Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo zadnju od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

Rane 90-te u žepačkom kraju nisu nagovještavale velike promjene. Radnici su odlazili na posao, domaćice se skrbile o obitelji, a djeca bezbrižno trčkarala po livadi. Samo bi poneka cenzurirana vijest iz Republike Hrvatske pričala strahote koje tamošnji Hrvati prolaze. I svakim danom bi nova vijest bivala sve gora, a ljudi u vojničkim uniformama su se i u našem kraju pojavljivali kao gljive poslije kiše. I svi smo mislili proći će, lažu nas kako je rat strašan, a onda se nadvilo crnilo nad sunčani topli dan, blagdan sv. Ive. Umjesto paljenja ivanjske vatre, narančasti plameni jezici su surovo gutali hrvatske kuće ostavljajući za sobom zgarišta. Kalašnjikovi i haubice su zasvirali najstrašniju melodiju koja se mogla čuti. I više ništa nije bilo isto. Tople postelje smo zamijenili hladnim rovovima i tranšejama, tanjure pune mirisne juhe hladnim konzervama iz američkih ratnih zaliha, markirane torbice izbjegličkim cekerima u koje je stao naš cijeli život. Ostavila sam svoje fotografije, svjedoke bezbrižnog djetinjstva, najdraže lutke, Luciju i Snježanu, kojima se imendan obavezno slavio. Krenuli smo putem bez putokaza. Supruge su preko noći postajale “glave obitelji” s malodobnom djecom u naručju, sestre su plakale za braćom, a majke cvilile za svojim sinovima. Zamijenila sam svoj studentski život pomaganjem u ratnom sanitetu. Već treći dan mog boravka među bojovnicima spremnim da brane svoj dom zaiskrilo je i zatutnjalo sa svih strana, otvorilo se nebo pod kišom neprijateljskih metaka. Padali smo i ustajali, krili se i istupali hrabro, jaukali i plakali, a mnogi su ostali nepomično ležati. Kroz huku metaka koji su se kao riječna bujica obrušili na nas, čula sam dozivanje. Moj brat, vozač hitne, pokušavao je u auto uvući ranjenog Petra. Krv mu je curila niz mlade obraze, oči gledale prema nebu, a jezik smo pokušavali izvući kako se ne bi ugušio. I koliko god sam mu gaze stavljala na glavu krv je i dalje probijala. Umivala sam ga svojim suzama, moleći ga plačnim glasom da ostane budan i da će sve proći. A on je i dalje gledao u nebo, možda tražeći milost ili pripravljajući si put za drugo putovanje. Minute su trajale kao vječnost. Pero je u mome naručju opušteno zaspao, moj brat mahnito vozio i nešto mi objašnjavao. Nisam ga razumjela, samo sam tiho jecala grleći hrvatskog bojovnika čiji je djelić mozga ostao u mojim rukama kada su ga iznijeli iz auta. Zar ovako počinje i završava jedno prijateljstvo? Zar smo krivi što smo pokušali biti svoji na svome? Tisuće pitanja u mojoj glavi je i danas bez odgovora. Samo se Perin pogled duboko ucrtao u moje sjećanje i tamo ostao nedodirljiv. Nakon ovog vatrenog krštenja uslijedila su mnoga druga. Zrak je mirisao na ustajalu krv, a bol nas je okovala pretvarajući nas u kamene vojnike. Bol koja ne prolazi, ne jenjava i koja otupi sve ono što je u čovjeku bilo lijepo. Bili smo gladni osmijeha i žedni toplog zagrljaja. Prestali smo gledati jedni drugima u oči bojeći se tuge i bola u sugovornikovom pogledu. Ispratila sam ja i svoga Marija na put bez povratka. Zagrlila ga posljednji put i otišla, a već sljedeće minute je veliki krater nijemo svjedočio o tragediji koju je izazvala neprijateljska granata. Tek nakon godinu dana sam njegovu mamu čvrsto zagrlila grcajući u suzama. Nije mi zamjerila što ga nisam bolje čuvala, jer je bila svjesna da je otišao umjesto nas. Možda je nepravedno pisati o Petru i Mariju kada nam toliki nadgrobni spomenici svjedoče o ratnim strahotama i boli koju su ljudi žepačkog kraja pretrpjeli. Neka počivaju u miru naši heroji, a mi ćemo čuvati ono za što su se borili.

Jana Vidović, učenica 1. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče