Svake godine stotine Britanaca i poneki stranac dolaze u Brecon Beacons okušati se u  iznimno napornom, ali i vrlo originalnom izazovu, civilnoj verziji utrke Fan Dance, te dobiti barem mali uvid kako izgleda selekcija za elitne britanske postrojbe… Na poprilično hrabru odluku samostalne pripreme i sudjelovanja na utrci Fan Dance, kao prvi Hrvat u dosadašnjoj povijesti utrke, odlučio se i Dejan Šimičević. Donosimo njegovu priču u kojoj je s nama podijelio dojmove o iznimno zahtjevnom izazovu koji je uspješno završio…

Selekcija za najelitnije specijalne vojne postrojbe diljem svijeta za javnost je zatvoren proces odabira najboljih vojnika, tj. onih koji mogu zadovoljiti najzahtjevnije psihičke i fizičke kriterije te imaju vojna znanja i vještine potrebne za složene operacije koje takve postrojbe izvršavaju u modernom ratovanju.

Fan Dance i SAS-ova selekcija

Kandidati koji pristupaju selekciji često su već iskusni vojnici koji se mjesecima pripremaju, a u nekim su slučajevima to kandidati i iz već elitnih postrojbi ranga TIER 2 (npr. Zelene beretke). Prva moderna i u svijetu danas jedna od najboljih specijalnih postrojbi jest britanski SAS (Special Air Service), čija se selekcija smatra jednom od najtežih, i ”uzorkom“ selekcijskih procesa brojnih drugih postrojbi izvan Velike Britanije, poput američkog Delta Forcea, novozelandskih SASR i australskih SAS postrojbi.
Jedan od najtežih testova s kojim se susreću kandidati za SAS događa se potkraj tzv. planinske faze selekcije, a koja se odvija u južnom Walesu, u planinama nacionalnog parka Brecon Beacons. Sastoji se od niza vremenski ograničenih marševa pod opterećenjem, po vrlo teškom brdskom terenu, u regiji poznatoj po prevrtljivim i često nemilosrdnim vremenskim uvjetima.
Jedan je od takvih marševa i Fan Dance. Radi se o maršu, koji se u vojnom žargonu više opisuje kao TAB (tactical advance to battle), i koji je zaštitni znak SAS-ove selekcije. Na njemu instruktori dobivaju uvid u potencijal i spremnost kandidata za svladavanje teškog terena u što kraćem vremenu i za nastavak selekcije. U trenutku kad kandidat za SAS dolazi do Fan Dancea, već je odradio niz marševa uz akumulirani umor od tri tjedna neprekidnog fizičkog i mentalnog iscrpljivanja.
Fan Dance je brzi marš duljine 24 km, preko strmog i teškog brdskog terena, gdje ruta slijedi uspon na najviši vrh Pen-Y-Fan (886 m), spuštajući se niz strme Jakobove stube na  Rimsku cestu do polovine dionice na 12. kilometru, te potom istim putem natrag. Marš se izvodi uz opterećenje naprtnjačom (popularno zvanom Bergen) od 20 kg, puškom od 4 kg i oko tri do četiri litre vode i nešto hrane. Na originalnoj SAS-ovoj selekciji, koja se održava dva puta godišnje, u zimu i ljeto, vremenski limit je od 3 sata i 50 minuta do  4 sata i 10 minuta, ovisno o vremenskim uvjetima.

Povijest utrke
Priča o civilnoj verziji utrke Fan Dance počinje 2003. godine kad je Britanac Ken Jones, bivši pripadnik britanskih specijalnih postrojbi stradao u lavini na planinarenju u Rumunjskoj. Nakon dvije godine dugog i teškog oporavka od zadobivenih ozljeda i brojnih operacija, odlučio je proslaviti svoj oporavak usponom na Pen-Y-Fan te prolaskom staze s nekoliko prijatelja iz bivše postrojbe. Ideja je bila rođena. Uvidjevši sve veću prisutnost britanskih trupa u međunarodnom ratu protiv terorizma te posljedičnu popularnost i podršku koju su britanske trupe uživale na domaćem terenu, među običnim civilima, a i ljudima željnim fizičkih izazova, sazrelo je vrijeme za organiziranje utrke za civile, po uzoru na originalni SAS-ov marš, do tada potpuno nedostupan javnosti. Od ideje do realizacije prve utrke prošlo je nekoliko godina, točnije do siječnja 2013. kad je službeno održana prva civilna utrka. Interes javnosti, od civila do vojnika u aktivnoj službi i raznih endurance sportaša, rastao je iz utrke u utrku, te je do sada sama utrka poprimila redovni raspored, dva puta godišnje, u zimu i u ljeto, upravo po uzoru na originalni obrazac. Da bi ipak bila što dostupnija svima, i tim atraktivnija, uvedene su manje preinake, tako da je opterećenje naprtnjača za civile obveznih 16 kg strogo propisane opreme s četiri litre vode i hranom. Nema oružja, niti bilo kakvih replika. Utrka za civile ima ograničenje. Za tri sata treba dospjeti do polovine staze, a šest do sedam sati potrebno je za završetak utrke.
Svake godine stotine Britanaca i poneki stranac dolaze u Brecon Beacons okušati se u ovom iznimno napornom, ali i vrlo originalnom izazovu te dobiti barem mali uvid kako izgleda selekcija za elitne britanske postrojbe.

Priprema i treninzi
Za Fan Dance sam saznao, kako to obično biva, nizom isprepletenih događaja koji su neprimjetno vodili jedan prema drugom i na kraju me doveli pred informacije o postojanju civilne utrke u dalekom, meni do tada nepoznatom Walesu. S obzirom na višegodišnji hobistički interes prema vojnoj tematici, elitnim postrojbama, te ljubavi prema planinarenju i izazovima tijela i duha, odlučio sam se na poprilično hrabru odluku samostalne pripreme i sudjelovanja na utrci Fan Dance, u ljetnom terminu, kao prvi Hrvat dosad. Nakon dosta razmišljanja i odlučivanja, odluka o sudjelovanju bila je donesena. Preostalo je samo još osmisliti i odraditi treninge.
Na početku izazova ovog ”kalibra“, prva stvar s kojom se suoči netko izvan vojne struke jest pitanje vrste i opsega treninga potrebnog da se uspije odraditi takva jedna utrka, a kamoli da se razmišlja o nekom boljem rezultatu, primjerice o zadanom selekcijskom vremenu od oko četiri sata. No, od nekud se mora i početi. Uslijedili su dani čitanja po internetu, i istraživanja jedva par ozbiljnih studija biomehanike hoda pod opterećenjem. Nakon proučavanja dostupih, više ili manje relevantnih savjeta, po raznim military forumima, stekao sam okvirno uvid u ono što bi trebalo činiti kostur treninga, i što bi trebalo s vremenom zajednički oformiti mozaik kardiovaskularne te mišićne snage i izdržljivosti u ovakvom tipu napora. Iz tjedna u tjedan, treninzi su bili postupno sve teži te se sa svakim treningom povećavala duljina dionice, težina naprtnjače i nagib terena. Treninge i oporavak od njih  bilo je vrlo često teško uklopiti u svakodnevni život i sve druge obveze. Dobra je stvar bila da sam počeo dosta mjeseci unaprijed računajući na životne okolnosti i posao. Trenirao sam uglavnom po Varaždinskoj županiji, koja nažalost i ne obiluje s puno brdovitih krajeva, pogotovo terenom sličnih Walesu, ali Ivančica, Varaždin Breg i Ravna Gora poslužile su kao dobar poligon za praktički sve treninge u svim vremenskim uvjetima. Koristio sam i pokoju organiziranu trail utrku da isprobam kondiciju, pa sam tako u veljači sudjelovao na ludbreškoj utrci Crazy Hill Run od 33 km čistog blata po brdima, koju sam odradio s opterećenjem od 25 kg, za šest sati. Utrku sam završio na ”odličnom“ zadnjem mjestu (ne brojeći troje koji su odustali), ali barem sam imao trasiranu rutu za testiranje napretka u treningu. Sredinom lipnja završio sam s planiranim treninzima, i počeo s kompletiranjem potrebne opreme i organizacijom samog puta.

Who Dares Wins
Kao što sam napisao u uvodu, na selekciji za SAS, kandidati ne dolaze na Fan Dance odmorni i svježi samo za tu utrku. Naprotiv, Fan Dance dolazi na kraju brdske faze nakon mnogih marševa tog tjedna, i drugih vrsta fizičkog iscrpljivanja u tjednima prije. Kako su se organizatori civilne utrke potrudili da Fan Dance događaj lokacijom i pravilima bude maksimalno autentičan i najbliže onome što civil može iskusiti u jednoj izoliranoj utrci, tako su se moje okolnosti i događaji koji su pratili zadnje dane prije puta, pobrinuli da dođem u Wales, na rubu vlastitih psihofizičkih snaga, potpuno neplanirano i neočekivano.
Manje od tjedan dana prije polaska za Wales, odlučio sam s prijateljima otići na vikend planinarenje na Velebit, odhodati 50-ak kilometara pod opterećenjem od 20 kg. Popeli smo se na nekoliko vrhova, kao vikend druženje a i zadnji trening pred utrku. Vrijeme na Velebitu bilo je izrazito sparno i vruće, s temperaturama do 33 stupnja, što je rezultiralo jakim oticanjem stopala i potom velikim bolnim žuljevima posvuda, s kojima sam prohodao zadnjih 20-ak km. U nastavku su se žuljevi pretvorili u otvorene rane, te dva dana prije puta i pet dana prije utrke, bio sam jedva u stanju hodati po kući, a zamisliti se s torbom u gojzericama zvučalo je kao znanstvena fantastika. No nakon toliko vremena i uloženog truda, odlučio sam stisnuti zube, i nekim čudom uspio donekle sanirati rane dovoljno da uspijem sjesti na avion, iako je polazak i odluka hoću li ići u takvom stanju, visila u zraku do zadnjeg trenutka. Put od Zagreba do Brecona zbog kašnjenja odužio se na 19 sati, i uključio nekoliko aviona, vlakova i buseva. U Wales sam došao u kasnim satima, dva dana prije utrke, umoran i iscrpljen od bolova, ali i dalje odlučan da pokušam odraditi zacrtano. Dan prije utrke, otišao sam izvidjeti stazu, ovaj put u tenisicama u nadi da ću uspjeti dati oduška stopalima da zacijele, i tako se ono što je trebalo biti samo izviđanje staze, pretvorilo u  planinarenje od četiri sata na koje sam potrošio znatan dio energije i snage potrebne na samoj utrci. No vremena za odmor, oporavak i zarastanje rana više nije bilo. U neku ruku, cijela ta situacija dala mi je barem dijelom okvir autentičnosti u vlastitom pothvatu, te dodatni poticaj za dobar rezultat.

Dan utrke
U 7:00 ujutro, oko 480 natjecatelja stajalo je kod poznate crvene govornice. Vrijeme je bilo oblačno i maglovito, 15-ak stupnjeva, vidljivost samo 10-ak metara. Zadnje provjere opreme, vaganje torbe, te postrojavanje na start. Potom je uslijedio uvodni govor organizatora Kena Jonesa, upute o sigurnosti na planini i obvezi svakog natjecatelja da pomogne drugima u slučaju nezgode. Ubrzo zatim pucanj pištolja uz dimnu bombu označio je start utrke.
Prvih 4 km je konstantni strmi uspon te se već nakon nekoliko minuta osjeća puni teret torbe i nagib padine. Bez obzira na sve pripreme, ovo je bio zahtjevan dio. Ono što je bila u prvih kilometar kompaktna skupina, počinje se raslojavati i razmaci među natjecateljima bivali su sve veći. Kako sam startao u drugoj polovini natjecatelja, trebalo mi je više od deset minuta da se probijem prema naprijed i priključim grupi od nekoliko natjecatelja koji su držali jači tempo i vidno se odvojili od ostalih. Vidljivost je padala sa svakim metrom uspona, te ubrzo nisam vidio više od nekoliko metara i jednog čovjeka ispred sebe. Vrh Pen-Y-Fan bio je potpuno u magli, uz jake vjetrove i kišu. Tu je bila i prva kontrolna točka s jednim od organizatora kojem sam bio dužan reći svoj natjecateljski broj te smjer u kojem idem dalje. Od vrha slijedi gotovo okomiti strmi silazak niz Jakobove stube, koji je vratoloman jer svaki korak predstavlja moguće spoticanje od kamene blokove veličine crijepa, a mogući pad naprijed doveo bi do ozbiljne ozljede, pogotovo s torbom. Negdje na pola silaska s planine, vjetar je pomaknuo oblake s vrhova Brecon Beaconsa, zasjalo je sunce uz pozadinu kristalno plavog neba i tako sam prvi put u tri dana boravka, upravo usred utrke ugledao arhipelag nacionalnog parka i njegove ljepote. U nastavku je slijedila gotovo šest kilometara duga Rimska cesta koja se cijelo vrijeme lagano spušta do polovine staze na 12. kilometru gdje je i kontrolna točka. Do tada sam gotovo cijelo vrijeme trčao. Sad je trebalo sve to ponoviti, ovaj put uzbrdo. Krenuo sam bez odmora natrag, i došao u podnožje zloglasnih Jakobovih stuba, nakon ukupno 17 km staze, za 2 sata i 50 minuta. Jakobove su stube najteži dio staze Fan Dance, strmi uspon dug oko 2 km, sa završnim gotovo okomitim dijelom od 50 m koji se svladava uz pomoć ruku, penjući se uz goleme kamene blokove visine i do jednog metra. Cilj je bio doći u idućih 45 minuta na vrh, tj. ponovno dosegnuti Pen-Y-Fan i zadnju kontrolnu točku. Uspon je počeo blago, da bi se nakon samo nekoliko minuta nagib znatno povećao i svaki je korak postajao vrlo težak, uz bolove u mišićima i dah do kojeg je bilo sve teže doći. Odlučio sam se za svojevrstan mentalni trik, kojim sam podijelio stotine stepenica u manje zalogaje. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu zimi postoji već godinama utrka ”162 stube“, koliko ih ima od podnožja do vrha Schlosserovih stuba, te kako sam već deset godina sudionik te utrke, odlučio sam i ove stube podjeliti u segmente od po 162, te se nakon svakog segmenta ”nagraditi“ kratkim odmorom. Uspon je djelovao beskonačno dug i odlučio sam ne gledati koliko još ima do vrha te držati što jači tempo. Nakon 25 minuta bio sam na vrhu. Na neki način i sam iznenađen prolaznim vremenom, shvatio sam da imam još uvijek 45 minuta da dođem na cilj i budem unutar selekcijskog vremena. Iako sam unatoč utrci i žurbi u više navrata tjekom utrke stajao uloviti i koju fotografiju za uspomenu, odlučio sam malo usporiti tempo i ovjekovječiti fotografiranjem stazu, natjecatelje i cijeli događaj, jer tko zna kad ću opet biti ovdje. No fotografiranje je ubrzo uzelo više maha nego što treba (ukupno 118 fotografija tijekom utrke) pa sam se brzo morao podsjetiti da utrka nije gotova, i pomalo u panici da ću upropastiti rezultat, krenuo sam punim tempom nizbrdo prema dnu planine i cilju. Do cilja je preostalo 4 km, gotovo stalne nizbrdice, osim jednog kratkog dijela pred kraj. Zadnji kilometri utrke ostali su mi u najljepšem sjećanju, unatoč sad već užasnim bolovima u stopalima kojih sam postajao svjestan svakim korakom, te svim ponovno otvorenima ranama koje su bile donekle zacijelile. Iako sam sad već trčao po živim ranama, do cilja me djelilo još nekoliko stotina metara i nije bilo obaziranja na bilo što osim na završetak utrke i dobar rezultat.
U cilj sam utrčao s ukupno 12. vremenom, od 3 sata i 55 minuta, i time ispunio svoj san o selekcijskom vremenu, na koji samo nekoliko dana prije nisam ni pomišljao da bi bio ostvariv.
Ogranizator Ken Jones, na ulasku u cilj, čestita baš svakom natjecatelju koji završi utrku, uz srdačno i iskreno rukovanje, slikanje i potom obveznu provjeru težine torbe. Ako je kilaža na kraju utrke barem 16 kg, natjecatelj može dobiti i ”nagradu“ koja se sastoji od prišivka s logom utrke i velikog osobnog zadovoljstva zbog svladanog izazova.
Utrka je bila gotova. Pridružio sam se natjecateljima na cilju koji su ležali na travi uz torbe konačno skinute s leđa, i još neko vrijeme ostao ležati sređujući dojmove i oporavljajući se od svega što se događalo zadnjih nekoliko sati.
Baš kad sam mislio da je cijela priča ušla u mirne vode, hitna je pomoć dovezla na cilj jednog od natjecatelja koji je pao na nizbrdici Jakobovih stuba te slomio ruku. Vidjevši ranu na prstima koja je zahtjevala šivanje te već deformiranu i otečenu ruku ponudio sam se da pomognem na licu mjesta kao medicinski djelatnik, i riješim dio ozljede. Ubrzo sam natjecatelju namjestio i imobilizirao slomljenu ruku, te uz nekoliko šavova na prst olakšao bolove do bolnice gdje mu je nešto poslije adekvatno do kraja pružena pomoć.
I tako neplanirano, tim činom normalne ljudske pomoći, dobio sam zahvalu od samog Kena Jonesa i ostalih članova organizacijskog tima. Pozvali su me da na bilo kojoj od idućih utrka Fan Dance budem počasni gost o njihovu trošku. Nadam se da ću taj poziv u doglednoj budućnosti i ispuniti te se ponovno okušati u nekoj od utrka.

Epilog
Dan poslije utrke vratio sam se u Hrvatsku. Utrka Fan Dance i cijeli događaj za mene kao civila, bili su nevjerojatno pozitivno i nezaboravno iskustvo skromnog uvida u svijet specijalnih postrojbi i onoga što njihovi pripadnici prolaze. Od priprema, do okolnosti oko puta, do same utrke i konačno ostvarenja željenog rezultata, pamtit ću po lekciji iz neodustajanja i upornosti unatoč preprekama. Imam uspomene koje ću pamtiti cijeli život i iz njih crpiti snagu i iskustvo za brojne izazove i prepreke koje će sigurno tek doći.
Ali kao što kaže krilatica SAS-a, zbilja…Who Dares Wins.

Dejan Šimičević