raketni sutavi
Tvrtka MBDA nudi svoj laki PZO sustav Jernas koji je zapravo izvozna inačica sustava Rapier FCS (Field Standard C) koji je u operativnoj uporabi u britanskoj vojsci (kopnena vojska i ratno zrakoplovstvo) od 1996. godine. Sustav se sastoji od tri prikolice na kojima se prevoze lanser s osam Rapier Mk 2 projektila spremnih za lansiranje, 3D radar za motrenje i radar za praćenje cilja. Rapier rabi sustav navođenja na ciljeve CLOS (Command-to-Line-Of-Sight) koji se puno češće rabi za protuoklopne vođene projektile, iako je upravo Rapier dokazao da je i te kako uporabljiv i za PZO sustave malog dometa. Do danas se sustav Rapier kupile oružane snage devet država (između ostalih i američka vojska) od kojih neke provode modernizaciju na FSC standard.
Ozbiljan takmac Rapieru na svjetskom tržištu je PZO raketni sustav Roland tvrtke Euromissile. Roland također rabi CLOS sustav vođenja koji je podržan radarom i elektrooptičkim sustavom motrenje s kamerom i termovizijom. Zbog svojih se dimenzija mora ugraditi na oklopno vozilo ili kontejner. U početku njegove operativne uporabe planirana je ugradnja na gusjeničare, da bi se danas uglavnom ugrađivao na oklopna vozila na kotačima. Kako bi se još više prilagodio potrebama korisnika razvijena je inačica ugrađena na kontejner koji se može rabiti u nepokretnom stanju (kontejner spušten na zemlju) ili pokretnom (kontejner postavljen na kamion ili prikolicu). Do danas je predano više od 26 000 prijektila i 644 lanserne postaje u dvanaest država (između ostalih i Sloveniji). Kako bi Roland ostao konkurentan Euromissile je razvio projektil VT-1 koji ima vrlo veliku brzinu leta i domet veći od deset kilometara (12 km), te je stoga izašao iz Shorad (Short-range air defence systems) kategorije. Inačica Enhanced Roland kombinira mnoga unapređenja te uvodi Glaive elektrooptički sustav kontrole paljbe i BKS digitalni nadzorni sustav koji su zajednički razvile tvrtke Euromissile i Eads-LFK.
Hibridni PZO sustavi
Hibridni laki PZO sustavi sastoje se od kombinacije vođenih projektila i topova. Tom se kombinacijom želi postići maksimalna učinkovitost protiv svih vrsta ciljeva. Iako je bilo puno pokušaja operativni hibridni PZO sustav trenutačno na tržištu nude samo ruska tvrtka KBP/Uljanovsk – Tunguska M1 i kineska izvozna agencija NORINCO – Type 95. Specifičnost Tunguske je da je naoružana s osam Fakel/KBM 9M311 (SA-19 Grison) vođenih projektila koji se rabe samo na tom sustavu i nisu namijenjeni uporabi s drugih lansera. Uz to sustav je opremljen i s dva topa 2A72 kalibra 30 mm. Razvijena je i mornarička inačica sutava pod nazivom Kashtan. Proizvođač nudi i inačicu Pantzyir-S1 postavljenu na kontejner i namijenjenu ugradnji na kamione. Ta inačica ima uz dva topa kalibra 30 mm i dvanaest projektila spremnih za lansiranje.
I američka tvrtka Martin Marietta je razvila hibridni laki PZO sustav koji čine već opisani projektili Stinger i šesterocijevni top GAU-12/U kalibra 25 mm. Razvijena su dva podsustava. Prvi je Blazer Heavy Air Defence Turret namijenjen ugradnji na oklopna vozila (ponajviše na Bradleye). Drugi podsustav je Light Aromred Vehicle (LAV) Air Defence koji je namijenjen ugradnji na laka oklopna vozila na kotačima. Oba podsustava imaju dva lansera s po četiri Stingera spremnih za lansiranje.
Martin Marieta je u suradnji s tvrtkom Thomson-CSF (danas MBDA) razvio još napredniju kupolu Blazer Air Defence Turret koja uz top GAU-12/U nudi mogućnost uporabe projektila Mistral (do osam projektila spremnih za lansiranje). Sustav je opremljen i radarom za motrenje Thomson-CSF TRS 2630 dometa motrenja 17 km.
Možda najzanimljiviji hibridni laki PZO sustav tržištu su ponudile izraelska tvrtka RAFAEL i američka Hughes Missile Systems Company. Spajajući RAFAEL-ov projektil Barak-1 (pogledaj pod mornaričke sustave) i topnički sustav Phalanx CIWS s topom kalibra 20 mm dobiven je PZO sustav HVSD (High Value Site Defense) vrlo visoke učinkovitosti protiv malih ciljeva kao što su krstareći projektili ili vođene bombe.
Američku i europsku filozofiju kombinacije operativnog PZO topničkog i Manpad sustava preuzeli su i Kinezi koji su razvili svoj samovozni PZO sustav Type 95. On rabi četiri topa kalibra 25 mm i četiri projektila QW-2. Kako bi mu se povećala učinkovitost, uz uobičajeni optički ciljnički sustav (dnevna kamera, termovizija, laserski daljinomjer) opremljen je i radarom CLC-1 dometa motrenja 11 kilometara. Sve je to postavljeno na jednočlanu oklopnu kupolu koja je pak ugrađena na oklopljeno gusjenično vozilo. Sustav Type 95 je u operativnoj uporabi i Kina je započela s njegovim nuđenjem stranim kupcima.
Mornarički laki PZO sustavi
Iako se većina hibridnih sustava bazira na lakim prijenosnim sustavima s mornaričkim lakim PZO sustavima sasvim je drugi slučaj. Uporaba lakih PZO sustava na brodovima prije je izuzetak nego pravilo. Jedan takav izuzetak je laki PZO raketni sustav Mistral koji je prilagođen uporabi na brodovima i to u više različitih inačica. Jedna je sustav Simbad, ručno upravljiv lanser na koji se postavljaju dva projektila koji je u osnovi vrlo sličan lanseru ATLAS. Drugi je nešto veći sustav Sadral na čiji se stabilizirani lanser može postaviti šest projektila spremnih za lansiranje. Sadral je opremljen elektrooptičkim sustavom za motrenje koji sjedinjava dnevnu i noćnu kameru, a može se upravljati i podacima s brodskog radara i/ili elektrooptičkog sustava za motrenje. Tvrtka MBDA je razvila i sustav Tetral sa stabiliziranim laserom na koji se može postaviti do četiri projektila spremnih za lansiranje. Tetral je opremljen i termovizijom, a primarna mu je namjena ugradnja na radarski nevidljive (stealth) brodove.
Primjer posebno razvijenog PZO raketnog sustava malog dometa namijenjen ugradnji na ratne brodove je već spomenuti sustav Barak-1 koji je razvila izraelska tvrtka Rafael u suradnji s tvrtkom Israel Aircraft Industries. Odlike tog PZO sustava su okomito lansiranje projektila, usmjeravanje leta projektila vektorizaciom potiska i brzo djelovanje protiv svih ciljeva bez obzira na smjer dolaska. Još jedna važna odlika Baraka je minimalni domet od samo 500 metara, koji omogućava uništavanje i onih protubrodskih vođenih projektila koji su kasno uočeni i/ili imaju vrlo veliku brzinu leta. Sustav se uobičajeno sastoji od dva osmerostruka okomita lansera i sustava za kontrolu paljbe koji je baziran na radarsko-elektrooptičkim sustavu EL/M-2221 namijenjen navođenju projektila na ciljeve. Relativno veliki projektil opremljen je poluaktivnim radarskim sustavom vođenja koji je sposoban presresti objekte koji lete samo dva metra iznad površine mora. Trenutačni korisnici Baraka su izraelska, čileanska, singapurska i indijska ratna mornarica.
Još jedan laki PZO raketni mornarički sustav specijaliziran za uništavanje protubrodskih vođenih projektila je američki RIM-116 RAM (Rolling Airframe Missile) ili Mk 31 Guided Missile Weapon System koji je baziran na projektilu zrak-zrak Sidewinder. RAM su zajednički razvili američka tvrtka Raytheon i njemačka Ramsys. U operativnu je uporabu ušao 1993. i do danas je postavljen na više od 80 brodova američke ratne mornarice i na 28 njemačkih brodova. Projektili RAM sustava lansiraju se iz lansera Mk 49 u koji stane 21 projektil. Za
RAM Block 0 odabran je jedinstveni sustav vođenja koji kombinira pasivno radarsko i infracrveno navođenje na ciljeve. Kako je RAM namijenjen obaranju protubrodskih vođenih projektila koji se uglavnom koriste aktivnim radarskim sustavima vođenja, u nos projektila, pokraj infracrvenog tražila preuzetog s projektila Stinger, postavljene su antene pasivnog sustava otkrivanja radarskog zračenja koje dolazi s protubrodskih projektila. Slijed djelovanja sustava RAM ide otkprilike ovako: prvo brodski radar za motrenje ili elektrooptički sustav otkrije i detektira protubrodski projektil te uzbuni brodski PZO sustav. Zatim se lanser Mk 49 usmjerava prema cilju te se lansira projektil. U početnoj bazi leta projektil se prema cilju navodi uz pomoć pasivnog radarskog samonavođenja usmjeravajući se prema radarskom zračenju kojedolazi s protubrodskog projektila. Kad se RAM projektil dovoljno približi cilju aktivira se infracrveni sustav vođenja koji preuzima vođenje u završnoj fazi leta. U međuvremenu je razvijena inačica Block 1, koja je trenutačno u serijskoj proizvodnji. Block 1 je namijenjen obaranju protubrodskih projektila koji ne rabe aktivno radarsko navođenje već se i same služe infracrvenim samonavođenjem. Iako projektil inačice Block 1 ima samo infracrveni sustav samonavođenja, zbog znatno osjetljivijeg tragača posjeduje povećanu mogućnost otkrivanja i obaranja ciljeva. Iako im to nije primarna namjena, zbog novog infracrvenog sustava samonavođenja projektili inačice Block 1 imaju i povećanu mogućnost obaranja aviona i helikoptera. Kako bi se RAM prilagodio i za uporabu na manjim ratnim brodovima tvrtka Raytheon je razvila sustav Sea Ram koji kombinira radarski sustav iz topničkog sutava Phalanx, a umjesto višecijevnog topa kalibra 20 mm postavljen je lanser za jedanaest projektila RAM.
Pripremio Domagoj MIČIĆ