Trebalo je proći dobrih petnaestak godina od raspada SSSR-a da bi se skinuo jedan dio tajni oko sovjetskog protubrodskog raketnog sustava dugog dometa P-700 3M-45 Granit.

Na Zapadu klasificiran kao SS-N-19 Shipwreck, sustav je bio noćna mora za udarne grupe okupljene oko američkih nosača zrakoplova i svakako najveća sovjetska prijetnja američkoj ratnoj mornarici. Danas, kada već ima respektabilne nasljednike, sustav i dalje ostaje impresivna prijetnja zbog koje američka mornarica stalno mora poboljšavati svoj AEGIS (Zeusov štit) radarsko-proturaketni sustav.

Najveći dio sovjetskog, odnosno ruskog protubrodskog raketnog potencijala nastao je na crtaćim daskama projektnog biroa OKB-52 pod vodstvom raketnog inženjera Čelomejova.
Od svog osnutka 1953. OKB-52 je djelovao punih 30 godina, sve do 1983. kada je promijenio ime u NPO Mašinostrojenia. Razvoj sovjetske mornarice utjecao je izravno i na razvojne projekte projektnog biroa OKB-52. Sukladno rastu strateških i taktičkih zahtjeva, koje je komunističko vojno-političko rukovodstvo postavljalo pred “crvenu mornaricu”, rastao je i broj narudžbi koje je dobivao ovaj projektni biro. Sovjetska mornarica je morala izaći na svjetska mora i oceane gdje su je čekale velike i moćne ratne flote SAD-a, Velike Britanije i ostalih zapadnih saveznika.

Suočena sa činjenicom da se zapadnim mornaricama nisu mogli suprostaviti ni brojem brodova ni njihovom kvalitetom, sovjetski su stratezi usvojili doktrinu o masovnoj uporabi podmornica i krilatih protubrodskih projektila srednjeg i velikog dometa. U relativno kratkom razdoblju vatrena moć sovjetske flote narasla je nekoliko puta. Protubrodski sustavi različitog dometa instalirani su gotovo na svim klasama površinskih brodova (od raketnih čamaca pa sve do prvih pravih sovjetskih nosača zrakoplova klase Kuznjecov), na podmornicama, nekim hoverkraftima, bombarderima i nekim ekranoplanima.

U svoje zlatno doba sovjetska mornarica ulazi početkom 70-tih godina pod zapovjedništvom admirala Gorškova. Desetak godina ranije projektni biro OKB-52 počeo je razvoj novih protubrodskih sustava koji su trebali zamijeniti tada već zastarjele sustave P-5/P-6 i P-35.

Ti sustavi su imali velikih ograničenja. Iako je npr. sustav P-35 (SS-N-3B Sepal) imao domet od oko 350 km, njegova najveća mana (kao i kod ostala dva sustava) bila je nemogućnost podvodnog lansiranja. Podmornica koja ih je nosila morala je izroniti da bi ih ispalila. Od zapovijedi za lansiranje, preko izronjavanja, uspostavljanja data-linka pa do ispaljivanja borbenog kompleta trebalo je 20-30 minuta. Za cijelo to vrijeme podmornica (klase Echo-I i Juliett) je bila izložena svim vrstama napada iz zračnog prostora.
Želeći izbjeći takve situacije, sovjetska mornarica naručuje od biroa OKB-52 novi protubrodski projektil koju će podmornica moći lansirati iz zaronjenog stanja. Odgovor na te zahtjeve došao je u obliku protubrodskog sustava P-70 Ametist (po NATO klasifikaciji SS-N-7 Starbright). Bio je to prvi sovjetski protubrodski raketni sustav koji se mogao lansirati ispod morske površine. U operativnu službu uveden je sredinom 60-tih godina. Već početkom 70-tih godina na scenu stupa novi sustav P-120 Malahit (SS-N-9 Siren).
I P-70 i P-120 su bili raketni sustavi srednjeg dometa, po svojim karakteristikama vrlo slični francuskom Exocetu.
P-500 Bazalt

Usporedo s razvojem protubrodskih raketnih sustava srednjeg dometa, projektni biro OKB-52 počeo je s konstrukcijom i razvojem raketnog protubrodskog sustava dugog dometa, koji bi udovoljio zahtjevima podvodnog i površinskog lansiranja. Novi projekt dobio je naziv P-500 Bazalt (po NATO klasifikaciji SS-N-12 Sandbox). Kao temelj tog sustava uporabljena je raketa 4K80.
U to vrijeme (a slično je i danas), doktrina uporabe pomorskih snaga SSSR-a predviđala je masovni raketni udar srednjih i dalekodometnih nadzvučnih krstarećih projektila (konvencionalnih i onih s nuklearnim punjenjem) po američkim taktičkim skupinama okupljenim oko nosača zrakoplova.
Raketni sustav P-500 Bazalt postao je jedna od najvećih tajni bivšeg SSSR-a. Slike sustava ili same rakete izvan lansera nisu nikada objavljene u javnosti. Početna ispitivanja započeta su 1969. a operativna služba sustava započela je 1975. Trebalo je proći nekoliko godina od raspada sovjetskog imperija pa da Zapad spozna kakvim raketnim arsenalom raspolaže njihov hladnoratovski i posthladnoratovski rival.
Raketa P-500 Bazalt konstruirana je u obliku dugačke olovke sa složenim krilima i repnim stabilizatorima. Njezina je dužina 11,7 metara, a dijametar tijela rakete u najširem dijelu iznosi 0,88 m. S raširenim krilima dijametar rakete iznosi 2,6 m.

Raketu tešku gotovo 5 tona (točnije 4800 kg) moguće je lansirati s površinskih brodova i podmornica u zaronjenom stanju na ciljeve udaljene gotovo 550 km. Ovaj raketni sustav bio je prvi u protubrodskom arsenalu SSSR-a koji je dobio digitalni procesor koji je upravljao algoritmom napada rakete na njezine ciljeve. Ugrađeni algoritam je upravo ono što je najviše oduševilo, ali i utjeralo strah u kosti, zapadnim mornaričkim stratezima. Naime, nakon npr. podvodnog lansiranja s dubine 30-50 m rakete kreću prema svojim ciljevima. Jedna od njih (određena algoritmom) “iskače” i penje se na visinu višu od 7000 m (>23 000 feeta). Pri brzini od gotovo 2 Macha uključuje svoju radarsku glavu za pretraživanje i preko zaštićenog data-linka šalje podatke ostalim raketama koje na visini do 30 m (do 100 feeta) iznad površine mora (u pasivnom modalitetu rada radarskog pretraživača) lete prema ciljevima brzinom od 1,5 do 1,7 Macha. Ukoliko raketa-izviđač bude otkrivena i oborena (ili onesposobljena zbog kvara) djelovanjem protivničke proturaketne obrane, ulogu vodiča preuzima algoritmom unaprijed određena sljedeća raketa. Isti scenarij se ponavlja sve dok rakete koje se kreću nisko nad površinom ne dođu u zahvat ciljeva. Tada prelaze na vlastito aktivno radarsko navođenje. Napadnim algoritmom određeno je da se polovica pristiglih raketa ustremljuje prema nosaču zrakoplova, a ostale rakete svaka na svoj cilj, bez preklapanja pogodaka. Ne smije se nikako zaboraviti činjenica da je P-500 Bazalt pri brzini od 1,7 Macha (2038 km/h na razini mora) stizao do ciljeva udaljenih 550 km za samo 972 sekunde, tj. 16 minuta i 12 sekundi. To je iznimno kratko vrijeme. Tadašnji zapadni radari gotovo nisu imali prilike otkriti na vrijeme takav masovni napad i pružiti posadama brodova dovoljno vremena za poduzimanje aktivnih protumjera. Situaciju je osim velike brzine raketa dodatno otežavala činjenica da su se one kretale blizu valovite površine mora, što je uzrokovalo mnogostruke smetnje i šumove na radarskom odrazu, ukoliko je uopće bilo moguće da ga uhvate.

Protubrodskim sustavom P-500 Bazalt naoražano je deset podmornica tipa Echo-II (svaka je dobila po 8 lansera), koje su s komunikacijskim sustavom za novođenje raketa (sateliti, izviđački zrakoplovi i helikopteri, te HF obalni radari) mogle komunicirati s periskopske dubine. Uobičajeno je bilo da je u borbenom kompletu 6 raketa s klasičnom a dvije s nuklearnom bojevom glavom. Istim sustavom opremljene su četiri krstarice-nosači letjelica klase Kiev (sa po 8 lansera), te četiri raketne krstarice klase Slava (16 lansera). Površinski brodovi su imali dodatnu mogućnost navođenja svojih raketa pomoću izviđačkog helikoptera Ka-27 Helix. Prema nekim zapadnim podacima postoji mogućnost da je jedna od spomenutih krstarica klase Slava, (vjerojatno Varjag) bila prenaoružana dosta misterioznim protubrodskim sustavom P-1000 Vulkan, koji je prema nepotvrđenim podacima razvijan od 1979. a na brod ugrađen 1987. godine. Prema nagađanjima radi se zapravo o sustavu deriviranom iz sustava P-500 Bazalt. Novi sustav je dobio balistički zaštitni oklop oko vitalnih dijelova projektila, a svi su izgledi da su i neki strukturni elementi izrađeni od titana. Na taj se način smanjila težina projektila koji je opremljen snažnijim startnim booster motorima i snažnijim mlaznim motorom. Te modifikacije su, kako se vjeruje, omogućile domet rakete od čak 700 km (378 Nm). Sumnja se da je sustav P-1000 Vulkan ugrađen na najmanje 5 podmornica tipa Echo-II.

P-700 Granit
Gotovo paralelno s početkom primjene protubrodskog raketnog krstarećeg sustava P-500 Bazalt, projektni biro OKB-52 počeo je radove na konstrukciji i ispitivanju novog sustava koji bi naslijedio P-500 ali koji bi bio moćniji od svog prethodnika.

Ako je sustav P-500 Bazalt predstavljao tajnu i iznenađenje, onda je sustav P-700 Granit (po NATO klasifikaciji SS-N-19 Shipwreck) bio zapravo najveća misterija, ali i noćna mora američke ratne mornarice. O projektilu i mogućnostima sustava nije se gotovo ništa znalo. U javnosti se nije pojavila niti jedna jedina slika rakete ili važnijih dijelova sustava. Nešto malo podataka i snimki prikupile su američke snage tijekom sovjetskih ispitnih lansiranja. No, to ni izdaleka nije bilo dovoljno da se stekne prava slika o izvanrednim mogućnostima tog sustava. Tek negdje početkom 2001. procurile su na Zapad cjelovite informacije koje su sastavile ukupnu sliku o ovom raketnom sustavu koji se proizvodi u ASCM i LACM inačici.
Tehnički zahtjevi koji su postavljeni pred ovaj sustav bili su očito u jednom trenutku prevelik zalogaj za sovjetsku raketnu industriju, tako da su prvi letni testovi započeli tek 1975. Zbog nepredviđenih poteškoća, sustav nije bio spreman za uvođenje u operativnu uporabu sve do ožujka 1983.
Taktička uporaba ovog sustava temeljila se na istom konceptu kao i kod sustava P-500 Bazalt: na masovnom projektilskom napadu na američke taktičke grupe nosača zrakoplova. Postojala je samo jedna ali vrlo važna razlika: P-700 Granit je bio puno ubojitiji nego P-500 Bazalt.
Sustav je koncipiran za ispaljivanje salve 12-24 projektila koje su izravno vođene pomoću zaštićenog data-linka prema svojim ciljevima preko satelitske mreže. Podmornice i površinski brodovi mogu dobiti koordinate ciljeva i preko sovjetske mreže visokofrekventnih (HF) radara instaliranih na tadašnjim obalama SSSR-a.
Sovjetski inženjeri su početni projekt od kojeg su krenuli redizajnirali tako da je u konačnici raketa 3M-45 ima duljinu od 10,5 metara. Širina tijela rakete iznosi 0,9 metara, a raspon složivih krila iznosi 2,6 metara. Raketu je moguće lansirati s površinskih brodova i podmornica te bombardera Tu-22M. Podvodno lansiranje izvodi se s dubina od 30-50 metara, pri čemu brzina podmornice ne smije prijeći brzinu preko 3 čvora. Nakon izlaska na površinu i početnog ubrzavanja, otpadaju boosteri tipa RD-0231, a projektil dalje pokreće KR-93 mlazni motor.

Napadni algoritam na sustavu P-700 Granit ponešto je izmijenjen u odnosu na svog prethodnika. Jedan od projektila iskače na visinu do 7000 m i brzinom od oko 2,5 Macha kreće po koordinatama dobivenim preko data-linka. Za razliku od svog prethodnika, kod Shipwrecka se radarska glava za navođenje uključuje vrlo kratko i u nepravilnim razmacima tako da protivniku da što je moguće manje šansi za presretanje. Dobiveni podaci se analiziraju i uspoređuju u digitalnom procesoru koji ih šalje ostalim projektilma koji brzinom većom od 1,7 Macha na visinama 5-8 ili 15-30 (mogućnost izbora) lete dalje prema ciljevima. U slučaju obaranja ili kvara izvidničkog projektila, algoritmom unaprijed određen projektil preuzima vodstvo ostatka salve. Projektili sustava P-700 Granit opremljeni su sustavima za zavaravanje protivnika i uspješnu penetraciju kroz slojeve njegove obrane. U završnoj fazi napada svaki od projektila prelazi na poseban, unaprijed određen kurs i profil napada koji je za svaki krstareći projektil različit. Na taj se način napad može učiniti manje predvidljivim a bliska obrana CIWS sustavima gotovo nemoguća. Navođenje raketnog sustava na ciljeve moguće je ostvariti satelitskim linkom, HF linkom, inercijalnim sustavom (s obnavljanjem podataka tijekom leta rakete), vlastitim radarskim pretraživačem, IC pretraživačem te anti-radarskim navođenjem. Vitalni dijelovi rakete su dodatno zaštićeni protiv djelovanja CIWS brodskih sustava.
Bojna glava može biti klasičnog tipa sa 750 kg visokorazornog eksploziva ili nuklearna snage 500 Kt. Prema zapadnim procjenama, domet unaprijeđenih inačica rakete 3M45 doseže od 550 do čak 625 km (337 Nm).
Protubrodski sustav P-700 Granit instaliran je na podmornice tipa Oscar-I i Oscar-II. Na oba tipa podmornica instalirano je po 24 lansera.
Zbog svojih velikih gabarita, sustav P-700 Granit je isto kao i njegov prethodnik P-500 Bazalt primjenjiv samo na velikim površinskim brodovima. Instaliran je na četiri nuklearna bojna krstaša klase Kirov (20 lansera) i na nosač zrakoplova Kuznjecov (12 lansera). Lanseri na brodovima postavljeni pod kutom od gotovo 47° prema uzdužnici broda. Lansirni sustav koristi se komprimiranim zrakom i izravno je prenesen s podmornica Oscar. Zbog toga nije nevjerojatno da je lansirne cijevi na brodovima prije samog lansiranja potrebno napuniti morskom vodom, kao da se radi o podmorničarskom lansiranju.

Lansirni sustav projektiran je tako da može ispaljivati projektile pojedinačno ili u plotunu od 2, 4 ili 8 projektila i mogu biti simultano lansirani u bilo kojoj kombinaciji lansera i projektila na više ciljeva. Razorna uništenja (100 % uništenje brodske konstrukcije) klasična bojna glava izaziva u polumjeru od 25 m od mjesta udara.
Obrambeni štit američke flote – sustav AEGIS
S obzirom na činjenicu da početkom šezdesetih godina radarski sustavi na brodovima američke mornarice sve više gube sposobnost detekcije malih ciljeva, kao što su zrakoplovi a posebno krstareći projektili u masovnom napadu nadzvučnim brzinama na malim visinama u uvjetima aktivnih elektronskih ometanja, opasnosti za američku flotu postaju sasvim opipljive. Postalo je neizbježno da se flota zaštiti novim i efikasnijim borbenim sustavom. Zbog naglog rasta ratne mornarice SSSR-a i njezine paljbene moći (ponajprije raketnog udara na velikim daljinama), SAD pokušavaju već od 1963. razvijati sustav proturaketne zaštite flote.
Sustavu se stalno postavljaju novi zahtjevi, jer Sovjeti neprestano uvode nove, jače, brže i dalekometnije krstareće projektile. Konačno 1969. početni projekt ASMS – Antiship Missile System odbacuje se i u prosincu 1969. kompanija RCA potpisuje s mornaricom ugovor o projektiranju i izgradnji novog obrambenog sustava koji bi mogao vrlo brzo reagirati na otkrivenu prijetnju, automatiziranim postupkom izabrati adekvatni brodski borbeni sustav i primjernom kvalitetom i količinom paljbene moći uništiti prijetnju dovoljno daleko od broda te uz to biti otporan na elektronska ometanja i obmanjivanja. Uz to, sustav je morao neprestano pokrivati veliki prostor oko broda u krugu od 360° na distancama većim od 300 km da bi se osiguralo dovoljno vremena za reakciju. Projekt je dobio ime AEGIS. Ime je dobio po štitu grčkog vrhovnog boga Zeusa na kojem je prema antičkom mitu bila prikazana Meduzina glava. Takvim, izunimno velikim zahtjevima mogao je odgovoriti samo sustav koji bi kao središnji dio svog sustava imao radar s ravnom antenskom rešetkom. Kompanija RCA je 1973. konstruirala takav radar pod oznakom AN/SPY-1A i ispitivala ga na posebnom brodu za ispitivanje radarske tehnike 3 godine. Sljedeće godine (1977.) kompanija RCA potpisuje ugovor za ugradnju prvog sustava AEGIS na novu klasu raketnih krstarica klase Ticonderoga (CG-47). Započeta 1979. krstarica je završena 1983., a u aktivnu službu je primljena koncem 1983. Nakon krstarice Ticonderoga izgrađena je čitava serija istih brodova, a od 1989. sustav AEGIS se ugrađuje i na raketne razarače klase Arleas Burke DDG-51 (inačica ugrađena na razarač ima otprilike 25% manje mogućnosti nego originalna inačica na krstarici). Od tada pa do danas sustav AEGIS, odnosno radar AN/SPY-1A, prošao je kroz sukcesivne modifikacije i poboljšanja tako da postoje inačice AN/SPY-1B, AN/SPY-1C, AN/SPY-1D, itd. Najnovija inačica ugrađena je na razarač DDG-91 Pincney pod oznakom AN/SPY-1D(V).

S dometom svog radara od 370 do 400 km te plovne jedinice imaju primarnu zadaću osigurati proturaketni kišobran taktičkim udarnim grupama okupljenim oko nosača zrakoplova.
AEGIS daje mogućnost stalnog nadzora određenog zračnog prostora iznad takve TG, podržava postupke donošena odluka u BOC-u (brodskom operativnom središtu) i automatski odabire i upravlja oružanim sustavima. Uz mogućnost istodobnog motrenja, detekcije, identifikacije i odabira oružja AEGIS je postao vrlo moćno ali ne i svemoguće sredstvo kojim raspolaže američka ratna mornarica.

Novi ruski izazovi
Premda su nakon raspada velikog komunističkog imperija oružane snage, a posebice ruska ratna mornarica, prolazili kroz iznimno mučno i teško razdoblje (koje uostalom još uvijek traje), u kojem se mornarica morala odreći mnogih svojih projekata. Na polju razvoja protubrodskih krstarećih projektila zabilježeno je dosta novih i uspješnih projekata.
Ruska ratna mornarica je oduvijek imala prednost nad zapadnim mornaricama u dalekometnom protubrodskom raketnom udaru, pa se te stečene prednosti nije željela odreći ni u posthladnoratovskom razdoblju. Suočeni s mogućnostima koje je američkoj floti dao sustav AEGIS, samo godinu dana kasnije (1984.) ruska mornarica uvodi u službu nove sustave, kao što je P-270 Moskit (radne oznake 3M80), odnosno SS-N-22 Sunburn po NATO klasifikaciji. Očito je da su nakon pomno proučenih karakteristika sustava AEGIS ruski stratezi i konstruktori zaigrali “na sigurnu kartu”. Takozvanom “inteligentnom raketnom plotunu” pridodali su novu kvalitetu: veliku krstareću brzinu rakete na cijeloj trajektoriji leta, malu visinu krstarenja, izvrsne manevarske sposobnosti rakete i otpornost na ometanje. S brzinom od 2,5 Macha, 3950 kg teški Sunburn postao je smrtna prijetnja brodovima na udaljenostima većim i od 150 km.

U drugoj polovici devedesetih (1997.) operativan postaje sustav 3M24 Kh-35 Uran, vrlo sličan američkom Harpoonu i francuskom Exocetu. Na Zapadu je dobio kodni naziv SS-N-25 Switchblade. Samo dvije godine kasnije, dakle 1999., u operativnu službu ulaze prve inačice novog sustava 3M55 Oniks (SS-N-26 Yakhont). Gotovo univerzalnu protubrodski krstareći projektil moguće je ispaliti iz vertikalnih podmorničarskih lansera, iz torpednih cijevi od 650 mm, sa zrakoplova ili s mobilnih obalnih lansera. Velika brzina (2,5 Macha), varijabilni profil leta, suvremena elektronika otporna na ometanje i domet 120-300 km (ovisno o inačici i profilu leta), daju ovom krstarećem projektilu vrlo velike šanse u proboju štita koji pruža sustav AEGIS.

Ubojitom srednje i dalekodometnom krstarećem arsenalu posljednjih nekoliko godina (od 2000. pa na ovamo) pridružila su se još dva nova projekta koja ponekad zbog svojih sličnosti izazivaju zabunu. Radi se o sustavima 3M54E P-10 Birjuza (SS-N-27 Alfa Novator po NATO klasifikaciji) i P-900 Alfa NPO Mashinostrojnia. Iako su ih razvila dva različita projektna biroa (Novator i NPO Mashinostrojnia) ove krstareće rakete su vrlo slične po vanjskim gabaritima, težini, dometu i taktičkom načinu uporabe.
Novatorova Alfa je ustvari dvostupni projektil, a NPO je proizveo jednostupni krstareći projektil. Njihovo je glavno obilježlje da se visoko podzvučnim brzinama (0,75-0,95 Macha), inercijalno vođene, približavaju svojim ciljevima na visinama do 15 m iznad površine mora. Na samo dvadesetak milja pred metom projektili naglo ubrzavaju sa subsoničnih na supersonične brzine od 2,5 i 3,0 Macha (P-900 Alfa) i po unaprijed zadanim napadnim algoritmima (različitim za svaki od ispaljenih projektila u “inteligentnom plotunu”) ustremljuju se na svoje mete. Više je nego očita činjenica da su ruski stratezi i konstruktori iskoristili neke slabosti i poteškoće koje sustav AEGIS ima pri praćenju ciljeva koje prakticiraju “brzinski šok”, tj. munjeviti prelazak iz subsoničnih u supersonične brzine. Zbog toga su i razumljivi američki napori da se domognu ili samostalno razviju supersoničnu metu koja može imitirati takve letne karakteristike (vidi dodatak 2). S bojnom glavom od 250 kg i dometom od 250 km (SS-N-27 Alfa), odnosno 300 km (P-900 Alfa) ove krstareće rakete su trenutačna opasnost prvoga reda.

Umjesto zaključka
Konstruirane i proizvedene tijekom hladnog rata, sovjetski/ruski protubrodski krstareći projektili dugog dometa trebali su biti čimbenik koji će anulirati američku pomorsku superiornost na svjetskim oceanima i morima. Iako su tehnološki možda bili ispod razine koju je prakticirao Zapad, one su bili, i još uvijek jesu iznimno respektabilno oružje. Tijekom posljednjih dvadesetak godina njihova elektronika je znatno poboljšana i postali su još otporniji na elektronska ometanja. Navođenje na ciljeve obavlja se različitim sustavima, uključujući i satelitsku vezu. Najveća odlika koju su ruski konstruktori unijeli jest inventivnost napadnog algoritma, koji gotovo može biti unikatan za svaku krstareći projektil posebno. Koristeći se svim prednostima tzv. “inteligentnog plotuna” razvijene su nove generacije krstarećih projektila, koji sada imaju najsuvremeniju elektroniku, još maštovitije napadne algoritme, ali i neke nove sposobnosti. Kako se svjetska vojno-politička situacija uvelike promijenila u odnosu na doba hladnoga rata i postojanje SSSR-a, tako se današnja Rusija više uopće ne ustručava svoje najbolje sustave prodati svima onima koji su ih spremni platiti. Najnovije inačice ratnih brodova i podmornica (Sovremenij , Kilo) koji se u ruskim brodogradilištima grade za ratne mornarice Kine i Indije opremljene su (ili će biti opremljeni) sustavima kao što su SS-N-25, SS-N-26, SS-N-27 ili indijsko-ruskim Brahmosom. Znakovita je i kineska kupovina HF radara koji služe za navođenje starijih protubrodskih sustava SS-N-12 i SS-N-19 (vidi dodatak br 1). Ono što osobito zabrinjava zapadne eksperte jest vrlo vjerojatan eksport novih ruskih protubrodskih krstarećih projektila i nekim državama iz zapadne hemisfere (posebice iz Južne Amerike), koje su pokazale zanimanje za njihovu kupnju. Nudeći na međunarodno tržište svoje najsofticiranije protubrodske raketne sustave, ruska mornarica producira i testira nove projekte. U kolovozu prošle godine (2005.) u nazočnosti predsjednika Putina, zrakoplovstvo je iskušalo novi LACM (za napad na kopnene ciljeve) X-555 projektil koji je uspješno pogodio svoj cilj na udaljenosti većoj od 2000 km. Samo pitanje vremena kada će se pojaviti njezina protubrodska inačica koju će ponijeti novi brodovi i podmornice ruske, indijske, kineske, iranske ili neke druge ratne mornarice.

Dodatak 1

Kina naručila nove ruske HF radare
Tijekom 2004. Kina je kupila ruske visoko-frekventne (HF) radare “Podsolnik-E ” za nadzor morske površine. Ti se radari koriste ionosferom i površinom mora kao reflektorom za odbijanje radiovalova. HF-valovi daleko prelaze uobičajeni radarski horizont (koji i inače premašuje vizualni horizont za 1/3 njegove duljine.) Za visokofrekventne valove (HF) karakteristično je da imaju vrlo veliku duljinu vala (obično 10 do 150 metara). Stealth oblikovanje vojnih objekata nema većeg utjecaja na detekcijske sposobnosti ove vrste radara. Maksimalni domet HF radara pri otkrivanju površinskih ciljeva naravno ovisi o prirodi širenja HF valova i obično premašuje 180 nm (>333km). Zračni ciljevi se mogu otkriti i na 250 nm (odnosno 463 km). Podsolnik-E koristi dvije antenske stanice (2 antenska polja ) međusobno udaljene od 500 do 3500 metara (svako je široko 100m). Jedna antena, odnosno antensko polje služi za odašiljanje signala, a druga za prijem odbijenih signala. Samo jedan HF radar ne može samostalno podržavati izravni napad protiv stealth površinskih brodova jer HF radar ima vrlo veliku valnu duljinu, upravo zbog toga njegova preciznost je limitirana. Rusi ističu da najjednostavnija inačica njihovog HF Podsolnik-E radara može otkriti i locirati površinski stealth cilj s pogreškom manjom od 1 km i 1°.
Budući da radar detektira ciljeve pomoću Dopplerova efekta moguće je i izravno mjerenje brzine cilja s pogreškom koja je prosječno manja od 1Nm/h (< 1,852 km/h).
Projektili ispaljeni na ciljeve na osnovi podataka dobivenih s tih radara vrlo lako mogu pronaći svoje ciljeve, pa i one koji imaju prefiks stealth. Pri tome će stealth dizajn ciljeva (brodova) vjerojatno biti mnogo efikasniji protiv projektila koji imaju kratkovalni pretraživački radarski sustav.
Projektili će ipak lakše “doznati” gdje se nalaze ciljevi ukoliko oni budu u “radarskom prozoru” ograničene veličine npr. 487,5 x 1524 m. Stealth konstrukcijom može se uspješno reducirati stupanj odbijanja radarskog zračenja na razinu slučajnog radarskog šuma. Projektili će u tom slučaju komparirati sve radarske odbijene signale od cilja koji se kreće (pa i one najslabije ) i eliminirati sve one koji po svojim karakteristikama i logici ne pripadaju brodu. Prema ruskim izvještajima to je sasvim dovoljno za točno lociranje površinskog cilja – broda.
Alternativno, grupa projektila ili zrakoplova može međusobno komparirati njihove radarske slike. Ruska ratna mornarica već se odavno koristi međuraketnim data-linkom, kojim se prenose podaci.
Umreženi radari mogu vrlo brzo otkriti npr. stealth zrakoplove ponajviše zahvaljujući činjenici da malo koji, zapravo nijedan objekt nije “nevidljiv” u svim svojim aspektima. Pokretni površinski objekt ima nedostatak što iza sebe ostavlja tragove koje je vrlo jednostavno detektirati. Stealth dizajn uz sve pozitivne strane još uvijek može imati i NEGATIVNO djelovanje utoliko što brod s malom odraznom površinom može biti “prezaštićen” sa realističkim djelovanjem radarskih ometača. Kako su oblaci/maske koje se formiraju oko broda jako velike, zbog zahtjevanog stupnja stealth – odraza isti može biti dramatično manji od onog koji bi se stvorio od uobičajene konstrukcije broda, što uspješno detektira logična jedinica krstarećeg projektila.
Unatoč tomu, brod je još uvijek ranjiv i izložen djelovanju infracrvenog (IR) ili elektrooptički navođenog oružja koje je mnogo teže ometati nego oružja vođena radarom.
Proturadarska stealth proizvodnja i primjena na vojnim sredstvima je vrlo skupa. Da bi se smanjila radarska odrazna površina broda ili zrakoplova, konstrukciji i oblikovanju mora se pristupiti vrlo pažljivo. Defekti površinskog oblika moraju biti eliminirani tijekom same konstrukcije ili tijekom službe odnosno uporabe borbenog sredstva. Konstrukcija zahtjeva stupanj preciznosti nepoznat u prošlosti i vrlo je skupa. Oblikovanje se mora koristiti raznim lomovima površina radi raspršivanja odbijenih radarskih zraka ciljnički (i ostalih radara) koji rade uglavnom na centimetarskoj valnoj duljini (ili nižoj). Održavanje pravilnog oblika borbenog sredstva tijekom službe (ili uporabe) je mnogostruko je teži problem. Potrebu održavanja preciznog stealth – oblika možda najbolje ilustrira primjer američkog stealth bombardera B-2 koji ne može zadržati zadovoljavajući stupanj “radarske nevidljivosti” po kišnom vremenu. Vodene kapljice koje po njemu padaju i odbijaju se od njega dramatično narušavaju njegov stealth dizajn. Za brod koji je izložen udarcima valova to znači mnogo širi obim galvanizacije trupa i nadgrađa, čak štoviše, ponekad je potrebno zadržati isti gaz ili čak isti trim broda, bez većeg dopuštanja valjanja broda. Zbog stealth zahtjeva brodu može ostati mnogo manje rezervne plovnosti nego što bi to bilo normalno za njegovu veličinu (deplasman). Također, stealth izvedba i zahtjevi takve konstrukcije mogu za posljedicu imati ograničene mogućnosti brodskog trupa i nadgrađa u apsorbiranju borbenih oštećenja. S konstruktorske točke gledišta može se reći da površinski brod koji se u prošlosti uvijek odlikovao vrlo fleksibilnom konstrukcijom sve više u funkcionalnom smislu nalikuje podmornici s vrlo limitiranim unutrašnjim prostorom, kompariranim s njegovim deplasmanom. Takvi čimbenici mogu pomoći u objašnjenju zbog čega je npr. projekt novog USA razarača DD(X), zapravo vrlo masivan površinski brod. Usprkos mogućnosti otkrivanja HF radarima brodovi US Navy ipak imaju mogućnost da ostanu “neprimjećeni” ispred neprijateljskih obalnih nadzornih radara.
Vrlo je važno naglasiti da velika većina radara može “vidjeti” između 30 i 60 Nm. Sa svojim dalekometnim topništvom razarač tipa DD(X) bit će u situaciji da neprimjećen otvori paljbu po neprijatelju izvan zone njegovog radarskog dosega i nadzora. Takve mogućnosti donekle opravdavaju velike investicije u stealth brodske tehnologije.

Sada kada su i Kinezi kupili dalekodometne HF, antistealth radare, vrijednost daljnih investiranja u stealth brodsku tehnologiju postaje upitna. Oni mogu osigurati nadzor kineskih, ali i sjevernokorejskih voda. Kao daljnju konsekvencu takve situacije SAD gube mogućnost otvaranja neprijateljstva uništavanjem nadzornih radara, onako kako su to s uspjehom učinili za vrijeme početka napada na Irak. Prema očekivanjima SAD-a Rusija se očito neće zaustaviti na prodaji HF radara Kini, već će ga prodati svim onim zemljama koje su ga spremne platiti, ali i iskoristiti protiv interesa SAD. Radari sami po sebi ne donose svojim vlasnicima neke izravne taktičke prednosti u odnosu prema američkoj ratnoj floti ali posredno dovode u pitanje vrijednosti ekstremnih stealth mjera na brodovima namijenjenim za napad na površinske ciljeve (a danas sve više i na kopnene ciljeve). Što se tiče primjene raketnih vodenih projektila, prednost koju donose HF radari tiče se najviše današnjih Subsonic Stealth projektila. Zapravo, može se reći da će raketni projektili poput npr. Tomahawka možda u budućnosti biti manje uspješni nego što su danas, zato što će mnogo prije biti otkriveni, a to će drugoj (napadnutoj) strani dati dadatno vrijeme za reakciju.
Zapadni stručnjaci se uglavnom slažu da će budućnost pripasti balističkim i polubalističkim protubrodskim raketnim sustavima koji će većinu svog vremena (leta) provesti izvan prostora koji svojim djelovanjem pokrivaju HF radari. Takva situacija natjerat će pomorske snage SAD-a da lansiraju svoje protubrodske raketne projektile s mnogo većih udaljenosti, izvan dosega HF radara. Alternativno, takav način taktičke uporabe omogućava da nekoliko prvolansiranih raketnih protubrodskih raketa posluže kao mamac koji će isprovocirati protivničku obranu da uključi HF radare, koje je tada moguće locirati i uništiti. Nažalost, nitko od zagovornika takve taktike ne uzima u obzir najnoviju pasivnu radarsku tehnologiju koja obećava veliki stupanj detekcije zračnih stealth ciljeva iznad relativno naseljenih područja.

Dodatak 2

Američka mornarica raspisala natječaj za novu supersoničnu zračnu metu
U prvom kvartalu prošle godine američka je mornarica raspisala natječaj za razvoj i proizvodnju napredne supersonične zračne mete koja bi bila u stanju imitirati borbene sposobnosti novorazvijene ruske protubrodske rakete P-900 Alfa, koju je razvio i proizvodi NPO Mashinostrojenia. Projektu buduće supersonične zračne mete Amerikanci su dali radni naziv “Prijetnja D”. Amerikanci su bili prisiljeni na takav potez jer niti jedna zračna meta iz njihovog raketnog arsenala nije u stanju ni približno imitirati letne i borbene osobine kojima se odlikuje P-900 Alfa. Upravo zbog te činjenice, stratezi američke ratne mornarice nisu u stanju odrediti mogućnosti brodske proturaketne obrane u srazu protiv ovog supersoničnog protubrodskog projektila. Američka mornarica je pokušavala nabaviti četrdesetak ruskih raketa tipa ZVEZDA-STRELA Kh-31 (supersonične brzine i sea-skimming profila leta) naravno bez bojne glave i sustava navođenja koje je namjeravala modificirati u zračne mete pod nazivom Boeing MA-31 i koje bi se koristile za ispitivanje mogućnosti vlastite proturaketne obrane flote. Ti pokušaji su se izjalovili jer je službena Moskva odbila američku ponudu i stopirali taj posao. Zbog takvog razvoja situacije američka mornarica razmatra studiju o kombiniranju (spajanju) Raytonovog BGM 109 Tomahawka (kao subsoničnog nositelja) i također Raytonovog Standard SM-2 (ili MIM-23B Hawk) supersoničnog projektila u jednu cjelinu koja bi poslužila kao zračna meta u barem približnoj simulaciji napada novog ruskog “ubojice brodova”.

Pripremio Igor SPICIJARIĆ