Radarski vođeni projektili zrak-zrak od samog su početka smatrani glavnim zrakoplovnim oružjem za zračnu borbu, ali pravu zrelost postigli su prije tri desetljeća u Zaljevskom ratu. U tom se ratu, pri kraju vijeka uporabe, učinkovitim pokazao projektil AIM-7 Sparrow s poluaktivnim radarskim navođenjem. Zahvaljujući minijaturizaciji elektronike, tad su se počeli pojavljivati aktivno radarski vođeni projektili koji su bili dovoljno mali da postanu dio naoružanja većine taktičkih višenamjenskih borbenih zrakoplova

Aktivno radarsko navođenje omogućilo je veću otpornost na elektroničke protumjere, bolju preciznost i istodobno gađanje više ciljeva. Dotad su takvu sposobnost imali samo skupi i specijalizirani presretači kao F-14 Tomcat i MiG-31. Projektili s aktivnim radarskim navođenjem imaju sve veći domet, postaju sve sposobniji i dobivaju sve više novih mogućnosti. U zadnjih desetak godina SAD, Kina, Rusija i više europskih zemalja zajedno prednjače u razvoju novih vrsta projektila, a u tome im se pridružuju i zemlje poput Izraela, Indije i Turske. Usprkos tomu, najvažniji i najbrojniji radarski samonavođeni projektili vuku podrijetlo iz programa i dizajna predstavljenih na kraju hladnog rata, ali s vremenom su doživjeli više modifikacija i modernizacija.

AMRAAM

Najvažniji je projektil zrak-zrak aktivnog radarskog navođenja, prvo na zapadu, a kasnije širom svijeta, AIM-120 AMRAAM. Njegova je uloga od početka razvoja osamdesetih godina bila zamjena projektila Sparrow s poluaktivnim radarskim navođenjem. Aktivno radarsko navođenje zrak-zrak nije bila velika novost, ali uspjeh ugradnje takvih sposobnosti unutar toliko malog projektila bio je golem tehnološki skok. S novim AMRAAM-om borbeni zrakoplovi poput F-15 i F-16 dobili su sposobnosti kakve je dotad imao samo palubni lovac F-14 sa svojim projektilima AIM-54 Phoenix. Prvi su djelovali i u operaciji Pustinjska oluja, a prvo obaranje nekog zračnog cilja dogodilo se krajem 1992., kad je F-16 američkog zrakoplovstva oborio irački MiG-25. Poboljšana verzija AIM-120B pojavila se već 1994., kad je promijenjen odjeljak za samonavođenje. Promjene su uključile novi digitalni procesor i memoriju koja je mogla biti reprogramirana u “terenskim” uvjetima. Velike promjene dogodile su se kod sljedeće inačice AIM-120C, čija je isporuka počela 1996. godine. Kod “C” inačice krilca i kormila bila su “podrezana”, što je smanjilo njihov raspon za desetak centimetara. To je dovelo do prilagodbe projektila smještaju u unutarnje spremnike oružja kod zrakoplova F-22 Raptor, a kasnije i kod F-35 Lightninga. Naknadne modifikacije dovele su do ugradnje poboljšane bojne glave, poboljšanog upaljača te smanjenja odjeljka namijenjenog sustavu za samonavođenje. Tako oslobođen prostor iskorišten je za smještanje duljeg raketnog motora koji je omogućio znatno poboljšanje dometa. Zadnja poboljšanja unutar inačice “C” pripadaju inačici AIM-120C-7, čija je isporuka počela 2006., a danas je jedna od najčešće korištenih inačica AMRAAM-a širom svijeta. Maksimalni domet dodatno je povećan te je ugrađen poboljšani tragač sustava navođenja s većom otpornosti na elektroničko ometanje.

Najnapredniji je AMRAAM današnjice AIM-120D, koji je opremljen dvosmjernom podatkovnom vezom, poboljšanim mogućnostima umrežavanja i preciznijom GPS potpomognutom navigacijom. Projektil AMRAAM od devedesetih je pa sve do danas uporabljen u više borbenih zračnih okršaja u kojima je prema tvrdnjama proizvođača postigao barem trinaest “pobjeda”. Akcije u kojima je borbeno uporabljen uključuju obaranje indijskog aviona MiG-21UPG početkom 2019. (oborio ga je pakistanski F-16C), te obaranje dvaju Suhoja Su-24 i Albatrosa L-39 iznad Sirije 2020., koje su oborili također zrakoplovi F-16C, ali Turskog ratnog zrakoplovstva.

AMRAAM je do danas proizveden u oko 20 000 primjeraka, od kojih je gotovo 5000 iskorišteno prilikom lansiranja. Projektili AMRAAM i dalje su traženi na svjetskom tržištu te se njihova proizvodnja, gotovo neprekinuta, nastavlja. Krajem ožujka objavljena je dodjela novog posla tvrtki Raytheon u vrijednosti većoj od 518 milijuna dolara, a u sklopu kojeg bi trebalo biti isporučeno više stotina projektila AMRAAM i to zajedno s trenažnim primjercima, sustavima za samonavođenje i AMRAAM telemetrijskim sustavima. To je već 34. proizvodna serija AMRAAM-a, a dogovoreni su neki detalji i za 35. te 36. seriju. Dio narudžbe odnosi se i na strane korisnike unutar programa FMS (Foreign Military Sale), koji uključuju Bugarsku, Dansku, Indoneziju, Japan, Južnu Koreju, Kanadu, Katar, Portugal, Saudijsku Arabiju i Slovačku.

Američko ratno zrakoplovstvo objavilo je sredinom travnja kako je u ožujku provelo testno lansiranje projektila AIM-120 AMRAAM pri čemu je oboren cilj na najvećem dometu dotad zabilježenom za neki projektil tipa zrak-zrak. Rekordna udaljenost koju je postigao projektil AMRAAM nije otkrivena, ali poznato je da je lansirni zrakoplov bio lovac F-15C, dok je ulogu cilja odigrala besposadna letjelica BQM-167. Spomenuta letna testiranja provedena su na zahtjev zapovjednika ratnog zrakoplovstva generala Charlesa Browna kako bi se istražile sposobnosti umrežavanja više platformi pri gađanju ciljeva na velikim udaljenostima.

Od 2017. razvija se i novi projektil koji bi trebao zamijeniti AMRAAM. Projektil pod oznakom AIM-260, proizvod tvrtke Lockheed Martin, trebao bi biti američki odgovor na sve više tipova dalekometnih projektila ostalih zemalja. O samom projektilu ne zna se puno, ali vjeruje se da su počela letna testiranja. Pretpostavka je da će biti nešto većeg promjera, a da će domet biti otprilike dvostruko veći nego kod najnovijih AMRAAM-a, što bi moglo značiti barem 300 kilometara. Prvi zrakoplovi njim opremljeni mogli bi biti F-22 Raptor i F/A-18 Američke ratne mornarice. Početna operativna sposobnost planirana je za 2022., a do 2026. trebao bi zamijeniti AMRAAM.

MICA

Dok je većina zapadnih saveznika osamdesetih godina odlučila razvijati nove generacije infracrvenih i radarski vođenih projektila zasebno, takav pristup nije prihvaćen u Francuskoj. Umjesto tradicionalnog pristupa donesena je odluka o razvoju novog projektila MICA (Missile d’interception, de combat et d’autodéfense), koji će istodobno zamijeniti projektile s radarskim navođenjem kao što su Super 530D i projektile za blisku borbu Matra Magic II s infracrvenim samonavođenjem. Inačice su trebale biti jednake, a razlikovale bi se samo po dijelu koji je namijenjen navođenju projektila. Inačica s aktivnim radarskim navođenjem dobit će oznaku EM (Electromagnétique), a nekad se navodi pod oznakom RF (Radio Frequency). To je ujedno bila i prva inačica kojom su počela testna lansiranja 1992. godine. MICA je 1996. ušla u operativnu uporabu, a od 2000. “kvalificirana” je za uporabu na Rafaleu. Projektil zrak-zrak MICA EM vjerni je suputnik i osnovno naoružanje borbenih zrakoplova francuske proizvodnje kao što je Rafale i naprednijih inačica starijeg Miragea 2000.

U usporedbi s AMRAAM-om, MICA je nešto laganiji projektil s masom od 113 kg, nešto lakšom bojnom glavom od 12 kg, ali gotovo jednaka dometa. Veliku brzinu do 4 Macha osigurava snažni raketni motor, dok veliku pokretljivost omogućuje uporaba lopatica za usmjeravanje potiska. Na samom vrhu projektila nalazi se Thalesov AD4A radar zadužen za zahvat cilja koji se može ostvariti prije ili nakon lansiranja. Zahvaljujući sigurnoj podatkovnoj vezi sa zrakoplovom koji ga lansira, u režimu zahvata cilja nakon lansiranja projektil može dobiti osvježene informacije o cilju tijekom leta.

Razvija se i naprednija inačica projektila pod oznakom MICA NG (Nouvelle Génération), naručena u skladu s ugovorom krajem 2018. godine. MICA NG trebala bi ući u uporabu 2026. na avionima Rafale, nakon uvođenja njegova novog, 4.2 standarda. Vanjski oblik, dimenzije, aerodinamika i ravnoteža projektila ostat će jednaki onima kod MICA starije generacije, što smanjuje troškove i potrebu za dodatnim ispitivanjima letnih značajki. Zbog takve sličnosti bit će moguća i nadogradnja starijih 200 primjeraka, uz dodatnu proizvodnju 367 potpuno novih u skladu s ugovorom. Najveće promjene doživjet će unutrašnjost projektila. Zbog smanjenja elektroničkih komponenti povećan je unutarnji prostor koji će biti iskorišten za novi dvostupanjski raketni motor. To će omogućiti ne samo nešto veći domet nego i puno bolju pokretljivost rakete na krajnjem dometu te aktivaciju drugog stupnja motora, čime bi se uništili ciljevi koji je nastoje izbjeći. MICA NG EM imat će i novi radarski tragač koji će dobiti antenu AESA tipa prilagođenu malom promjeru projektila. Time će biti povećana sposobnost svladavanja ciljeva s manjim radarskim odrazom te onih koji koriste ometače elektroničkog spektra.

Meteor

MBDA je od 2002. nositelj razvoja i proizvodnje projektila Meteor, namijenjenih prije svega kao dodatno oružje europskih borbenih zrakoplova uz tadašnje projektile MICA i AMRAAM. Posao je sklopljen s agencijom za nabave Ujedinjenog Kraljevstva, a program je u različitim udjelima financiralo šest europskih zemalja.

Najveća je prednost Meteora u odnosu na slične projektile zrak-zrak njegov pogonski sustav, proizvod njemačke tvrtke Bayern-Chemie. Dok na startu projektil koristi standardni raketni motor na kruta goriva, većinu posla obavlja mlazni motor promjenjivog potiska koji omogućava učinkovitije održavanje brzine, a time i ostvarivog dometa. Iz istog razloga Meteor dulje ostaje u “pogonu” te posjeduje najbolju i višestruko veću tzv. zonu bez mogućnosti bijega (No Escape Zone) u odnosu na slične projektile. Za navođenje Meteora zadužen je aktivni radarski tragač tvrtke Thales, razvijen na osnovi tragača AD4A koji se koristi kod projektila MICA i ASTER. Zbog dvosmjerne podatkovne veze i usmjerenosti na umrežavanje s ostalim platformama i sustavima, mogući su različiti scenariji označavanja i zahvata cilja. Osim zrakoplova koji ih nosi, potencijalni ciljevi mogu biti označeni i s pomoću podataka dobivenih od ostalih sudionika na bojištu. Tijekom leta prema cilju projektil šalje zrakoplovu više relevantnih informacija, a istodobno je moguća i promjena cilja. Unatoč spomenutim mogućnostima, projektil nema preveliku masu: iznosi oko 185 kg, što ga čini lakšim od projektila Sparrow prethodne generacije.

Do danas je projektil Meteor integriran s europskim borbenim zrakoplovima Gripen, Rafale i Typhoon, kojima bi se u budućnosti trebali pridružiti i američki F-35 te južnokorejski lovac u razvoju KF-X. Meteor je poslužio kao osnova i za novi japanski projektil velikog dometa unutar programa Joint New Air-to-Air Missile (JNAAM). Uz Meteorovu konstrukciju, projektil bi dobio napredniji tragač s domaćom elektronikom i AESA antenom, što bi poboljšalo preciznost i performanse.

 Kina

Zbog velikog tehnološkog zaostatka za vodećim proizvođačima vojne opreme, a sa željom za razvojem vlastitog projektila, Kina je počela “kopirati” postojeće strane dizajne. Prvi i to prilično neuspješan pokušaj bio je PL-4, konstruiran na temelju starijih inačica američkog projektila Sparrow čiji su primjerci nabavljeni tijekom rata u susjednom Vijetnamu. Nakon cijelog desetljeća sporog napretka, prva su letna testiranja počela tek 1980. godine. Rezultati su bili ispod očekivanja te je rad na PL-4 obustavljen 1985. godine.

Kako bi se krenulo naprijed, zatražena je pomoć iz inozemstva, i to u obliku suradnje s talijanskom tvrtkom Selenia. Njezin je Aspide vukao podrijetlo od nešto kasnijih inačica projektila Sparrow. Ubrzo je nabavljena licencija te je u Kini proizveden projektil dobio oznaku PL-11. Kasniji samostalni razvoj donio je nekoliko njegovih inačica, uključujući i prvu s radarskim tragačem. Projektil je devedesetih godina u malom broju ušao u operativnu uporabu, a glavni zrakoplov njim naoružan bio je presretač J-8 (Finback).

Razlog brzog odustajanja od PL-11 bio je uvjetovan tadašnjim početkom nabave velikog broja Suhoja Su-27 i njegovih inačica. Zajedno s njima nabavljeni su i brojni projektili R-27 za koje je odlučeno da budu glavno zrak-zrak oružje do razvoja potpuno novog projektila zrak-zrak s radarskim navođenjem. Institut Leihua za elektroničku tehnologiju i istraživanje počeo je razvoj tog novog projektila još 1997., ali javnost je s tim upoznata tek 2001. godine.

Prva letna testiranja obavljena su 2004., a u uporabu je ušao iduće godine. Projektil je dobio oznaku PL-12, a inačica za izvoz SD-10. Iako izvana PL-12 dosta podsjeća na američki AMRAAM, za velik je udio u njegovu razvoju zaslužna suradnja s tvrtkama Vimpel i Agat iz Ruske Federacije. Navodno je na temelju takve suradnje na projektilu razvijen sustav dvosmjerne podatkovne veze i aktivni radarski tragač domaće proizvodnje za koji se tvrdi da ima veliku otpornost na elektroničke protumjere. PL-12 može biti lansiran na cilj na više načina, a jedan je od njih “ispali i zaboravi” s početnim zahvatom cilja. Ostali načini uključuju ažuriranje cilja prije aktiviranja vlastitog radarskog navođenja ili pasivno samonavođenje na izvor elektroničkog ometanja. Masa PL-12/SD-10 iznosi oko 200 kg, od kojih 24 otpadaju na bojnu glavu koja se aktivira blizinski ili samim kontaktom. Minimalni domet iznosi kilometar. Proizvođač navodi maksimalni domet od 70 km iako se vjeruje da je stvarni domet zapravo bliži udaljenosti od 100 km, što posebno vrijedi za unaprijeđene inačice. Pri letu i manevriranju kod gađanja cilja može podnijeti opterećenja veća od 38 G.

Poznato je još nekoliko inačica osnovnog projektila: primjerice, PL-12B koja ima poboljšan sustav navođenja; PL-12C koja je prilagođena korištenju na zrakoplovima s unutarnjim spremnikom oružja te ima sklopiva kormila; PL-12D s uvodnicima zraka koja kao pogon koristi nabojno-mlazni motor i ima puno veći domet. Projektil PL-12 u širokoj je uporabi kineskog ratnog i mornaričkog zrakoplovstva, kod gotovo svih tipova borbenih zrakoplova kao što su J-20, J-10, J-11, J-15, J-16, JH-7 i J-8. Izvozna inačica SD-10 sa serijskom sabirnicom 1553B omogućuje mu prilagodbu uporabi i na zapadnim tipovima borbenih zrakoplova. Projektil je i jedno od osnovnih oružja zrakoplova JF-17 te ga imaju Pakistan i Mjanmar.

PL-12 poslužio je za razvoj PL-15, danas najnaprednijeg i najsposobnijeg radarski vođenog projektila kineskog zrakoplovstva. PL-15 od početka je primarno namijenjen uporabi kod zrakoplova J-20 i J-31 s unutarnjim spremnicima oružja te stoga posjeduje znatno manja “podrezana” krilca. Osim kod lovca J-20, viđen je i kao naoružanje drugih borbenih zrakoplova poput J-16 i J-11. Ističe se više nego dvostruko povećanim maksimalnim dometom za koji mnogi vjeruju da iznosi od 200 do 300 kilometara. Takav je domet postignut zahvaljujući novom dvostupanjskom motoru. Ugrađeni tragač suvremeniji je i opremljen antenom AESA tipa koja je još otpornija na elektroničko ometanje. Smatra se da dvosmjerna podatkovna veza koju ima PL-15 ne omogućuje samo navođenje i ažuriranje navođenja tijekom leta od lansirnog zrakoplova nego i u međudjelovanju sa specijaliziranim zrakoplovima “KJ” za rano upozoravanje i kontrolu zračnog prostora, i to u aktivnom i u pasivnom načinu navođenja.

 Rusija

Projektil R-77, čiji razvoj seže na početak osamdesetih, postao je poznatiji svjetskoj javnosti tek nakon predstavljanja 1992. godine. Njegova uloga i namjena bila je slična onoj zapadnih projektila, posebno američkog AMRAAM-a. Stoga je R-77 dobio nadimak amraamski, iako po izgledu nije bio nimalo nalik američkom pandanu, a službena NATO-ova oznaka bila je AA-12 Adder (guja).

Novi Vimpelov projektil označio je novi kvalitativni skok vojne industrije Sovjetskog Saveza, a namjera je bila da postane dio arsenala niza presretača i taktičkih zrakoplova, pa čak i nekih helikoptera. Jedna od konstrukcijskih novina i prepoznatljiva značajka rešetkasta su kormila pri kraju projektila. Slično rješenje bilo je primijenjeno i kod taktičkih balističkih projektila nazvanih Točka. Za razliku od uobičajenih upravljačkih površina, rešetkasta kormila zahtijevaju električne pokretače manje snage što utječe na smanjenje mase konstrukcije. Uz takve upravljačke površine i jednostupanjski raketni motor, projektil može gađati ciljeve maksimalne brzine 3600 km/h koji manevriraju do opterećenja od 12 G. Maksimalni domet projektila pri gađanju ciljeva iz prednje polusfere iznosi 80 km, a minimalni domet pri gađanju iz stražnje polusfere 300 metara. U odnosu na visinu lansirnog zrakoplova cilj se treba nalaziti na visini +/– 10 000 metara i može biti na visini od 20 do 25 000 metara. Sustav navođenja sastojao se od inercijskog navigacijskog sustava s ažuriranjem tijekom leta te aktivnim radarskim navođenjem u završnoj fazi leta. R-77 tako je mogao biti ispaljen na način “ispali i zaboravi” ili s ažuriranjem ili promjenom cilja tijekom leta zahvaljujući svojoj podatkovnoj vezi. Masa rakete iznosi 175 kg. Od toga 22,5 kg otpada na bojnu glavu, koja se aktivira s pomoću blizinskog upaljača laserskog tipa.

Smatra se da R-77 nije ušao u širu uporabu ruskih zračnih snaga, vjerojatno zbog manjka financijskih sredstava, ali i velikih zaliha nešto starijih radarski vođenih projektila R-27 (AA-10 Alamo) kojima su mogli biti naoružavani zrakoplovi MiG-29 i Su-27. Veći je uspjeh postignut na vanjskom tržištu, gdje se projektil prodavao u paketu s ruskim borbenim zrakoplovima pod izvoznom oznakom RVV-AE (raketa zrak-zrak, aktivna, izvoz).

Na temelju osnovnog dizajna postojali su projekti niza inačica različitih namjena. Uključivali su projektil znatno većeg dometa RVV-AE-PD s nabojno-mlaznim pogonom i projektil RVV-AE-ZRK namijenjen uporabi kod sustava zemaljske protuzračne obrane. Spomenuti projekti nisu u potpunosti razvijeni, ali 2009. predstavljen je novi projektil RVV-SD, zapravo unaprijeđeni projektil osnovnog modela. Osnovna namjera bila je ponuda solidnog oružja zrak-zrak kao dijela paketa naoružanja novijih ruskih borbenih zrakoplova MiG-29 i Su-30/35 namijenjenih izvozu.

Inačica za domaću uporabu dobila je oznaku R-77-1. Ušla je u većem broju i u sastav ruskih zračnih snaga nakon narudžbe iz 2015. vrijedne 172 milijuna dolara. Projektili su viđeni i u operativnoj uporabi kod zrakoplova koji su bili angažirani u Siriji. Može se očekivati da će se njihov broj unutar ruskog zrakoplovstva dodatno povećati nakon, za ruske uvjete, velike dodatne narudžbe u vrijednosti od 860 milijuna dolara iz kolovoza prošle godine. Izvana se R-77-1 od prijašnje inačice razlikuje desetak centimetara većom duljinom i neznatno većim rasponom krilaca te manjim rasponom kormila. Masa projektila nešto je veća i iznosi 190 kg, dok je masa bojne glave nepromijenjena. Znatan je napredak postignut kod maksimalnog dometa za ciljeve u prednjoj polusferi koji je sa 80 povećan na 110 kilometara. Ugrađen je i novi radarski tragač koji radi u Ku frekvencijskom pojasu i u odnosu na prijašnji ima dvostruko veći domet otkrivanja ciljeva.

Osim osnovne inačice tragača, u ponudi je i “jača”, s dodatnim pasivnim kanalom koji omogućuje gađanje zrakoplova za radarsko izviđanje i elektroničko ratovanje. Treća generacija R-77 oznake K-77M već je dosta odmakla u razvoju, a osnovna joj je namjena da bude glavno oružje srednjeg dometa kod novog Suhoja Su-57. U listopadu prošle godine mogle su se vidjeti snimke na kojima su podvješene kod zrakoplova Su-57 na testnim letovima. Važna je promjena uklanjanje rešetkastih kormila, koja su zamijenjena onima konvencionalnog tipa čime je omogućeno nošenje projektila u unutarnjim spremnicima oružja kod Su-57. Sposobnosti samonavođenja povećane su dodavanjem novog radarskog tragača AESA tehnologije, a povećanje dometa omogućeno je uvođenjem dvostupanjskog raketnog motora. Iako nepotvrđen, vjeruje se da maksimalni domet iznosi od 180 do 190 kilometara, što bi projektil stavilo u klasu AMRAAM-a inačice “D” .

Osim K-77M, razvija se i sličan projektil ili inačica K-77ME, čiji se pogon sastoji od nabojno-mlaznog motora. RVV-BD projektil je s najvećim dometom koji Vimpel nudi na vanjskom tržištu. Radi se o inačici domaćeg projektila R-37, nasljednika rakete R-33 koja je bila glavno oružje presretača MiG-31. Namijenjen je u prvom redu za naoružavanje izvoznih borbenih zrakoplova Suhoj Su-35 i MiG-29/35, ali navodi se da je moguća njegova integracija i na strane borbene zrakoplove.

Projektil se odlikuje masom većom od pola tone, bojnom glavom mase 60 kilograma, maksimalnom brzinom od 6 Macha i velikim dometom do 200 km. Maksimalni domet izvozne inačice ograničen je, dok je kod ruske inačice projektila R-37M dvostruko veći te iznosi između 300 i 400 kilometara.

Turska

U sklopu napora za usvajanje domaće proizvodnje vlastitih tipova gotovo svih vrsta zrakoplovnih oružja, turski državni institut za istraživanje i razvoj obrambene tehnologije TÜBİTAK SAGE pokrenuo je 2013. godine program GÖKTUĞ. Cilj programa bio je razvoj dvaju projektila zrak-zrak koji bi zamijenili projektile američkog podrijetla u sastavu turskog OS-a. Projektil Bozdoğan (mali sokol), opremljen infracrvenim tragačem, namijenjen je bližoj zračnoj borbi, dok je borbi izvan vizualnog dometa namijenjen Gökdoğan (sivi sokol), opremljen aktivnim radarskim tragačem. Projektili su prvi put predstavljeni javnosti 2017. tijekom međunarodne izložbe naoružanja u Istanbulu. Projektil Gökdoğan opremljen je radarskim tragačem s mehanički pokretanom antenom koja je proizvod tvrtke Aselsan, a navodno ima napredne sposobnosti izbjegavanja elektroničkih protumjera. Projektil pokreće dvostupanjski raketni motor na kruta goriva malog vizualnog odraza koji može postići maksimalnu brzinu od 4 Macha i maksimalni domet oko 65 kilometara. Budući da je Gökdoğan opremljen i podatkovnom vezom, može biti lansiran sa zahvatom cilja prije ili s ažuriranjem podataka o cilju, koje provodi radarski sustav zrakoplova. Prva balistička letna testiranja, koja nisu uključivala sustav za navođenje, obavljena su 2018. godine. Krajem 2019. izvršena su prva zemaljska lansiranja sa šinskih lansera kakvi se nalaze i kod zrakoplova F-16, a tom su prilikom gađani pokretni zračni ciljevi. Smatra se da će projektil 2023. biti spreman za serijsku proizvodnju.

Očekuje se da će Gökdoğan zamijeniti projektile AMRAAM ranijih inačica (AIM-120B), koje najčešće koriste zrakoplovi F-16 turskog zrakoplovstva. Predviđeno je i njegovo korištenje kod nove turske besposadne letjelice Baykar Akıncı, koja će biti opremljena vlastitim AESA radarom. U sastavu turskih zračnih snaga Akıncı će biti sposobna za zaštitu manjih besposadnih letjelica poput Anke i Bayraktara, što je ranije u operativnim uvjetima bila zadaća zrakoplova F-16.

Izrael

Izrael se dulje vrijeme može pohvaliti radarskim projektilom vlastite proizvodnje. Projektil Derby uspjeh je doživio i kao dio zemaljskog protuzračnog sustava SPYDER, a Čile, Ekvador, Brazil i Kolumbija nabavili su ga za opremanje svojih zrakoplova Kfir i F-5 Tiger. Razvijen usporedno s projektilom Python 4 s kojim dijeli više sličnosti, nudi sposobnosti približne prvim inačicama AMRAAM-a i to po pristupačnijoj cijeni. Maksimalni domet prvotne inačice iznosi 50 km, dok inačica s povećanim dometom I-Derby ER postiže domet od 100 km zahvaljujući dvopulsnom raketnom motoru.

Indija

Indija razvija vlastiti program više tipova projektila Astra čiji je cilj pridružiti se standardima velikih svjetskih proizvođača tog tipa oružja. Astra Mk1 s dometom od 100 km navodno je na putu integracije s domaćim lovcem Tejas, a ove bi godine trebala početi letna testiranja sljedeće inačice Astra Mk2 s dometom oko 160 km. Sudeći po dugom vremenu razvoja i poteškoćama, moguće je da će indijsko zrakoplovstvo još neko vrijeme ovisiti o uvezenim projektilima zrak-zrak kao što su R-77, Meteor i MICA.

Budućnost

Trend opremanja besposadnih letjelica dalekometnim radarski vođenim projektilima vjerojatno će se i proširiti zbog prednosti koje one mogu ponuditi. Iako većinom slabije kinematičke sposobnosti ponešto smanjuju domet takvih projektila, istodobno nude puno učinkovitije mogućnosti za misije borbenih ophodnji koje mogu biti višestruko dulje uz znatno manje troškove.

Besposadne letjelice i na druge načine utječu na razvoj budućih projektila zrak-zrak. Zbog sve veće prisutnosti na budućem potencijalnom zračnom bojištu, postaju jedan od primarnih ciljeva za vođene projektile zrak-zrak. To je problem zato što su današnji projektili postali toliko sofisticirani i skupi da besposadne letjelice uz još neke vrste ciljeva mogu dovesti do troška koji bi u mnogim slučajevima bio nepotrebno rasipanje borbenih resursa. Jedno bi od rješenja za takve borbene situacije mogao biti jeftiniji projektil Peregrine, koji je u drugom dijelu 2019. predstavio Raytheon. Nije namijenjen zamjeni postojećih projektila, nego povećanju opcija postojećeg arsenala i mogućnosti naoružavanja zrakoplova. Nije isključeno da projektili Peregrine imaju i samoobrambenu ulogu jer se pretpostavlja da su uz aktivni opremljeni i pasivnim radarskim sustavom navođenja te infracrvenim slikovnim tragačem. Zbog znatno manjih dimenzija Peregrine zauzima dvostruko manje mjesta od AMRAAM-a, čime se povećava broj nošenih projektila, a time i broj ciljeva koji mogu biti gađani. To je posebno bitno za zrakoplove F-35 zbog ograničene zapremnine unutarnjih spremnika oružja.

Osim besposadnih letjelica, primarni bi ciljevi projektila Peregrine trebale biti i letjelice s posadom te različiti krstareći projektili. Današnji su projektili zrak-zrak sofisticirani i skupi, a to vrijedi i za zrakoplove koji ih nose pa su ratna zrakoplovstva sve manje spremna na situacije u kojima bi mogli biti izgubljeni. Usto, dometi današnjih projektila na granici su praktičnosti i dometa senzora zrakoplova koji ih nose. Stoga je agencija DARPA predstavila 2017. godine koncept letećeg lansera projektila (Flying Missile Rail – FMR), zapravo letjelice/nosača sposobnog nositi dva vođena projektila zrak-zrak.

Letjelica FMR prenosi se podvješena na zrakoplov sve do vremena korištenja, kad nakon rasklapanja krila nastavlja samostalni let nakon kojeg je sposobna lansirati vlastite projektile zrak-zrak. Takav koncept pruža još veće mogućnosti gađanja zračnih ciljeva i to na puno većim dometima od najboljih suvremenih projektila zrak-zrak. Prvotni je koncept FMR poslužio za aktualni i puno ambiciozniji program LongShot, za koji je 8. veljače objavljeno da su sklopljeni ugovori o razvoju i preliminarnom radu na razvoju nove besposadne letjelice. DARPA je za rad na programu odabrala tvrtke General Atomics, Lockheed Martin i Northrop Grumman. Osnovni je cilj takve besposadne letjelice znatno povećanje dometa gađanja zračnih ciljeva, povećanje učinkovitosti i znatno smanjivanje rizika od ugroze zrakoplova. Unutar projekta očekuje se izrada demonstratora u stvarnoj veličini, njegova sposobnost kontroliranog leta i lansiranja projektila.

Veliku promjenu u zračnom ratovanju donosi sve veći trend i potreba za daljnjim umrežavanjem sa sve više prisutnih dvosmjernih sustava podatkovnih veza. Zrakoplov naoružan projektilima i njegovi projektili postaju samo jedan od sudionika većih sustava koji mogu uključiti brojne i različite platforme. U takvom “ubojitom lancu” mogu se osim zrakoplova i nosećih projektila nalaziti i drugi borbeni zrakoplovi, sateliti, zrakoplovi za kontrolu zračnog prostora, ratni brodovi, besposadne letjelice i zemaljski protuzračni sustavi, a sve u cilju što učinkovitijeg presretanja i pogađanja protivničkih ciljeva u zračnom prostoru.

Tekst: Marin Marušić