Većinu prijetnji koje ukrajinskoj obrani dolaze iz zraka čine spori i slabo pokretljivi sustavi: besposadne letjelice, pametno streljivo i krstareći projektili. No, njihova brojnost motivirala je zemlje i tvrtke koje napadnutu zemlju opskrbljuju oružjem da razviju nova-stara rješenja za protuzračnu obranu. Riječ je o svojevrsnim kombinacijama poznatih lansera, projektila i vozila

Na ratištima istočne Europe i Bliskog istoka proteklih je godina jasno dokazano da kao strana u sukobu nužno morate posjedovati sustave protuzračne obrane (PZO) koji se mogu nositi s cijelim spektrom ciljeva u zračnom prostoru. Jedna od velikih novosti u tom razdoblju masovna je uporaba različitih besposadnih letjelica koje izvršavaju zadaće izviđanja, izravnih kinetičkih napada ili drugih misija. Odgovor na tu vrstu ugroze trebao je biti brz, s kratkim rokom uvođenja u operativnu uporabu. No, to se nije moglo postići uobičajenim razvojem naprednih PZO sustava. Brojne zemlje i vojske, čak i one koje nisu uključene u izravna ratna djelovanja, počele su hitne improvizacije. Cilj je bio što brže korištenje novih sustava u stvarnim borbenim misijama ili barem u procesu obuke. U tom kontekstu najčešće su angažirane manje tvrtke ili manje ustrojstvene cjeline ministarstava obrane i oružanih snaga, koje su u više slučajeva u iznimno kratkom roku isporučile rješenja koja nisu idealna, ali su barem solidna. Olakotni je čimbenik vezano uz hitne zahtjeve dramatična promjena zračnog ratovanja koja se dogodila u zadnjih deset-petnaest godina. Očekivani ciljevi primarno više nisu pokretljivi i brzi zrakoplovi s posadom. Bojištem su velikim dijelom zagospodarile besposadne letjelice, pametno streljivo i krstareći projektili s minimalnim manevarskim sposobnostima koji se kreću ne posebno velikim brzinama. U takvim zadaćama danas, a i u budućnosti, neće biti potrebe za vođenim sofisticiranim projektilima velikih kinetičkih sposobnosti. Razvojnim timovima to je otvorilo vrata uporabe više sustava koji rubno ili djelomice udovoljavaju performansama za gađanje zračnih ciljeva. Dio takvih improviziranih rješenja često su sofisticirani projektili koji izvorno nisu bili namijenjeni zemaljskom PZO-u (sustavi GBAD). Većina takvih rješenja, koja su kombinacija različitih lansera, projektila i vozila, zapravo je u slijepoj ulici daljnjeg rasta i razvoja. U više su slučajeva njihovi projektili presnažno (overkill) rješenje za najčešće misije PZO-a. No ipak su logičan i praktičan izbor, način za optimalnu uporabu raspoloživih sredstava koja bi inače ostala neiskorištena.

Iskorištavanje sklepanog

S vremenom, kroz sve više borbene uporabe i demonstracija djelovanja, ipak se mogu vidjeti obrisi budućih potreba i smjera razvoja. Platforme na težim oklopnim vozilima odbacuju se u korist puno mobilnijih, dostupnijih i jeftinijih vozila. Glavna zadaća nije više pratnja oklopno-mehaniziranih, nego manjih taktičkih postrojbi, kao i obrana od besposadnih sustava u pozadini, na priličnoj udaljenosti od crte razdvajanja. Sposobnost promjene položaja posebno je važna u obrani od jednosmjernih napadačkih besposadnih letjelica (OWA – UAV). Nakon što ih se otkrije, ti sustavi zbog svoje manje brzine daju PZO-u dovoljno vremena za pripremu boljih lokacija presretanja. I tako sklepani mobilni PZO sustavi mogu se iskoristiti unatoč malom maksimalnom dometu projektila (manje od deset kilometara).

Od svoje pojave prije više desetljeća, američki nevođeni projektili zrak-zemlja serije Hydra kalibra 70 mm pokazivali su velik razvojni potencijal. Sa svojim značajkama, brzinom i dometom ušli su nakon Korejskog rata u masovnu uporabu širom svijeta. Fleksibilnost uporabe, velike zalihe i laka masovna proizvodnja omogućile su stalan razvoj novih inačica i specijaliziranih namjena. Ideja o korištenju Hydre u misijama PZO-a stara je niz godina. Još na prijelazu iz osamdesetih u devedesete postojali su planovi i testiranja na specijaliziranim oklopnim vozilima Marinskog korpusa SAD-a poznatim kao LAV-AD (Air Defense). Ideja je bila da vozilo, uz standardni rotirajući top i vođene PZO projektile Stinger, može djelovati protiv ciljeva koji su se nalazili izvan dometa tih oružja, najviše helikoptera. Naime, na kraju hladnog rata sovjetski jurišni helikopteri Mil Mi-24 najčešće su koristili projektile dometa šest kilometara. Tako su Amerikanci na LAV-AD ugradili sedmocijevni lanser, sličan onima koje su koristili i na zrakoplovima. Ideja je bila kontroverzna zbog opravdane sumnje da će takav sustav biti učinkovit u pogađanju pokretnih zračnih ciljeva na velikim udaljenostima. Testiran je tek kao kratkoročno rješenje za koje se vjerovalo da će u budućnosti donijeti potencijalna poboljšanja.

Velik napredak u uporabi raketa Hydra došao je tek nakon dvadesetak godina. Do njega je dovela potreba za preciznim streljivom s malim rizikom od kolateralnog učinka, ali i opća minijaturizacija elektroničkih komponenata. Do danas je modifikacije provelo desetak proizvođača, a među prvima je bila tvrtka BAE Systems. Njezin APKWS (Advanced Precision Kill Weapon System) danas je najrašireniji sustav tog tipa u svijetu. Odluka o razvoju kompleta za navođenje donesena je još 2009., a prva testiranja s aviona i helikoptera započela su 2011. Četiri godine poslije isporučeni su prvi kompleti za Američku kopnenu vojsku, a 2016. i za Američko ratno zrakoplovstvo.

Učinkovitost APKWS-a prilično je velika i dokazana u brojnim borbenim djelovanjima. Proizvođač navodi 80-postotnu vjerojatnost pogotka unutar dva metra od ciljane točke, uz napomenu da su u borbenim djelovanjima pokazali još veću pouzdanost – više od 90 posto. Tvrtka je još 2021. godine testirala oružje protiv besposadnih letjelica, a rezultati su bili zadovoljavajući.

Ohrabrujući rezultati

APKWS je do borbenih djelovanja u Ukrajini došao preko sustava koji je 2022. hitno razvio mali odjel PMA-242 Američke ratne mornarice. Isporuka sustava VAMPIRE (Vehicle-Agnostic Modular Palletized ISR Rocket Equipment) Ukrajini započela je u drugoj polovini 2023. unutar američkog paketa vojne pomoći. Sustav se sastoji od lakog oklopnog vozila Humvee, turele s elektrooptičkim/infracrvenim (EO/IC) senzorima i novodizajniranog četverostrukog lansera projektila Hydra s APKWS modifikacijama. Glavna mu je zadaća obrana od besposadnih zrakoplovnih sustava uz sekundarne mogućnosti gađanja zemaljskih ciljeva. Rezultati koje je u ratu postiglo ukupno 14 isporučenih sustava VAMPIRE vjerojatno su potaknuli i razvoj poboljšanih inačica. Tako je Američka ratna mornarica u proljeće 2024. naručila napredniji sustav za hitne potrebe zone odgovornosti Američkog središnjeg zapovjedništva (U.S. CENTCOM). Sustav je označen kao elektronički napredni zemaljski lansirni sustav (Electronic Advanced Ground Launcher System – EAGLS). U odnosu na VAMPIRE, sustav je napredniji i proizvod je manje tvrtke MSI Defense Solutions. Noseća platforma također je Humvee, s oružnom stanicom opremljenom četverostrukim lanserom projektila APKWS II te turelom s EO/IC senzorima pomaknutom na prednji dio vozila. Novi je dodatak višemisijski radarski senzor RPS-40 tvrtke Leonardo DRS. Radar djeluje u frekvencijskom pojasu S, a sastoji se od četiri senzora koja pokrivaju punih 360 stupnjeva oko vozila. Dodatnim radiofrekvencijskim senzorom povećana je mogućnost detekcije, praćenja i gađanja potencijalnih ciljeva na udaljenostima do deset kilometara. Sustavi su primijećeni u prosincu 2025. tijekom vježbi američkih snaga u Kuvajtu. Njihova uloga zasigurno je odvraćanje, neutralizacija i ublažavanje djelovanja sustava OWA-UAV tipa Shahed 131/136 ili sličnih besposadnih letjelica Grupe II. Iako su daleko od idealnog rješenja za PZO, navođeni projektili 70 mm u zadnjih nekoliko godina pokazali su se jednim od najboljih oružja te namjene. Sustavi VAMPIRE nisu ograničeni samo na korištenje streljiva američkog podrijetla. Nedavno je na njima testirana i uspješno obavljena integracija vođenih projektila FZ275 belgijske podružnice francuske tvrtke Thales. Imaju slične sposobnosti kao projektili APKWS, a proizvođač u službenim podacima navodi preciznost od jednog metra mogućnosti kružne pogreške (CEP) na 6000 metara. Nastavlja se usavršavanje projektila APKWS II kako bi se dodatno povećala njihova učinkovitost. Tako je u travnju prošle godine BAE Systems predstavio inačicu s dvostrukim tražilom, koja uz standardni laserski posjeduje i novi infracrveni tragač. Najveća je prednost takvog poboljšanja sposobnost koja se približava sposobnosti ispali i zaboravi te sposobnost istodobnog gađanja većeg broja ciljeva. Inačice koje su u uporabi trebaju laserskom zrakom pratiti cilj sve do njegova uništenja, a na novim inačicama to će biti potrebno tek u početku lansiranja. Za kasnije navođenje služit će infracrveni tragač samog projektila.

Britanski Gavran

Nedugo nakon početka otvorene agresije Rusije na Ukrajinu u veljači 2022., u Ujedinjenoj Kraljevini ustrojena je u okviru Ministarstva obrane namjenski organizirana cjelina Task Force Kindred. Njezina je zadaća osiguravanje, nabava i isporuka vojne pomoći i opreme napadnutoj zemlji. Zbog stanja na bojišnici prioritet su dobila sredstva za zemaljski PZO. U takvim je okolnostima, u suradnji s paneuropskom tvrtkom MBDA, osmišljen PZO sustav Raven (Gavran). Žurnost programa te raspoloživost potrebnih komponenti omogućili su da razvoj započne već na proljeće 2022. Tempo razvoja bio je iznimno ubrzan. Od koncepta do isporuke sposobnog demonstratora prošla su tek tri-četiri mjeseca. Za sklapanje sustava odabrani su sustavi i komponente koji su u Oružanim snagama Ujedinjene Kraljevine označeni kao viškovi te će ih one malo vjerojatno iskoristiti. U prvom redu radilo se o projektilima zrak-zrak ASRAAM (Advanced Short Range Air to Air Missile) s infracrvenim samonavođenjem. Bez velikih preinaka, mogli su biti iskorišteni kao projektili za lansiranje sa zemlje na ciljeve u zraku. ASRAAM ili AIM-132 ima masu od gotovo 90 kg, maksimalnu brzinu veću od tri Macha i domet od tridesetak kilometara u izvornoj zračnoj inačici. U novom zemaljskom izdanju taj je domet znatno manji, ali i više nego dovoljan za nošenje s najčešćim prijetnjama s kojima će se uskoro susretati u Ukrajini. Projektil neutralizira ciljeve zahvaljujući bojnoj glavi mase oko deset kilograma koja se aktivira izravnim kontaktom ili laserskim blizinskim upaljačem. Izvorni projektil ASRAAM bio je hvaljen zbog naprednog slikovnog infracrvenog tražila čime je optimiziran za pogađanje zrakoplova u dolasku, odnosno na prednjoj polusferi. Sposobno infracrveno tražilo tako se može nositi i s ciljevima s malim infracrvenim odrazom kao što su besposadne letjelice i krstareći projektili. U novoj ulozi sustav je zamišljen da bude visokomobilan i montiran na kopnu. I tu se rješenje pronašlo među viškovima iz više rodova OS-a Ujedinjene Kraljevine. Izabrano je pokretljivo teretno vozilo Supacat HMT 600. Vozilo na kotačima, s pogonom konfiguracije 6 x 6 izvorno je bilo namijenjeno zračno-desantnim i ekspedicijskim snagama. Na teretni dio svakog vozila montirana su dva lansera s dva projektila spremna za gađanje. Lansirne tračnice nabavljene su iz viškova Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Ta je grana OS-a raspolagala većim brojem lansera prilagođenih projektilima ASRAAM koji su preostali nakon povlačenja iz borbene uporabe aviona Jaguar, Tornado i Hawk. Za inicijalno otkrivanje i praćenje ciljeva koristi se elektrooptički dnevno/noćni senzor na vrhu vozila. Njim se upravlja preko jednostavnog kontrolera. Gađa se s pomoću jednostavnog sustava prekidača kojima se aktivira tražilo projektila i preuzimanje izabranog cilja. Prenosivo upravljačko sučelje može se nalaziti u kabini vozila ili udaljeno do pedeset metara od njega. Sustavi Raven spremni za djelovanje isporučeni su Ukrajini u proljeće 2023. Do danas ih je isporučeno 13. Prema dostupnim podacima, sustavi su do sredine 2025. izvršili oko 400 gađanja protivničkih zračnih ciljeva projektilima ASRAAM. Ukrajinski izvori spominju učinkovitost od oko 70 posto. Najčešće gađani ciljevi bile su OWA-UAS letjelice tipa Shahed/Geranj.

Zapadno-istočna kombinacija

Nakon sustava Raven, britanska razmišljanja bila su usmjerena prema sličnom konceptu zemaljskog PZO sustava. Za razvoj, koji je potrajao oko 18 mjeseci, također je zaslužan odjel Kindred u suradnjui s BAE Systemsom. U program je uloženo tek dvadesetak milijuna funti, a dio je osigurala danska vlada. Prva terenska ispitivanja provedena su u rujnu 2024., a sustav je predstavljen u veljači 2025. u okviru novog paketa vojne pomoći. Uz dva završena prototipa, plan je predviđao izradu i isporuku ukupno 15 primjeraka Ukrajinskim oružanim snagama. Sustav je nazvan Gravehawk te se također oslanja na dostupne viškove lansirnih šina borbenih zrakoplova. Međutim, u tom slučaju radi se o ukrajinskoj opremi korištenoj na avionima MiG-29 i Suhoj Su-27. Ideja je bila iskoristiti lansere za vođene projektile zrak-zrak R-73 (NATO-ova oznaka AA-11 Archer). Ima ih puno u ukrajinskim skladištima, a prilično lako mogu se nabaviti i iz drugih zemalja. Sličnosti s Ravenom jesu identičan sustav senzora za inicijalno otkrivanje ciljeva, upravljačko sučelje s mogućnošću lociranja iz daljine te postolje s dvije lansirne tračnice. Razlika je u tome što Gravehawkov lanser nije ugrađen na određeno teretno vozilo. Nalazi se u standardnom brodskom/transportnom kontejneru koji može transportirati neko od brojnih teretnih vozila prilagođenih tom međunarodnom standardu. Takav kontejner može se brzo prenositi, ali i iskrcati na lokacijama u misijama točkaste obrane strateških ciljeva. Glavna namjena trebala je biti borba protiv letjelica OWA-UAS, ali i mogućnosti borbe protiv zrakoplova s posadom te krstarećih projektila. Ni Raven ni Gravehawk zasigurno nemaju velik prostor za budući rast, ali solidno su rješenje kad postoje vremenska i materijalna ograničenja. Sa svojim solidnim dometom, projektili R-73 i ASRAAM minimalnim su preinakama prilagođeni za djelovanje sa zemlje. S desecima lansirnih postaja i stotinama presretanja, donijeli su dodatni obrambeni potencijal ukrajinskim snagama uz potrošnju sredstava koja bi inače ostala neiskorištena.

Hitna vojna pomoć

Saga o PZO ili višenamjenskim vođenim projektilima tvrtke Short Brothers (i njezinih sljednica) jedna je od zanimljivijih iz povijesti razvoja obrambenih sustava. Početak joj je u ranim sedamdesetim, a obilježena je inovativnim rješenjima, velikim neuspjesima te povratkom na tržište s novim inačicama. Inicijalni lako prenosivi PZO sustav Blowpipe (Puhaljka) razvijen 1975. imao je ručno radionavođenje, no proizvođači sličnih sustava već su se odavno bili odlučili za učinkovitije samonavođenje s pomoću infracrvenog tražila. Blowpipeovi rezultati u stvarnim borbenim djelovanjima bili su tako loši da je Short ubrzo razvio poboljšan sustav Javelin (Koplje). Ime poput potonjeg nosi i mlađi te puno poznatiji američki FGM-148. Za razliku od Blowpipea, operater je raspolagao naprednijim poluautomatskim navođenjem. Njegov nasljednik razvijen je još brže, sredinom osamdesetih u obliku projektila Starburst (Zvjezdana eksplozija). Uz slično tijelo projektila, najbitnija promjena opet je uključivala navođenje, koje je taj put pripadalo sustavu beam rider. Projektil se navodio prema emitiranju zrake usmjerene s pomoću optičkog ciljnika zemaljskog operatera. Usporedno s tim sustavom razvijan je i danas u Ukrajini aktivan sustav STARstreak. U tadašnjoj tvrtki Shorts Missile Systems, koja će poslije postati dio francuskog Thalesa, ponovno su se odlučili za inovativna i radikalna rješenja. Projektil jedinstvenog dizajna trebao je neutralizirati ciljeve uz pomoć triju odvojenih bojnih glava koje su nazivane i strijelama (darts). Masa svake od tih strijela bila je oko jedan kilogram, od čega se gotovo pola odnosilo na eksplozivno punjenje.
Strijele su bile izrađene od volframove slitine, a prilikom eksplozije raspadale su se na sitne šrapnele koji su oštećivali elektroničke i hidrauličke instalacije pogođenog cilja kako bi učinak na njemu bio maksimalan. Probojnost strijela značila je da se STARtreak mogao koristiti i protiv oklopnih vozila. Iako se navođenje obavljalo preko lasera, Short je i tu pribjegao inovativnom rješenju. Umjesto jedne, zemaljski sustav emitirao je dvije modulirane laserske zrake preko kojih strijele određuju svoj položaj i preciznu putanju prema cilju. Isticalo se da je time navođenje znatno učinkovitije nego na prethodniku, ali i na većini oružja slične namjene u svijetu. Za razliku od ručnog, poluautomatskog, radarskog i infracrvenog navođenja te radionavođenja, takav način trebao je biti znatno otporniji na ometanja. Međutim, neprovjeren dizajn nije išao naruku STARstreaku. Još manje geopolitički trenutak – razvijen je neposredno prije pada željezne zavjese i općeg smanjenja vojnih proračuna. Zbog razloga kao i na svim njegovim prethodnicima, izostao je i veći uspjeh na inozemnom tržištu. Trebalo je proći puno desetljeće razvoja da bi krajem devedesetih napokon ušao u operativnu uporabu OS-a Ujedinjene Kraljevine. Usvojen je u dvije inačice: kao laki prijenosni sustav LML (Light Multiple Launcher) s tri spremna projektila te u samohodnoj, na oklopnom transporteru na gusjenicama Stormer. Vozilo je opremljeno punim osmerostrukim lanserom te s osam dodatnih projektila.

Ubrzo nakon početka rata u Ukrajini, Britanci su u svojoj zemlji počeli obučavati ukrajinske operatere na vozilima Stormer naoružanim STARstreakom. Šest primjeraka upućeno je u tu zemlju kao hitna vojna pomoć te su na bojište pristigli već u srpnju 2022. Djelujući najčešće u blizini crta razdvajanja, ispunjavali su ulogu protuzračne obrane ključnih lokacija ili zaštite vrednijih sustava protuzračne obrane poput S-300. Već u travnju iz službenih britanskih i ukrajinskih izvora mogli su se vidjeti rezultati djelovanja spomenutog sustava. Na jednoj snimci vidi se obaranje ruskog helikoptera Mil Mi-28N. Letjelicu su navodno pogodile sve tri strijele u sam korijen repne grede. Obarane su i taktičke besposadne letjelice Orlan 10 te letjelice OWA-UAS serije Shahed/Geranj. Ipak, zbog djelovanja u blizini bojišta, većina od šest primjeraka stradala je do sredine 2023. u napadima ruskih dronova Lancet.

Tisuće projektila

RapidRanger je instalacija mase oko pola tone pogodna za ugradnju na više platformi, uključujući i laka terenska vozila. Unutar sustava nalaze se četiri lansera projektila kao i svi senzori potrebni za samostalno djelovanje. Oni uključuju elektrooptičke i noćne ciljničke senzore uz sustav za automatsko praćenje ciljeva. Uz sposobnost detekcije ciljeva na udaljenostima većim od 15 kilometara, postoji opcija ugradnje dodatnog radarskog senzora. Značajka sustava je mogućnost korištenja projektila STARstreak, ali i nasljednika iz nove generacije – projektila LMM (Lightweight Multirole Missile). Taj projektil nastao je kao odgovor na zahtjeve Ministarstva obrane Ujedinjene Kraljevine na natječaju FASGW (Future Air to Surface Guided Weapon) za buduće navođeno oružje zrak-površina. Izvorni potencijalni ciljevi za LMM bile su brze i pokretne obalne brodice koje su Britanci mogli susresti u misijama na Crvenom moru ili u Perzijskom zaljevu. Inicijalna operativna sposobnost unutar Kraljevske mornarice postignuta je 2011., a puna sposobnost tek u listopadu 2025. Za razliku od kompliciranog i sofisticiranog STARstreaka, razvojni timovi vratili su se puno jednostavnijem dizajnu prethodnog projektila Starburst, koji je poslužio za temelj novog projekta. Višenamjensko oružje prilagođeno je uporabi protiv različitih vrsta ciljeva. Novi scenariji uporabe uključivali su nošenje s asimetričnim prijetnjama kao što su male flote besposadnih površinskih plovila ili rojevi besposadnih zrakoplovnih sustava. Ponovno je vraćena jedinstvena bojna glava mase tri kilograma koja ima višestruki učinak: kumulativni, fugasni i fragmentacijski. Kinematičke sposobnosti su sa maksimalnom brzinom od 1,5 Macha skromnije od STARstreakovih 3,5 Macha. Kako su budući potencijalni primarni ciljevi u pomorskom i zemaljskom okružju trebali biti besposadna plovila i letjelice s maksimalnom brzinom od 50 do 300-400 km/h, to je i više nego dovoljno. Naglasak je bio na maloj masi, ekonomičnosti i učinkovitosti. Tako je, npr., helikopter Wildcat osposobljen za nošenje čak dvadeset projektila LMM (drugi naziv Martlet).

Kao jedna od glavnih pogodnih zemaljskih platformi za RapidRanger odabrano je španjolsko terensko vozilo VAMTAC (Vehículo de Alta Movilidad Táctico) s pogonom 4 x 4, čije su značajke slične Humveejevim. RapidRanger uvršten je i u novije pakete britanske vojne pomoći Ukrajini, ali do danas nije zamijećen na ratištu. Kontinuirana proizvodnja novih projektila LMM isprva je osigurana britanskom obvezom isporuke 650 primjeraka Ukrajini, objavljenom u rujnu 2024. Thales će ih proizvoditi u svojoj tvornici kraj Belfasta. Već u ožujku 2025. objavljeno je da će vlada Ujedinjene Kraljevine osigurati za Ukrajinu dodatnih 5000 projektila LMM, kao i sustave RapidRanger. U proizvodnji bi uz Thales trebale sudjelovati i neke ukrajinske tvrtke. Velike potrebe na ratištu i zahuktala serijska proizvodnja LMM-ova potvrđeni su i 12. veljače u službenoj objavi britanske vlade. Najavljena je donacija protuzrakoplovnih sustava i projektila vrijednih 500 milijuna funti. Pomoć će uključivati dodatnih 1000 projektila LMM te veću suradnju u proizvodnji i potpori sustavima RapidRanger i njihovu upućivanju u Ukrajinu.

Premijera u Saudijskoj Arabiji

Ukrajinska obrambena industrija također traži vlastita rješenja za popunjavanje arsenala PZO-a. Jedno od najnovijih je sustav Shershen (Stršljen), javno predstavljen na izložbi World Defense Show 2026, održanoj od 8. do 12. veljače u Saudijskoj Arabiji. Stršljen je rezultat partnerstva nekoliko ukrajinskih tvrtki okupljenih unutar Nacionalnog udruženja obrambene industrije (NAUDI). Prema izjavama njezinih dužnosnika, razvoj sustava daleko je odmakao te uključuje potvrdu mogućnosti uporabe najmanje pet vrsta projektila iz različitih izvora. Na izložbi su u prvom planu bili projektili serije R-27 (NATO-ova oznaka AA-10 Alamo) koji mogu uključivati inačice s radarskim ili infracrvenim navođenjem. Ukrajinska strana je nakon raspada SSSR-a naslijedila velike količine projektila tog tipa, a poslije je na svjetskom tržištu ponudila suvremenije inačice vlastite proizvodnje. Stršljen će moći rabiti više tipova projektila zapadnog podrijetla (vjerojatno IRIS-T i dr.). Ističe se i da sposobnosti sustava nisu potpuno zaokružene jer modularni pristup omogućuje daljnje usvajanje novih tipova projektila i pratećih senzora. Što se tiče radara, zasad je prikazano vozilo s onim domaće tvrtke Radionix. Pretpostavlja se da se radi o prilagođenoj inačici radara namijenjenog ugradnji na borbene avione Su-27. Stršljen jest nešto teži i kompleksniji sustav jer se lanseri projektila, radar i zapovjedna jedinica nalaze svaki na zasebnom teretnom vozilu. Zadaće će im vjerojatno biti slične zadaćama drugih sustava nabrojenih u ovom tekstu. Na primjeru ukrajinskog ratišta to najvjerojatnije znači presretanje većih krstarećih projektila i pametnog streljiva te većih besposadnih letjelica. Osim operativnih zahtjeva, Stršljen rješava i logističke izazove. Mnogi tipovi projektila, pogotovo onih doniranih sa zapada, ostaju neiskorišteni zbog gubitka ili neraspoloživosti potrebnih lansera. Osiguravanje višestrukih opcija za zadaće presretanja smanjuje rizik od nestašica streljiva i povećava borbene mogućnosti sustava. Prema riječima dužnosnika NAUDI-ja, u bitne prednosti spada smanjivanje dugoročne ovisnosti o vanjskim dobavljačima te sama cijena sustava. Navodno je barem tri puta jeftiniji od stranih ekvivalenata.

---

PZO Tempest

Zanimljiv, ali možda i ekstreman primjer improviziranog ispunjenja hitnih potreba PZO-a i iskorištavanja dostupnih sredstava je vozilo/sustav Tempest. Prvi put javno je predstavljen u Washingtonu u listopadu 2025. na vojnoj izložbi Udruženja vojske Sjedinjenih Država – AUSA. Tvrtka V2X iz Virdžinije nudi komercijalno, lako, modularno i visokomobilno buggy vozilo Maverick X3 s dvije lansirne šine na bočnim stranama. Glavno su oružje vođeni, izvorno protuoklopni projektili Hellfire, vjerojatno u inačici AGM-114L s radarskim navođenjem. Glavna je zadaća Tempesta borba protiv sporijih besposadnih letjelica kratkog i srednjeg dometa. Primarni senzor za njihovo otkrivanje je radar na krovu vozila koji djeluje u milimetarskom opsegu. Poznato je da su u zadnjih nekoliko godina testirani i poboljšani projektili te inačice, koji su lansirani s helikoptera AH-64E Guardian i besposadnih letjelica MQ-1C Grey Eagle. Moguće je da su preinake i testiranja poslužili i za prilagođavanje lansera i projektila instalaciji na druge platforme uključujući i kopnena vozila. Samo nekoliko tjedana poslije pojavile su se naznake da su sustavi pronašli put i do Ukrajine. Ukrajinsko ratno zrakoplovstvo objavilo je na Staru godinu video koji prikazuje barem dva primjerka koja djeluju u borbenim misijama iako takve informacije nisu službeno potvrđene. Prema objavi s kraja siječnja 2026., izgleda da je sustav pobudio i interes američkih marinaca. Spominje se i novi naziv sustava – DASH (Denied Area Sprinter-Hellfire). Njegova glavna namjena bit će otkrivanje, klasificiranje, praćenje i neutralizacija besposadnih zrakoplovnih sustava. U dosadašnjim objavama spominje se nabava 50 primjeraka te njihova pojedinačna cijena, koja iznosi oko 200 000 dolara. Dva primjerka trebala bi biti isporučena do kraja svibnja, a ostalih 48 do prosinca ove godine. S obzirom na cijenu, Hellfire zasigurno nije primarni izbor za ekonomično obaranje potencijalnih besposadnih ciljeva. No, oni su raspoloživi i brojni u američkim skladištima. U tijeku je i njihova zamjena suvremenijim projektilima AGM-179 JAGM.

---

TEKST: Marin Marušić