Otkako je počela duhovna skrb među vojno-redarstvenim snagama, na različitim razinama, gotovo da nema nijednog čovjeka koji bi tvrdio da je suvišna prisutnost svećenika. Dapače, osobno sam više puta čuo i pismeno dobio povratne informacije da se situacija u vojsci i policiji jako promijenila otkad je prisutan vojni odnosno policijski kapelan, da se sve više među njima stvara obiteljska atmosfera u međusobnoj komunikaciji, što je veoma važno za uspješan rad i normalno i radosno djelovanje unutar sustava…

Prvi vojni biskup u Republici Hrvatskoj mons. Juraj Jezerinac uskoro napušta svoju dužnost na kojoj je prvo kao ravnatelj dušobrižništva za hrvatske branitelje, a poslije kao vojni biskup proveo gotovo 25 godina.

Neumorno radeći na ustrojavanju Vojnog ordinarijata, a posebno kao dušobrižnik, biskup Jezerinac neizostavan je dio mozaika kad govorimo o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima. Biskupiju ostavlja mons. Juri Bogdanu koji će krajem veljače biti zaređen za biskupa.

Za početak, je li vas iznenadio kandidat kojeg je Sv. Otac odabrao i imenovao novim vojnim biskupom?
Iskreno govoreći imenovanje mons. dr. Jure Bogdana za vojnog ordinarija RH ugodno me je iznenadilo, tim više, što ga poznajem kao iznimnog i sposobnog, komunikativnog, a nadasve duhovnog svećenika, kojemu je na srcu prije svega duhovno dobro ljudi. Bio je dugo godina na čelu najuglednije hrvatske institucije u Rimu, a to je Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, u kojem su se školovali mnogi ugledni Hrvati, a sada borave u njemu svećenici koji se pripremaju za odgovorna mjesta Crkve u Hrvata, a najviše kao budući profesori. Dobro je da dolazi za vojnog ordinarija i svećenik iz drugog kraja Lijepe Naše jer se jurisdikcija vojnog ordinarija proteže na cijelu Hrvatsku pa i izvan nje, gdjegod ima naših vojnika i policajaca. Njegovo imenovanje vrednujem kao zahvat milosti i odličan odabir.

Kad ste započeli svoj pastoralni rad s vojnicima? Što je bilo presudno u takvoj vašoj odluci?
Kad je počela agresija na Hrvatsku, l991. godine, tadašnji predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uputio je pismo predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije (HBK) kardinalu Franji Kuhariću u kojem ga moli da se pobrine  za duhovnu skrb branitelja koji su s krunicom u ruci krenuli u obranu Hrvatske. Tada me je kao pomoćnog biskupa zagrebačkog HBK-a imenovao ravnateljem dušobrižništva za hrvatske branitelje. Bilo je odlučeno tada na HBK-u da svaki biskup dade po mogućnosti jednog svećenika jednako kao i redovnički poglavari. Tako je započela duhovna skrb za naše branitelje. Tijekom Domovinskog rata oko 150 svećenika bilo je uključeno u duhovnu skrb branitelja. Neki su svećenici iz tog razdoblja još i danas u Vojnom ordinarijatu. Dakle, presudna je bila tadašnja situacija u donošenju odluke da prihvatim veoma odgovornu službu u budućem Vojnom ordinarijatu. Danas sam veoma radostan i ponosan na to razdoblje, i poslije, kao vojni ordinarij da sam mogao pridonijeti duhovnom dobru naših branitelja.

U najtežim danima Domovinskog rata neumorno ste obilazili hrvatske vojnike na svim bojištima, hrabreći ih i dajući im nadu, ali i upozoravali na ”granicu“ koju vojnik-kršćanin ne smije prijeći…Sigurno imate brojna pozitivna iskustva iz tog razdoblja…Možete li izdvojiti neka od njih kojih se do danas sjećate?
Kad sam imenovan ravnateljem dušobrižništva Hrvatske vojske, Ministarstvo obrane dodijelilo mi je kao pomoć časnika Petra Klarića. On i danas radi u Vojnom ordinarijatu kao voditelj samostalnog Odjela za potporu MORH-a  i koji je vrlo kvalitetna i stručna osoba, kao i vjernik, koji razumije problem hrvatskih branitelja jer je i sam dragovoljac. Tijekom mojih pohoda pratio me, ne samo po bojištima nego i bolnicama, lječilištima, jer smo u vrijeme Domovinskog rata imali veliki broj ranjenih branitelja. Mogu reći da su ti prvi dani Domovinskog rata bili za mene jedni od najljepših zbog svjedočanstva vjere, zajedništva, prihvaćanje žrtve, posebno ranjenika. Svatko od njih je posebna priča. Zajedničko im je bilo oduševljenje da smo konačno slobodni, svoj na svome. Rane koje su mnogi nosili na svom tijelu bile su legitimacija njihove ljubavi. Ranjenici su doživljavali rane kao odlikovanje za hrabrost i potvrda nesebične ljubavi prema domovini i vjere kojom su ulazili u obranu. Stoga su mnogi od njih veoma osjetljivi ako bi netko pokušao obezvrijediti njihovu ljubav i žrtvu. Za  svakog istinskog rodoljuba domovina je svetinja. Oni očekuju da se Hrvatska nastavi graditi gdje su oni stali: u zajedništvu i slozi, za boljitak hrvatskog naroda i svih građana ove zemlje. Oni žele da njome upravljaju ljudi koji istinski vole ovu zemlju, koji su spremni podložiti vlastite interese općem dobru Hrvata i svih građana ove zemlje. Često sam posjećivao ranjenike po lječilištima i bolnicama. Nisam se susreo niti s jednim ranjenikom koji bi se tužio zbog zadobivenih rana. Evo samo nekih primjera: Jedan mi je ranjenik, ležeći u bolnici, rekao da je svjestan svoga stanja u kojem se nalazi zbog gubitka vida. ”Važno je da je Hrvatska slobodna“. Drugi, koji je bio bez ruku, rekao je: ”Neću moći zagrliti svojim rukama najmilije, ali imam srce koje ljubi pa i onoga koji mi je to učinio.”Treći, isto bez ruku, veli: ”Ne mogu držati krunicu rukama, ali je molim u srcu“. Možda će ovi i slični primjeri izgledati nekome pomalo čudno i nevjerojatno, pa ipak je to istina. To su najveća čudesa i iskaznica hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Krunica oko vrata hrvatskih vojnika tijekom Domovinskog rata nije bio beznačajan detalj, nego nešto što je imalo iznimno duboko značenje za svakog vojnika. Kako to tumačite?
Kad je počela  agresija na Hrvatsku u cilju stvaranja Velike Srbije, Hrvatska se našla u situaciji malog biblijskog Davida u odnosu na velikog Golijata. David je računao na Božju pomoć svjestan da neće moći pobijediti Golijata vlastitim snagama nego snagom Božjom. Stoga je hrvatski branitelj uzeo u ruku krunicu kao vidljiv znak pouzdanja i predanosti u Božje ruke. Osobno sam podijelio oko sedamsto tisuća krunica. Mnoge od njih možete vidjeti u automobilima vozača. Gotovo da i nije bilo vjerničke obitelji koja tih godina agresije na Hrvatsku nije molila krunicu. Zanimljivo je da su krunicu nosili i oni koji nisu bili vjernici, pa i nekršteni, koji su osjetili da ja njihova domovina na udaru; da nikoga ne napadaju, da imaju pravo braniti se. Hrvatski se branitelj tada vratio svojim korijenima, na zavjet hrvatskog kneza Branimira. Odatle i običaj naših branitelja, kad hodočaste u Lourdes, da nose na ramenu krunicu, po kojoj su posebno  prepoznatljivi među drugim vojskama. Stoga smo u Vojnom ordinarijatu odlučili da se krunica hrvatskog vojnika ne zaboravi, da se ona zauvijek ovjekovječi. To je učinio poznati akademski kipar Kuzma Kovačić, koji je ugradio krunicu u reljef Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, koji se nalazi u kapeli Vojnog ordinarijata, koju često spominjem kao našu katedralu. Zrnca Kovačićeve krunice, koja su ugravirana u reljefu, označuju elitne postrojbe koje su sudjelovale u obrani Hrvatske. Vrijedi to pogledati.

Na vojna hodočašća u Lourdes i Mariju Bistricu u samom početku hrvatski su vojnici odlazili s prve crte bojišta. Koji je bio glavni razlog da smo se priključili međunarodnom vojnom hodočašću i da smo vojno hodočašće organizirali u domovini?
U vrijeme Domovinskog rata, l992. godine, kardinala Franju Kuharića posjetilo je francusko izaslanstvo u kojem se nalazio, među ostalim, i tadašnji direktor međunarodnog hodočašća mons. Jean-Pierre Brard. Razgovarali su o tadašnjoj situaciji kod nas. Bilo je riječi i o međunarodnom hodočašću vojnika u Lourdes. Kardinal Kuharić bio je veoma duhovan čovjek pa me je pozvao da se pridružim tom razgovoru i da se upoznam s francuskim izaslanstvom. Predložio mi je da poduzmem sve kako bi Hrvatska vojska krenula na hodočašće u Lourdes. Bilo je to l993. godine. Okupljanje vojski svijeta bilo je tada na stadionu u Lourdesu, a mi smo se pojavili među zadnjima. S nama su bila i dva invalida Domovinskog rata i zajedno s njima uputili smo se prema mjestu okupljanja. Kad su nas predstavnici vojski svijeta koji su došli na hodočašće ugledali, prolomio se veliki pljesak. Vojnici su od radosti bacali kape u zrak kao znak dobrodošlice hrvatskim vojnicima. Možete si samo zamisliti kako je to bilo. Sve do tada gotovo nepoznata Hrvatska vojska pojavljuje se na međunarodnom hodočašću vojski svijeta. Na tom hodočašću sudjelovali su mnogi predstavnici europskih zemalja te Kanade, Amerike, Afrike, sve do Australije, više od 40 zemalja svijeta. U nama su prepoznali sigurne buduće suradnike i saveznike u stvaranju sveopćeg mira u Europi i svijetu za kojim čovječanstvo danas čezne.
Vrijedno je podsjetiti kako je uopće došlo do međunarodnog hodočašća. Inicijativa je pokrenuta zahvaljujući vojnim kapelanima Francuske, Njemačke, Belgije, Kanade, Velike Britanije, Nizozemske, Italije, Luxemburga, Portugala i SAD-a. Budući da velike sile nakon II. svjetskog rata nisu mogle doći do pomirenja, inicijativu pomirbe preuzeli su vojni kapelani zajedno s časnicima spomenutih zemalja, pitajući se, kao vjernici, što mogu učiniti da dođe do opće pomirbe, posebno između Francuza i Nijemaca, tada najvećih neprijatelja. Odlučili su organizirati međunarodno hodočašće u Lourdesu te je 1958. godine došlo do prvog  službenog međunarodnog hodočašća. Na tom hodočašću sudjeluju vojnici sa svih strana svijeta i kontinenata, čak iz daleke Australije. Hodočašće se održava svake godine pod nekim geslom. Iduće 24. hodočašće hrvatske vojske i policije te 58. međunarodno vojno hodočašće (PMI)  održava se od  17. do 24. svibnja 2016. godine pod geslom: ”Njegova vrata su uvijek otvorena“, u duhu Godine milosrđa koju je proglasio papa Franjo.
Vojna hodočašća u Lourdes bila su za nas, i danas također, veliko obogaćenje duha nakon pada komunizma. Ona su nam dala mogućnost da podijelimo duhovne vrijednosti s drugim vojskama svijeta. U Lourdesu smo doživjeli novo iskustvo zajedništva velike crkvene obitelji. Posebna radost bila nam je kad smo postali ravnopravni članovi u globalnoj borbi za mir na temelju evanđeoskih vrijednosti. Druženje naših vojnika i policajaca sa svojim kolegama iz cijelog svijeta pridonijelo je obostranom boljem upoznavanju, dokidanju eventualnih predrasuda, kao i razmjeni duhovnih i kulturoloških iskustava te sklapanju novih prijateljstava. U svakom slučaju, vojna su hodočašća veliko obogaćenje za sve nas i velika prezentacija Hrvatske u svijetu.

Potreba za duhovnom skrbi za vrijeme Domovinskog rata bila je jako prisutna kod hrvatskih branitelja. Što se promijenilo osnivanjem Vojnog ordinarijata?
Oko 150 svećenika za vrijeme Domovinskog rata slavilo je misu na terenu, dijelilo sakramente, držalo predavanja tumačeći vojnicima načela obrambenog rata i pravo na samoobranu, kako bi obrana bila zakonita i časna. Osnivanjem Vojnog ordinarijata u RH, godine l997. započela je službena duhovna skrb među vojno- redarstvenim snagama. To je sustavni pristup dušobrižništva, osoban je i prilagodljiv pojedincu i njegovu duhovnom stupnju.Vojni se ordinarijat ravna prema općem pravilniku apostolske Konstitucije ”Spirituali militum curae“ (”O duhovnoj skrbi za vojnike“) vlastitim statutima koje je izdala Apostolska Stolica te općim crkvenim zakonima.

Koliko činjenica što se Vojni ordinarijat  za razliku od ostalih biskupija, proteže na cijeli teritorij Hrvatske otežava duhovnu skrb vojnika?
Jurisdikcija Vojnog ordinarijata proteže se na područje gdje borave vojnici odnosno policajci, bilo da je riječ o Hrvatskoj bilo da se oni nalaze izvan domovine. Vojni ordinarijati nisu u strogom smislu biskupije nego su nekako ”iznad“ biskupijske institucije i zajednice, u službi partikularnih crkava. Naime, svaka biskupija nije u mogućnosti osigurati specijalizirano dušobrižništvo koje zahtijevaju pripadnici oružanih snaga i redarstvenih službi. Taj nedostatak nadomješta vojni ordinarij. Preko vojnog ordinarija Katolička crkva osigurava katolicima pripadnicima Oružanih snaga i redarstvenih službi ne samo redovito dušobrižništvo nego i ”posebnu pomoć kako bi nalazili svetost u svojoj sredini te kako bi potpuno vršili svoje poslanje u svijetu i u Crkvi. Vojna biskupija nije ”teritorijalno“ ustrojena nego personalno i ona u odnosu na biskupije (dijecezanske) ima podijeljenu jurisdikciju, a to znači da vjernici koji pripadaju Vojnoj biskupiji istodobno pripadaju i svojim dijecezama. Zato nam je potreban dogovor i suradnja za kvalitetno dušobrižništvo u vojnoj biskupiji.

Koja biste područja duhovne skrbi, osim vojnih hodočašća, na poseban način istaknuli?
Svake godine održava se božićni susret svećenika s vojnim ordinarijem i generalnim vikarom Ordinarijata. Prigodom blagdana Božića uputimo jedni drugima čestitke; izrazimo radost da nas Bog ljubi, da smo svi mi braća i sestre. Za vrijeme tog božićnog susreta redovito generalni vikar Vojnog ordinarijata daje kratki pregled dosadašnjeg rada kroz prošlu godine kao i smjernice za budućnost. Tako je to bilo i ove godine kad je dr. Jakov Mamić  prikazao pastoralni rad Vojnog ordinarijata. On je spomenuo da osim hodočašća, koja su važan segment pastorala Vojnog ordinarijata, postoje i druge brojne aktivnosti odnosno programi. Vojni ordinarijat ima 20 vojnih i 22 policijske kapelanije. Kad je riječ o svećenicima, vojnim i policijskim, neki su od njih sudjelovali na međunarodnim seminarima koji su predviđeni za njih. U svim kapelanijama održavaju se pouke, bilo zajedničke bilo pojedinačne. Za uvođenje u duhovni život vojnika i časnika, organiziraju se duhovne vježbe, kao i bračni vikendi koji traju po tri dana… Tu su i programi za mlade, za djecu vojnika i policajaca, te razna predavanja. Osobitu pozornost poklanjamo osobnom ”praćenju“ vojnika i policajaca u njihovim duhovnim potrebama. Veliku težinu imaju duhovne vježbe, duhovne obnove, razni seminari i permanentna formacija, spomen-slavlja, tribine… Sve je pomno planirano Godišnjim planom za svaku kapelaniju, a taj Plan i Program odobrava biskup ili generalni vikar. Sakramenti i liturgijska slavlja okosnica su duhovnog života i dušobrižništva.

Kako se povećavalo sudjelovanje hrvatskih vojnika u mirovnim misijama tako su se u odlazak u misije uključivali i vojni kapelani, posebice tu mislimo na misiju u Afganistanu. Imate li saznanja kolika je važna uloga vojnih kapelana u takvom okružju daleko od doma i domovine?
Vojnici koji su bili u mirovnim misijama, svi manje-više govore o veoma važnoj prisutnosti svećenika među njima. Svećenik zajedno s njima dijeli istu sudbinu na terenu. Valja istaknuti da upravo vojnici koji se nalaze u veoma riskantnoj i za život opasnoj situaciji, govore veoma pozitivno o prisutnosti svećenika. Štoviše izrazili su više puta želju  da ih se ne šalje bez svećenika. Oni to vide i na primjeru drugih vojski, koje su zajedno s njima. Bez svećenika osjećaju se često kao ovce bez pastira. Nažalost, očito zbog ekonomskih poteškoća, u zadnjih godinu dana sporna je prisutnost kapelana u mirovnim misijama iako bi on trebao biti ondje.

Kad se danas, na kraju vašeg puta kao vojni biskup, osvrnete unatrag, jeste li zadovoljni s onim što ste postigli kao čelni čovjek Vojnog ordinarijata i mislite li da se moglo još nešto napraviti?
Da se možda moglo kroz cijelo ovo vrijeme i više napraviti, to je točno. No, učinilo se onoliko koliko je to bilo moguće, u okolnostima koje su tada bile. Prije svega bili smo uvjetovani pomanjkanjem svećenika. Činimo sve da  dosegnemo zavidne standarde dušobrižništva u drugim zemljama. Stvorili smo uvjete, a sada je na novom vojnom ordinariju da sve promišlja i u sladu s mogućnostima ostvaruje.

Novom vojnom biskupu ostavljate veliku biskupiju, što biste mu temeljem svih vaših iskustava u vojnom dušobrižništvu poručili?
Bogu hvala, Vojni ordinarijat u RH  je ne samo ustrojen nego je danas i veoma prepoznatljiv po svom djelovanju. Kad se postave sigurni temelji kuće, onda se može nastaviti s njezinom gradnjom. To vrijedi i za Vojni ordinarijat. Temelji su čvrsti, dobro i duboko postavljeni. Treba nastaviti dalje. Nadam se da ćemo svi pridonijeti u duhu demokratskih prava i obveza, a to nije beznačajno za dušobrižništvo Vojnog ordinarijata. Vojni ordinarijat izvrsno surađuje  s vojnim ordinarijatima iz Italije, Francuske, Austrije, Njemačke, SAD-a, Poljske, BiH, Slovačke, Slovenije, što se najbolje moglo vidjeti na nedavno održanoj Konferenciji u Mariji Bistrici na kojoj je sudjelovalo 56 predstavnika vojnih ordinarijata i ministarstava obrane navedenih zemalja. Bilo je tijekom prošlih godina više pohvala upućenih Vojnom ordinarijatu s viših institucija i od Svete Stolice, pa se nadam da će se u tom smjeru nastaviti na dobro i ugled Vojnog ordinarijata. Svakako tu su nezaobilazna dva ministarstva, a to je Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova, koji su veoma važni za provedbu Ugovora između Vlade RH i Svete Stolice o dušobrižništvu Oružanih snaga RH i redarstvenih službi. I na kraju dužan sam zahvaliti i Ministarstvu obrane i Ministarstvu unutarnjih poslova, na čelu s dosadašnjim i sadašnjim ministrima, na suradnji, kao i njihovim suradnicima. Želim im svaki uspjeh u profesionalnom i veoma odgovornom radu, kao i u njihovu osobnom životu. Predugo sam bio dio rada i postojanja tih dvaju ministarstava, Glavnog stožera, Oružanih snaga RH da bih mogao jednostavno prekinuti. Zato ostajem i dalje prisutan, duhovno i tjelesno, posebno u molitvi, u njihovu radu i životima.

---

Papa Franjo prihvatio je odreknuće od službe mons. Jurja Jezerinca, vojnog ordinarija, u skladu s odredbom kanona 401 § 1 Zakonika kanonskog prava te je 30. studenog 2015. imenovao biskupom – vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj mons. Juru Bogdana, dosadašnjeg rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.

Mons. Jure Bogdan, novoimenovani vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, bit će zaređen za biskupa u Splitu, u konkatedralnoj crkvi sv. Petra, 27. veljače 2016.

---

Željko Stipanović
Fotoarhiva Hrvatskog vojnika