Potpuno uništenje, razaranje ili devastiranje materijalnih dobara, infrastrukture i svih objekata na određenom prostoru zbog ostvarenja ratnih ciljeva nije nepoznanica u ljudskoj povijesti

          

Što zaraćenoj strani iz bilo kojeg povijesnog razdoblja ratovanja preostaje kad svoje taktičke ili strateške vojne ciljeve ne može ostvariti klasičnim operacijama? Ili iz brojnih razloga (političkih, društvenih ili gospodarskih, a nerijetko i kulturoloških ili vjerskih) mora uporabiti dramatične oblike destrukcije pojedinih prostora? U povijesti se često pristupalo pustošenju, i to kao smišljenoj i planiranoj praksi potpune i sveobuhvatne devastacije nekog teritorija. U skladu s tim, takva se praksa definira kao potpuno uništenje, razaranje ili devastiranje materijalnih dobara, infrastrukture i svih objekata na određenom prostoru. Stratezi koji to primjenjuju žele onemogućiti protivniku korištenje tog prostora, a i negativno djelovati na njegov borbeni moral, logističke kapacitete i u cijelosti na njegovu borbenu sposobnost.

Pustošenje se primjenjuje od najranijih razdoblja ratovanja pa sve do danas. Realiziralo se uglavnom kroz četiri temeljne metode destrukcije – rušenje svih infrastrukturnih objekata; paljenje površina i objekata; plavljenje prostora; kontaminaciju objekata i prostora. U starom i srednjem vijeku najčešći oblik pustošenja ostvarivao se paljenjem površina i infrastrukturnih objekata, prije svega zbog zapaljivih materijala od kojih su uglavnom građeni. Bila su bitna i zapaljiva sredstva koja su korištena u ratovima, npr. plamene strijele, grčka vatra i slično. Jednu su od prvih taktika pustošenja u povijesti vjerojatno u IX. stoljeću prije Krista primijenili Asirci prema Tušpi, glavnom gradu velikog kraljevstva Urartua sa središtem u Armenskom gorju. U to je vrijeme Urartu ratovao s ratobornim Asircima, koji su u više navrata pokušali osvojiti dobro utvrđenu Tušpu. Grad se oslanjao na strmu liticu i bio teško osvojiv. Ne mogavši ga osvojiti na drugi način, Asirci su ga spalili. To im nije bio problem jer je većina objekata u utvrdi bila izgrađena od drva. Nakon uništenja Tušpe, Asirci su nastavili pustošenje Urartua, paleći doslovno sve pred sobom, a radno sposobno stanovništvo odveli su u roblje. Kasnije civilizacije ponovno su izgradile Tušpu (pod nazivom Van) zbog strateškog položaja na kojem se nalazila, ali nikad više taj grad nije bio prijestolnica neke države. Danas su ostaci te utvrde turistička znamenitost na krajnjem istoku Turske.

 

Nezadovoljstvo pučana i Senata

Pustošenje kao svojevrsna taktika (u ono vrijeme i strategija) borbenih djelovanja ponovilo se 217. pr. Kr. u Drugom punskom ratu između Kartage i Rima, nakon Bitke kod Trazimenskog jezera. Rimske snage ondje su gotovo u cijelosti upale u zasjedu vojskovođe Hanibala Barke (247./246. –183. pr. Kr.) i bile većim dijelom uništene. Nakon teškog poraza, na čelo rimskih snaga postavljen je diktator Kvint Fabije Maksim (oko 280. – 203. pr. Kr.), koji je odmah shvatio kako ne raspolaže dovoljnim snagama kojima bi u jednoj odlučujućoj bitki mogao zaustaviti Hanibalove snage. Stoga je započeo različite oblike zasjednih djelovanja, kratkih iznenadnih napada i stalnog ometanja protivnika, zbog čega ga smatraju prvim strategom gerilskog ratovanja u povijesti. Osim toga, Fabije Maksim primijenio je i taktiku pustošenja, ali u spomenutom slučaju vlastite zemlje, kako bi protivniku onemogućio njezinu eksploataciju. Naime, u ratovima starog vijeka praktički nije postojala vojna logistika kojom bi bile opsluživane i opremane snage u borbenim djelovanjima, već su postrojbe koristile resurse neposredno na zaposjednutom prostoru. Pritom uglavnom nisu vodile računa o interesima i potrebama tamošnjeg stanovništva. Rimsko pučanstvo bilo je prisiljeno uništavati vlastite resurse kako ne bi pali u protivničke ruke, što je išlo sve do temeljitih paljenja cijelih naselja. To je izazivalo nezadovoljstvo, ali ni većina rimskog Senata nije imala razumijevanja za Maksimovu strategiju. Sve to rezultiralo je pogrdnim nadimkom za tog konzula i vojskovođu – Cunctator (oklijevalo) te njegovom smjenom nakon šestomjesečnog diktatorskog razdoblja.

Senat je preostale rimske snage (oko osam legija) povjerio zapovjedništvu dvojice konzula. Bili su to Lucije Emilije Paul Makedonac (229. – 160. pr. Kr.) i Gaj Terencije Varon (umro nakon 197. pr. Kr.), koji su dobili ultimativnu zapovijed da prihvate odlučujuću bitku i zaustave Hanibalove snage. Već 216. pr. Kr. došlo je do velike Bitke kod Kane u kojoj su Hanibalove snage katastrofalno porazile Rimljane. Prema nekim vojnim povjesničarima, to je prva i jedna od rijetkih povijesnih bitaka koja se od početka do kraja potpuno ostvarila u skladu sa zamisli pobjedničkog vojskovođe.

Sedamnaest okrutnih dana

Poražene rimske snage nisu bile i potučene: ponovno su počele primjenjivati strategiju spaljene zemlje kako bi Hanibalove snage lišile logističkih resursa za daljnje napredovanje. Pritom je opet trpjelo i rimsko pučanstvo, koje se sve više povlačilo pred prodorom Kartažana. Hanibal je u konačnici sa svojim snagama došao i do zidina samog Rima. Drugi punski rat nastavljen je s promjenjivom srećom za obje strane, sve dok rimski vojskovođa Scipion Afrički (236./235. –183. pr. Kr.) nije prebacio većinu rimskih snaga na područje sjeverne Afrike i neposredno ugrozio samu Kartagu. To je primoralo Hanibala da svoje snage vrati kako bi obranio matični teritorij. Godine 202. pr. Kr. to je dovelo do Bitke kod Zame i potpunog poraza Hanibalovih snaga.

Najdramatičnije pustošenje u sukobima Rima i Kartage primijenjeno je na kraju Trećeg punskog rata. Tijekom tog rata rimska vojska opsjedala je Kartagu gotovo pune dvije godine, sve dok rimski vojskovođa Publije Kornelije Scipion (oko 185. – 129. pr. Kr.), unuk proslavljenog Scipiona Afričkog, nije potpuno blokirao opsjednuti grad i spriječio njegovu opskrbu hranom. U gradu je uskoro zavladala glad i zarazne bolesti, čime je oslabio otpor branitelja. Rimske snage to su iskoristile te u proljeće 146. pr. Kr. provalile preko gradskih zidina u naseljeni prostor. Prema tadašnjim povjesničarima, Kartažani su pružili žestok otpor boreći se za svaku ulicu šest dana, ali Rimljani su ih svladali. Tijekom borbi u gradu i kasnijih rimskih represija navodno je poginulo više od 350 000 Kartažana, a malobrojni preživjeli branitelji digli su ruku na sebe kako ne bi pali živi u ruke Rimljana. Preživjelo stanovništvo odvedeno je u roblje, a grad je temeljito opljačkan i zatim uništen. Prema povijesnim dokumentima, prvo je zapaljen, a nakon toga sustavno razaran do temelja. Pustošenje je navodno trajalo punih 17 dana, a na kraju je Publije Kornelije Scipion dao izorati brazdu plugom u znak potpunog uništenja Kartage.

Kartaga se počela obnavljati tek 122. pr. Kr., ali kao rimska provincija s Rimljanima kao naseljenicima. Tako nikad više nije mogla biti konkurencija sve većoj, carskoj rimskoj državi.

Široki razmjeri

Ustrojavanje masovnih oružanih snaga krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća te vojne operacije na širokim bojišnicama tijekom francuskih revolucionarnih i napoleonskih ratova omogućili su zapovjednicima pustošenja širokih razmjera. Pustošenje tad u potpunosti poprima vojni karakter i provodi se u sklopu strateških i u manjoj mjeri taktičkih radnji i postupaka kako bi se protivniku dodatno otežali ratni napori. Opstanak velikih oružanih formacija, u prvom redu carske vojske Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.), ovisio je o urednoj logističkoj opskrbi, koja je zahtijevala kvalitetne komunikacije i dobru cestovnu mrežu. To je uvelike utjecalo na nove oblike pustošenja. Pustošenje je u pravilu primjenjivala slabija strana, nerijetko i na vlastitom teritoriju, kako bi protivniku otežala napredovanje. Pritom je uništavana kompletna infrastruktura i gotovo svi objekti na teritoriju preko kojeg se protivnik kretao. Najradikalniji oblik pustošenja tijekom napoleonskih ratova zabilježen je prilikom invazije na Rusiju 1812. godine. Već od početka Napoleonove kampanje ruske su snage pribjegavale taktici spaljene zemlje, pri čemu su izbjegavale odlučujuće bitke i temeljito pustošile sva dobra tadašnje zapadne Rusije. Palile su žitna polja, rušile mostove i sve ostale infrastrukturne objekte, a pokretnu imovinu (uglavnom stoku i zalihe hrane) evakuirale su prema istoku. Bitkom kod Smolenska u kolovozu 1812. ruske snage dobile su predah kako bi se konsolidirale i prihvatile odlučujuću bitku prije dolaska Napoleonove Velike armije do Moskve, no tijekom povlačenja prema Moskvi i dalje su primjenjivale taktiku spaljene zemlje. Takva je taktika znatno otežala logističke napore francuske vojske, koja je sve više osjećala oskudicu svakodnevnih potrepština.

Središnji događaj Napoleonove kampanje bila je Bitka kod Borodina 7. rujna 1812., koju brojni povjesničari smatraju najkrvavijom bitkom napoleonskih ratova. Bitka je završila neriješeno, uz obostrane iznimno velike gubitke, zbog čega su ruske snage nastavile povlačenje prema Moskvi. Napoleon je nastavio nastupanje prema tom gradu, u koji je praktički bez borbe ušao tjedan dana nakon Bitke kod Borodina i zatekao ga gotovo potpuno praznog i napuštenog. Francuske postrojbe počele su pljačkati preostale dragocjenosti iz moskovskih crkava, a malobrojnom su preostalom stanovništvu otimale svu hranu do koje su mogle doći.

Napušten grad

Već drugog dana po ulasku Francuza u Moskvu buknuli su veliki požari, koje su podmetnuli Rusi. Većina povjesničara smatra da je to organizirao i proveo guverner Moskve grof Fjodor Rostopčin (1763. –1826.). Požari su uništili gotovo četiri petine svih stambenih objekata i ostale gradske infrastrukture, koja je uglavnom bila izgrađena od drva. Širenju požara pridonio je i snažan vjetar, koji je intenzivnije zapuhao 16. rujna, te činjenica da su gotovo sva sredstva za gašenje požara u Moskvi uništili ili sabotirali sami Rusi. Zbog intenziteta požara, i sam Napoleon s najbližim suradnicima napustio je Kremlj i preselio se u palaču Petrov. Iako je vjerovao kako će Rusi kad-tad zatražiti mir i potpisati kapitulaciju, do toga nije došlo. U međuvremenu su francuske snage sve više trpjele oskudicu u gotovo potpuno uništenoj Moskvi. Logistička opskrba bila je sve teža zbog iznimno dugih pravaca dostave te sve učestalijih i učinkovitijih napada ruskih kozaka na logističke pravce i kolone Napoleonovih snaga. Nakon ozbiljnog poraza francuskih snaga 18. listopada kod Tarutina te u drugoj bitki kod Polocka (18. – 20. listopada), Napoleon je shvatio kako neće doći do očekivanog mirovnog sporazuma. Kako je zadržavanje u Moskvi i na dosegnutim crtama postalo logistički neodrživo, odlučio se povući iz tog grada s glavninom snaga. Pri povlačenju francuske su snage dale svoj obol pustošenju Moskve uništavajući sve preostale infrastrukturne objekte, a teško je oštećena i većina objekata u Kremlju. Potpuno razaranje Kremlja zaustavile su ruske konjaničke prethodnice koje su odmah po izlasku glavnine francuskih snaga upale u Moskvu i svladale zaštitnice ostavljene da, uz ostalo, razore ostatke Moskve, u prvom redu upravo Kremlj. Povlačenje nekad Velike armije preko opustošenog i dodatno zimom okovanog ruskog teritorija, uz stalne napade kozačkih snaga, dobro je poznato kao jedan od temeljnih razloga Napoleonova pada. Francuska vojska više se nije mogla oporaviti u tolikoj mjeri da bi se mogla učinkovito suprotstaviti ostalim zemljama protunapoleonske koalicije tog doba.

Svim raspoloživim sredstvima

U dva svjetska rata iz XX. stoljeća akteri su prihvatili pustošenje kao jednu od važnih strategija i taktika tzv. totalnog rata. To je rat koji se vodi svim raspoloživim sredstvima i potencijalima sukobljenih strana, na cijelom njihovu teritoriju i s cjelokupnim ljudskim potencijalima, uključujući i stanovništvo i civilnu infrastrukturu, s jedinim ciljem potpunog slamanja protivnika. Zbog toga se pustošenju prilazi kao važnoj djelatnosti, koja ulazi u procjenu situacije te izradu planova za njezinu realizaciju. Pustošenjem u pravilu zapovijeda najviše ratno zapovjedništvo, a nerijetko ga provode namjenske snage na bojištu ili u dubini protivnika, specijalno odabrane i opremljene za tu zadaću. Osim pustošenja izazivanjem masovnih požara (što je primjenjivano i u prethodnim ratovima), u oba se svjetska rata za te aktivnosti masovno koristi eksploziv, a izrađuju se i posebne naprave za točno definirane zadaće pustošenja, kao što su npr. različiti rijači, namijenjeni prije svega za razaranje prometnica svih vrsta.

U Prvom svjetskom ratu temeljna zadaća pustošenja postaje opsežno uništavanje komunikacija kako bi se protivniku otežali putovi opskrbe te usporilo kretanje njegovih postrojbi. To je najviše došlo do izražaja prilikom povlačenja njemačke vojske, odnosno skupine armija pod zapovjedništvom princa Rupprechta Bavarskog krajem 1916. i početkom 1917. godine. Pri povlačenju na novu bojišnicu (Aras – zapadno od Cambrea – Laon) izvedena su opsežna pustošenja na komunikacijama, a ispred novih položaja srušeni su svi infrastrukturni objekti pogodni za boravak, sanitetsko zbrinjavanje, motrenje i opskrbu vodom (bunari, vodovodi i svi izvori) i to u pojasu od 10 do 15 km. S tog su prostora konfiscirana sva pokretna materijalna dobra i stočni fond tamošnjeg stanovništva, koje je protjerano prema francuskim položajima. Pustošenje su provodile uglavnom inženjerijske postrojbe, koje su osim eksploziva i teške tehnike (prije svega rijača), upotrebljavale petrolej, slamu i druga lakozapaljiva sredstva za izazivanje masovnih požara. U pripremi tako opsežnog pustošenja izvršena su čak i probna rušenja kako bi se definirali potrebni normativi. Primjerice, utvrđeno je da npr. jedna inženjerijska satnija može za tri i pol dana srušiti 55 kuća i 33 bunara. Tijekom navedenog opsežnog pustošenja na površini od oko 3850 km² potrošeno je više od 2500 t eksploziva (prosječno oko 600 kg/km²), s tim da su prije toga izvučena sva materijalna sredstva koja su se mogla koristiti za vojne potrebe, kao i zatečeni stočni fond. Francuzima je trebalo više od mjesec dana za uspostavljanje cestovne mreže te više od tri mjeseca za osposobljavanje željezničkih prometnica. U ožujku 1918. francuske su snage na tom području pripremile masovno rušenje uglavnom komunikacijskih objekata u zoni širine oko 80 i dubine 15 km, ali to nije provedeno zato što se promijenila strateška inicijativa i započelo je potiskivanje Nijemaca.

Staljinova zapovijed

Tijekom Drugog svjetskog rata zaraćene strane raspolagale su puno razornijim sustavima za pustošenje, ali priroda brzog manevarskog rata u znatnijoj je mjeri onemogućila opsežnija planirana pustošenja kao taktiku borbenog djelovanja. Jedino veće pustošenje u prvom razdoblju Drugog svjetskog rata provela je Crvena armija u ljeto i jesen 1941. godine. Kako bi uglavnom otežala brz prodor njemačkih snaga, uništavala je objekte od vitalne važnosti za kretanje snaga, kao što su mostovi, komunikacije, željeznička čvorišta i sl. Razarani su i drugi infrastrukturni objekti koje je protivnik mogao koristiti, kao što su tvornički kapaciteti, stambena infrastruktura, energetska infrastruktura i sve što se nije uspjelo evakuirati u dubinu sovjetskog teritorija. Međutim, zbog razmjerno brzog nastupanja njemačkih snaga, velik dio infrastrukturnih objekata i brojnih skladišta nije stigao biti uništen, a u određenoj mjeri čak ni evakuiran. Na taj način projekt spaljene zemlje kakav je zapovjedio Josif Visarionovič Staljin (1878. ili 1879. – 1953.), a koji je trebao biti intenzivniji čak i od pustošenja koje su provele ruske snage pred Napoleonom, nije bio potpuno realiziran. No, bitke oko većih gradova u kojima je Crvena armija pružila snažniji otpor bile su toliko intenzivne da su dovele do temeljitog razaranja cijele infrastrukture, iako je primarni cilj bio uništenje ljudstva koje je branilo ili napadalo taj prostor, bez planskog pustošenja s jedne ili druge strane.

U drugom razdoblju rata pustošenje se počelo primjenjivati kao sastavni dio strategije totalnog rata, pri čemu se u većoj mjeri prvi put koristilo strateško bombardersko zrakoplovstvo. Osim uništavanja materijalnih pričuva protivnika i njegova gospodarskog potencijala, bombardiranjem se slabio moral stanovništva, dezorganizirala struktura vlasti i državni aparat, te širila panika i prisilne migracije stanovništva. Tu su strategiju u gotovo cijelom drugom razdoblju rata primjenjivala bombarderska zrakoplovstva zapadnih saveznika, uglavnom pustošeći vitalna njemačka gospodarska područja. Prema nekim izvorima, samo od travnja 1944. do siječnja 1945. u Njemačkoj su od savezničkog bombardiranja srušene 1 630 074 zgrade, uključujući stambene i javne objekte te industrijska postrojenja. Vrhunac tog zračnog oblika pustošenja dogodio se u veljači 1945. bombardiranjem Dresdena, pri čemu je uništen gotovo cijeli grad, a broj žrtava prešao je 25 000 mrtvih te višestruko ranjenih ljudi. Slična strategija primijenjena je u završnici rata i prema Japanu, pri čemu je zrakoplovno pustošenje vrhunac doživjelo bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Time je započela i nova revolucija u ratovanju uvođenjem oružja za masovno uništenje – kako je ubrzo nazvano nuklearno oružje zbog svoje neselektivnosti i golema razornog potencijala.

Nuklearna opasnost

Nakon Drugog svjetskog rata temeljnim sredstvom za pustošenje smatrano je nuklearno oružje, koje je toplinskim i kinetičkim djelovanjem udarnog vala moglo potpuno devastirati velik prostor na kojem je primijenjeno. Osim toga, taj prostor ostao bi dulje ili kraće vrijeme kontaminiran zračenjem, što bi dodatno pridonijelo pustošenju u najtežim razmjerima. Srećom, do uporabe tog naoružanja u navedenu svrhu nije nikad došlo tijekom blokovske bipolarizacije i hladnog rata. No, pustošenja su u većem ili manjem opsegu primjenjivana i u sukobima nakon Drugog svjetskog rata, uz ostalo, u znatnijoj mjeri u Vijetnamskom ratu 1955. – 1975. godine.

Pustošenja u Vijetnamskom ratu izvođena su prije svega kao kemijska kontaminacija velikih šumskih prostora defolijantima, koje su primjenjivale američke snage kako bi ostvarile potrebnu preglednost na teritoriju koji su kontrolirale snage Vietkonga. Odbacivanjem lišća pod utjecajem defolijanata, šumski prostori više nisu bili pogodni za maskiranje sjevernovijetnamskih snaga, što je bio i temeljni cilj njihovih protivnika. Osim defolijanata, za pustošenja većih razmjera protivničkog teritorija korišteno je i zapaljivo borbeno sredstvo napalm, ali to je uglavnom bilo lokalnih razmjera i kratke učinkovitosti, s obzirom na dinamiku i cjelokupan sadržaj borbenih djelovanja.

Hoće li u doglednoj budućnosti pustošenje kao taktika i strategija borbenih djelovanja opet biti primijenjeno? To ovisi o cijelom nizu parametara – više političkih i gospodarskih nego vojnih. Suvremene oružane snage gotovo svih zemalja posjeduju ozbiljan potencijal i mogućnosti pustošenja protivničkog, ali isto tako i vlastitog teritorija, kako bi se protivniku onemogućilo njegovo korištenje. U tome prednjače zemlje koje raspolažu nuklearnim oružjem i koje pustošenje mogu inkorporirati u strategiju masovnog uništenja protivnika. Ipak, moramo se nadati kako je upravo ta konotacija mogućeg globalnog pustošenja dovoljno snažno sredstvo odvraćanja od takve potencijalne strategije zemalja koje to mogu. Ni one ne bi u konačnici bile pošteđene globalnih posljedica takvog djelovanja. Čovječanstvo zasad nije doživjelo globalno pustošenje, a važno je da vodeće političke strukture imaju dovoljno mudrosti da do takve situacije nikad ni ne dođe.

---

Kuga u Kaffi

Nestankom Rimskog Carstva i provalom barbarskih naroda s istoka Europe pustošenje kao svojevrsna ratna taktika postaje redovita pojava. Najradikalnije oblike pustošenja provodili su Huni i Avari. Spaljivali su doslovno sve što bi omogućilo bilo kakve uvjete za nastavak života i minimalnu egzistenciju stanovništva na prostorima kroz koje su prošli. Osim toga, pustošenje takvih razmjera podrazumijevalo je i ubijanje praktički svega živog na smjerovima prodora tih naroda – ljudi, ali i stoke.

U ranom srednjem vijeku prvi se put javlja i pustošenje svojevrsnim korištenjem biološkog oružja. Tu se misli na izlaganje protivnika kontaminaciji uz pomoć tijela ljudi i životinja stradalih od zaraznih bolesti, ponajprije kuge. U povijesti je poznat slučaj opsade Kaffe 1346. godine. Taj grad na Krimu danas je poznat kao Feodosija, teritorijalno je dio Ukrajine, ali Rusija ga je 2014. protupravno okupirala i pripojila kao i ostatak poluotoka. U XIV. stoljeću bio je đenovska kolonija, a 1346. opsjela ga je vojska mongolske države Zlatne Horde. Pritom je katapultima ubacivala u utvrđeni grad tijela svojih ratnika umrlih od kuge. Zaraza se podjednako brzo proširila među braniteljima, kao i napadačima, izazvavši velik pomor. U tom se kontekstu još uvijek javljaju stanoviti prijepori u različitim znanstvenim krugovima. Naime, javlja se pitanje je li taj biološki napad u Kaffi rezultirao kasnijim nekontroliranim širenjem kuge po Europi, Bliskom istoku i sjevernoj Africi, koje je odnijelo više od 25 milijuna žrtava. Tadašnji vojskovođe ipak su zaključili kako korištenje bioloških agensa svakako može prouzročiti iznimno velik broj žrtava i ozbiljne razmjere pustošenja pojedinih teritorija, ali je krajnje nepredvidivo i teško ga je previdjeti. Stoga se od primjene te strategije i taktike u praksi odustalo, tj. barem se nisu koristile javno i u većim razmjerima.

---

Preokret u Španjolskoj

Pustošenje se pokazalo djelotvornim i u španjolskom gerilskom ratu protiv Napoleonovih snaga. Kako bi stvorili što je moguće teže uvjete za život i smještaj francuskih snaga, španjolski su gerilci uz snažnu potporu tamošnjeg stanovništva rušili objekte koji bi mogli koristiti protivniku. Spaljivali su hranu na vlastitom teritoriju i time izlagali gladi i nestašicama čak i vlastito stanovništvo. No, ta je strategija francuskim snagama znatno otežala uvjete života i borbena djelovanja te dovela i do prvog preokreta u Napoleonovoj španjolskoj kampanji. Naime, već na samom početku španjolskog ustanka 1808. godine, Napoleonove snage kojima je zapovijedao general Pierre Dupont de l’Étang (1765. – 1840.) potučene su u Bitki kod Bailéna na jugu Španjolske. To je, prema tadašnjim Napoleonovim protivnicima, bio događaj koji je dokazao da njegove vojske nisu nepobjedive.

---

Tekst Marinko Ogorec