S neskrivenim ponosom sve ove godine nosimo ime Hrvatski vojnik i ova nas obljetnica iznimno…
Samo je svetost autentična
Ulogu biskupa i vojnog i policijskog svećenika kapelana vidim u prvom redu kao tihu diskretnu i permanentnu prisutnost. Naša je obveza ponuditi vrednote evanđelja bezrezervno, svima, i to s ljubavlju, u istini, i poštovanju svakog čovjeka. Nitko ama baš nitko ne smije biti od toga isključen. Isus je Bog. Isus je Otkupitelj svih…
Razgovor s vojnim biskupom Jurom Bogdanom upriličen je povodom druge obljetnice njegova imenovanja biskupom i povodom dvadesete obljetnice uspostave Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Papa Franjo imenovao je mons. Juru Bogdana biskupom – vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj 30. studenog 2015.
Običaj je da svaki biskup nakon imenovanja bira svoj grb i uzima biskupsko geslo. Što vas je vodilo prilikom izbora?
Kad sam prihvatio biskupsku službu, bilo mi je odmah jasno da ću za geslo uzeti riječi Sve na veću slavu Božju. To je bilo i ostalo geslo mojeg svećeničkog djelovanja. Cijeli svemir, priroda, živi čovjek divna su simfonija Bogu stvoritelju. Vrhunac stvaranja je čovjek, a on je stvoren na sliku Božju. Njegov rast, sazrijevanje, sklad, ostvarivanje na ljudskoj i profesionalnoj razini proizlaze iz iskonske težnje za srećom i samoostvarenjem. Sve to ima svoj izvor u Stvoritelju prema kojemu sve teži. S kršćanske točke gledišta ostvaren čovjek je svetac. U povezanosti sa svojim Bogom izvorom i počelom tome svi težimo. Smisao mojeg svećeničkog i biskupskog djelovanja je slava Božja u meni i po meni, u svakom čovjeku kojeg je providnost postavila na moj životni put. Neka se u svemu slavi Bog. U čovjeku, prirodi, svim stvorovima. Neka sve bude himan Bogu Stvoritelju.
Glede samog grba, htio sam da on bude prepoznatljiv i jednostavan. Po zakonima heraldike ima oblik štita. Slijedi oblik štita grba Republike Hrvatske. Podijeljen je križem na četiri dijela. Križ na grbu simbol je našeg spasenja i otkupljenja po Isusovoj žrtvi na golgotskom križu. Kristov križ duboko je upisan u povijest i sadašnjost hrvatskog naroda, u našu kulturu i on je bitni i sastavni dio našeg identiteta. On i danas tvori naš identitet. Križ na štitu trajni je znak spasenja čovjeka, predstavlja također snagu, zaštitu i nadu koju nam Krist dariva: ”Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?” (Ps 27,1). Crvena, bijela i plava boja boje su hrvatske zastave. Po narodnosti sam Hrvat i moje biskupsko poslanje u znaku Kristova križa, odvija se u hrvatskoj domovini. Vojno-redarstvena biskupija je personalna biskupija i ona obuhvaća cijelu Republiku Hrvatsku i prostire se izvan njezinih granica gdje djeluju hrvatski vojnici i policajci u mirovnim misijama. Prvo je polje u grbu crvene boje koja je simbol ljubavi: ljubavi prema Bogu, Crkvi, roditeljima, domovini. Drugo gornje plavo polje ima osmerokraku zvijezdu – simbol Blažene Djevice Marije koju Vojna biskupija slavi kao svoju zaštitnicu, Gospu Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Majka Božja u životu kršćana zvijezda je vodilja prema Kristu Spasitelju. Treće je polje crveno i u njemu se nalazi ukroćeni zmaj, proboden kopljem. Koplje i zmaj podsjećaju na sv. Jurja, mojeg nebeskog zaštitnika koji je pobijedio zmaja. Sv. Jure je zaštitnik i mojeg zavičaja, drevne Poljičke republike. Probodeni zmaj podsjeća i na apokaliptičko zlo i borbu svjetla i tame od Edenskog vrta do posljednjih vremena. Vojnom ordinariju povjerena je pastoralna skrb i za djelatnike Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Probodeni zmaj simbolizira i Zloga s kojim se bore duhovna bića (anđeli i arkanđeli) i stvoreni čovjek od Edenskog vrta sve do posljednjih vremena, kad će Krist u svojoj slavi doći suditi žive i mrtve. Arkanđeo Mihael zaštitnik je policajaca i vojnika. Posljednje, četvrto polje, plave je boje i svoje puno značenje dobiva kad se tumači zajedno s prvim, crvenim poljem. U ikonografiji crvena i plava boja označavaju dvije naravi u Kristu: božansku (crvena) i ljudsku (plava). Raspored boja u grbu stoga upućuje na otajstvo otkupljenja: Isus Krist, istobitan s Ocem, u svojoj je osobi utjelovljenjem po Duhu Svetom sjedinio božansku i ljudsku narav kako bi ljude učinio dionicima božanske naravi (usp. 2 Pt 1,2-4).
Vi ste gotovo 20 godina bili rektor Papinskog hrvatskog zavoda i Hrvatske crkve svetoga Jeronima u Rimu. Bili ste svjedok i aktivni sudionik u Vatikanu i Rimu mnogih važnih događaja iz života sveopće Crkve i Crkve u domovini. Kakve uspomene nosite iz toga razdoblja?
U Rimu sam proboravio 24 godine, od 1992. do 2016. godine. Prve godine bile su godine poslijediplomskog studija na Papinskom lateranskom sveučilištu. U domovini je bjesnio rat i bilo je teško studirati sa stalnim mislima o domovini koja krvari. Pri kraju studija imenovan sam za rektora Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima. Istodobno sam dobio i drugi dekret kojim sam imenovan rektorom Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu. Bilo je to za mene veliko iznenađenje, ali i izazov. Rim je središte zapadnog kršćanstva ali i rasadište svjetske kulture više od 25 stoljeća. Svjedok sam intenzivnih priprava za veliki jubilej kršćanstva, proslavu 2000. godine. Milijuni hodočasnika došli su u Rim u toj prigodi. Sudjelovanje u velikim i središnjim crkvenim slavljima s papom sv. Ivanom Pavlom II., Benediktom XVI. i papom Franjom jedinstveni su i neponovljivi doživljaji. Sudjelovanje na brojnim beatifikacijama i kanonizacijama posebno su iskustvo kad Crkva uzdiže na čast oltara svoje najodličnije sinove i kćeri. Bolest i smrt sv. Ivana Pavla II., izbor Benedikta XVI. i odreknuće od vršenja Petrove službe, izbor pape Franje, brojni kardinalski konzistoriji itd. Kontakti s crkvenim sveučilištima, brojnim crkvenim zavodima kao što je naš hrvatski zavod sv. Jeronima itd., sve je to jedinstveno i neponovljivo. U Rimu se doživi kao nigdje drugdje na svijetu koliko je Crkva jedna velika obitelj kojoj je Krist Glava, Duh Božji snaga, a Petrov nasljednik papa vrhovni pastir.
Poznato je da ste autor niza tekstova o povijesti svetojeronimskih ustanova u Rimu. U čemu je njihov povijesni značaj za hrvatski narod?
Od 21. travnja 1453. do danas uz hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu bilo je više naših ustanova: bratovština, kaptol, sjemenište – bogoslovija, hospicij i bolnica, crkva. Danas postoje i djeluju dvije ustanove, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima i Hrvatska crkva sv. Jeronima, koje imaju pravnu osobnost na crkvenom i civilnom području. Od samog početka u crkvi i okolo crkve pokapalo se sve do 1859. godine. Crkva je redovno bila i do danas ostala hrvatsko hodočasničko mjesto. Hrvatske svetojeronimske ustanove bile su stoljećima most između domovinske Crkve i središnjih ureda Katoličke crkve. Sveta Stolica često je u njima tražila osobe za svoje posebne i važne poslove: prevoditelje i cenzore liturgijskih knjiga, legate u raznim diplomatskim misijama poglavito među slavenskim svijetom, savjetnike i stručnjake u mnogim crkvenim pitanjima. Mnogi svećenici koji su djelovali pri sv. Jeronimu imenovani su biskupima. I danas određeni broj Hrvata koji su u diplomatskoj službi Svete Stolice bili su u svoje vrijeme članovi Zavoda sv. Jeronima. Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu jest svećenički zavod u koji se primaju svećenici podrijetlom i jezikom Hrvati, prikladni “po naravi, kreposti i nadarenosti”, nakon što su završili bogoslovni fakultet i “stekli neko pastoralno iskustvo”, tako da, boraveći u njemu, osim postizanja strukovne specijalizacije na raznim rimskim sveučilištima, mogu usavršavati svoju svećeničku formaciju. U Zavodu se, imajući u vidu njegovo posebno rimsko i papinsko obilježje, promiče što življi i dublji osjećaj za Crkvu i njezinu sveopćost u vidljivoj zbilji i u povezanosti s Apostolskom Stolicom. Ljubav i odanost prema Kristovu namjesniku, nasljedniku svetog Petra, trebaju biti uvjerenje i postati osjećaj i iskustvo koje proživljavaju svi studenti svećenici Zavoda, kako bi poslije mogli razvijati i utvrđivati iskren i ispravan odnos njihove domovinske Crkve sa središtem katoličanstva. Stoga svaki student mora iskoristiti mogućnosti koje mu pruža Rim na znanstvenom, liturgijskom, upravnom području, pa i posredstvom osobnih odnosa s drugima. Tako proširuje svoje obzore, usavršava vlastito znanje i upotpunjava svoju pastoralnu formaciju. Ako se znade da je od 1901. do danas više od četiri stotine hrvatskih svećenika poslijediplomaca boravilo u Zavodu sv. Jeronima, i koji su uglavnom nakon studija nastavili djelovati u domovini, gotovo da je teško i zamisliti koliki je njihov utjecaj bio kroz povijest i danas u izgradnji Crkve, dušobrižništva, promicanju kulture, međusobnog povezivanja na mnogim razinama profesionalnog djelovanja.
Tijekom vašeg boravka u Rimu imali ste prigodu izbliza pratiti pontifikate trojice papa (Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje). Kako ste ih vi doživjeli?
Nigdje kao u Rimu kršćanin ne doživi što to znači sveopća Crkva pod vodstvom Petrovih nasljednika. Susresti iz blizine spomenute prvosvećenike svakako je privilegij, povlastica. Sveti Ivan Pavao II. osvojio je svijet svojom humanošću, kulturom, pobožnošću, neposrednošću, nadasve apostolskom hrabrošću. I kad je bio mlad, i kad je ostario i obolio i kad je preminuo. On je bio magnet koji je privlačio i danas snažno privlači… Božji čovjek, svetac je kao sunce. On je uvijek orijentir.
Karizma i snaga pape Benedikta XVI. velika je skromnost, malenost, poniznost i nadasve intelektualna snaga. Kad ste s njim u društvu, imate osjećaj kao da je s vama u društvu dijete za prvu svetu pričest, čisto, plemenito, kristalno biće, ničim onečišćeno. Kad Benedikt XVI. progovori, ne treba ga korigirati. Sve se odmah može tiskati. Jednostavan, dubok, originalan, teolog i filozof. Nadasve Božji čovjek. Pravi učitelj, naučitelj Crkve s vrlo jasnim stilom i izričajem. Na njegovu se riječ možete osloniti i biti sigurni da ste uvijek na sigurnoj trasi… On je doista jedinstveni papa uopće u povijesti Crkve po snazi svoje riječi iza koje stoji život. Nadživjet će stoljeća… Bogu hvala da gotovo sva njegova djela imamo i na hrvatskom jeziku.
Papa Franjo dolazi iz daleka, iz Argentine. U sebi proživljava i sa sobom donosi iskustvo i bogatstvo latinskoameričke crkve koja je na osobit način osjetljiva za socijalno ugrožene, marginalizirane, one na periferiji… Neposredan u nastupu, u susretu, približava evanđeoske vrednote ljudima današnjeg vremena. U svijetu sve veće bijede, siromaštva, beskućnika i prognanika, njegov govor i geste vrlo su upečatljivi.
Iako je XX. stoljeće obilježeno velikim papama od kojih su neki proglašeni, ili će biti proglašeni svetima, činjenice govore o globalnoj krizi u Katoličkoj crkvi, poglavito u Europi i Americi: sve je manje duhovnih zvanja, crkve se zatvaraju i prodaju, neugodne sablazni i skandali potresaju Crkvu. Koji su prema vašem mišljenju razlozi potonjeg?
Crkva je uvijek prolazila kroz Scile i Haribde, brodila kroz nemirna mora i velike oluje… Tako je to od “Djela apostolskih” do danas. Radije bih konstatirao da je zapadni svijet u velikim promjenama i u dubokoj krizi. Kriza obitelji, morala, velik tehnološki razvoj, migracije i nadasve sekularizacija. U procesu je tiha i nezaustavljiva seoba naroda. Nastaje novi svijet. Rađa se novi svijet. Možda nikad kao danas svijet nije bio toliko u pokretu. Suvremeni je čovjek iskorijenjen iz svoje tradicionalne sredine koja ga “nosi” i gubi se u velikim gradovima, megalopolisima. Postaje broj, često ostaje sam, nesiguran. Katolička crkva je po svojem nastanku tradicionalno bila vezana uz zapadni svijet koji je u velikoj krizi. Kršćani kao članovi suvremenog društva izloženi su, nisu izolirani od svih opasnosti i zamki koje vrebaju. Rekao bih da je danas u Crkvi – među kršćanima najveći i temeljni problem duboke, istinske vjere. Papa Benedikt XVI. detektirao je to kad je govorio o diktaturi relativizma. Vjera se hrani svakodnevnom molitvom, ali i čitanjem, studijem, produbljivanjem… Ne može se voljeti ono što se ne poznaje. Vjeru treba studirati. Vjera se živi. Ne može se živjeti po načelima evanđelja ako ih ne poznajemo, ako nismo u njih duboko uvjereni do te mjere, da ako je potrebno, da smo spremni za to žrtvovati i vlastiti život. Glede skandala koji su se dogodili ili se danas događaju u Crkvi, ne želim ih nipošto umanjivati. Ako li je samo jedan skandal i sablazan, previše je. Ali imam dojam da su crkveni skandali poslastica koja se razvlači i povlači kao da svi ti skandali nisu prisutni i u drugim područjima života… Ovdje bih želio također istaknuti i još jednu pojavu koja je vrlo opasna. Svatko piše, govori, kako hoće i gdje hoće, a da često nije odgovoran za ono što govori. Servira nam se puno puta neistina s poluistinama itd. A to nije dobro. Kad se nekoga jednom oblati, teško je popraviti… Ovim ne želim nipošto umanjiti objektivno zlo koje se dogodilo ili događa i u krilu same Crkve. Za Crkvu vrijedi uvijek zlatno pravilo: Samo je svetost autentična. I na tom planu treba neumorno raditi. Ima puno dobra na svim područjima crkvenog djelovanja, mnogo više negoli negativnog. Dobro se manje čuje i vidi i ono, nažalost, nije vijest.
Svakodnevno surađujete s dvama ministarstvima (MORH i MUP), a povremeno i s Ministarstvom hrvatskih branitelja te s Uredom predsjednika Vlade i Uredom Predsjednice. Kako opisujete tu suradnju?
Moja služba i sve što radim uvijek je dušobrižnička, pastoralna. To je moj program, to je moj zadatak, bez obzira s kim korespondiram, kontaktiram i tko je na vlasti. Ponuditi vrednote evanđelja bezrezervno, svima, i to s ljubavlju, u istini, i poštovanju svakog čovjeka. Nitko ama baš nitko ne smije biti od toga isključen. Isus je Bog. Isus je Otkupitelj svih. Djelovanje vojnog ordinarija i svećenika regulirano je ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Bogu hvala da je tako.
Meni je trebalo vremena kako bih upoznao strukture i mehanizme spomenutih ustanova. Od samog je početka suradnja dobra. Mislim da je obostrano prepoznato međusobno poštovanje, uvažavanje i nadležnosti. Sva otvorena pitanja ili ona koja se pojavljuju u hodu uvijek rješavamo dijaloški, u iskrenom razgovoru. Kad se obostrano poštujemo i uvažavamo u svojim nadležnostima, stvari se rješavaju i idemo naprijed.
Kako gledate na ulogu Vojnog ordinarijata i vojnih kapelana u sklopu Oružanih snaga i Ministarstva obrane?
Kako sam već spomenuo naše je djelovanje isključivo dušobrižničko i ono se temelji na međunarodnim ugovorima sklopljenim između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ulogu biskupa i vojnog i policijskog svećenika kapelana vidim u prvom redu kao tihu diskretnu i permanentnu prisutnost. Dopustite mi našu ulogu i službu usporediti s radijatorom koji se gotovo ne zamjećuje, ali koji i u najljućoj zimi grije. Zagrijati, ogrijati svoju sredinu Isusovom vatrom, življenim evanđeljem. Biti na raspolaganju, uvijek i svima “protumačiti razloge nade koja je u nama”. Tu su dakako zajedničke molitve, sv. mise, duhovne vježbe i drugi oblici pastoralnog djelovanja. Ovdje želim istaknuti i osobne molitve i mise koje prikazujemo za sve one koji su nam povjereni.
Papa Franjo inzistira da se Crkva mora spustiti u stvarnost, tj. približiti se svakom čovjeku. Stignete li od mnogobrojnih obveza susresti i osluhnuti i one najobičnije službenike ili vojnike?
Toga nikada dosta. Puno vremena oduzimaju uredski poslovi, protokolarni susreti i događaji, a i putovanje automobilom. Naša je biskupija po cijeloj domovini i treba obilaziti sve kapelanije vojne i policijske, a to zahtijeva vrijeme. Teško se osjećam ako li sam samo negdje na “bini”, a nisam susreo vojnika, policajca, djelatnika, porazgovarao s njim pa makar i malo. Hrvatski čovjek je plemenit čovjek. Duša našeg naroda je plemenita duša.
U Hrvatskoj je trenutačno mnogo ljudi pritisnuto različitim križevima, također i naši vojnici imaju svoje svagdanje križeve, poglavito oni u mirovnim misijama diljem svijeta. Koja je vaša poruka nade svim tim križonošama?
Kad mi je priopćeno da me papa Franjo imenovao biskupom bilo je i govora o danu kad će se ta vijest obznaniti. Tu nije bilo puno manevarskog prostora, ali rado sam izabrao blagdan sv. Andrije apostola, 30. studenog. Svi smo otkupljeni križem Kristovim. Sv. Andrija apostol umro je mučeničkom smrću. Razapeli su ga na križ. Teološki i vjernički gledano želio bih posvijestiti najprije sebi a onda i svima drugima da “In cruce salus” (U križu je spas). Križ koji imamo valja strpljivo prihvatiti i nositi. I to nije lagano. To je nekad teško sve do znojenja krvavim znojem. Svaka patnja i bol ima svoj duboki smisao ako je sjedinjena i pridružena u vjeri i molitvi Kristovim patnjama. To ne znači da se rezignirano predajemo bez borbe. Valja otkloniti mnoge nepravde, patnje, i nepotrebna trpljenja. U nošenju križa Isus je također bio potreban Šimuna Cirenca. I mi smo potrebni Cirenaca i biti Cirenci drugima. Možda me providnost postavlja tu gdje jesam da budem svojem bratu Cirenac koji mu pomaže nositi križ do Golgote. Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.
Ove godine navršilo se 20 godina od uspostave Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Jeste li obilježili dva desetljeća biskupije kojoj ste na čelu?
Papa sveti Ivan Pavao II. uspostavio je u Hrvatskoj prije dvadeset godina, (1997. godine), tri nove biskupije: Požešku, Varaždinsku i Vojni ordinarijat. Važniji događaji u životu naše biskupije, regionalna hodočašća vojske, policije i branitelja, kao i nacionalno hodočašće u Mariji Bistrici i lurdsko hodočašće bili su kroz ovu godinu označeni ovim malim jubilejom. Upravo radi toga organizirali smo vojno i policijsko hodočašće krajem studenog u Svetu Zemlju. A 13. prosinca slavili smo u prvostolnici zagrebačkoj zahvalnu sv. misu za dvadeset godina postojanja Vojnog ordinarijata i dušobrižničkog djelovanja. Željeli smo slaviti misu u srcu glavnog grada Hrvatske u prvostolnici zagrebačkoj, u liturgijskoj godini kad se obilježava dvadeset godina beatifikacije bl. Alojzija Stepinca i gdje počivaju njegovi zemni ostaci. Tu su i drugi naši znameniti duhovni i svjetovni velikani, kardinal Franjo Kuharić, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i mnogi drugi.
Kao Rimski postulator kauze blaženog Miroslava Bulešića, kako gledate na njegov život i smrt, te na ulogu Crkve u tome, za hrvatski narod, teškom iskušenju?
Bl. Miroslav Bulešić je dragulj na zlatnoj kruni hrvatskih svetaca, blaženika i mučenika. On je iznimni svećenički profil. Model za nasljedovanje, ponajprije u kreposnom životu. Podsjeća me na ranokršćanske mučenike poput sv. Ignacija Antiohijskog. Ovih je dana izišao iz tiska njegov duhovni dnevnik. To je vrelo u kojem se zrcali duhovni lik mladog Božjeg čovjeka, Kristova svjedoka, mučenika. A o ulozi Crkve u to vrijeme u Istri želio bih reći da mi se nije svidjelo kad je prije nekoliko tjedana naša Predsjednica boravila u Istri i kad je pozitivno progovorila o djelovanju Crkve u Istri u vrijeme života i djelovanja bl. Miroslava Bulešića i potom je bila izviždana. Crkva je u Istri, tada, ali i stoljećima prije sve do danas davala i daje nemjerljiv doprinos evanđeoskom oplemenjivanju duše istarskog čovjeka, njegovu kulturnom rastu i svekolikom napretku. A u presudnom trenutku kad se odlučivalo kome će Istra pripasti, katoličko je svećenstvo odigralo vrlo važnu ulogu da Istra pripadne matici zemlji. Očito da je posrijedi ili nesporazum ili nepoznavanje objektivnih činjenica. Ne bih htio ni pomisliti da je nešto drugo posrijedi.
Suvremeni je čovjek iskorijenjen iz svoje tradicionalne sredine koja ga “nosi” i gubi se u velikim gradovima, megalopolisima. Postaje broj, često ostaje sam, nesiguran. Katolička je crkva po svojem nastanku tradicionalno bila vezana uz zapadni svijet koji je u velikoj krizi. Kršćani kao članovi suvremenog društva izloženi su, nisu izolirani od svih opasnosti i zamki koje vrebaju. Rekao bih da je danas u Crkvi – među kršćanima najveći i temeljni problem duboke, istinske vjere.
Svatko piše, govori, kako hoće i gdje hoće, a da često nije odgovoran za ono što govori. Servira nam se puno puta neistina s poluistinama itd. A to nije dobro. Kad se nekog jednom oblati, teško je popraviti…
Križ koji imamo valja strpljivo prihvatiti i nositi. I to nije lagano. To je nekad teško sve do znojenja krvavim znojem. Svaka patnja i bol ima svoj duboki smisao ako je sjedinjena i pridružena u vjeri i molitvi Kristovim patnjama. To ne znači da se rezignirano predajemo bez borbe.
Mirko Ćosić, Foto: Mladen Čobanović, Vojni ordinarijat