Naivno vjerujući da Nijemci neće pokušati domoći se njihove flote, Francuzi su je na kraju morali sami potopiti

Početkom 1942. godine najveći dio francuske flote koji nije uspio prebjeći Saveznicima, bazirao se u luci Toulon, na francuskoj mediteranskoj obali. Tadašnji zapovjednik francuske mornarice admiral Francois Darlan obećao je Velikoj Britaniji da će francuski ratni brodovi biti potopljeni ukoliko bude postojala i najmanja sumnja da bi mogli pasti u njemačke ruke.
U to vrijeme zapovjedništvo nad podijeljenom flotom u Toulonu dijelili su admirali De Laborde i admiral Marquis. Laborde je zapovijedao tzv. flotom visokog mora, koju su činii novi bojni brod Strasbourg, tri teške krstarice, dvije lake krstarice, deset velikih razarača i tri eskortna razarača. Pod zapovjedništvom admirala Marquisa bio je stari bojni brod Provence, brod za prijevoz zrakoplova Commandant Teste, dva razarača, četrri torpedna čamca i deset podmornica. Osim te dvije flotile u pomorskoj bazi bio je i oštećeni bojni brod Dunkerqe, dvije krstarice, osam teških razarača, šest eskortnih razarača i još deset podmornica. Svi su tu bili internirani pod uvjetima mirovnog sporazuma, koje je s Njemačkom potpisala vlada u Vichyu.

Osim 64 borbena broda, u bazi je bio i veliki broj pomoćnih brodova, patrolnih čamaca, minolovaca, tankera za gorivo i vodu, specijalnih brodova za prijevoz streljiva, itd. Sve u svemu u Toulonu se bazirala moćna flota, veća od ukupnih efektiva većine ratnih mornarica toga doba. Početkom sudenog admiral Darlan zapovjedio je Labordeu da svoje brodove premjesti u francusku kolonijalnu luku Dakar u Senegalu. Laborde ga nije poslušao jer je smatrao da se Nijemci neće usuditi prekršiti odrednice ugovora kojeg su potpisali s Petenovom vladom u Vichyu. Nepoštivanje zapovijedi i osobne zablude odvele su veliki dio francuske ratne flote u propast, u nesretno ali časno samopotapanje slično onom kakvo je izvela internirana njemačka flota u Scapa Flowu nakon završetka I. svjetskog rata.
Najvrjedniji francuski brodovi bili su privezani uz udaljenije molove operativne obale pomorske baze. Oštećeni bojni brod Dunkerqe, zajedno s još četiri broda bio je u velikom suhom doku na popravku. Pomorska baza u Toulonu prostirala se na velikoj površini koja je bila dugačka više od jedne milje i gotovo pola milje široka. Na jednom kraju baze nalazio se veliki arsenal. Okolo baze i u akvatoriju ispred nje postavljene su mnogobrojne straže i kontrolni punktovi. No, najveća prepreka ulasku u bazu bio je visoki zid koji je u potpunosti opasivao bazu i kroz koji se moglo proći samo kroz dva ulaza.
Nijemci su planirali zauzeti pomorsku bazu Toulon iznenadnim prodorom oklopno-mehanizirane armijske grupe iz pravca Nice po vrlo dobroj asfaltnoj cesti. Baza je trebala biti napadnuta iz još tri pravca uz sudjelovanje postrojbi iz zloglasne divizije Das Reich koja je trebala zauzeti poluotok, grad i neutralizirati baterije obalnog topništva. Kada su njemačke motociklističke postrojbe krenule iz pravca Nice, primijetila ih je jedna žandarmerijska ophodnja. Jedan žandar odjurio je na motociklu prema Toulonu želeći alarmirati francuske snage u luci i gradu. U grad je stigao gotovo istovremeno kada i Nijemci.

Admiral Marquis zarobljen je na spavanju u 04:30, ali je njegov stožer uspio dojaviti i alarmirati admirala Labordea koji je još uvijek naivno vjerovao da Nijemci neće prekršiti dogovor, napasti bazu i pokušati se domoći njihove flote. Kada se vrlo brzo uvjerio u svoje zablude, zapovjedio je poduzimanje svih mjera pripravnosti i pripremu brodova za isplovljenje. Na brodovima su potpaljeni kotlovi i počelo je “dizanje pare”. Pet francuskih podmornica isplovilo je sa svojih vezova u trenutku kada su se prve njemačke trupe pokušale prebaciti preko zaštitnog zida pomorske baze. Isplovile su pod vatrom njemačkih tenkova. Velikim francuskim bojnim brodovima i krstaricama trebalo je 3-5 sati da bi “podigli paru” dovoljno za isplovljenje. Vidjevši da neće moći izvući svoje ratne brodove iz luke, francuski admirali donose odluku o potapanju vlastite flote samo da ne padne u ruke njemačkoj vojsci. Mnogi zapovjednici nisu shvaćali što se od njih zahtijeva, pa su od svog zapovjedništva tražili potvrdu te zapovijedi. Tek kada je zapovijed o samopotapanju francuske flote nekoliko puta ponovljena, na svim ratnim brodovima otvoreni su kingstoni (naplavni ventili na oplati broda). U trenutku kada su prvi njemački tenkovi tutnjali kroz glavne ulaze u bazu, brodovi su se počeli puniti prvim tonama morske vode.

Njemačke snage su u tim trenucima napravile veliku taktičku pogrešku. Njihove postrojbe i tenkovi su se kroz bazu kretali dosta sporo i oprezno, jer im zasigurno nije palo na pamet da bi Francuzi mogli izvesti samopotapanje flote, niti koliko je to brzo moguće izvesti. Njemačke snage ušle su u krug pomorske baze nekoliko minuta iza 05:00 sati, a onda im je trebao gotovo cijeli sat da pronađu putove kroz golema lučka i brodogradilišna postrojenja do vanjskih vezova gdje su bili privezani glavni francuski brodovi. Konačno su oko 06:00 sati uspjeli stići do veza na kojem je bio privezan bojni brod Strasbourg. Njegova posada je već skinula vezove (konopce) s bitvi i brod je slobodno plutao. Na zapovjednom mostu Strasbourga bio je admiral Laborde, koji je odavno zapovjedniku broda naredio otvaranje kingstona. Kao opomenu njemački je tenk ispalio granatu u oklopnu kulu broj dva, usmrtivši jednog francuskog časnika, na što su brodski automatski topovi uzvratili paljbu po njemačkim trupama. Jedan njemački časnik pozvao je Labordea da se preda i izruči svoj zastavni brod i ostatak flote neoštećene. Laborde ga je izvjestio da je veliki bojni brod već gotovo potopljen, kao i ostatak francuske flote u Toulonu. Njemci su bili očajni. U trenutku su shvatili da im tu pred njihovim očima gotovo iz ruku izmiče bogati plijen koji su smatrali sigurnom lovinom.

Nemoćni da bilo što učine, gledali su kako centimetar po centimetar ponos francuske mornarice nestaje u vodama toulonske luke. U trenucima kada zapovjednik njemačkih snaga poziva admirala Labordea na predaju, njihov razgovor prekidaju podmukle eksplozije iz unutrašnjosti broda. Topničke kule su raznesene, pogonska postrojenja su uništena ručnim granatama, glavni brodski reduktor bio je totalno uništen, a vatrene baklje i dim su visoko sukljali kroz sve palubne otvore. Smrtno ranjeni kolos polagano je sjeo svojom kobilicom na morsko dno. Iznad morske površine stršao je veliki zapovjedni toranj kao nijemi svjedok časnog poteza francuske mornarice. U suhom doku uništen je i stari bojni brod Dunkerqe od 26 500 tona deplasmana, gdje se popravljala oštećenja koje je brod zadobio još u lipnju 1940. godine u napadu britanske eskadre “H” na francusku flotu u alžirskoj bazi Mers-al Kebir. Dunkerqe je završio kao hrpa ogoljenog metala kojeg su talijanski radnici izrezali i poslali vlakom u Italiju da se iskoristi za ratnu proizvodnju.
Krstarica Algerie (punog deplasmana od 13900 tona) bila je na generalnom remontu u Toulonu i vezana samo nekoliko vezova ispred bojnog broda Strasbourg. I njeni kingsoni su bili otvoreni kad su njemačke snage stigle do nje sa zahtjevom da se preda. Krstarica je bila zapovjedni brod admirala Lacroixa koji je izvjestio Nijemce da je za predaju kasno i da pod teretom nadirućeg mora krstarica neumitno tone. Kako do tog trenutka na krstarici nije bilo vidljivih oštećenja, njemački zapovjednik mu nije povjerovao i zapovjedio je svojim vojnicima da na juriš osvoje brod. Admiral Lacroix ga je spriječio u tom naumu izvjestivši ga da je brod miniran i da će odletjeti u zrak onog trenuka kada njemački vojnici stupe na njega. U istinitost admiralovih riječi uvjerili su se nekoliko minuta kasnije kada je eksplozija uništila krmenu topničku kulu. Krstarica Algerie dogorijevala je iduća dva dana uz povremene eksplozije i erupcije iz svojih magazina streljiva i torpeda.

S okolnih brda iznad zaljeva u kojem je smještena toulonska ratna luka, građani i njemačke snage stacionirane u tom području mogli su više od tjedan dana promatrati kako u luci jedan za drugim dogorijevaju i u dimu nestaju nekad moćna i brza krstarica Marseillaise iz klase La Galissonniere od 8214 tona deplasmana nakon što se prevrnula na bok. Posljednji brod iz te klase koji je također bio potopljen izvukli su Talijani – popravili ga i koristili se njime svojoj floti sve do 1944. godine kada je vraćen Francuzima.
Ogorčeni neuspjehom, njemački vojnici su jurnuli na krstaricu Colbert (iz klase Suffren) pokušavajući barem nju zaplijeniti. Međutim,kako su brzo stigli na nju, još brže su je morali napustiti nakon eksplozije jednog od magazina topničkog streljiva. Krstarica je ubrzo potonula odnoseći sa sobom i jedan dio njemačkih vojnika koji se nisu uspjeli povući na vrijeme. Sličan scenarij ponovio se i na krstarici Dupleix. Bojni brod Provence od 22 000 tona deplasmana (iz iste klase kao i bojni brodovi Bretagne i Lorraine zamalo je pao Nijemcima u ruke zbog neodlučnosti njegovog zapovjednika kojeg je zbunio brzojav dobiven od vlade iz Vischya: “Zapovijed gospodina Lavala je da se izbjegnu incidenti bilo kakve vrste”.
Slušajući eksplozije koje su odjekivale oko njega u cijeloj luci i vidjevši brodove koji su u dimu i plamenu tonuli posvuda oko njega, odlučio je ne poslušati zapovijed vischyevske vlade i postupiti u skladu sa svojom savješću. Dok se tobože svađao s jednim njemačkim časnikom, fiktivno je poslao jednog svog časnika da ispita vjerodostojnost brzojava. Dok je razgovarao sa zapovjednikom njemačke postrojbe koja je došla zauzeti njegov brod, zapovjedio je posadi da otvori podvodne ventile i potopi brod. Uskoro je i Provence bio izgubljen za Nijemce. Vidjevši da je uspio u svom naumu, zapovjednik Provencea je uz vojnički pozdrav zastavi koja je spuštena i sa smiješkom na usnama napustio svoj brod.

Na remontu u toulonskoj pomorskoj bazi zatekla su se i tri takozvana “super razarača” deplasmana od 2100 tona. Lion, Tigre i Panthere bili su popunjeni s minimalnim brojem ljudi zbog obima radova na njima. Na njima su izvedene tek djelomične sabotaže. Nakon popravaka sva tri broda su zajedno s razaračem Trombe otegljeni u Italiju.
U vrijeme dok je bojni brod Strasbourg polagano tonuo na morsko dno, na zapovjednom mostu ponosno je stajao admiral Laborde koji je odbijao napustiti svoj brod, prkoseći i na taj način Nijemcima, formalno komunicirajući s njemačkim zapovjednikom i izvještavajući ga da je neslavno propao “njihov drski pokušaj prisvajanja francuske flote u Toulonu”. Iznerviran neuspjehom planirane operacije, njemački časnik je digao ruke od njega i dopustio mu tu čast i privilegiju da potone zajedno sa svojim brodom (iako je zapravo Strasbourg samo sjeo na morsko dno, a visoki zapovjedni most je ostao visoko iznad površine). Labordeu je ipak napustio potopljeni brod tek kada je dobio brzojav maršala Philippa Petaina da napusti brod.
Odmah nakon općeg alarma, posade podmornica koje su bile u luci našle su se na svojim borbenim postajama pripremajući svoja  plovila za hitno isplovljavanje. Podmornice Venus, Casablanca, Marsouin, Iris i Glorieux uspjele su napustiti svoje vezove prije nego što su do njih stigli njemački tenkovi i pod neprijateljskom paljbom su se probijale prema izlazu iz luke i zaljeva prema otvorenim vodama. Francuzi su imali sreće što su posade dvaju tendera između kojih je bila razapeta protupodmornička mreža na ulazu u luku, uspjele istu spustiti taman toliko da podmornice mogu proći. Da nisu uspjeli spustiti mrežu, podmornice bi sigurno završile na morskom dnu pod udarcima bombardera Luftwaffe koji su ih zasipali granatama i dubinskim bombama. Prilikom prolaska kroz minirani dio plovnog puta, na izlazu iz zaljeva nastradala je podmornica Venus, ali se njezina posada uspjela spasiti. Podmornica Iris se uspjela izvući u sigurne vode a zatim je njezin zapovjednik uzeo kurs prema Španjolskoj, gdje su podmornica i njezina posada završili u internaciji do kraja rata. Ostale tri podmornice koje su izbjegle iz Toulona uspjele su sigurno uploviti u alžirske kolonijalne luke. Pet podmornica koje nisu uspjele isploviti iz Toulona potopile su posade.
Vischyevska vlada branila se pred Nijemcima argumentima da samopotapanje francuske flote nije bio akt neprijateljstva prema njima, nego legalan čin koji proizlazi iz mirovnog ugovora potpisanog 1940. godine između Trećeg Rajha i vischyevske Francuske. Tako je od početka II. svjetskog rata moćna i moderna francuska flota doživjela i drugi teški udarac. Prvo su ih strašno za srce ugrizli Britanci u Mers’el Kebiru već u lipnju 1940. godine u iznenadnom napadu uništivši dio te flote iz straha da ne dospije u ruke njemačke Kriegsmarine. Samo dvije i pol godine kasnije i sami su bili prisiljeni na taj samouništavajući korak.

Igor SPICIJARIĆ