Šest dana nakon razgovora američkog državnog tajnika u Beogradu, počeo je oružani sukob u Sloveniji (27. lipnja – 6. srpnja 1991.). Akademik Davorin Rudolf, tad ministar vanjskih poslova RH, u svojoj knjizi Rat koji nismo htjeli (Zagreb, 1999.), zapisao je: “Paradoksalno, svrha toga rata, koji je službeno vođen radi očuvanja teritorijalnoga integriteta Jugoslavije, njenoga jedinstva, bila je, zapravo, tjeranje Slovenije iz jugoslavenske federacije. Jednako tako, ni rat protiv Hrvatske nije bio rat za očuvanje bivše SFR Jugoslavije. Jer, srpsko-crnogorsko-armijska agresija na Hrvatsku 1991. nije bila reakcija na proglašenje hrvatske državne samostalnosti, niti izraz želje da se sačuva socijalistička, federativna Jugoslavija. Oba su rata služila ostvarivanju proširene srpske države, Velike Srbije.

Milošević se bio složio s odlaskom Slovenije iz Jugoslavije. Američki veleposlanik Zimmermann piše da mu je slovenski predsjednik Kučan rekao: ‘Milošević mi je nakon naših izbora nekoliko puta napomenuo da Slovenci mogu slobodno napustiti Jugoslaviju.’ Borisav Jović u svojoj knjizi ‘Komadanje Jugoslavije’ navodi da su uvjeravali Slovence ‘da će ih Srbi prvi priznati’ i ‘da je upravo u njihovu interesu da se krene tim putem’, tj. putem osamostaljenja. Nakon trećeg dana borbi u Sloveniji, 30. srpnja 1991. (rat je počeo 27. lipnja 1991. u 1 sat i 15 minuta prelaskom lake protuzrakoplovne oklopne baterije JNA u Sloveniju, kod Metlike), u Beogradu se sastalo Vijeće za obranu i zaštitu ustavnog poretka. Ministar obrane general Kadijević predlagao je dvije varijante djelovanja: odlučan napad vojske i totalan poraz Slovenije ili upotrebu političkih sredstava popraćenu prijetnjom snažne oružane intervencije, zapravo povlačenje i priznavanje debakla. Prva je varijanta odbačena. Jović je uzeo riječ i iznenadio gotovo sve prisutne. Rekao je: ‘Sloveniju ćemo, po mojem mišljenju, najbolje kazniti ako odmah donesemo odluku o njenom isključenju iz Jugoslavije’ (‘Poslednji dani SFRJ’, Kragujevac, 1996., str. 344).

Britanskim novinarima Lauri Silber i Allanu Littleu ispričao je: ‘Dobro pamtim taj dan jer sam tada prvi put iznio našu novu politiku. Bilo mi je posve jasno da se Slovenija odcepila i da je tamo besmisleno ratovati. Jedino sam mislio da bismo svakako morali obraniti teritorije u Hrvatskoj na kojima žive Srbi, jer oni žele ostati u Jugoslaviji. Što se Slovenije tiče, rekao sam da u Sloveniji ne možemo primeniti ratnu opciju. Rekao sam da moramo Sloveniji dopustiti neka otiđe iz Jugoslavije, a JNA ćemo povući. Predložio sam neka Savezna skupština prizna secesiju Slovenije, i neka se dogovori o podeli imovine sa Slovenijom i o teritorijalnom razgraničenju. Nije bilo razgovora o mojem predlogu, jer su svi bili posve smušeni i zaprepašteni. Smatrali su nezamislivim da bilo koji član Predsedništva govori o raspadu Jugoslavije’ (‘Smrt Jugoslavije’, Opatija, 1996., str. 156-157).

General Kadijević u svojoj knjizi ‘Moje viđenje raspada’ (Beograd, 1993.) ističe: ‘Politika je ocenila da se JNA u Sloveniji nije imala za što boriti’ (str. 163).

Da se željelo očuvati Jugoslaviju, zašto bi se dopuštao odlazak Slovenaca? Richard Holbrooke u svojoj je knjizi ‘To End a War’ (New York, 1998.) zapisao: ‘Dogovor Kučana i Miloševića – karakterističan primjer Miloševićeve taktičke fleksibilnosti i visokih pregovaračkih sposobnosti – služio je njegovim dugoročnim ciljevima na način koji u ono vrijeme nije bio posve razumljiv. Slovensko je napuštanje Jugoslavije olakšalo Miloševiću stvaranje Jugoslavije pod dominacijom Srba, jer je na taj način iz zemlje izbačena republika u kojoj Srba gotovo nije ni bilo’ (str. 29).”

Rudolf nastavlja: “Na temelju tih činjenica rat je u Sloveniji, gledano iz Hrvatske, imao trostruki cilj:
Prvo: izazvati oružano nespremnu Hrvatsku da se uključi u sukob, pa je dotući. Možda je onaj čudni šlamperaj Armije u agresiji na hrabru Sloveniju bio poseban mamac za Hrvate, lukavo smišljeni privid kako Armija nije sposobna ni spremna za ozbiljnije okršaje (zbog toga vojni stručnjaci rat u Sloveniji nazivaju simuliranim ratom).
Drugo: ako Hrvatska izbjegne zamku, akcijama u Sloveniji valjalo je pripremiti razmještaj JNA za kasnija djelovanja u Hrvatskoj.
Treće: otjerati Sloveniju iz Jugoslavije da bi se Beograd mogao obračunati s Hrvatskom bez njezinih saveznika.

Evo nekoliko ulomaka koji potkrepljuju takva razmišljanja.
1. Kadijević piše: ‘Raznim povodima, Tuđman je u nekoliko navrata rekao kako su od njega tražili i predlagali mu da napadne JNA za vrijeme oružanih sukoba u Sloveniji i kako je on to odbio. Ja nisam ni jednom prilikom te njegove izjave komentirao, ali sam smatrao, i onda i sada, da bi za nas bilo bolje da nas je tada napao nego kasnije, jer je bilo očigledno da do sukoba mora doći, i da vrijeme radi više protiv nas nego za nas, kao i da mi… u ovoj fazi sukoba, moramo pričekati napad, a ne prvi napasti’ (‘Moje viđenje raspada’, str. 129).

2. Silber i Little opisuju dramatične događaje vezane za rat u Sloveniji. Spominju da je general Blagoje Adžić, načelnik Glavnoga štaba JNA, izjavio na beogradskoj televiziji kako će se njegove snage pobrinuti da rat u Sloveniji bude što kraći. Pišu: ‘Kolona od stotinu osamdeset tenkova i drugih oklopnih vozila izašla je iz Beograda prema sjeveru, u prolazu pozdravljana po srpskim selima. Konvoj nikad nije stigao u Sloveniju, niti joj je ikad bio namijenjen. Pravi mu je zadatak bio zauzeti položaje kod hrvatsko-srpske granice za predstojeći rat protiv Hrvatske’ (‘Smrt Jugoslavije’, str. 158).
Richard Holbrooke je zapisao: ‘U kratkom ratu u Sloveniji činilo se kako Jugoslavenska armija brani teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije; kada je ta ista Armija nekoliko tjedana poslije krenula u ratni pohod protiv Hrvatske, postala je srpska, borila se za Srbe u Hrvatskoj’ (‘To End a War’, str. 29-30).

3. Izbijanje rata u Sloveniji praćeno je u Europi s naivnom radoznalošću jer je slovenska televizija, izvrsno obavivši posao, suočila Europljane s ratom u njihovu ‘prednjem dvorištu’ (rat u Bosni, prema pisanju zapadnih novinara, odvijao se u europskom ‘stražnjem dvorištu’). NATO i državnici su se zadovoljili kojekakvim prosvjedima, koji ni zeca ne bi prestrašili. Američki državni tajnik Baker izjavio je da je katastrofalno slovensko i hrvatsko ‘odvajanje dovelo do jačanja nasilja’, a ambasador Warren Zimmermann: ‘Ne vjerujemo da Jugoslavija može ostati cjelovita osim kao demokratska zemlja, niti vjerujemo da Jugoslavija može ostati demokratska zemlja ako ne ostane cjelovita.’ Da je Zapad kojim slučajem odmah udario šakom o stol, sve bi bilo drukčije. I u Sloveniji, i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini. Odgovornost, prema tome, za toleriranje agresije tijekom razrješavanja jugoslavenske krize, koja je uzrokovala velike ljudske tragedije i silna razaranja, itekako je i na duši europskih i američkih ‘svjedoka’ nazočnih pokopu bivše Jugoslavije – kako Zimmermann naziva zapadne države – koji su mogli utjecati i pridonijeti da taj pokop bude dostojanstveniji, u svakom slučaju bez žrtava. Riječ je, dakle, o onom što je Zapad mogao učiniti, Europljani i Amerikanci. Sovjetski Savez i države istočnog europskog socijalizma ne spominjem. One su bile u komi, pritisnute unutrašnjim socijalnim previranjima i razaranjem komunističkoga partijsko-birokratskog sustava, koji ih je čeličnom stegom desetljećima držao na okupu.

4. U biografskoj knjizi o Miloševiću ‘On, ona i mi’, koja je 1997. tiskana u Beogradu, Slavoljub Đukić piše da je pragmatična Ljubljana, nakon stjecanja neovisnosti, tražila savezništvo s Beogradom jer joj ‘dalja suradnja s Tuđmanom mrsi račune i uvlači je u neizvjesnost’. Predsjednik slovenske Skupštine France Bučar ugovorio je sastanak s Dobricom Ćosićem i doputovao u Beograd, 12. kolovoza 1991., zajedno s ministrom vanjskih poslova Rupelom. Predložili su Ćosiću da posreduje u slovenskosrpskom izmirenju. Rekli su ‘neka se zaboravi sve što je bilo i uspostavi nova suradnja, a zauzvrat Ljubljana pristaje na neutralnost u sporu između Srbije i Hrvatske’. ‘Hoćete li vi to staviti na papir?’ – pitao je Ćosić. – Može. – Na slovenskom i srpskom? – U redu! U zajedničkom tekstu, u pet točaka, Ljubljana pristaje i na ono što je najspornije u jugoslavenskoj krizi, na pravo Srba u Hrvatskoj na samoodređenje (str. 108).'” (Rudolf, 1999., str. 260-263)

O tome je li se Hrvatska trebala uključiti u sukob u Sloveniji, Rudolf piše: “Bio sam među onima koji su 1991. smatrali da bi izravan, otvoren i totalan okršaj Hrvatske sa srpsko-crnogorskom udarnom snagom, Jugoslavenskom armijom, apsolutno superiornijom u naoružanju i organizaciji, mogao srušiti legalnu hrvatsku vlast pa i samu državu. Toliko je primjera u svijetu koji kazuju kako je vojska, svojim intervencijama, skrenula ili prekinula tijek povijesti naroda. Koliko ih se u povijesti izgubilo, zauvijek, pošto su im srušene države. Podržavao sam, stoga, Predsjednika, koji je vodio igru s jugo-vojnicima, taktizirao, nudio mrkvu, uzmicao, ali i udarao kad je imao čime. U stilu: malo lav, više lisica. Znao je da mu je sudbina podarila povijesnu odgovornost u formiranju samostalne hrvatske države i on je htio da njegova odlučnost i čvrstina budu na toj razini.

Valjalo je preživjeti, ostati na nogama! Umjesto ulaska u rizičan i opasan rat, i sam sam smatrao – osobito dok sam bio ministar vanjskih poslova – da nam se valja i s mizernim snagama oružano suprotstavljati zavojevačima, koliko god možemo, ali i izvlačiti političkim pregovorima, kompromisima i ustupcima, sporazumima i dogovorima, dok se ne postigne odgovarajuća obrambena snaga zemlje. Kako je moj posao bio vezan uz međunarodnu zajednicu, nastojao sam da nam pomognu Amerikanci, Europljani, NATO ili Ujedinjeni narodi. Vjerovao sam isto tako da Europska zajednica može obaviti dobar posao za nas ako nas njezine članice brzo i bezuvjetno priznaju. Jer, međunarodnopravnim priznanjem novostvorene države izričito se potvrđuje i zajamčuje njezina neovisnost, suverenitet, nepovredivost teritorija, njezine državne granice (pogotovo ulaskom novonastale države u Ujedinjene narode), omogućuje članstvo u međunarodnim organizacijama, a s druge strane obeshrabruje potencijalni agresor. Nisam, dakle, bio za otvorenu tučnjavu s jačom, brojnijom, moderno naoružanom Jugoslavenskom armijom.” (Rudolf, 1999., str. 270).

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra