Ministarstvo obrane Ruske Federacije objavilo je 4. rujna dvije vijesti vezano uz nove oružne sustave…
Razvoj protuoklopnih vođenih sustava (I. dio)
Počeci ratova u Ukrajini i Gazi postavili su s čisto doktrinarne strane velike upitnike vezano uz smisao uporabe velikih borbenih oklopnih vozila. Uzrok toga sve su učinkovitiji protuoklopni sustavi. Kako su kroz godine uspjeli dosegnuti status ključnog oružja? Na to pokušavamo odgovoriti u novom podlistku…
Tenkovi su se pojavili sredinom Prvog svjetskog rata, a prvi su put u borbi uporabljeni u rujnu 1916. na rijeci Sommei. Bili su preveliki, prespori i krajnje nepouzdani. Često su bili veća opasnost za posade nego za neprijatelja. No, između dva svjetska rata sazreli su kao oružje. Kao koncepcijska osnova uporabljen je vrlo uspješan francuski tenk Renault FT, koji je imao kupolu. U početku razvoja tenkova taj se dodatak tijelu tenka nije smatrao samorazumljivim. Renault je imao i motor u stražnjem, odvojenom dijelu tijela. To je bila dobrodošla novost za posade. Naime, prvi su tenkovi imali motore po sredini tijela, zbog čega su jako zagrijavali unutrašnjost vozila, a ispušni plinovi često su prijetili trovanjem posade. Danas je Renaultova koncepcija tenka razumljiva sama po sebi. Od svih suvremenih tenkova, jedino izraelska Merkava odstupa od te koncepcije: motor je smješten u prednjem dijelu tijela.
U razvoju tenkova između dva svjetska rata najdalje je otišla Njemačka, iako ni Francuska nije posebno zaostajala. Tipična su dva tenka s početka Drugog svjetskog rata Panzerkampfwagen III (PZKPFW III ili samo Panzer III). Prve izvedenice Ausf A-C imale su oklop debljine 15 milimetara. Na izvedenicama Ausf D-G debljina je povećana na 30 mm, da bi sve izvedenice nakon Ausf J dobile oklop od 50 mm. Usprkos pojačanjima, do 1944. godine Panzer III smatran je zastarjelim te su preživjeli primjerci prenamijenjeni za druge zadaće. Drugi je tenk bio Panzerkampfwagen IV, koji će, s mnogim poboljšanjima, ostati u borbenoj uporabi sve do kraja Drugog svjetskog rata. Panzer IV u rat je krenuo s oklopom debljine 30 mm, a do kraja rata debljina je povećana na 80 mm.
Teško protiv tenkova
Iako je razvoj tenkova dobivao na zamahu, vojske nisu smatrale da treba pokrenuti razvoj protutenkovskog oružja koje će ih moći uništavati. Ponajprije ne razvoj oružja koje bi se dodjeljivalo pješaštvu. Glavno protutenkovsko oružje bio je tenk, a potom protutenkovski topovi. Jedino čime se pješaštvo moglo pokušati suprotstaviti njemačkim tenkovima bila je poljska protutenkovska puška Karabin przeciwpancerny wzór 35 (WZ 35). Koristila je pancirni metak 7,92 x 107 mm DS, posebno razvijen za nju. Njegovo je zrno na 100 metara pod pravim kutom moglo probiti oklop debljine 33 mm. Tako je puška teoretski mogla zaustaviti i Panzer III i IV. Međutim, borbena uporaba tijekom nacističke agresije na Poljsku 1939. godine vrlo brzo je pokazala da je WZ 35 donekle učinkovita samo protiv njemačkih tanketa i lakih oklopnih vozila. U trenutku njemačkog napada na Francusku u svibnju 1940. jedino protutenkovsko oružje francuskog pješaštva bila je britanska protutenkovska puška Boys. Ta velika i teška puška imala je kalibar od čak 14 mm. Usprkos tome, na 100 metara nije mogla probiti oklop deblji od 23 mm. Ne iznenađuje stoga da su francuski (i britanski) vojnici vrlo brzo shvatili da je tegljenje puške, koja je bez streljiva imala masu od 16 kilograma, beskorisno. I masovno su je odbacivali.
Ništa bolje oružje protiv njemačkih tenkova nije imala ni Crvena armija kad su nacisti 22. lipnja 1941. pokrenuli operaciju Barbarossa. Jedino čime ih je sovjetsko pješaštvo moglo pokušati zaustavljati bile su protutenkovske puške PTRS-41 i PTRD-41, obje u kalibru 14,5 mm. Doduše, te puške nisu bile ni tako loše jer su mogle na udaljenosti od 500 metara probiti oklop debljine 30 mm. Na udaljenosti od 100 m probijale su čak 40 mm oklopa. Problem je bio u tome što su Nijemci na osnovi iskustava iz Poljske i Francuske poboljšali svoje tenkove. Među ostalim, i povećanjem debljine oklopa. Zbog toga su se puške PTRS-41 i PTRD-41 pokazale puno učinkovitijim kao snajperske puške vrlo velikog dometa. S odgovarajućim optičkim ciljnikom mogle su onesposobiti vojnika na udaljenosti do 1000 metara.
Hitno potrebna nova rješenja
Iskustva iz nacističke agresije na Poljsku, Francusku i SSSR pokazala su najmoćnijim vojskama da pješaštvo hitno treba naoružati novom vrstom oružja koje će biti sposobno nositi se i s najmodernijim tenkovima. Kako povećanje kalibra protutenkovskih pušaka nije dolazilo u obzir jer bi vrlo brzo postale topovi, moralo se naći drugo rješenje odnosno uporaba kumulativne bojne glave. Najbolje su odlike kumulativnih bojnih glava te da njihova učinkovitost ne ovisi o brzini i da se probojnost može povećati relativno jednostavnim povećanjem eksplozivnog punjenja. To je u praksi značilo da se borbena učinkovitost mogla povećavati povećanjem veličine kumulativne bojne glave, dok bi ostatak oružja ostao kakav je. Nadalje, takva su se oružja uglavnom rabila na malim ili vrlo malim udaljenostima, pa ciljanje nije bio presudni faktor.
Američka vojska razvila je protutenkovski bacač M1 Bazooka, britanska Projector, Infantry, Anti Tank (PIAT) Mk I, a njemačka Panzerfaust. Britanski PIAT bio je pokretan federom pa ne iznenađuje da je doživio potpuni neuspjeh. Bazooka i Panzerfaust bila su itekako uspješna oružja. Korišten je projektil s kumulativnom bojnom glavom koji se iz cijevi ispaljivao s pomoću raketnog motora na kruta goriva. Jednostavna i jeftina za proizvodnju te jednostavna za uporabu, Bazooka je vrlo brzo postala popularno oružje. Ako ništa drugo, davala je američkom pješaštvu osjećaj da ima oružje kojim barem može pokušati zaustaviti njemačke tenkove Panther i Tiger. Iako koncepcijski nešto drukčiji, i Panzerfaust je bio jednostavan za proizvodnju i uporabu. Nerijetko je krajem rata obuka operatera za njega trajala desetak minuta. Uostalom, učinkoviti domet bio mu je 60 metara pa je ciljanje uglavnom bilo vrlo jednostavno. I opasno.
Iako vrlo jednostavna i za proizvodnju (što znači i jeftina) i za uporabu, oba su oružja imala i velike nedostatke. Prvi je bio mali domet. Drugi da je učinkovitost isključivo ovisila o vojniku. Ne toliko o njegovim ciljačkim sposobnostima, koliko o smirenosti i hrabrosti da se takvo oružje malog dometa uporabi protiv tenka. Panzerfausti su bili odlično oružje za urbanu borbu, no mali domet i nepreciznost činili su ih na otvorenim terenima slabo uporabljivim. Jednako je bilo i s Bazookom. Za srednje i velike udaljenosti i dalje su jedino rješenje bili protutenkovski topovi i tenkovi. Međutim, njemačke oružane snage tijekom 1944. potpuno su izgubile bitku u zraku, posebno iznad Italije i Francuske. Saveznički avioni naoružani protutenkovskim nevođenim raketama uništavali su tenkove i protutenkovske topove. Wehrmacht je hitno trebao oružje kojim će uništavati tenkove na srednjim udaljenostima, ali koje će se moći lako kamuflirati i biti znatno manje od tenka ili topa. Tako je nastao X-7 Rotkäppchen.
Kvantiteta prevladava
Njemačka kopnena vojska imala je u drugoj polovini Drugog svjetskog rata dva velika problema. Na Istočnom bojištu, Crvena armija nadvladavala je kvalitetu njemačkog oružja kvantitetom. Do kraja 1943. sovjetske tvornice uspjele su proizvesti 15 700 tenkova T-34, što znači 43 tenka dnevno. Njemačka vojna industrija te godine nije uspjela proizvesti toliko tenkova svih modela. Kopnena vojska morala je usto dio tenkova usmjeriti u Italiju, posebno nakon savezničkog iskrcavanja na Siciliju, pa potom na sam Apeninski poluotok. Nakon 6. lipnja 1944. i Dana D znatan je dio tenkova poslan u Francusku. Kopnena vojska (Heer) trebala je na Istočnom bojištu novo oružje kojim će pješaštvo moći uništavati sovjetske tenkove prije nego što dođu na manje od 100 metara od rovova. I to stotine tenkova. Na bojištima u Italiji i Francuskoj trebalo joj je oružje koje se neće lako otkriti iz zraka jer su saveznički avioni uništavali goleme količine tenkova i topova. Wehrmacht je sredinom 1943. počeo razvijati prvi vođeni projektil zrak-zrak Ruhrstahl Ru 344 X-4/ Ruhrstahl-Kramer RK 344. Zbog ograničenja dostupnih tehnologija, sustav je zahtijevao da operater navodi projektil na cilj ručno, preko signala koji su se prenosili žicom. Za projektil zrak-zrak to baš i nije bilo optimalno rješenje, ponajviše zbog velikih brzina lansirne platforme (avion), cilja (drugi avion) i samog projektila. Osim toga, uporaba žice za prijenos signala bila je problematična. Međutim, ako bi operater bio statičan, cilj vrlo spor, a projektil dovoljno brz da bi vrijeme leta bilo prihvatljivo, mogao se napraviti sustav prihvatljive učinkovitosti. Tako je na osnovama X-4 nastao prvi protuoklopni vođeni projektil X-7 Rotkäppchen (Crvenkapica). Voditelj projekta bio je inženjer Max Otto Kramer (1903. – 1986.), koji se još 1930-ih bavio idejama razvoja vođenih projektila i bombi. Kramer je od 1940. radio za tvrtku Ruhrstahl AG. No, sve do 1943. nitko nije bio posebno zainteresiran za njegove prijedloge, dok njemački politički i vojni vrh nije počeo tražiti oružja koja bi spriječila neizbježan poraz. Zahvaljujući ranijim Kramerovim radovima, razvoj X-7 dovršen je već do rujna 1944. Nakon testiranja, projektil je uveden u operativnu uporabu u siječnju 1945. Iako je tvrtka Ruhrstahl AG odmah pokrenula masovnu proizvodnju, tek je nekoliko X-7 stiglo do bojišta. Gotovo cijela početna proiz-vodnja završila je na poligonima na kojima su se obučavali operateri. Iako je X-7 bio jednostavan sustav koji se proizvodio relativno lako, problem je bio u ručnom sustavu navođenja (Manual Command to Line Of Sight – MCLOS), koji je zahtijevao puno vremena i potrošenih projektila prije nego što operateri svladaju upravljanje njime. Navodno je nekoliko X-7 uporabljeno u zadnjim mjesecima Drugog svjetskog rata protiv tenkova Crvene armije, a oni koji su pogodili uništavali su sve tenkove, uključujući i teške.
Francuski i sovjetski projekti
Uspjeh Kramera X-7 privukao je nakon rata pažnju Francuza i Sovjeta. Francuska vojna industrija bila je 1945. u nezavidnoj poziciji. U godinama kad su ostali razvijali napredna oružja i primjenjivali nove tehnologije, ona se nije razvijala zbog njemačke okupacije. Stoga su Francuzi tražili način kako bi nadoknadili zaostatke, ali i nova oružja čiji je razvoj tek započeo. Jedno od njih bio je i X-7. Francuska tvrtka Nord Aviation razvila je početkom 1950-ih na njegovoj osnovi protutenkovski projektil SS.10. Razvoj projektila službeno je dovršen 1955. i uveden je u naoružanje francuske vojske. Sustav je kupila američka, iranska i izraelska vojska, no niti jedna nije ga uporabila u borbi. Nord Aviation počinje 1956. proizvoditi napredniji projektil SS.11, koji je dobio i izvedenicu za uporabu s helikoptera – AS.11. Napravljena je i inačica SS.10(M) namijenjena naoružavanju brodova. Taj je protutenkovski sustav prodan u 37 zemalja i uporabljen je u mnogim ratovima. Sovjetski Savez razvio je početkom 1960-ih protutenkovski sustav 9K11 Maljutka. Amerikanci su se s Maljutkom prvi put susreli tijekom Vijetnamskog rata. Međutim, sustav je postao slavan tijekom Jomkipurskog rata 1973. godine. Maljutke su bez problema uništavale sve izraelske tenkove koje bi pogodile. S mnogobrojnim poboljšanjima i nadogradnjama, Maljutke su još uvijek u operativnoj uporabi u mnogim vojskama.
TEKST: Mario Galić