Početak rata na istočnom sredozemlju

Smrt austrijskog nadvojvode 28. lipnja 1914. odjeknula je Europom. Austro-Ugarska upućuje Srbiji ultimatum na koji se oglušila pa joj uskoro, 28. srpnja, objavljuje rat. Na stranu Srbije staju Engleska, Francuska i Rusija, dok protivničku stranu, tj. Centralne sile, čine Austro-Ugarska i Njemačka…

Dok su glavne europske sile počele jedne drugima objavljivati rat, Osmansko je Carstvo ostalo neutralno. Bilo je poučeno iskustvima iz prethodnih balkanskih ratova kad se zaratilo protiv tzv. balkanske koalicije: Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore. Teško poraženo, moralo je Londonskim mirom (30. svibnja 1913.) prepustiti članicama balkanske koalicije sve svoje posjede na Balkanu zapadno od crte Midye – Enez. Razlog dijelom može biti i činjenica da je u Osmanskom Carstvu bio jak utjecaj Njemačke koja je dobila koncesiju za izgradnju Bagdadske željeznice.

Njemački brodovi na dar
U kolovozu 1914. britanska je mornarica konfiscirala dva ratna broda, Sultân Osmân-ı Evvel i Reşadiye, koja su građena u Britaniji i bila namijenjena Turskoj. Njemačka je neobičnim spletom okolnosti darovala turskoj mornarici dva ratna broda, SMS Goeben i SMS Breslau. Saveznici su ih pokušali presresti i zaplijeniti, ali u tome nisu uspjeli jer je turska vlada dopustila brodovima uplovljavanje u sigurnost carigradske luke i tako je slaba turska mornarica dobila dva velika pojačanja. Zapovjednik njemačkog dvojca Wilhelm Souchon postao je zapovjednik turske mornarice.
Uskoro dolazi do sudbonosnih događaja kojima je Turska ušla u rat. Dva turska ratna broda krajem listopada ulaze u Crno more i bombardiraju gradove Odesu i Sevastopolj, potopivši usput nekoliko ruskih brodova. Akcija dovodi do proglašenja ratnog sukoba Rusije prema Turskoj (2. studenog 1914.). Turska ulazi u rat na strani Centralnih sila, tj. Austro-Ugarske i Njemačke. Nije trebalo dugo čekati reakciju Saveznika, tj. Antante. Velika Britanija kao saveznik Rusije povlači veleposlanika iz Carigrada, a britanska pomorska flota napada turske obrambene utvrde u Kumkali i Seddülbahiru. Jedna je granata pogodila vojno skladište, uništila sve zalihe oružja i usmrtila 86 turskih vojnika. Velika Britanija i Francuska objavile su rat Turskoj 5. studenog 1914., a Turska potom proglašava sveti rat (džihad) napadom na ruske postrojbe na Kavkazu te na britanske u Egiptu i Mezopotamiji.

Prijeratni planovi
Svaka operacija, pa i Dardanelska, počiva na zamisli. Kao posebnu zanimljivost treba istaknuti da je zamisao o napadu na Dardanele nastala još prije Prvog svjetskog rata, 1906., zbog graničnog sukoba na Sinaju između Velike Britanije i Turske. Postojala je mogućnost ratnog sukoba, ali nitko nije pomišljao na samostalnu akciju flote.
Okidač za ponovno rasplamsavanje zamisli o Dardanelskoj operaciji bio je ulazak Turske u rat. Zagovornik te zamisli bio je tadašnji britanski prvi lord Admiraliteta (zapovjednik mornarice) Winston Churchill koji je u kolovozu 1914. predložio plan o iznenadnom napadu na Galipolje združenom britansko-grčkom pomorsko-kopnenom akcijom, što, međutim, nije urodilo plodom.
Prvi je razlog bio što je jedna akcija bila poduzeta, tj. britansko bombardiranje utvrda na Dardanelima. Drugi je ležao u osobi britanskog ministra rata, tj. ministra obrane, Horatija Kitchenera, koji se na sjednici Britanskog ratnog saveza otvoreno protivio Churchillovoj metodi združenog napada na Dardanele. Treći je razlog ležao u podijeljenosti britanskog političkog i vojnog vrha između dviju suprotstavljenih strategija. Vodeći britanski generali, a i dio političara, smatrali su da je Zapadno bojište glavno pitanje ratnog uspjeha, a mornarički časnici i admirali smatrali su da ključ pobjede treba tražiti na Bliskom istoku, u slomu Turske.

Car Nikola II. traži pomoć
Ministar Kitchener ipak je popustio Churchillovim zahtjevima. Dogodilo se to kad je saveznik s istoka ruski car Nikola II. zatražio da Kitchener pokrene vojnu operaciju protiv Turske. Churchill je u siječnju 1915. stupio u kontakt sa zapovjednikom istočnomediteranske britanske flote viceadmiralom Sackvilleom Hamiltonom Cardenom koji ga je zamolio da mu pošalje opširni plan operacije.

Dana 11. siječnja 1915. Carden je poslao zapovjedniku mornarice sažeti plan operacije:
U prvom su dijelu brodovi topništvom trebali neutralizirati vanjske utvrde na ulazu u Dardanele, u drugom uništiti bitnice srednjeg pojasa zaključno do rta Kepeza, a u trećem i završnom uništiti minsko polje po brodskom putu između Kepeza i Çanakkalea, razoriti preostale utvrde i uplovljavati u Mramorno more.
Churchillov sukob
Pripreme za Dardanelsku operaciju počele su 13. siječnja, ali poremetio ih je iznenadan sukob u Admiralitetu između Churchilla i načelnika Stožera britanske mornarice admirala Johna Arbuthnota Fishera koji je dvojio o uspjehu. Sukob je riješen nakon dva tjedna i operacija je mogla početi.
Do 19. veljače 1915. u Dardanelskoj je operaciji okupljena velika britansko-francuska flota pre-dreadnought bojnih brodova, krstarica, razarača, minolovaca i ostalih plovila. Predvodio ih je moderni dreadnought HMS Queen Elizabeth. Saveznici su bili smješteni u Mudrosu na otoku Limnosu, kao i na otocima Gökçeadi (İmroz), Bozci (Tened) i Mitileni.

Obrambeni pojas
Obranu Dardanela činila su tri pojasa utvrda. Prvi su, vanjski, tvorili položaji na ulazu u tjesnac, s utvrdama Kumkale na azijskoj obali Dardanela i Seddülbahir na Galipoljskom poluotoku. Srednji su pojas činile protubrodske bitnice lakih topova kalibra 105 do 210 mm koje su bile raspoređene od ulaza do rta Kepeza. Težišta obrane tvorio je unutarnji pojas koji je obuhvaćao 11 utvrda s 88 topova kalibra do 355 mm, s glavnim utvrdama Çanakkale na azijskoj i Kilidülbahir na europskoj obali. Obalna obrana Dardanela sastojala se od 20 utvrda s 236 topova od kojih su neki bili zastarjeli. U podmorju je bilo položeno više od 300 mina u deset linija, a obranom Dardanela zapovijedao je njemački admiral Guido von Usedom.

Ante Jelavić