U novo poglavlje talijanskih ratova bile su uključene gotovo sve veće zapadnoeuropske sile. Vodilo se praktički na cijelom Apeninskom poluotoku i u središnjem dijelu zapadne Europe, a počelo je kao francusko-mletački sukob…

Nakon Prvog talijanskog rata poglavar Katoličke crkve, ujedno i Papinske Države, papa Aleksandar VI. (1431. – 1503., pravim imenom Rodrigo Lanzol y Borja ili Borgia), počeo je konsolidaciju Papinske Države te marginalizaciju moći i utjecaja lokalnih feudalaca. Nakon smrti naslijedio ga je papa Julije II. (1443. – 1513., pravim imenom Giuliano della Rovere), koji je još intenzivnije nastavio tu praksu. No, pokušaj vraćanja posjeda koje je Papinska Država izgubila u sukobima na talijanskom prostoru doveo je do njezina sukobljavanja s jednom od u to doba najmoćnijih talijanskih država – Mletačkom Republikom (Venecijom). Inzistirajući na povratku gradova Cervije i Faenze u pokrajini Romagni pod vlast Papinske Države, Julije II. potaknuo je stvaranje Cambraiske lige. Cambrai je mjesto na sjeveru Francuske, u kojem je 10. prosinca 1508. potpisan sporazum između Pape, Francuske, Habsburgovaca, Španjolske, Savoje, Ferrare i Mantove. Svi su potpisnici imali vlastite ekspanzionističke interese na talijanskom prostoru, a glavna im je smetnja bila upravo Mletačka Republika. Rat je počeo prodorom vojske cara Svetog Rimskog Carstva Maksimilijana I. Habsburškog (1459. – 1519.), u Furlaniju i opsadom Padove. U međuvremenu je francuski kralj Luj XII. (1462. – 1515.) teško porazio mletačke snage u Bitki kod Agnadella 14. svibnja 1509. godine. Ta bitka bila je odlučujuća u prvoj fazi rata Cambraiske lige i jedna od najvećih u svim talijanskim ratovima. Venecija je u bitku ušla s oko 15 000 vojnika, dok je Luj XII. raspolagao dvostruko brojnijim snagama. Presudilo je nejedinstvo mletačkih zapovjednika Bartolomea d’Alviana (1455. – 1515.) i duždeva nećaka Niccolòa Orsinija de Pitigliana (1442. – 1510.). Kao sposoban kondotijer d’Alviano se zalagao za izravan sukob s francuskim snagama na unaprijed pripremljenim položajima, ali nesigurni de Pitigliano nastojao je izbjeći odlučujuću bitku.

Nejedinstvo zapovjednika

Nakon što se grad Treviglio istočno od Milana predao francuskim snagama praktički bez borbe, de Pitigliano ga odlučuje vratiti. Izvršava sa svojim snagama pokret prema gradu, koji osvaja i iz osvete ga do temelja spaljuje, masakriravši gotovo cjelokupno stanovništvo. U međuvremenu su francuske snage gotovo nesmetano prešle rijeku Addu kod grada Cassana d’Adde i krenule na jug prema Pandinu, čime su ugrozile komunikaciju koja je vodila od Venecije prema Cremoni. Mlečani to nisu smjeli dopustiti pa su prema Francuzima krenuli u dvjema odvojenim kolonama na čelu sa spomenutim vojskovođama. Francuske snage neočekivano su napale d’Alvianovu zaštitnicu, koja je bila postavljena na dobro utvrđenim položajima i jedno vrijeme uspješno zadržavala daljnje prodore. Bartolomeo d’Alviano se vratio sa svojim cjelokupnim snagama i kod Agnadella prihvatio borbu s nadirućim francuskim snagama, očekujući da će mu ubrzo stići pomoć pod vodstvom de Pitigliana. Međutim, de Pitigliano je to odbio, očekujući daljnje zapovijedi iz Venecije. Nadmoćnije francuske snage potpuno su uništile d’Alvianove postrojbe, pri čemu je i on ranjen te zarobljen. Mletačke snage izgubile su više od 10 000 ljudi, a do večeri je vijest o katastrofalnom porazu došla do de Pitigliana i njegovih postrojbi. Do idućeg je jutra većina Pitiglianovih vojnika dezertirala, a s ostatkom ostataka svojih snaga on se povukao prema Trevisu. Nakon te bitke ništa više nije ometalo Luja XII. u zauzimanju Lombardije. Zauzeo je Bergamo, Bresciu, Cremu i Cremonu, dok je Papinska Država vratila svoje posjede u Romagni. Verona, Vicenza i Padova predale su se predstavnicima Maksimilijana I. Habsburškog.

Sveta liga

Papa Julije II. vratio je svoje posjede, no sve mu je više smetala pretjerana francuska moć i utjecaj na sjeveru Apeninskog poluotoka pa se i Cambraiska liga polako počela raspadati. Raspadu je pridonijela i moćna mletačka diplomacija. Premda je izgubila većinu posjeda, Venecija nije bila bačena na koljena pa se do 1510. uspjela dovoljno oporaviti kako bi izbacila Maksimilijanove snage. No, kako je pretrpjela teške gubitke i političku štetu, Mletačka Republika više nije bila realna prijetnja i konkurencija Papinskoj Državi pa se Julije II. mogao posvetiti drugom cilju – protjerivanju Francuza s poluotoka. Papa je 1510. sa švicarskim kantonima sklopio tajni vojni sporazum protiv Francuske, a zatim je Papinska Država napala vojvodstvo Ferraru, jakog francuskog saveznika. Nakon toga počela je opsadu grada Mirandole, gdje se francuski garnizon predao 1511. godine. No, to je izazvalo Lujevu reakciju: napao je Papin duhovni autoritet te inicirao sazivanje koncila u Pisi, na kojem je Julije II. trebao biti smijenjen. Koncil nije uspio pa su se rasplamsala ratna djelovanja. Papa je pružio ruku pomirenja dotad ogorčenom protivniku, Mletačkoj Republici, pa je opet na njegovu inicijativu stvoren novi savez – Sveta liga, u koju su osim Papinske Države, Mletačke Republike i švicarskih kantona pristupili španjolski kralj Ferdinand II. Katolički (1452. – 1516.) i nešto poslije Engleska.

Topovi i konji

Bitka kod Ravenne počela je 11. travnja 1512. Na francuskoj strani borilo se oko 23 tisuće, a na strani Svete lige oko 16 tisuća vojnika. Sve je počelo francuskom opsadom Ravenne: papa Julije II. bojao se da bi ponovno mogao izgubiti tek vraćene posjede u Romagni pa je zahtijevao slanje savezničke vojske kako bi se grad oslobodio. Gubici u bitki, raspored snaga i sam tijek prilično su nejasni, a povjesničari ih još uvijek različito interpretiraju. Uglavnom, snage Lige utaborile su se na obali rijeke Ronca, a francuske snage polukružno su ih opkolile i pritisnule na rijeku. Kad su francuske prednje postrojbe došle na dvjestotinjak metara od utvrđenog protivničkog tabora počela je intenzivna razmjena topničke vatre, koja je trajala više dva sata. To je bila prva topnička razmjena takvog intenziteta u povijesti. Poslije će postati temelj jedne od standardnih taktika uporabe topništva, koja se danas naziva topničkom pripremom, a najveći intenzitet doživjet će tijekom Prvog svjetskog rata. Paljba francuskog topništva bila je usmjerena na španjolski tabor, pri čemu je posebno teške gubitke pretrpjelo pješaštvo, koje se nije uspjelo skloniti u odgovarajuće zaklone ili ih nije bilo u dovoljnoj mjeri. Španjolsko topništvo bilo je usmjereno na središte francuskog borbenog postroja, s gotovo jednakim učinkom. Francusko je pješaštvo zbog iznenadnih teških gubitaka zahvatila panika i bezglavi bijeg, koji su uperenim dugim kopljima zaustavili landsknehti iz drugog borbenog postroja. No, za razliku od španjolskih snaga, koje su gotovo sve podjednako trpjele teške gubitke od francuskog topništva, francusko konjaništvo nije bilo ni okrznuto paljbom španjolskog topništva, što će se pokazati presudnim u kasnijoj fazi bitke. Upravo zbog velikih gubitaka, španjolski zapovjednik Ramón de Cardona (1467. – 1522.), odlučio se na konjanički juriš prema francuskom topništvu, s temeljnom zadaćom neutralizacije njegove ubojite paljbe. Taj slabo organiziran, a prema nekim povjesničarima čak i spontan frontalni napad, rezultirao je novim katastrofalnim gubicima među Španjolcima. U presudnom je trenutku na malobrojno i demoralizirano španjolsko konjaništvo punom snagom udarilo nedirnuto francusko teško konjaništvo u organiziranom borbenom postroju. Rezultat bitke nije potrebno posebno obrazlagati ni analizirati. Francusku konjaničku pobjedu slijedio je snažan udar pješaštva na španjolsko pješaštvo, čime je bitka bila odlučena. Francuski gubici procjenjuju se na između tri i četiri i pol tisuće poginulih, dok se smatra da su španjolski gubici premašivali 9000 poginulih. Među poginulima bio je i francuski zapovjednik Gaston de Foix, vojvoda od Nemoursa (rođen 1489.).

Marinko OGOREC