Iako se često nalaze u sjeni bitaka za Vukovar ili Dubrovnik, upravo su događaji u važnom području na sjeveroistoku Hrvatske, prema analizama pravnih stručnjaka označili formalni početak otvorene srpske agresije na Hrvatsku. U neravnopravnoj borbi i unatoč hrabrom otporu hrvatskih branitelja, Baranja je bila privremeno okupirana, ali nikad se nije predala

Baranja je područje na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, u sastavu Osječko-baranjske županije. Zemljopisno gledano, riječ je o posve izdvojenoj teritorijalnoj cjelini. Prije rata, područje bivše općine Beli Manastir obuhvaćalo je gotovo cijelo podru-čje Baranje i bilo dom stanovništvu različitog etničkog sastava. Prema popisu iz 1991. godine, Baranja je bila etnički mješovita regija u kojoj je ukupno živjelo nešto više od 54 000 stanovnika. Hrvati su činili 42 %, Srbi 26 %, a Mađari 17 % stanovništva. Upravo je ta demografska slika bila meta velikosrpskog plana etničkog čišćenja.            

Na obrani Baranje od nadolazeće velikosrpske prijetnje počelo se raditi tijekom 1991. U mjestima naseljenim uglavnom hrvatskim pučanstvom osnovani su ogranci HDZ-a i preko stranke organiziraju se čuvanja mjesta (tzv. mjesne ili seoske straže) kao i postupno naoružavanje. Nenaoružane postrojbe Narodne zaštite osnivaju se u mjestima koja su naseljena Hrvatima iz Međimurja, Zagorja ili Dalmacije (Kozarac, Čeminac, Petlovac, Mece, Bilje, Popovac), a i u mjestima Draž, Gajić, Branjin Vrh te Baranjsko Petrovo Selo. Mađarsko stanovništvo iz Kopačeva, Vardarca i Batine priključuje se hrvatskim demokratskim opcijama.

Na svim ključnim vodećim mjestima u Baranji bili su kadrovi srpske nacionalnosti. To je osobito vrijedilo za policiju. Izjave odanosti hrvatskoj državi veći je dio policajaca srpske nacionalnosti odbio potpisati i od tada su se uglavnom nalazili na bolovanjima. Mnogi su zapravo bili na barikadama u selima sa srpskom većinom. No početkom 1991. ustrojava se pričuvna postrojba Policijske postaje Beli Manastir koja će narasti na oko 200 policajaca. U njoj su Hrvati bili zastupljeni u većini. Jugoslavenska narodna armija (JNA) u Baranji je imala samo jednu vojarnu – “Kosta Nađ“  u Belom Manastiru u kojoj se nalazio 51. granični bataljon te 39. centar za odgoj i dresuru pasa. Vojnici 51. graničnog bataljona bili su razmješteni i po graničnim karaulama s Mađarskom u Torjancima, Luču, Kneževu, graničnom prijelazu Udvar te Buđaku kraj Draža. Početak 1991. godine u Baranji obilježen je intenziviranjem velikosrpske propagande i organiziranjem političkih skupova koji su imali za cilj destabilizaciju i stvaranje atmosfere straha među nesrpskim stanovništvom. Teren za agresiju pripreman je tzv. mitinzima istine na kojima se širila lažna teza o ugroženosti srpskog naroda od ustaške vlasti u Hrvatskoj.

Upozoravajući događaj, nakon kojeg je mnogo toga bilo jasno, zbio se 6. veljače 1991. u Belom Manastiru, gdje je Srpska demokratska stranka (SDS) organizirala veliki miting. Govornici, među kojima su bili i zastupnici iz srbijanskog parlamenta, otvoreno su vrijeđali hrvatski narod i demokratski izabrano vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, pozivajući na rušenje ustavnog poretka i prijeteći intervencijom JNA te dobrovoljačkim odredima iz Srbije, sve u svrhu obrane vekovne srpske Baranje.

Retorika mržnje dosegnula je vrhunac 21. travnja 1991. na skupu u Jagodnjaku, gdje su ratni huškači Vojislav Šešelj, Stanko Cvijan, Milan Paroški i Jovo Ostojić otvoreno pozivali na nasilje. Paroški je nesrpskom stanovništvu poručio da su dođoši i da ih se ima prava ubiti kao kera pored tarabe, dok je Šešelj zagovarao granice “velike Srbije” na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. U naseljima s većinskim srpskim stanovništvom (Jagodnjak, Uglješ, Bolman i Novi Čeminac) počele su nicati naoružane seoske straže, a zabilježeni su i prvi napadi na imovinu Hrvata, čime se strah sustavno uvlačio u domove nesrpskih obitelji. Mitinzi potpore “velikoj Srbiji“ bit će okidač za masovno naoružavanje srpskog stanovništva na cijelom području Baranje, i to u organizaciji JNA.

Početak agresije

Još 6. svibnja 1991. pripadnici 36. mehanizovane brigade iz Subotice s tenkovima su se rasporedili na pozicijama s obje strane mosta na Dunavu u Batini čime je napravljen mostobran za daljnje ulaske u Baranju. Tako su prisilili pripadnike policije da se udalje na ulaz u selo Batina. S druge strane, policija je imala zapovijed da ne ulazi u sukob s JNA. Prema mišljenju stručnjaka za međunarodno pravo akademika Davorina Rudolfa, rat između Srbije i Hrvatske formalno-pravno započeo je 3. srpnja 1991., samo osam dana nakon što je Hrvatski sabor proglasio neovisnost. Tog su dana snage JNA, konkretno 36. mehanizovana brigada 12. novosadskog korpusa JNA prešle Batinski most (Most 51. divizije) i ušle na teritorij Republike Hrvatske. Do početka srpnja 1991. JNA je ovladala svim mostovima na Dunavu između Hrvatske i Srbije. Otvorenu agresiju Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku nije zaustavio ni Brijunski sporazum od 7. srpnja 1991., prema kojem se JNA trebala povući u vojarne. Do 10. srpnja 1991. u Baranju je ušlo oko stotinu tenkova, oklopnih transportera i vojnih i civilnih kamiona punih srbijanskih rezervista. U početku su govorili da su došli radi velike vojne vježbe koja se trebala održati na prostorima Baranje. Taj je čin bio otvorena agresija jedne zemlje na drugu, jer se više nije radilo o unutarnjoj pobuni, već o prelasku granice zemlje koja je proglasila neovisnost. Međunarodna zajednica bila je u to vrijeme fokusirana na raspad SSSR-a i Zaljevski rat, pa raspad Jugoslavije i borba Slovenije i Hrvatske za neovisnost nisu bile u fokusu zapadne politike. Dominantna pozicija zapadne politike bila je očuvanje Jugoslavije i održavanje geopolitičke stabilnosti. Europska ekonomska zajednica 5. srpnja 1991. nametnula je embargo na oružje za područje Jugoslavije, što je bila itekako otežavajuća okolnost za obranu Republike Hrvatske.

Transformacija JNA iz jugoslavenske u srpsku vojsku ključna je za razumijevanje agresije na Hrvatsku. U tom smislu, zanimljiv je dokument citiran u nastavku.

Iz ZAPOVESTI ZA ANGAŽOVANJE SNAGA 12. K U SLAVONIJI koju je izradila Komanda 12. korpusa (str. pov. broj 94-26) od 8. 7.1991. i koju je potpisao komandant 12. korpusa general-major Mladen Bratić, za događaje u Baranji je znakovito slijedeće: Odlučio sam: snagama 12.K (51.i 453.mbr i delom 36.mbr) izvršiti nastupni marš kroz Slavoniju i to u dve marševske kolone u Slavoniji i jednom u Baranji na pravcima: Odžaci – Bogojevo – Osijek – Djakovo; Šid – Tovarnik – s.Mirkovci – s.Nuštar – Jarmina – s.Stari Mikanovci – Vrpolje – Slavonski Brod – Nova Gradiška – Kutina i pravcem: Bezdan – Batina – Kneževi Vinogradi – Bilje sa ciljem: brzim i energičnim pokretom OMS datim pravcima demonstrirati silu i sprečiti angažovanje paravojnih formacija u daljoj eskalaciji medjunacionalnih sukoba na prostoru Hrvatske.

U slučaju pružanja oružanog otpora u toku marša, energičnim i brzim dejstvima OMS, uz podršku artiljerije i avijacije, razbiti paravojne formacije na pravcima kretanja i što pre stići na marševski cilj, odakle biti u gotovosti za dalja dejstva po posebnom naredjenju. Gotovost za pokret u 04,00 09.07.1991.godine. 36.mbr (bez 2.mb) iz rejona sadašnjeg rasporeda, sprečava eventualna iznenadjenja OS Madjarske. Od 1.mb i 2.okb formirati TG „BARANJA“ sa zadatkom grupe da 2.okb maršuje pravcem: Bezdan – Batina – Kneževi Vinogradi – s.Bilje, gde se razmešta u gotovosti za dejstva ka Osijeku.

 Tajni plan okupacije

Sukladno navedenoj zapovijedi, JNA je postupno zaposjela ključne točke u neposrednoj blizini grada Belog Manastira, planirajući postupno dovesti svoje snage nadomak Osijeka. Tako će tenkovi biti raspoređeni na pravcu Kneževi Vinogradi – Zmajevac – Batina držeći položaje u baranjskim pšeničnim i kukuruznim poljima. Pod izgovorom da tampon-zonama sprečava međunacionalni sukob, JNA je od 7. do 10. srpnja 1991. zapravo provela invaziju i potiho okupirala Baranju, stavivši se na stranu pobunjenih Srba. Inače, 36. mehanizovana brigada iz Subotice bila je najjača postrojba u sastavu novosadskog korpusa. Njezina je izvorna proklamirana namjena u Jugoslaviji bila obrana državne granice iz smjera Mađarske, odnosno zatvaranje operativnog smjera u scenariju agresije s istoka na SFRJ. Malobrojne i neadekvatno naoružane policijske snage RH mogle su samo nijemo promatrati razmještanje neprijateljskih tenkova na područje Baranje.

Osim JNA, u Baranji je protiv hrvatskog državno-pravnog poretka i nesrpskog stanovništva djelovala takozvana Teritorijalna odbrana (TO) Baranje, u koju su bili uključeni nelojalni pripadnici policije iz policijskih postaja u Belom Manastiru i Dardi, domaći pobunjenici te dobrovoljci iz Srbije. Svoju je popunu uglavnom izvršila iz mjesta većinski nastanjenih Srbima. U tom novoustrojenom TO-u obavljaju se pripreme i izrađuju se planovi za okupaciju Baranje uz pomoć JNA i četnika – dragovoljaca iz Srbije. Početkom kolovoza u medijima je objavljen tajni velikosrpski projekt okupacije Baranje – Plan “Baranjski trokut“. Prema njemu, JNA je zajedno s četnicima iz Srbije i lokalnim ekstremistima u Dardi, Uglješu, Novom Čemincu, Jagodnjaku i Bolmanu, trebala presjeći komunikacijske i opskrbljivačke linije između Belog Manastira i Osijeka. Nakon toga bi skršili otpor nesrpskog stanovništva i pripojili teritorij srpskoj državi. A onda nastavili okupacijski put prema Osijeku i ostatku Slavonije.

Svakodnevni napadi na policijske ophodnje i civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti nastavljeni su pojačanim intenzitetom tijekom srpnja i kolovoza. U početnoj fazi rata u Baranji, hrvatska policija bila je prva crta obrane jer je u to vrijeme naša zemlja imala ograničene vojne kapacitete. Policijske postaje u Belom Manastiru i Dardi bile su među prvim ciljevima velikosrpskih napada. Malobrojno hrvatsko redarstvo u Baranji sa stotinjak aktivnih policajaca mobilizacijom je naraslo na tristotinjak, što aktivnih što pričuvnih, uključujući graničnu policiju. Dio naoružanja iz PP Beli Manastir odvezen je u Osijek tako da ga nije bilo dovoljno da se pozovu i opreme dodatne pričuvne snage: u Osijeku se već počeo ustrojavati Zbor narodne garde (ZNG). U obrani Baranje sudjelovalo je i nekoliko pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga iz Čeminca. Cijela Baranja imala je manje lojalnih hrvatskih policajaca nego što je JNA do 10. srpnja u nju dovezla oklopnih vozila. Pripadnici policije srpske nacionalnosti, kojih je bilo više od 50 posto, uglavnom su otišli na bolovanje, ili su izbjegavali rad i nošenje hrvatskog grba na kapama. U PP Beli Manastir od srpnja su u ispomoć dolazili djelatnici iz PP Valpovo, PP Donji Miholjac i PP Đakovo, a u PP Darda iz PP Našice. No, bili su naoružani samo puškama i pištoljima.

Napad za napadom i prve žrtve

Prvi veći napad na PP Beli Manastir dogodio se 28. srpnja 1991. tromblonskim minama. U kolovozu su velikosrpski napadi i provokacije nastavljeni većom žestinom. S nogometnog igrališta u Novom Čemincu 7. i  8. kolovoza minobacačkom vatrom napadnut je Čeminac, selo s hrvatskom većinom, a kod Darde je pješačkom vatrom napadnuta policijska ophodnja. Barikade su podignute i u Kneževim Vinogradima, a minobacačem je napadnut i Petlovac. U predjelu šume Haljevo na južnoj strani Belog Manastira, pobunjenici su 8. kolovoza otvorili pješačku vatru na vlak Osijek – Pečuh pri čemu je nastala znatna materijalna šteta.

U Belom Manastiru 9. kolovoza 1991. pobunjenici su razoružali tročlanu policijsku ophodnju, vezali policajce u podrumu obližnje kuće i fizički ih maltretirali do jutra 10. kolovoza. Policijske ophodnje idući su dan oko Belog Manastira napadnute vatrenim oružjem: prvo na ulazu u mjesto pri čemu nije bilo stradalih, dok su u napadu na prilaznoj cesti ranjena dva policajca. Sutradan je minirana željeznička pruga Osijek – Beli Manastir, a tijekom noći s 12. na 13. kolovoza izvršeni su minobacački napadi iz Uglješa na Beli Manastir i policijsku postaju, a iz Jagodnjaka na Čeminac i Petlovac.

Organizirati obranu Baranje, čak i na osnovnoj razini, bilo je iznimno teško. Funkcioniranje lokalne vlasti bilo je uvelike onemogućeno. Sredinom kolovoza 1991., kad je bilo jasno da se Hrvatima i ostalom nesrpskom pučanstvu ne piše dobro, dio stanovništva (uglavnom žene s malom djecom) odlaze organizirano na lokacije širom Hrvatske, od Osijeka, Zagreba, Međimurja, Zagorja, Istre, Dalmacije, kao i u Republiku Mađarsku, ne znajući da je to put s kojeg se neće vratiti sljedećih sedam godina, a neki nikad. Unatoč svemu, jedan dio lokalnog hrvatskog i mađarskog pučanstva još je uvijek gajio nade u mirno rješenje. No, 13. kolovoza 1991. ta je nada izgubljena, jer na samom ulazu u grad Beli Manastir (potez Gradski bazeni – Remont) iz zasjede padaju i prve žrtve. Dvije policijske ophodnje, s dva automobila i osam policajaca, upućene su u ispomoć jer je na prethodnu pucano. I na njih je otvorena vatra, ubijena su dvojica hrvatskih redarstvenika Zoran Sinanović i Marjan Kuzman, teško su ranjeni Ivica Guskić, Stjepan Pejin i Darko Maltar koji su bili u sastavu ophodnje. Zatražena je pomoć od PU Osijek i u ispomoć policiji u Beli Manastir kreće skupina od četrdesetak pripadnika Specijalne jedinice policije Osijek. Zaustavila se u selu Kozarac kako bi zajedno s  kolegama iz PP-a Beli Manastir pronašli zaobilazni put do Belog Manastira. Jedno vozilo pokušalo je jugozapadno, no hrvatski policajci nisu znali da je tijekom dana postavljena naoružana barikada kod sela Švajcarnice. Teroristi koji su čuvali barikadu otvorili su paljbu na policijsko vozilo. Ubijen je pripadnik SJP Osijek Vidoja Marić, ranjeni su zapovjednik SJP Osijek Mirko Pongrac te Josip Županić i Dragutin Bilandžić, obojica iz PP Beli Manastir.

Pad policijske postaje

Od 14. kolovoza 1991. novi zapovjednik PP Beli Manastir postaje Anto Prgomet koji dolazi iz PP Valpovo. Nešto prije došlo je do promjene i u PP Darda gdje je za zapovjednika postavljen Franjo Kozma. No već 15. kolovoza 1991. rano ujutro u tri sata iz pravca vojarne započeo je minobacački napad na PP Beli Manastir. Istog dana zabilježeno je i jedno od prvih borbenih djelovanja Hrvatske vojske u Baranji. Pripadnici 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a (zapovjednik Ivan Rebrina) minobacačima su kalibra 120 mm iz Čeminca gađali neprijateljski minobacački položaj u selu Uglješ. Tijekom kolovoza još se iz minobacača djelovalo na neprijateljske položaje i u Novom Čemincu, Jagodnjaku te Švajcarnici.

Tijekom 16. kolovoza 1991. oko 5 sati započeo je novi srpski minobacački napad na PP Beli Manastir. Istog dana napadi se nastavljaju i na lokacije sjeverno od Belog Manastira, Branjin Vrh i Popovac. Od 17. do 20. kolovoza 1991. zaredali su minobacački napadi na Branjin Vrh, Čeminac, Petlovac i Dardu te Beli Manastir. Situacija je sve više išla prema eskalaciji. Policijska postaja u Belom Manastiru 18. kolovoza pogođena je s trideset mina. Od tog dana pod velikosrpskom kontrolom bili su Švajcarnica, Karanac i pustara Mitrovac (između Grabovca i Kozarca). Dana 19. kolovoza iz Švajcarnice je iz minobacača napadnuta PP Darda te civilni objekti.

U Belom Manastiru 19. kolovoza pripadnici MUP-a su u samoobrani ranili odmetnutog bivšeg policajca, a oko 23 sata ubili drugog pobunjenog bivšeg policajca te ranili još tri pobunjenika. U potonjem okršaju ranjeni su policajci Vladimir Lisjak i Dragan Grujić. Višestruki neuspješni napadi na pripadnike hrvatske policije bit će okidač pobunjenicima iz Belog Manastira i okolnih sela da uz pomoć uvezenih četnika iz Srbije i JNA krenu u veliku akciju – osvajanje policijske postaje u Belom Manastiru. Zajedničkom akcijom u tome su uspjeli 21. kolovoza 1991. Malobrojni policajci koji su branili postaju izvukli su se u pravcu Petlovca i Mađarske. Na taj način izbjegli su da se ponovi tragičan scenarij u Dalju, u kojem su tenkovi JNA 1. kolovoza 1991. uništili postaju te ubili i masakrirali 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite. U Petlovcu se od preostalih pripadnika MUP-a iz Belog Manastira organizira obrana na prilazima selu. Kao ispomoć stižu pripadnici SJP Osijek. Jedna njihova skupina kasnije je upućena u Dardu sa zadaćom uspostave crte i organizacijom obrane mjesta. Lokalni pobunjenici započeli su napad na Dardu u noći s 20. na 21. kolovoza. Prije dolaska pripadnika SJP Osijek iz Petlovca, Dardu je branilo samo tridesetak policajaca iz PP Darda i ispomoći iz PP Našice, no višestruki srpski napadi bili su neuspješni.

Ključnog 22. kolovoza u borbu se umiješala i JNA stavivši se otvoreno na stranu pobunjenika. S četiri tenka i tri oklopna transportera probili su policijske snage. No u ispomoć hrvatskim policajcima iz Osijeka dolazi još jedna skupina iz SJP PU Osijek, s dijelovima 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a. Zadaća im je bilo osiguravanje izvlačenja skupine policajaca koji su se našli u poluokruženju te izvlačenje imovine iz postrojenja Mesne industrije Belje.

Pješaci protiv tenkova i aviona

Dolaskom u Bilje, jugoistočno od Darde, hrvatske snage podijelile su se, započevši napredovanje prema pogonu Belje i naselju Mece. Pripadnici ZNG-a raspolagali su i minobacačima 120 mm te brdskim topom M48 B1 76 mm, ali nisu borbeno djelovali zbog brzine odvijanja borbenih djelovanja, nemogućnosti preciznog lociranja ciljeva te potencijalnih kolateralnih civilnih žrtava. Razbuktao se i otvoreni okršaj s JNA, frustriranom neuspješnim napadima i uništenjem jednog tenka ručnim raketnim bacačem. Kopnene postrojbe zatražile su pomoć zračnih snaga koje se aktivno uključuju u sukob.

U borbi neravnopravnoj i zbog nedostatka protuoklopnog naoružanja i streljiva, jedan dio malobrojnih hrvatskih snaga uspješno se izvlači iz poluokruženja. Potporu su im davali i hrvatski mještani Bilja, a neki od njih ubrzo će postati pripadnici Biljske satnije 106. brigade.  Dio policajaca je zarobljen. U Dardi su zarobljena 22 pripadnika PU Osijek (12 iz SJP PU Osijek, četiri iz I. PP Osijek i šest iz PP Darda). Poginuo je Miro Mehić, pripadnik SJP Osijek, a dva pripadnika SJP PU Osijek u zarobljeništvu su ubijena, Darko Kušić i Mile Grbešić. Ostali policajci razmijenjeni su nakon 25 dana zarobljeništva.

Uz zaštitu policije i ZNG-a, civili iz Darde uspjeli su se povući prema Osijeku. Susjedno selo Bilje sljedeća je dva dana bilo područje bez borbenih aktivnosti. I jedna i druga strana koristili su vrijeme za reorganizaciju snaga. No onda je, najvjerojatnije 25. kolovoza, prema Bilju krenula prethodnica pobunjenika. Istog dana, nekoliko pripadnika 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a ide u izviđanje Bilja kako bi prikupili podatke o kretanju neprijateljskih snaga. Na njih je otvorena pješačka vatra. Zapovjednik 3. satnije Ivan Rebrina i još dvojica pripadnika teško su ranjeni te su ostali u neprijateljskom poluokruženju. Njima u ispomoć dolaze mještani Bilja te još pripadnika 3. satnije. Nakon urbanih borbi, hrvatske snage povlače se iz Bilja, a selo nakratko ostaje ničija zemlja. U obrani Darde i Bilja 22. i 25. kolovoza poginulo je četiri pripadnika 3. brigade (Miroslav Boljevac, Josip Bulut, Zdravko Herman i Željko Mečeri). Za akciju u Bilju, ali i za sav dotadašnji doprinos u Domovinskom ratu, 3. satniju 1. bojne 3. brigade ZNG-a i njezina zapovjednika Ivana Rebrinu pohvalio je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Ivan Rebrina poginuo je 22. lipnja 1992., a njemu u čast i za sve zasluge u Domovinskom ratu Dom HV-a u Osijeku nosi ime “Brigadir Ivan Rebrina.“

Istodobno s napadom na Dardu, počeo je i napad na Petlovac. Na njega je krenula JNA s tenkovima i transporterima te pobunjenici iz Jagodnjaka, Bolmana i Belog Manastira. Uslijedilo je povlačenje branitelja prema Baranjskom Petrovom Selu gdje ih je napalo “vazduhoplovstvo“ JNA. Nakon traženja pomoći, stigli su slabo naoružani mladi policajci-vježbenici. Jedino što se tada moglo učiniti bilo je daljnje povlačenje. Uz pomoć snaga MUP-a i 107. brigade ZNG-a iz Valpova, mostobranom i skelom preko Drave, policajci su evakuirani iz Baranje kod Belišća. Odlazak redarstvenih snaga bio je okidač da se iz Baranje masovno izvuku i nesrpski civili, prema Osijeku i prema Mađarskoj. Tih dana uočena su velika prebacivanja snaga i tenkova JNA iz Vojvodine preko mosta na Batini.

Zadnje uporište

Tragični događaji 21. i 22. kolovoza nisu značili i potpunu okupaciju Baranje. Tamošnji hrvatski teritorij organizirano je i oružjem branjen sve do 3. rujna 1991. Posljednje mjesto koje je pružalo otpor bilo je Bilje. U prilog braniteljima išla je neposredna blizina grada Osijeka i činjenica da je biljska cesta prema Osijeku bila slobodna i prohodna. Pobunjenici su se bojali napasti selo, ne znajući kakav je vojni potencijal smješten u Osijeku. Selo od početka kolovoza brane slabo naoružani mještani koji su se samoinicijativno organizirali, uglavnom s lovačkim naoružanjem i nekoliko automatskih pušaka. Djelovali su u okviru pričuvnog sastava ZNG-a. Nakon pada Darde 22. kolovoza izvlače se u Osijek. Ponovno se samoorganiziraju i u okviru 106. brigade ustrojava se samostalna Biljska satnija s više od 80 dragovoljaca, pod zapovijedanjem Vladimira Velkija i zamjenika Josipa Franka. Kao glavna snaga preuzimaju obranu Bilja 26. kolovoza. Obrana je bila organizirana na 15 punktova oko sela. U ranim jutarnjim satima 3. rujna 1991. lokalni pobunjeni Srbi i dobrovoljačke postrojbe iz Srbije i Hrvatske podržane tenkovima JNA pokrenule su sveopći napad na Bilje. Počeli su teškom minobacačkom vatrom, nakon čega je uslijedio pješačko-tenkovski napad iz Meca, Luga i Kopačeva uz potporu zrakoplovstva. JNA se tenkovima do kraja prijepodneva probila do središta Bilja. Prema srpskom izvoru, u napadu je sudjelovalo 900-1000 pješaka.

Malobrojni i slabo naoružani branitelji, opremljeni uglavnom pješačkim naoružanjem, nisu se mogli oduprijeti nadmoćnom agresoru. Nakon žestokih borbi, naređeno je izvlačenje, ali samo 50 pripadnika Biljske satnije uspjelo se izvući u Osijek. U borbama za Bilje poginulo je 12 branitelja, a devet ih je nestalo od kojih je osam naknadno ekshumirano. Padom Bilja, cijela je Baranja okupirana, a započelo je višegodišnje razdoblje terora i zločina. Branitelji Biljske satnije simbol su hrabrosti i otpora malobrojnih dragovoljaca koji su uspješno branili osam dana posljednje slobodno mjesto u Baranji.

Okupacija Baranje rezultat je zajedničkog djelovanja JNA i pobunjenih Srba. Unatoč potpunoj okupaciji, u općini Beli Manastir okupirana su sva 52 naselja, hrvatske snage nisu odustale od Baranje. Naime, zauzimanjem tog područja JNA je postigla povoljniji operativni položaj, uvođenjem novih snaga ukliještila je Osijek i stvorila pretpostavke za njegovo zauzimanje. S druge strane, iako nije poznato tko je to učinio, most na Dravi koji spaja Osijek i Baranju srušen je 14. rujna 1991. Za protunapad u Baranji hrvatske su snage tada bile preslabe, a nisu imale dopuštenje za takve pokušaje. Prioritet im je bio zaprečavanje pravaca na kojima se očekivao prodor JNA i djelovanje pobunjenika. Obrana je uspostavljena duž rijeke Drave, a ključne postrojbe na tom području bile su 106. osječka brigada, 107. valpovačka brigada ZNG-a (kasnije Hrvatske vojske), Samostalni bataljun Baranja te pripadnici MUP-a. Nakon progonstva iz svojeg kraja, baranjski policajci nastavljaju sudjelovati u obrani sjeverne crte grada Osijeka organizirani u ratnu IV. policijsku postaju. To je jedna od malobrojnih, ako ne i jedina postaja temeljne policije u Hrvatskoj koja je baš cijeli Domovinski rat provela u rovovima i obrani Hrvatske. Nedugo nakon toga, organizacija obrane Osijeka s punktova u idućim mjesecima prelazi u linijsku.

Strateška važnost i osnutak postrojbi

Baranja je imala veliku stratešku važnost za srpsku agresiju. Vojnički gledano, njezina okupacija omogućila je srpskim snagama nadzor nad Dunavom kao važnim vodenim putem, potpuno okruživanje Vukovara te vezu s Vojvodinom, tj. održavanje veze s matičnom Srbijom. Okupacija Baranje imala je velik utjecaj na daljnji tijek Domovinskog rata. Omogućila je srpskim snagama da se fokusiraju na napad na Vukovar, što je rezultiralo najkrvavijom bitkom Domovinskog rata. U nadolazećim mjesecima pokazalo se da je srpska okupacija Baranje bila posebno kobna i za Osijek jer su najučestaliji napadi na grad i okolicu (Valpovo, Belišće) dolazili upravo s tog okupiranog područja.

Od baranjskih mjesta, ali administrativno pod općinom Osijek, ostala su neokupirana samo dva – Tvrđavica i Podravlje, koja su bila mostobran preko Drave i važne točke otpora na sjevernom dijelu obrane Osijeka. No zemljopisni položaj te vojna i politička situacija u Baranji u ljeto 1991. nisu ostavljali mnogo prostora za drugačiji ishod tih borbi. Važno je imati u vidu da je Baranja imala vrlo raznolik sastav stanovništva, političku situaciju sličnu onoj u vukovarskoj općini, prisutnost značajnih snaga JNA, domaćih pobunjenih Srba i pripadnika paravojnih formacija iz Srbije te izravnu teritorijalnu vezu sa Srbijom (most na Batini). Rat u Baranji rezultirao je dramatičnim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva. Većina hrvatskog i mađarskog stanovništva bila je prognana, dok je srpsko stanovništvo iz drugih dijelova Jugoslavije doseljeno na to područje.

Nakon što su smjestili svoje obitelji u progonstvu, Baranjci se vrlo brzo organiziraju i u Osijeku 26. kolovoza 1991. ustrojavaju Samostalni bataljun Baranja. Za zapovjednika je postavljen pričuvni poručnik Stipan Šašlin. Osniva se također Krizni štab Republike Hrvatske za Baranju na čijem je čelu bio Marko Kvesić, tadašnji povjerenik Vlade RH za Baranju. U Čakovcu se 21. rujna 1991. ustrojava Baranjsko-međimurski bataljun, zapovjednik je bio pričuvni satnik Josip Bartolić. Treći baranjski bataljun ustrojen je 31. listopada 1991. u Marijancima, a zapovjednik je bio pričuvni satnik Dragan Šimić. Istog dana, prema zapovijedi tadašnjeg zapovjednika 1. Operativne zone (OZ) Osijek, brigadira Karla Gorinšeka, bojnik Mile Vukičević imenovan je za zapovjednika novoosnovane 135. brigade Hrvatske vojske „R“ – poznatije kao Baranjska brigada. Brigada se uključuje u obranu Osijeka na rijeci Dravi duž crte prema Baranji.

Uspjesi i neuspjesi

Nakon pada Vukovara i sela sjeverno i istočno od Osijeka, najveći slavonski grad našao se u teškom poluokruženju. Kao odgovor na tu prijetnju, Hrvatska je vojska 16. prosinca 1991. pokrenula napadnu akciju Kopački rit (poznatija kao Đavolja greda) na okupirane dijelove Baranje u području Kopačkog rita koja je u začetku bila neuspješna. Nastavljena je 18. prosinca 1991. i završena je uspješno. U akciji je sudjelovala Taktička grupa sastavljena od pripadnika 135. brigade, 106. brigade, 160. brigade, PP Beli Manastir, SJP PU Osijek, voda Bojne Frankopan i voda Riječne ratne flotile Drava. U potpori je bio i znatan dio top-ništva raspoređen oko Osijeka (106. br., 135. br., 160. br. i OZ Osijek). Cijelom Taktičkom grupom do ranjavanja je zapovijedao Stipan Šašlin, a poslije Branko Kovač.

Hrvatske su postrojbe tom akcijom u Baranji oslobodile Kopački rit. Nažalost za oslobođenje domovine poginula su petorica branitelja. Akcija je prvi napadni, tj. oslobodilački uspjeh takvog opsega hrvatskih postrojbi na cijelom Istočnoslavonskom bojištu. Kao takva, značila je mnogo u podizanju borbenog morala Hrvatske vojske i stanovništva istočne Slavonije i Osijeka. Pothvat je i prva akcija u kojoj su sudjelovale kombinirane postrojbe Operativne zone Osijek. Uspješnim izvođenjem oslobodilačke akcije Đavolja greda neprijateljske snage odbačene su u dubinu Baranje. Tako agresor nije mogao više pješačkim naoružanjem ugrožavati stanovništvo Osijeka, a sjeverna crta obrane grada ostala je nepromijenjena sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

Nedugo nakon toga, Somborska skupina koju su činili pripadnici Samostalne uskočke satnije HV-a potkraj siječnja 1992. pokušala je diverzantski minirati most u Batini, duboko u teritorij koji je kontrolirao neprijatelj. Taj je objekt bio jedina veza između Vojvodine i Baranje, preko njega je srpskim vojnicima u okupiranoj Baranji dolazila pomoć i opskrba koju su koristili za napade na Osijek. Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli amfibijom u Srbiju, no zbog tehničkog kvara na vozilu otkriveni su i raspršeni na manje skupine. Nakon nekoliko dana borbi (od 2. do 7. veljače) sedam je diverzanata zarobljeno (još jedan naknadno), trojica su poginula, a devet se uspjelo spasiti i preplivati ​​​​Dunav. Međudržavnim dogovorom, nakon dvije godine zatvora razmijenjeni su 12. siječnja 1994. na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca. Akcija je bila pokušaj nedovoljno obučenih, ali iznimno hrabrih branitelja da učine nešto što je bilo gotovo nemoguće.

Teške godine

U proljeće 1992., u skladu s mirovnim planom, na okupirano područje Baranje došle su Zaštitne snage UN-a UNPROFOR (United Nations Protection Forces). Područje istočne Slavonije i Baranje pod zaštitom UN-a postalo je UNPA zona istok. Za osiguranje mira u Baranji bila je zadužena belgijska bojna s više od 600 pripadnika, stacionirana u Belom Manastiru. Najambiciozniji pokušaj oslobađanja Baranje započeo je 3. travnja 1992., početkom operacije Baranja. Cilj je bio osloboditi tzv. baranjski trokut na crti Nard-Jagodnjak-Petlovac. Akciju je zapovjedio general-bojnik Karl Gorinšek, tadašnji zapovjednik Operativne zone Osijek. U napadu, koji je započeo u 5:45 sati prelaskom rijeke Drave, sudjelovala je 107. valpovačka brigada. Inicijalno, operacija je bila iznimno uspješna. Hrvatske snage su probile neprijateljske crte, zauzele oko 70 posto nasipa uz Dravu i natjerale srpske snage na povlačenje prema Belom Manastiru.

Unatoč uspješnom tijeku, operacija je prekinuta. Topnička je potpora obustavljena, a postrojbe koje su trebale napasti bočno i preuzeti daljnje djelovanje nisu se uključile u borbu. Time je 107. brigada ostala izolirana i izložena protunapadu. General Gorinšek izdao je zapovijed za povlačenje na desnu obalu Drave, što se pretvorilo u težak i mukotrpan proces pod neprijateljskom vatrom. Operacija je završila neuspjehom i teškim gubicima. Samo u 107. br. poginulo je 15 branitelja, a 77 ih je ranjeno. Operacija Baranja bila je najznačajniji pokušaj oslobođenja, ali je zaustavljena. Nažalost, sve je rezultiralo velikim gubicima među hrvatskim braniteljima. Nakon raspoređivanja UN-ovih snaga, velikih borbenih okršaja u Baranji više nije bilo. Međutim, bili su to iznimno teški dani za nehrvatsko stanovništvo. Prema dokumentima Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zločini u Baranji imali su sustavnu prirodu etničkog čišćenja. Cilj je bio uklanjanje nesrpskog stanovništva s područja koje su srpske snage željele pripojiti “velikoj Srbiji“. Taj proces uključivao je ciljano ubijanje nesrpskog stanovništva, masovno protjerivanje civila iz njihovih domova, sustavno mučenje zarobljenika u improviziranim logorima te rušenje katoličkih crkava i hrvatskih kulturnih spomenika.

Razdoblje okupacije Baranje, od 1991. do mirne reintegracije 1998., obilježeno je teškim srpskim ratnim zločinima. Prema dostupnim podacima, s područja Baranje protjerano je više od 25 000 ljudi, uglavnom Hrvata i Mađara. Tijekom okupacije ubijeno je više od dvije stotine civila, većinom starijih osoba koje nisu htjele ili mogle napustiti svoje domove. U Baranji su imena nekih mjesta promijenjena, tako je Čeminac pod pobunjeničkom vlašću nazvan Karađorđevo, a Baranjsko Petrovo Selo Aleksandrovac. Bilo je i nekoliko logora i zatvora, kao i kampova za obuku srpskih pobunjenika. Kampovi su bili u šumi Adica i Banskoj Kosi u okolici Belog Manastira i Jagodnjaku. Na okupiranom području logori su se nalazili u Belom Manastiru (policijska postaja), Dardi (policijska postaja), Jagodnjaku (nogometno igralište).

Mirna reintegracija

Unatoč progonstvu, Baranjci i dalje sudjeluju u obrani i oslobođenju Hrvatske na različitim lokacijama, što u okviru postrojbi povezanih s Baranjom, što drugih postrojbi Hrvatske vojske i policije. Mnogi od njih dali su i svoje živote za Hrvatsku. Nakon preustroja Hrvatske vojske, iz dijela 135. baranjske brigade 1992. se ustrojava 9. domobranska pukovnija Baranja a 1. travnja 1994. ustrojava se 82. gardijska bojna (Baranjski banovi) koja novim preustrojem 1. svibnja 1995. ulazi u sastav 3. gardijske brigade Kune kao 4. bojna. Tijekom Domovinskog rata kroz 135. br HV-a prošlo je 3500 pripadnika. Poginulo je 52 pripadnika. Nakon oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja, pod srpskom okupacijom u Hrvatskoj je ostalo još samo hrvatsko Podunavlje, odnosno Baranja, dio istočne Slavonije i zapadni Srijem – tzv. UN zona Istok (4,6 % od ukupnog kopnenog teritorija RH). Na temelju Erdutskog sporazuma, potpisanog 12. studenog 1995., u Erdutu i u Zagrebu, to je područje procesom mirne reintegracije 15. siječnja 1998. konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske. Vijeće sigurnosti zaključilo je svoju misiju u Podunavlju ocjenom da je to jedna od rijetko uspješnih operacija UN-a. Velike zasluge za uspjeh spomenute operacije i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja pripadaju hrvatskoj policiji. No, oslobodilačke akcije i ratna pobjeda Hrvatske bili su ključni preduvjeti da do procesa reintegracije uopće dođe. Rat u Baranji važan je dio šire priče o Domovinskom ratu i borbi hrvatskog naroda za neovisnost i teritorijalnu cjelovitost. Karakterizira ga veliki nerazmjer snaga.

Hrvatska strana raspolagala je ograničenim brojem slabo naoružanih policijskih i vojnih snaga, dok je srpska strana imala podršku JNA s teškim oklopom, kao i brojne paravojne formacije. Žrtve rata u Baranji dale su svoj doprinos obrani domovine i njihovo sjećanje mora se čuvati kao dio kolektivne memorije hrvatskog naroda. Tisuće prognanih, stotine ubijenih i golema materijalna šteta svjedoče o brutalnosti agresije. Iako su hrvatske snage pokazale iznimnu hrabrost u pokušajima obrane i oslobađanja, Baranja je ostala pod okupacijom sve do mirne reintegracije. Taj je proces omogućio povratak prognanika i povratak Baranje u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, no sjećanje na žrtvu i borbu za slobodu ostaje trajna opomena na tragične događaje s početka 1990-ih. Važno je da se činjenice o ratu u Baranji čuvaju i prenose budućim generacijama, kako bi se osiguralo da se takvi događaji nikad ne ponove.

TEKST: Ivan Galović; FOTO: privatna arhiva